RETRO y KAWASAKI GPZ 900R
GPz 900R nije bio samo prvi Ninja, nego i prvi Kawasakijev motocikl s 4 ventila po cilindru i tekućinom hlađenim četverocilindričnim agregatom
AMERIČKI NINJA GPZ 900R BI VAŽIO ZA PRIJELOMNI SPORTSKI MOTOCIKL SVE DA SE I ZVAO PANTHER, KAKO JE TO PRVOTNO BILO U PLANU. NO, OVAKO GA PAMTIMO I PO TOME ŠTO JE PRIJE RAVNIH 30 GODINA NA TERITORIJU SAD-A ZAPOČEO SLAVNU DINASTIJU NINJA PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ FOTO: KAWASAKI
A
ko bi možda i bilo malo pretjerano nazvati ga revolucionarnim, nema pretjerane sumnje da je baš GPz 900R te 1984. godine preusmjerio bujicu razvoja u rukavac današnjih sportskih motocikala. Kao i uvijek kad su inovacije u pitanju, najvažnija je bila osnovna ideja, a po njoj je GPz 900R trebao ponuditi okretnost tadašnjih 750-ica i performanse GPz-a 1100. Dakako, bilo je to lakše reći nego učiniti, no dok su prelazili s riječi na djela, u Kawasakiju nisu prezali od korištenja svega što su dotad znali, kao ni onog što su vidjeli kod konkurencije. Srce projekta bio je potpuno novi četverocilindrični agregat zapremine 908 ccm, koji je - bez obzira na to što su već puno desetljeće koristili dvije bregaste osovine u glavi - bio tek prvi Kawasakijev
136 y MOTO PULS rujan/listopad 2014.
uradak sa 4 ventila po cilindru. Hlađenje tekućinom su iskušali još kod šestcilindraša Z1300, a iako su na nekoliko modela - uključujući i referentni GPz 1100 - imali iskustva s elektronskim ubrizgavanjem goriva, u ovom su slučaju prednost ipak dali rasplinjačima. Zato su ugradili balansnu osovinu, dok razvodni sustav po prvi put nije bio između cilindara, nego se protezao s lijeve strane agregata. U kombinaciji s premještanjem alternatora iznad mjenjača to je rezultiralo kompaktnijom cjelinom, koja je uz to bila za otprilike 5 kg lakša od „zračnjaka“ iz GPz-a 1100. Doduše, GPz 900R je istovremeno bio i 7 KS slabiji, što je značilo da su se inženjeri morali dodatno potruditi kako bi s istisnutih 113 KS pri 9.500 okr/ min mogao prestići konkurenciju s kakvih 200 ccm viška. Zbog toga su ugradili 6-brzinski mjenjač, kao rješenje koje je dotad uglavnom bilo rezervi-
rano za dvotaktne sportaše, a onda se pozabavili i plastičnim oplatama sličnim onima na dotadašnjim GPz modelima, ali ipak cjelovitije i studioznije promišljenim. Kao vjerojatno najaerodinamičniji motocikl svog vremena. GPz 900R je mogao dohvatiti 249 km/h, što je bilo i više nego dovoljno da skine s trona nekoliko mjeseci ranije predstavljeni GPz 750 Turbo i postane najbrži motocikl na svijetu. Tu će titulu zadržati pune četiri godine, sve dok ga s 270 km/h nije zasjenio „aluminijski“ ZX-10.
Brzi i čvrsti
Međutim, sirova brzina na ravnom čini samo jedan dio slagalice sportskog motocikla, pa tako u Kawasakiju nisu propustili ozbiljno se zabaviti i ciklistikom. Okvir je predstavljao tada tipičnu čeličnu „kralježnicu“, ali su zato hrabro odradili korak naprijed kada su pogonski agregat iskoristili kao nosivi element. Iako u početku nije bilo tako planirano, testiranja su pokazala da su tim rješenjem uobičajene donje cijevi okvira jednostavno postale suvišne, a kontroli težine trebala je pridonijeti i aluminijska nosiva konstrukcija repa motocikla, kao i stražnja vilica od istog materijala. Utoliko više čudi da se u konačnici kazaljka vage zaustavila na pozamašnih 228 kg, odnosno 249 kg mjereno sa svim tekućinama. To je značilo da GPz 900R zapravo nije bio ništa lakši od superbike motocikala s oznakom 1100, no dok su oni koristili prednje naplatke promjera 18, pa čak i 19 cola, novi Kawasaki je unio u jednadžbu natjecateljsko
