Putopis Gruzija, Iran

PUTOPIS y GRUZIJA, IRAN U POSJETI

Ludilo vjerskih sukoba širilo se Bliskim istokom, u Turskoj se gomilalo sve više izbjeglica iz Sirije, Izrael je po tko zna koji puta napao Palestinu. Možda je posljednji trenutak da vidimo bar ponešto od onoga što još želimo vidjeti na istoku. I dok nas oni koji ne razlikuju Iran od Iraka uvjeravaju da smo na pravom putu da ostanemo bez glava, još jednom krećemo put Irana.

PIŠE: VERICA GEMIĆ FOTO: MARIJAN GEMIĆ

Bilo je toplo ljetno prijepodne kada smo svoje živote ugurali u moto-kofere, sjeli na Severinu (Aprilia Caponord) i po tko zna koji puta krenuli prema istoku. Nakon prošlogodišnjeg krstarenja ukrajinskim stepama, zaželjeli smo se moto-planinarenja. Plan je preko gruzijskog

Kavkaza, armenskog Aragatsa i planina uz Naghorno Karabakh ući u Iran, upoznati njegov kurdski dio uz granicu s Irakom, pa zatim krenuti u Teheran i krstariti malo planinskim masivom oko

Damavana, još uvijek aktivnog vulkana, najviše planine Bliskog istoka. Ovogodišnje je putovanje za mene posebno po jednoj, ne baš zgodnoj činjenici. Naime, tjedan dana prije puta, bila sam prisiljena posjetiti ortopeda zbog neugodnih bolova u križima i lijevoj nozi, obično zvanih išijalgija. Čovjek me pomno pregledao, odbio i pomisliti na bilo kakvu fizikalnu terapiju, jer je stvar bila u akutnoj fazi. “Ali doktore, morate mi pomoći. Za tjedan dana moram na put, a vi pričate o barem dva tjedna mirovanja prije terapije”, pokušavam urazumiti čovjeka. “Gospođo, put će morati pričekati. Ne možete u ovom stanju ni u auto ni u avion. Sjedenje ne dolazi u obzir. Možda spavaća kola, ali ni to vam ne bih preporučio.” “Nismo se baš razumjeli,” opet ću ja, “ne putujem ja ni autom, ni avionom, a ni vlakom. Ja vam imam namjeru tri tjedna putovati motorom Bliskim istokom.” Zabezeknuti izraz njegova lica govorio je više od tisuću riječi, a ja sam se nekako skotrljala sa stola u ordinaciji, dok su mi u ušima odzvanjale riječi sedamdeset trogodišnjeg egipatskog Armenca, kojeg smo jednom sreli u Jordanu: “Sve dok si na motoru, mlad si.” Čvrsto sam odlučila da mi glupi išijas neće pokvariti glavni godišnji moto-užitak i učiniti me starom.

I tako sam, uz ponešto dodatne opreme u obliku analgetika, antireumatika i kosmodiska na dnu kofera, na Severininim leđima započela s fizikalnom terapijom na moj način. Severina nije, naime, bilo kakav motor. To je motor na kojem se u vožnji osjećam savršeno i koji definitivno liječi sve moje ortopedsko-fizijatrijske boljke. Uz Severinu išialgiji ni traga. Armenac je bio u pravu. U kacigi je šum vjetra, u nosnicama miris užarenog asfalta, a u srcu beskrajna sreća što smo na početku još jednog moto-putovanja.

Dobro znani početak

Na žalost, na tom se putu ne može se izbjeći dosadna vožnja do Beograda i toliko puta prežvakani nastavak do Niša, te preko Bugarske do Istanbula. S obzirom da smo, po običaju, krenuli s pola dana zakašnjenja, prvog smo dana stigli tek do Dimitrovgrada, mjesta na srpsko-bugarskoj granici, gdje noćimo u dobro nam znanom hotelu Amfora.

Ubrzo sam ustanovila da sam zanemarila nešto, što se pokazalo kao najveći problem za moje ortopedske tegobe. Bio je to hotelski madrac, koji je mojoj muškoj polovici bio sasvim dobar, a meni prouzročio sate i sate prevrtanja po krevetu, hodanja sobom i na kraju spavanja na podu. Drugog dana, na Severininim leđima, vjerovali ili ne, sve je sjelo na svoje mjesto. Ponovilo se to još nekoliko puta tijekom ovog putovanja i definitivno nije slučajnost. Severina je moja najbolja fizikalna terapija, lijek za dušu i tijelo, savršenstvo bez mane.

Ujutro stižemo na bugarsku granicu, gdje nam carinik objašnjava da je bugarsko-turski prijelaz u Svilengradu u remontu, pa se tuda prometuje znatno sporije. Savjetuje nam da krenemo novoizgrađenom autocestom na drugi granični prijelaz. Moja muška polovica ne čuje baš dobro o čemu carinik zbori, pa će, kao pravi poliglot: “Do you speak english? I did’n understand you.” S druge strane stiže zanimljiv odgovor: “J_bo te, šta će ti engleski? Pa valjda me razumeš! Ta Slaveni smo!” Naime, svatko tko imalo razumije makedonski, a naša generacija ga uglavnom dovoljno razumije, može se s Bugarima sporazumjeti bez problema. Bugarski nam je carinik s pravom, iako na malo neobičan način, očitao bukvicu. S obzirom da je put preko drugog prijelaza znatno dulja varijanta, ipak se odlučujemo za stare, utabane staze. Obilazimo Sofiju, pa preko Plovdiva stižemo u Svilengrad. Granični je prijelaz zaista u raskopanom stanju, no motorom smo kolonu automobila stvorenu zbog radova na graničnom prijelazu lako zaobišli i ubrzo izašli iz Bugarske. Turci su bili nešto tvrđi orah. Iz nekog su razloga odlučili trenirati strogoću, pa nam nisu dozvolili zaobilaženje kolone u prostoru između Bugarske i Turske. I tako smo, po žarkom suncu, izgubili sat vremena i podosta znoja na bezrazložno čekanje u koloni koja je napredovala puževim korakom. Tri faze ulaska u Tursku nisu se promijenile. Jedina je promjena način dobivanja vize. Vizu je vjerojatno i dalje moguće riješiti na granici, ali je bezbolnije i brže sve srediti prije puta internetski. Zahvaljujući turskoj vremenskoj zoni koja je dva sata starija od naše i jednom izgubljenom satu na granici, drugog smo dana, uz Istanbul, mostom preko Bospora, pa uz Izmit, stigli po mrklom mrakom samo do Bolua, iako smo priželjkivali Amasiu.

