Vikend odredište Biograd n.m

Route 67

Amerika nije jedina zemlja na svijetu s kultnom cestu, misleći tu na famozni Route 66. Susjedna Mađarska ima svoj Route 67, što je bio i više nego dovoljan razlog da se provezemo tom „čuvenom“ cestom i završimo u Kaposvaru

FOTO I TEKST: NADA BLAŽEVIĆ I DAMIR PRITIŠANAC ijepi mađarski grad Kaposvar - gotovo jednako udaljen od Osijeka koliko i od metropole Zagreba - je po mnogo čemu jedinstveno vikend odredište, bilo da se radi o jednodnevnom ili izletu od nekoliko dana. Lijep sunčan dan bio je dovoljan poticaj da uskočimo u kožna odijelca i zaputimo se preko Baranje u susjednu Mađarsku.

Baranjske ceste pravi su izazov dok vijugaju kroz nepregledne hektare vinograda čije lišće sa svojim bojama cijelom krajoliku daje poseban izgled. Granicu prelazimo u Baranjskom Petrovom Selu nedaleko Belog Manastira, a preko Beremenda, Siklosa i Pečuha cesta nas vodi put Sigetvara. Neposredno pred ulazak u taj zanimljiv povijesni mađarski grad uključujemo se na cestu broj 67 koja spaja Sigetvar s poznatim ljetovalištem Balatonlele na tzv. Mađarskom moru odnosno jezeru Balaton.

Budući da se radi o samo 94 km ceste, riječ je o svojevrsnoj parodiji čuvene Route 66, koja povezuje istočni sa zapadnim dijelom SAD-a, a proteže se tisućama kilometara. Susjedi Mađari pobrinuli su se da i na njihovoj Route 67 ne nedostaje sadržaja kojima obiluje američka 66-ica, pa su duž cijele dionice otvorili country barove, korale, ruralna gospodarstva.

Uz cestu pasu krda, doduše ne bizona, nego ovaca, a na mnogo mjesta postavljeni su vjetrokazi po uzoru na američke da bi sve bilo vjerodostojno predalekom SAD-u. Svako malo oznake uz cestu potvrđuju da se krećete „čuvenom“ Route 67. Nedaleko njenog ishodišta, odnosno samo par kilometara od Sigetvara, Route 67 dovodi putnike do veličanstvenog monumenta, tj. do spomen parka dvojici povijesnih junaka čija je slava dosegla epske razmjere.

Dakako, radi se o Nikoli Šubiću Zrinskom i Sultanu Sulejmanu I. Nekada mrski neprijatelji danas dijele zajednički spomenik vjerojatno i zbog činjenice da su obojica bili ljudi posebnih karizmi, te uz to hrabri i umješni vojskovođe. Na mjestu ovog spomen parka su se 1566. godine sukobile habsburške snage pod vodstvom Hrvatskog Bana Nikole Šubića Zrinskog i moćna osmanlijska vojska vođena Sultanom Sulejmanom I. U namjeri da osvoje Beč i prodru prema srcu Europe, vojska od oko 100.000 Turaka opkolila je malenu utvrdu Siget, u kojoj nakon višemjesečnih teških borbi pogiba N.Š. Zrinski, a pred sam njen kraj prirodnom smrču umire i Sulejman Veličanstveni.

U konačnici Siget pada u Turske ruke, ali su im naneseni preveliki gubici da bi mogli nastaviti daljnji pohod na zapad. Iz tog razloga se ova bitka smatra jednim od ključnih događaja za zaustavljanje Turske vojske u prodoru na zapad Europe. Ovu bitku je u svom epskom djelu „Opsada Sigeta“ opjevao hrvatski državnik i pisac Nikola Zrinski mlađi, unuk Sigetskog junaka. Spomenuti ep pisan je na mađarskom jeziku pa se stoga, iako ga je pisao Hrvat, ubraja u jedno od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Grad cvijeća i lokomotiva

Nakon što smo se nakratko vratili u ondašnje vrijeme i odmorili kod ovog impozantnog spomenika nastavljamo Routom 67 prema Kaposvaru. Krajolik kojim prolazi 67-ica vrlo je zanimljiv jer se svako malo uspinje po mnoštvu brežuljaka da bi po svom silasku u doline prolazila pored desetak malih jezera i ribnjaka. Mnogobrojni korali, štale i ambari uz cestu dodatno doprinose američkom ugođaju. Nedostaju jedino bizoni, no zamjenjuju ih srne, jeleni i ostala divljač koje ovdje ima od pamtivijeka.

Nakon nekog vremena i uživanja u ugodnoj vožnji Road 67 dovodi nas do samog ulaza u Kaposvar. Ovaj gradić po mnogo čemu se razlikuje od drugih mađarskih gradova.

Lokomotiva kao iz James Bonda dok ga je glumio Connery Gradska tržnica

Bista Sv. Stjepana Kralja Spomen park Zrinskom i Sulejmanu

Route 67

Prvenstveno zbog činjenice da ga se uspoređuje s talijanskom prijestolnicom Rimom jer je poput njega izgrađen na sedam brežuljaka. Na ovoj lokaciji naselja su postojala još 5.000 godina prije Krista, dok prvi grad podižu Kelti 400. godine prije Krista. Ime Kapos spominje se 1009. godine u osnivačkim dokumentima Pečujske biskupije, a Turci ga osvajaju 1555. godine i napuštaju 1686.