U Boluu smo kao kod kuće. Smještamo se u poznatom nam hotelu, večeramo u obližnjem restoranu, pa krećemo na počinak. Bio je to počinak za moju mušku polovicu, a ja sam se opet malo vrtjela, malo hodala, puno stenjala i jedva dočekala jutro i nastavak putovanja. Ako se situacija s hotelskim madracima nastavi, možda ću i spavati na motoru. Odspavala sam dio vožnje od Bolua do Geredea, gdje me, (višestruko provjereno) najbolja turska kava, vratila u život. Uz kavu i Severinino ljekovito djelovanje, išijas je ukroćen i život je ponovno lijep. Veselim se unaprijed dionici pred nama, iako smo je odvozili već nekoliko puta. Uvijek se iznova divim nestvarno zelenoj boji rižinih polja u dolini rijeke Kizilirmak na legendarnom Putu svile.

Iza Osmančika, grada riže, zaustavlja nas policija. Vozili smo, kažu, 123 km/h, na mjestu gdje je ograničenje 100, odnosno 90, koliko je maksimalno dozvoljena brzina za motore u Turskoj. Kazna je 365 turskih lira, plativo u roku od 30 dana. Naučili smo da je u Turskoj najjeftinije uzeti kaznu i na nju zaboraviti, pa to činimo i ovoga puta. Simpatični su nam policajci uz kaznu dali i bocu Coca Cole i nekakvu čokoladicu, ne bi li ih pamtili i po nečem slatkom.

Kroz plodan, brdovit kraj, brzom,

U POSJETI DIVOVIMAvjernim putopiscima poklanja par guma

Putevima i puteljcima Damavanda (5610m)

dobrom cestom stižemo do Samsuna, najveće turske luke na Crnom moru. Vozimo turskom crnomorskom rivijerom i ne možemo ne primijetiti koliko se promijenila posljednjih godina. Nekadašnja mjesta koja su izgledala kao da ih je netko spustio na praznu ledinu, danas su popunjena parkovima i zelenilom, uređenih plaža i šetnica. Mjesta su se uglavnom smjestila na ušćima ne baš malih rijeka u more. Strmoglavljuju se one sa strmih, šumom obraslih planina, donoseći moru velike količine slatke vode. Crnomorska obala ovog dijela Turske odiše divljom ljepotom. S obzirom da nema otoka, otvorena pučina podsjeća na ocean. Guste šume koje prekrivaju planine u pozadini ogledaju se u morskoj površini i i daju joj tamnu boju. Od tuda vjerojatno i naziv mora.

Na večer stižemo u Trabzon. Područje oko Trabzona poznato je po lješnjacima koji prekrivaju obronke u zaleđu. Upravo je vrijeme berbe i lješnjaci su svuda oko nas. Na pločnicima, u dvorištima, na autobusnim stanicama, ispred kafića i dućana. Suše ih na rasprostrtim ceradama, prodaju ih u vrećama, nude ih prepržene u papirnatim tuljcima. Nakon poduljeg traženja smještaja, uspijevamo pronaći sobu u hotelu Kuleli. Madrac i išijas, ovoga su puta, pronašli zajednički jezik.

U jutro krećemo dalje. Iz područja lješnjaka ubrzo stižemo u zonu čaja. Nasadi čaja prekrivaju strme padine planinskih obronaka uz morsku obalu. Izgledaju poput gustih živica zasađenih u paralelnim nizovima. Uz njih su ponegdje i tvornice za preradu, iz kojih se opojan miris čaja širi zrakom. Olovno sivo nebo ogleda se u moru i daje mu sumornu boju, puno je vlage u zraku, u nosnicama miris čaja. Atmosfera nimalo ljetna. Kroz niz tunela stižemo do tursko-gruzijske granice. Na granici nekoliko paralelnih kolona koje gmižu puževim korakom. Kako to obično biva, razvedrilo se u pravi čas. Sunce nesmiljeno grije, a niz leđa se cijedi znoj. Pokušavamo nažicati prolazak preko reda, ali Turci su i ovdje neumoljivi. S gruzijske strane ista slika: kolone i gužva. U koloni do nas turski bikerski par na kruzeru. Saznajemo da su krenuli u Azerbajdžan. Gruzijci su se pokazali nešto fleksibilniji od Turaka dajući motorima prednost.

Otkrivanje Kavkaza

Ulazimo u Gruziju. Prva građevina koja vas dočeka pri ulasku je oveća crkva. Naravno da je džamija posljednja građevina koja nas je ispratila iz Turske. Uvijek se iznova čudim toj silnoj potrebi ljudi da na rubnim dijelovima svojeg teritorija, obavezno daju do znanja koje su vjere. Nije važno je li granični prijelaz asfaltiran ili nije, nema veze jesu li objekti na granici moderna zdanja ili kontejneri, uopće nije bitno izgleda li sve zapušteno i otužno ili ne, najvažnije je svima poručiti dovoljno velikom bogomoljom tko smo i što smo.

Dakle, primili smo na znanje da smo iz područja Islama ušli u područje Pravoslavlja, pa nastavljamo gruzijskom crnomorskom rivijerom preko Batumija prema Potiju. Područje Batimija oduvijek je bilo namijenjeno bogatijem sloju društva. Od vremena SSSR-a pa do današnjih dana, tu se nije gotovo ništa promijenilo. Razlika je jedino u tome što su nekada u luksuznim hotelima ljetovali drugovi, a danas se u njima odmara gospoda. Neka gospoda neodoljivo sliče drugovima, samo su nekoliko desetaka godina stariji. Njihov vozni park promijenio se puno više od njih. Moskviči i Volge postali su Lexusi i Porschei. Toliko puta viđena priča.

Gruzijski vozači nisu se promijenili. Nasilni su, prepotentni, brzi i vrlo loše voze. Ne mogu podnijeti da je netko na dva kotača brži od njih, pa dobro dođu kao mamac za policiju kroz naselja. Još se nešto nije promijenilo u Gruziji: na količini krava koje pasu uz ceste ili preživaju ležeći na njima može im pozavidjeti i Indija.

Osim Batumija i njegove bliže okolice, ostatak ovog dijela Gruzije izgleda jadno. Mnogo je napuštenih kuća i zapuštenih dvorišta, ceste su neodržavane, sve izgleda poprilično sumorno.

Put za Svaneti i Mestiju dolinom rijeke Enguri

Mestija - prema podnožju ledenjaka Tchalati

Nešto optimističnija situacija dočekala nas je u pokrajini Zugdidi s istoimenim središtem pokrajine. Zugdidi je za gruzijske prilike lijepi gradić s dosta zelenila. Smjestili smo se u skromnom, ali čistom i urednom hotelu, pa krenuli u potragu za večerom. Osim u Batumiju i najbližoj okolici, ugostiteljstvo je u Gruziji zamrla grana gospodarstava, pa je pravi pothvat pronaći mjesto u kojem se možete nahraniti. Večeramo pivo u jedva pronađenom kafiću. Bilo je to najhranjivije što je ugostiteljska ponuda Zugdidija nudila.

Doručak je bio nešto bolji: mlijeko i kruh iz trgovine. Čitamo deklaraciju na tetrapaku i saznajemo da je mlijeko napravljeno od mlijeka u prahu uz dodatak biljnih masnoća. Zanimljivo za zemlju u kojoj su krave na svakom koraku. Nakon maštovitog doručka krećemo prema Mestiji, mjestu na Kavkazu u pokrajini Svaneti. Područje je to zbog kojeg smo ponovno ovdje. U prošlom boravku u Gruziji nismo vidjeli taj dio Kavkaza, a razni ga izvori smatraju jednim od najljepših dijelova Gruzije. Dovoljno za ponovni dolazak.

Cesta se penje u planinu kanjonom rijeke Enguri. Oko nas strme planinske litice obrasle gustom šumom, u kanjonu rijeka s kojom se stapaju mnogobrojne pritoke. Voda se razbija o oblo kamenje pršteći mnoštvom kapljica, pjeni se i huči, izgleda divlje i snažno. Cesta vijuga pružajući nam prekrasne vidike. Otvara se pogled na visoke planinske vrhunce pokrivene snijegom, niz strme litice slijevaju se vodopadi, planinske livade i pašnjaci blistaju na suncu. Divimo se baršunastim stijenama obraslim mahovinom i tankim vodenim žilama što se spuštaju niz strme usjeke. Ono što zovemo “tehnička vožnja” definitivno je iza nas. Počinju kilometri čistog užitka. Svuda oko nas divlja planinska ljepota. Da, isplatilo se ponovno doći. Planinska je cesta vrlo dobra, s mjestimičnim, korektno označenim oštećenjima. Uz cestu mala, siromašna planinska sela.

Spuštamo se prema širokoj dolini omeđenoj visokim planinama, iza kojih izviruju još viši vrhovi. U dolini nekoliko mjesta, oko njih uredna, obrađena polja. Ubrzo se ispred nas naziru karakteristični kameni tornjevi, simbol i turistička atrakcija ovog dijela Kavkaza. Stigosmo u Mestiju.

Planinska regija Svaneti, čiji je centar Mestia, nalazi se u teško pristupačnom dijelu Kavkaza, tik uz rusku granicu, u blizini Abhazije, gruzijske pokrajine koja je proglasila samostalnost. U selima pokrajine Svaneti, koju tijekom povijesti osvajači nikada nisu uspjeli u potpunosti pokoriti, svaka kuća imala je svoj obrambeni toranj. Danas je ta originalna srednjovjekovna arhitektura upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Zbog geografske izoliranosti, pokrajina Svaneti oduvijek je bila posebna i drugačija od ostalih gruzijskih pokrajina. Naseljavaju ju Svani, etnička podskupina Gruzijaca. Svaneti su okruženi vrhovima od 3.000 do preko 5.000 m visine i to je najviše naseljeno područje Kavkaza. Četiri od deset najviših vrhova Kavkaza nalaze se u ovom području. Planinske vrhove Svanetija odvajaju duboki kanjoni gornjih tokova rijeka. Jedna od njih je rijeka Enguri koja teče kroz Mestiju.

Stojimo na glavnoj gradskoj ulici i gledamo oko sebe. Oko nas kamene planinske kuće pretvorene u pansione i hotele, u nekima suvenirnice, ili pekare koje prodaju poznati gruzijski kruh. Najstarije imaju tornjeve i iako su sagrađene još u srednjem vijeku, žive i danas. Nisu ni napuštene ni zapuštene. Manji dio pretvoren je u muzeje, a veći dio je nastanjen i živi sadašnjost punim plućima. Spoj “sirove” srednjovjekovne arhitekture, divljine planinskih vrhova i huka rijeke Enguri, ono je što Mestiju čini posebnim mjestom na Zemlji. Planinski divovi snježnih vrhova, kameni tornjevi Mestije, baršunasti planinski pašnjaci, Enguri koja pršti preko velikog oblog kamenja, slike su koje izazivaju divljenje i ispunjavaju nas srećom. Da, ovdje je zaista vrijedilo doći.