Danas je Kaposvar više turistički nego industrijski grad, a 2000. godine je postao i sveučilišni centar. U grad ulazimo širokom dvotračnom avenijom kojom stižemo do željezničke stanice, austrougarske građevine koja dominira južnim dijelom grada. Bez obzira na mnoštvo kolosijeka, lokomotiva i svakojakih vagona prilično je tiho i čini se nije pretjerano prometno, iako je riječ o jednom od glavnih željezničkih čvorišta u ovom dijelu Mađarske. U prilog slabom željezničkom prometu ide i to što je Kaposvar nakon komunističke vladavine ostao na periferiji industrijskih događanja zbog svog zemljopisnog položaja u zemlji. Ova stanica sada je interesantna jedino turistima jer se na njezinim kolosijecima mogu vidjeti već davno zaboravljeni modeli ruskih, čeških i mađarskih lokomotiva.

Nakon razgledanja ove zanimljive postaje prelazimo na drugu stranu ulice u čijem se malenom parku nalazi gradsko kazalište. Ta zanimljiva građevina nalik je na dvorac secesijske arhitekture sa prijelaza stoljeća. Ono je simbol grada te jedno je od najpoznatijih i najvećih kazališta u Mađarskoj. Rakoczi trg na kojem se smjestilo kazalište nekoć je bio glavni gradski trg. Uglavnom svi trgovi i većina ulica u gradu uređeni su mnogim žardinjerama i gredicama prepunim cvijeća, pa tako Kaposvar nosi epitet grad cvijeća. U to smo se uvjerili na gotovo svakom koraku u svim dijelovima grada.

Od kazališta odlazimo samo nekoliko stotina metara do glavnog gradskog trga, koji je jedan od najraskošnijih trgova u Mađarskoj. Krase ga mnoge povijesne i kulturne građevine. S jedne strane nalazi se Gradska vijećnica pored koje je impozantni spomenik Kosuth Lajosu, mađarskom političaru i v.d. predsjedniku u vrijeme revolucije 1848. i 1849. godine. On nije baš bio naklon Hrvatskoj za koju je rekao da je ne vidi na zemljovidu, već se zalagao za veliku Ugarsku koja bi se prostirala od Jadrana do Karpata. Hrvatskoj ne bi dao niti autonomiju. U toku državnih nereda pobjegao je u SAD, a potom u talijanski Torino, gdje je i skončao sa svojom idejom velike Mađarske. I na ovom primjeru vidimo kako u konačnici završavaju takve ideje i projekti.

Katedrala je smještena na glavnom gradskom trgu Spomenik Koshutu Lajosu

Ruke u zrak

Ostavljamo Koshuta Lajosa s mirom i okrećemo se k središtu trga kojim dominira katedrala Blažene Djevice Marije. Ovo iznimno sakralno djelo jedno je od glavnih obilježja grada. Uz to, Kaposvar je i sjedište rimokatoličkih biskupija ovog dijela Mađarske. U sklopu ove crkve, odnosno uz njezin južni zid, postavljena je bista Sv. Stjepana Kralja. Ovaj sin velikog Ugarskog kneza Gejze i kneginje Šarlote je 1000. godine na sam Božić okrunjen je za prvog Ugarskog kralja i to krunom koju mu je osobno poslao Papa Silvestar II. Stjepan I zaslužan je za prihvaćanje kršćanstva kod Mađara. Katoličkoj crkvi dodijelio je ogromne posjede. Zbog svoje pobožnosti i širenja kršćanske kulture te odanosti Papi proglašen je svetim, a Mađari ga i danas slave kao jednog od najvećih svetaca u zemlji.

Nedaleko ove katedrale nalazi se velika zgrada rimokatoličke gimnazije. Hotel Kapos također se uklopio u ovaj impresivni trg, dok se korzo prostire s obje njegove strane i čini glavnu gradsku šetnicu. Kaposvar je sveučilišni grad pa na ulici srećemo uglavnom mlade ljude koji koriste sunčani dan za predah i opuštanje. Nakon što smo nevoljko napustili ovaj predivni trg, cestom se uspinjemo do jednog od sedam brežuljaka na kojima se prostire grad i sa zapadne strane promatramo njegovu panoramu. S ove pozicije izgleda predivno i gotovo se može osjetiti mirnoća kojom živi i diše. Jako je dobro kada gradovi imaju ovakve vidikovce sa kojih je moguće pogledom obuhvatiti njihov veliki dio i kada se ispred promatrača vide kao na dlanu. Tada se javlja osjećaj potpunog doživljaja nekog mjesta.

Nakon što smo uživali u pogledu na Kaposvar vrijeme je da se okrenemo put kuće jer večeri su pune mušica, a tamni vizir na kacigi tada i nije najbolji izbor za noćnu vožnju. Naravno, vraćamo se „čuvenom“ Route 67. Zanimljiva je kao i kada smo njome dolazili. Zaustavljamo se kod pansiona 67 gdje se protežemo uz cestu kojom tutnje razno razni bikeri na svojim bučnim prometalima podižući ruke na pozdrav. Ovdje bi motoristi s obzirom koliko ih je trebali imati motocikle sa automatskim mjenjačem jer im je lijeva ruka više u zraku nego na upravljaču.

Usput se još kratko zaustavljamo u nekoliko sela koja su sva u znaku štandova s lokalnim poljoprivrednim proizvodima. Granica je na vidiku pa smo par minuta kasnije u domovini nakon jednog od boljih izleta. Nakon svega doživljenog Route 67 i Kaposvar od srca preporučujemo kao jedno od izuzetnih vikend odredišta koje će vam dugo ostati u lijepom sjećanju. n