Smještamo se u hotelu Svaneti, bajkovitom, novom zdanju, pa krećemo u šetnju Mestijom u potrazi za informacijama o stanju putova u okolici. Sutrašnji je plan krstariti planinskim putovima do Ushgulija, planinskog sela u podnožju Shkhare (5.201 m), najviše planine Gruzije, te se preko prijevoja spustiti u Kutajsi. Po informacije krenusmo u turistički ured gdje je odgovor na pitanje o stanju puta glasio: “To je jako, jako loš put. Naročito ovih dana, s obzirom da je padalo puno kiše. Ako nemate terensko vozilo, nije se pametno uputiti u tom pravcu.” “Ma kaj god! Oni misle da smo mi od onih koji se nigdar na skidaju s asfalta. Ak’ tam moreju dojti đipi, moremo i mi,” glasio je komentar moje muške polovice. Ne pokušavam ga uvjeravati u suprotno, znam da nema svrhe. Rekoh samo: “Pričekajmo jutro, pitali bumo još nekoga.” S tim smo zaključkom otišli na počinak. Kroz prozor sobe naziru se planinski vrhovi okupani mjesečinom koja povremeno bljesne između oblaka iz kojih počinje rominjati kiša, pod prozorom huči Enguri. Bolju

Kavkaz - ledenjak Tchalati

Mestija - Svaneti tornjevi vjernim putopiscima poklanja par guma

uspavanku nismo mogli poželjeti.

Jutro je potvrdilo poznatu izreku koja kaže da nakon kiše dolazi sunce. Nakon obilnog doručka s ukusnim gruzijskim kruhom punjenim sirom, odlazimo na glavni mjesni trg u potrazi za kartom područja kroz koje smo naumili krenuti. U turističkom uredu dobivamo nešto što je lošije od karte koju imamo, uz pitanje: “Ipak ste odlučili krenuti u Ushguli?” I dok izlazim iz ureda s namjerom da moju mušku polovicu nagovorim da priupitamo još ponekog o stanju planinskog puta, ugledah ga u društvu dvojce domaćih momaka, koji svojim terencima razvoze planinare i alpiniste do planinarskih staza i alpinističkih uspona u okolici. Razgovor je izgledao ovako: “Kako izgleda put prema Ushguliju?” “ To je jako, jako loša cesta. Ima puno rupa i uskih dijelova. Za tih 45 kilometara treba nam i do četiri sata.” “No dobro, ali rupe nisu duboke, vi prolazite sa svojim terencima, onda mogu i ja. Više me brine blato. Ima ga puno?” “Ha, cijelu noć je padala kiša, pa...” Daljnje objašnjavanje bilo je odmah prekinuto: “Ma to blato nam ne bi trebalo smetati, trebali bi doći tamo bez većih problema.” Okrenuvši se prema meni moj će motorist: “Vidiš, ljudi vele da je cesta čist OK. Ne bu nikakvih problema.” “Misliš ti si njima to objasnil,” odgovaram. “Sve sam čula. Pital si i odgovoril na sva pitanja. Pravi si multipraktik.” No s obzirom da znam da je i tvrdoglav kao magare i da kad si nešto utuvi u glavu to mora i provesti, popeh se na motor s nadom da baš nećemo završiti u Enguriju. I tako pod punom ratnom spremom krenusmo put Ushgullija.

Bila je to po mnogočemu vožnja za pamćenje. Prvi dio puta solidan je makadam kojeg su počeli i betonirati, pa je za očekivati da ćemo se drugi puta, ako nas želja za Kavkazom ponovno nanese u ove krajeve, vrlo komforno voziti. Solidni makadam koji prolazi kroz pitome planinske pašnjake ubrzo zamjenjuje manje solidan makadam s rupetinama ispunjenim vodom, blatom i kamenčugama koje treba obilaziti. Zajedno s cestom i krajolik postaje sve divljiji. Na kraju se vozimo rupavom, blatnjavom, poprilično uskom cestom koja s desne strane ima provaliju ispod koje teče Enguri. S cestovnim gumama, natovareni s tri kofera i tank-torbom svladavamo polako rupe, vodu i blato. Na jednom naročito blatnjavom dijelu od nekud dojuriše i tri ogromna, kudrava ovčarska psa, bijesna što nekakvo bučno blatnjavo čudovište s dva još blatnjavija čudaka buči njihovim teritorijem. Prijeteći skaču na motor režeći i lajući. Jedan je bijesno uhvatio zubima nogu moje muške polovice i ostavio mu za uspomenu otisak zuba u čizmi. Znam da bi vrištanje, zapomaganje i meškoljenje na sjedalu bilo kontraproduktivno, pa sjedim mirno, stisnutih zuba i šaka, instinktivno slijedeći tijelom Severinino lelujanje u blatu. U sebi ponavljam: “Samo da se sad ne stropoštamo u ovo blato i postanemo ručak gladnim zvijerima.” Po principu pametniji popušta, dlakave nemani su nakon par sto metara dugih poput vječnosti odustale od naganjanja motora. Lakše se diše. A onda se pred nama ukazala još jedna rupetina puna vode i blata. Kotači su uronili u vodu, čizme zakurblale po blatu, iz kacige moje muške polovice pronio se uzvik: “Uh! Zaje_ _ _ sam,” a onda smo “kontrolirano spustili Severinu na lijevi bok”, ili u prijevodu–strmeknuli se u blato. Pred nama živopisni Ushuli i njegovi tornjevi, pod nama i na nama blato, a u meni mješavina bijesa i oduševljenja. U osebujnoj gostionici krijepimo se još osebujnijim gaziranim napitkom nepoznatim na našim prostorima. U Zagrebu mi ne bi palo na pamet uliti u sebe takvo što, no u Ushguliju me oduševilo. Oduševio me i javni WC, oko kojeg i u kojem se veselo igraju domaći klinci. Ni on me zasigurno ne bi oduševio u Zagrebu. Drvena je to kućica koja stoji na stupovima iznad pritoke Engurija, koja se žuboreći kotrlja preko oblog kamenja. U drvenom podu izrezana okrugla rupa točno iznad razigrane pritoke rijeke, kraj nje metla za slučaj promašaja, a s druge strane neka stara knjiga iz koje se trgaju listovi u slučaju pomanjkanja prikladnijeg papira. Ni školjke, ni kanalizacije, ni kotlića, ni WC sanitara, a ipak sve funkcionira i besprijekorno služi svrsi. Morate se zapitati koliko su nam zaista potrebne sve te stvari kojima se okružujemo i često si njima kompliciramo život. Kao što se morate zapitati i kako zimi, zatrpani snijegom, žive ovi ljudi. Tu, visoko u Kavkazu, u izoliranom i teško pristupačnom dijelu Gruzije, okruženi planinskim divovima, u raštrkanim planinskim selima kojima dominiraju bajkoviti kameni tornjevi. A žive tu stoljećima u gotovo potpunoj izolaciji. Zadržali su svoj jezik, potpuno nerazumljiv ostalim Gruzijcima, tradiciju, običaje i jedinstven način života. Pokrajina Gornji Svaneti, postojbina naroda Svan, posljednje je utočište izvorne gruzijske kulture. Biti ovdje poseban je doživljaj i privilegija. Zaboravljam i pad i blato i bijesne pse. Vrijedilo je doći. Vrijedilo bi poći i dalje i pozdraviti Shkharu, no saznajemo da je dionica koju smo prošli bolji dio puta pre-

Kavkaz - s puta za Kazbegi ( Stepantsminda ) pod Mt. Kazbegom ( 5034m )

Nije bitno kad’ nestane benzina dok’ još ima Ljudi

Nikad nije kasno za mladost u srcima Kavkaz - u potrazi za vodopadom Gveleti

ma Kutajsiju. Kasno je, od Mestije do Ushgulija trebala su nam četiri sata, a za dvostruko dužu dionicu pred nama trebalo bi nam sigurno znatno više. Voziti po blatnjavim planinskim putovima po mraku bilo bi neozbiljno čak i za nas. Ovoga je puta moja muška polovica poslušala odgovore domaćeg svijeta. Vraćamo se natrag u Mestiju, a ostatak Gornjeg Svanetija ostavljamo za neku drugu priliku. Kavkaz to svakako zaslužuje. Jednom ćemo se vratiti.

Povratak u Mestiju bilo je čisto utvrđivanje gradiva. Morali smo se još jednom uvaljati u blato, tako da smo definitivno ličili na tri praščića. Odradili smo još jednom i epizodu s ljutim psima. Ponovno smo samo s novim tragovima njihovih zuba na čizmama izbjegli da im postanemo lovina. Iznenadila sam samu sebe minimumom kvocanja zbog uvjeta putovanja. Ljepota Kavkaza tolika je, da je poprilično neutralizirala moju potrebu za kvocanjem. A ja najbolje znam koliko je ljepote potrebno za neutralizaciju. Vjerujte mi, Kavkaz je čaroban kutak svijeta.

U Mestiji ulazimo u prvu autopraonicu. Severina je imala prednost, no nakon nje smo i mi obavili tuširanje u moto-opremi. Dok jedan od nas stoji u stavu mirno, drugi ga doslovno od glave do pete pere mlazom miniwasha. Bio je to jedini način da čizme, hlače i jakne očistimo od blata. Definitivno nema boljeg načina pranja vodootporne moto-opreme. Shvatili smo da to nije samo izvrstan način pranja, već je i odličan način rashlađivanja, pa smo ga tijekom putovanja često koristili.

Smještamo se u istom hotelu iz kojeg smo se jutros odjavili, pa nakon gruzijske večere koja se sastojala od ukusne juhe, hinkalija (kuhanih okruglica od tijesta punjenih začinjenim mljevenim mesom) i hačapurija (pogače punjene sirom), otiđosmo u šetnju Mestijom. Hodamo tišinom glavne ulice, a na horizontu ledenjak Chalati odjednom bljesne poput sedefa obasjan mjesečinom u ljetnoj kavkaskoj noći. Prizor koji ne mogu vjerno prenijeti ni riječi ni fotoaparat. Stojimo u tišini, opčinjeni i upijamo ljepotu. Kavkaz je zaista prekrasno mjesto. No, Mjesec je zašao za oblak, Chalati se “ugasio”, a mi krenusmo na počinak ispunjeni srećom. Kada danas pomislim na Kavkaz, prva slika koje se sjetim je blješteći Chalati u noći.

Sljedećeg jutra krećemo prema Tbilisiju. Spuštamo se prema Zugdidiju, no usput skrećemo pozdraviti Užbu, još jednog kavkaskog diva. Užba sa svojih 4.710 m nadmorske visine, kao u ostalom svi kavkaski divovi, meta je alpinista iz cijeloga svijeta. Neki od njih uspiju ostvariti snove i osvojiti neki od ovih vrhova, no neki ne uspiju, ali zauvijek ostanu s njima. Dogodilo se to i hrvatskim alpinistima koji su pred četrdesetak godina pokušali osvojiti Užbu. Njihova su mumificirana tijela pronađena u ljeto 2012. godine, 38 godina nakon neuspjelog pokušaja osvajanja divlje gruzijske ljepotice. Stojimo na uskom seoskom putu u mjestu Ushkhvanari u podnožju Užbe. Kameni dvoglavi vrh pokriven vječnim snijegom i strme, blistave, bijele litice izazivaju divljenje i strahopoštovanje. Slikamo gordu ljepoticu, pa krećemo dalje. Napuštajući Visoki Kavkaz uživamo još jednom u divljoj planinskoj ljepoti.

Neplanirane aktivnosti

Nakon kratke okrijepe u Zugdidiju krećemo prema Kutajsiju, drugom po veličini gruzijskom gradu, koji danas izgleda mnogo uređenije i optimističnije no prije. Nakon Kutajsija na cesti policija, koja skreće promet s glavne ceste, obilazno, lokalnim putovima. Neplanirano upoznajemo lijepi brdoviti kraj kroz koji vodi zavojita, relativno uska cesta s povremenim oštećenjima. Vozimo za domaćim BMW-om 735 koji nas upozorava na veća oštećenja ceste pred nama. Iako nam Severina lampicom daje do znanja da joj polako ponestaje hrane, propuštamo je nahraniti na dvije benzinske pumpe, sve da ne bi izgubili predvodnika koji nam osigurava brzu i sigurnu vožnju. No, brzoj je vožnji uskoro odzvonilo, jer nailazimo na zastoj zbog radova na cesti. U susret nam dolaze poprilično prašnjavi automobili, a ubrzo saznajemo i razlog tome. Naime, cesta pred nama ima generalku, pa u koloni vozimo po prašini, što je za motoriste “izuzetna sreća”. A da sreća bude još veća, pobrinula se naša, već solidno prašnjava dvokotačna ljubimica, tako što je jednostavno stala i objavila: “Rezerve hrane potrošene. Prvo me nahranite, pa možemo dalje.” Misli moja muška polovica da samo on razumije suptilne Sevine poruke, pa prevodi: “Ostali smo bez goriva.” “Ma daj, kaj zbilja? Nikad mi to ne bi palo na pamet da mi nisi rekel. A ja sam mislila da je počela štucati jer je alergična na prašinu. Se sečaš kaj sam ti rekla kod one prve, a onda i kod one druge pumpe kraj koje smo prešli? Da si me...” odjednom odustajem od slavodobitne ženske prodike. Ne bi imalo smisla da današnji dan bude jedan sasvim običan putnički dan. Nikud nam se ne žuri, prema tome malo neplaniranih aktivnosti dobro dođe za

vjernim putopiscima poklanja par guma

Ushguli - odbor za doček

tjeranje monotonije. “Znaš kaj? Ne bum te špotala. Taman mi je postalo dosadno. Sad bumo se malo zabavljali žicanjem benzina. Deset auta tebi, deset meni, pa bumo vidli na koga bolje grizu. Jedino ne znam s čim bumo saugalil i u kaj bumo metnuli benzin. Čist sumnjam da ljudi voze okolo s punim karnistrima.” Šuti moja muška polovica, možda zbog toga jer ne može doći k sebi da sam tako olako odustala od prodike i “vađenja masti”, otvara stražnji kofer i slavodobitno vadi tanko plastično crijevo i praznu bocu Coca-cole: “Evo, opremljeni smo! Ja bum prvi.” Stoji uz rub ceste sa sramežljivo podignutim palcem. Deset je automobila prošlo, stao nije nitko. “ Ovi su svi bili dizelaši, pa znaju da nema smisla stati,” opravdava se on. “Kaj ti misliš da oni znaju zakaj ih ti zaustavljaš? Daj sim tu flašu i crevo, sad buš videl kak se to dela. Valjda ti je jasno da nitko ne bu stal zbog tvojeg torza, a bome ni zbog mojih nogu. Flaša i crevo su nam glavni aduti! Pucamo na sažaljenje i vozačku solidarnost.” U jednoj ruci boca i crijevo, drugom rukom pokazujem prema motoru i uz to izvikujem riječ benzin. Nije upalilo baš odmah, ali upalilo je, iako nam to nije pomoglo jer je rezervoar dotičnog automobila bio predobro zaštićen od krađe benzina. Nastavili smo ih zaustavljati sve dok nismo pronašli zadovoljavajući rezervoar i s mukom nacijedili litru spasonosne tekućine. Ponovno smo u sedlu i krenusmo dalje.

Sreća nije trajala dovoljno dugo. Ostali smo opet na suhom, pa ponavljamo proceduru. Ovoga nam puta litru i pol donira mladi Gruzijac od kojeg saznajemo da ima vikendicu u Kazbegiju, kavkaskom mjestu u koje sutradan namjeravamo krenuti. Poziva nas da svratimo do njega. Od cestara koji je promatrao naše peripetije dobivamo još litru i pol kako ne bi postupak morali ponavljati još jednom, pa nahranjena Severina polako u prašnjavoj koloni jezdi dalje. Ovoga smo puta uspjeli doseći pumpu. Iz prašnjave smo avanture izašli oko sto kilometara ispred Tbilisija, do kojeg vodi dobra, brza cesta koja ubrzo prelazi u autocestu. Sa sumrakom ulazimo u Tbilisi. Nakon duljeg traženja uspijevamo pronaći hotel koji ne nudi sobe samo za par sati, pa krećemo u potragu za restoranom. Ta se potraga pokazala bezuspješna. U Gruziji su restorani prava rijetkost, jer Gruzijci očito nemaju ili naviku ili mogućnosti za posjećivanje restorana. Večeru rješavamo u samoposluzi. Primijetili smo još jednu zanimljivost vezanu za Gruzijce. Učinilo nam se da Gruzijci s negodovanjem gledaju na napojnice, što nam je potvrdio i recepcioner hotela u kojem smo odsjeli. Gruzija se, naime, od zemlje koja je bila opasno zatrovana korupcijom, pretvorila u zemlju u kojoj se i na napojnice, tako uobičajene na zapadu, gleda kao na oblik korupcije i one se odbijaju, ili se uzimaju s izrazom negodovanja. U razgovoru o toj temi s hotelskim recepcionarom, saznajemo da mu gosti često nude napojnice, što kod njega izaziva čuđenje. Sve što učini da bi pomogao ili ugodio gostu smatra dijelom svojeg posla i, po njemu, tu napojnicama nema mjesta. Možda bi Gruzijci trebali organizirati znanstveni skup i podučiti nas metodama kojima su u ljudima odgojili takav stav.

Ujutro se ponovno penjemo Kavkazom. Morali smo još jednom posjetiti dio Kavkaza koji pripada gruzijskoj pokrajini Južnoj Osetiji kojom smo zadnji puta krstarili samo dva tjedna prije izbijanja vojnih sukoba u koje su bili uključene gruzijske vojne snage, separatističke snage Osetije i braća Rusi koji su ih podržavali. Osetija je još jedna gruzijska pokrajina koja je proglasila samostalnost (koju većina zemalja ne priznaje) i predstavlja državu u državi. Na samom početku vožnje tim dijelom, vidljive su promjene. Cesta je u puno boljem stanju, neki su dijelovi sasvim novi, a uz cestu su niknuli restorani. Iako poznajemo ovaj kraj, ponovno s jednakim zadovoljstvom uživamo u oblim baršunastim padinama, rascvjetanim pašnjacima, igri svjetla i sjene. Diveći se divljoj planinskoj ljepoti, stižemo u Kazbegi, odnosno Stepansmindu, kako se mjesto sada zove. Smjestio se uz rijeku Terek, na nadmorskoj visini od 1.740 metara. Zapadno od mjesta uzdiže se Mont Kazbek (5.047m), istočno Mont Shani (4.451m), a na jugu je poznati kanjon Darial. Dovoljno ljepote za razvoj turizma. Svi hoteli u mjestu su popunjeni i jedva pronalazimo sobu u privatnom smještaju. Granični prijelaz prema Rusiji koji je nekada bio zatvoren, sada je uređen i otvoren, što je sigurno doprinijelo razvoju turizma ovoga kraja. Večeramo u gostionici, nekad trošnoj seoskoj kući, u kojoj smo u prošlom boravku s čuđenjem promatrali ljude s pištoljima za pojasom, koji su se organizirali za ono što je slijedilo. Danas to više nije neugledna seoska birtija, nego dobro uređen restoran s dovoljno planinsko-rustikalnog šarma da ni u jednom trenutku ne zaboravite gdje se nalazite. Lijepo se vratiti negdje i vidjeti otvorene granice koje su bile zatvorene, novoizgrađene objekte, obnovljene prometnice i sretnija lica ljudi. Iako bi se u ljepoti Kavkaza moglo uživati danima, već sutradan krenusmo natrag prema Tbilisiju. Čekaju

Proplanci Mt. Aragatsa (4060 m)

Susreti s policijom su sastavni dio duljih putovanja

nas još neki planinski divovi.

Spuštajući se prema dolini u kojoj se smjestila gruzijska prijestolnica, zastajemo još jednom kako bi popili posljednju kavkasku kavu. I dok sjedimo okupani suncem uživajući u pogledu na baršunaste planinske padine, stižu dva motora. Njemački bračni par, on na KTM-u 990, ona na BMW-u 650. Ona prosvjetarka kao i ja, on menadžer, oboje na tromjesečnom neplaćenom dopustu. Odlučili su reći zbogom civilizaciji i svakodnevnici i krenuti na istok. Saznajemo da im je ruta slična našoj trotjednoj. Upravo se vraćaju iz Irana i oduševljeno pričaju o Irancima. Potvrdilo se još jednom da Iranci nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Pričamo tako svako o svojim dogodovštinama s putovanja i, kao i obično kod takvih susreta, nailazimo na mnogo zajedničkih pogleda i doživljaja i zaključujemo da je slika koju Europljani imaju o zemljama istoka poprilično iskrivljena. Poželjesmo sreću jedni dugima i krenusmo svaki na svoju stranu.

Posjet vulkanskom divu

Iz Tbilisija vozimo prema armenskoj granici. Prelazak je brz, u Armeniji smo. Kada smo prvi puta putovali ovim krajem, ušavši iz Gruzije, odmah je bilo vidljivo da je Armenija razvijenija. Danas ne izgleda tako. Cesta je zakrpa na zakrpi, sela kroz koja prolazimo deprimirajuća, sve izgleda puno jadnije nego u Gruziji. Prolazimo kroz Alaverdi i vozimo prema Vanadzoru, a uz put stojimo u kontejner-restoranu uz cestu, u kojem smo prošli puta jeli najbolji roštilj i paradajze s okusom prošlosti. Nažalost od svih stvari koje su Armenci mogli promijeniti, oni su izgleda odlučili promijeniti upravo ono po čemu su bili posebni. Nestale su stare pasmine i sorte, podlegli su bezukusnoj svjetskoj ponudi. Noćimo u Vanadzoru, trećem po veličini gradu Armenije, glavnom gradu provincije Lori. Grad je uništen u snažnom potresu 1988. godine, no stari centar grada ostao je pošteđen. To je vjerojatno razlog što čim se odmaknete od centra, ulazite u naselja koja ne izgledaju osobito urbanizirano. Centar Vanadzora sagrađen je u nekoj daljoj, bogatijoj i raskošnijoj prošlosti, o čemu svjedoče više ili manje monumentalne ružičasto-smeđe palače.

Svi gradovi Armenije imaju jedno zajedničko obilježje. Većina zgrada sagrađena je od ružičasto-smeđeg kamena. To je boja koja dominira Armenijom. Boja je to mnogih njenih kamenih planina i njenih građevina. U jednoj takvoj kamenoj palači smjestio se i hotel u kojem smo odsjeli. Vidio je on mnogo bolja i raskošnija vremena, o čemu svjedoči niz detalja koji su nekada bili dokaz raskoši i bogatstva, a danas su na žalost samo oronuli svjedoci prošlih dana. No, s obzirom da se hotel renovira, možda će ipak ubrzo zasjati starim sjajem.

Nakon jutarnje potrage za doručkom (u hotelu ne postoji restoran) po gradskim dućanima, upoznajemo još jednu stranu današnjeg Vanadzora. Kao da smo ušli u pedesete godine prošlog stoljeća. Ulazim u male dućane opremljene starinskim policama, na kojima su tri proizvoda razvučena u nedogled, ne bi li se ostvario dojam bolje ponude. U trećem pronalazim pogaču, a tek u petom mlijeko. Šesti je, na sreću, konačno bio suvremeniji mini-market u kojem se opskrbljujemo i kefirom za kojeg smo ubrzo ustanovili da je jedan od najboljih kojeg smo jeli.

Nakon doručka u sjeni borova, krećemo prema planini Aragats. Na tom su nas putu dva puta omeli revni armenski policajci. Razlog-a što dugo, nego prebrza vožnja i to kroz naseljeno područje? Prvi puta 90 km/h, drugi puta 75 km/h. Oba puta upalila je ista taktika. Odjednom se moja muška polovica prisjetila davno naučenog i uglavnom zaboravljenog ruskog jezika, pa voda policajca oko Severine pokazujući mu naljepnice s imenima zemalja kroz koje smo putovali proteklih devet godina. No, organ reda ostaje neumoljiv, pa na scenu stupa taktika naučena od svjetskog putnika Rakele: “Dozvolite mi molim vas da Vas uslikam,” izgovara moj glumac hvatajući se za fotoaparat, “moram imati sliku prvog policajca koji me je kaznio nakon devet godina putovanja svijetom.” Stoji armenski organ češkajući se u čudu po glavi: “Pa neću baš ja biti prvi” reče i odustaje od kazne.

Na putu prema Aragatsu još smo malo usporili kroz naselja, jer nismo željeli isprobavati treću sreću. Ubrzo smo uživali u njegovim padinama. Div je to od 4.090 metara i najviša planina Armenije. Vulkanskog je porijekla, smještena oko 40 kilometara sjeverozapadno od Yerevana, glavnog grada. Njeni obronci dom su zvjezdarnice armenske Akademije znanosti, kao i utvrde Amberd iz 7. stoljeća, čije ime u prijevodu znači Utvrda u oblacima. S planinom Aragats povezana je legenda o Sv. Jurju Iluminatoru. Pred njega se, dok je jedne noći molio na Aragatsu, s neba spustila svjetiljka s vječnim svjetlom i osvijetlila ga. Armenci vjeruju da je Iluminatorova svjetiljka, simbol nade i vjere armenskog naroda i danas tamo, a mogu je noću vidjeti samo oni čista srca i duha.

Vijugava cesta vodi nas uz padine s razbacanim kamenim gromadama koje je nekad davno “ispljunuo” razbješnjeli vulkan, rasteže se po hrptu jednog od planinskih vrhova pružajući pogled na ponore s obje svoje strane, spušta se niz strme padine, pa se opet penje u visine. Na planinskim pašnjacima obasjanim suncem stada krava i ovaca, pastiri i njihovi psi, konji u trku, razbacani šatori. Prelijepa divljina u kojoj su ljudi i životinje pronašli dom.

Promatramo aragatske pastire tražeći među njima djecu koja su nam se posebno usjekla u pamćenje u prošlom krstarenju Aragatsom. Sretniju i slobodniju djecu od malih aragatskih pastira nikada nismo vidjeli. Nosimo njihovu fotografiju želeći im je uručiti, no saznajemo da više nisu na Aragatsu. Za razliku od većine aragatskih pastira koji su ljeti na pašnjacima Aragatsa, a zimi u selima u njegovom podnožju, naši sretni klinci pravi su nomadi koji su u međuvremenu zami-

Prijevoj imeđu Kajarana - Meghria (2535 m) vjernim putopiscima poklanja par guma

Martuni sigurno prenoćište za Severinu

jenili pašnjake Aragatsa nekim drugim pašnjacima, neke druge planine, možda i neke druge zemlje. Ostavljamo fotografiju pastirima u slučaju da jednog dana naši klinci opet stignu na Aragats, pa nastavljamo dalje, do visoravni na 3.200 metara, na kojem se smjestilo jezero Kari, još jedna atrakcija Aragatske divljine.

Želja za uživanjem u spoju planinske divljine, plavetnila jezera i nestvarne tišine, uništio je zvučnik novonastalog restorana uz samo jezero, iz kojeg se planinskim goletima razliježe zvuk jeftinog hita neke od instant zvijezda tamošnje estrade. Zvučno zagađenje koje nagrđuje planinsku divljinu, vrijeđa sva moja osjetila i strašno me ljuti. Sretni smo što smo imali priliku uživati na ovom mjestu prije nego su stigli zvučnici i uništili čaroliju. Spuštajući se s Aragatsa zastali smo kako bi legli u meku travu njegovih pašnjaka, uživali u bojama rascvjetanog bilja i osjetili opojne planinske mirise. Aragats je čarobna planina. Spaja se tu divljina i surovost s blagošću i ljepotom, sivilo i hladnoća s bojama i toplinom, pustoš i beživotnost sa životom i rađanjem. Pohranili smo Aragatske čarolije duboko u sjećanje. Tko zna, možda će sljedećeg puta još neka od njih biti nepovratna prošlost.

Spuštamo se sa suncem okupanog Aragatsa i krećemo preko Yerevana prema jezeru Sevan. Područje Sevana proglašeno je Nacionalnim parkom, jer se jezero koje zauzima 940 četvornih kilometara smjestilo na 1.900 metara nadmorske visine i jedno je od najvećih planinskih jezera na svijetu. Hrani ga 28 rijeka i potoka, a ima samo jedan odljevak, rijeku Hrazdan. Ona odvodi samo 10% vode iz jezera, preostalih 90% odlazi na isparavanje i navodnjavanje. Iako Nacionalni park, jezero je pretrpjelo veliki utjecaj čovjeka, zbog kojeg je razina opala za dvadesetak metara. U novije vrijeme “Zeleni” su uspjeli uvjeriti vladu da jezero treba obnoviti, te je od 2000. razina jezera podignuta za 2 metra. To izaziva popriličnu paniku kod onih koji su na obalama jezera sagradili objekte za odmor. Oni bi se, ako se podizanje razine nastavi, mogli naći pod vodom.

Cijelo područje Sevana kao da govori: “Ovdje se ne zna tko pije, a tko plaća.” Daleko je od onoga što se u Hrvatskoj podrazumijeva pod pojmom Nacionalni park. Sevan je spoj divlje gradnje i modernih hotela, poljoprivredni kraj čiji bi stanovnici plugove rado zamijenili nekom turističkom djelatnošću, ali se istovremeno nitko ne trudi da kraj izgleda čišće i uređenije. Cestom uz jezero stižemo do mjesta Martuni, gdje se smještamo u poprilično zapuštenom hotelu. Severinu su domaćini smjestili u susjedni dućan keramike, pa je noć provela u izlogu kočopereći se okružena keramičkim ploćicama, WC školjkama, lavaboima i ogledalima. Večeramo u obližnjem restoranu koji, kao i sve u ovom kraju, izgleda kao da je iskočio iz nekih prošlih vremena. Gazda nas časti autohtonim armenskim crnim vinom koji me okusom podsjeća na naš tudum. Vinarstvo je dio armenske tradicije, štoviše, najstarija vinarija u svijetu pronađena je upravo u Armeniji. Danas se, naravno, u armenskim vinogradima uzgajaju i suvremene sorte grožđa, no Armenci su zaštitili svoje stare, autohtone sorte i ta vina smatraju posebnim.

U jutro krećemo prema Gorisu, mjestu na jugu Armenije, smještenom između armenskih planina, u dolini istoimene rijeke. Cesta nas vodi planinskim visoravnima prekrivenim žitaricama i baršunastim planinskim pašnjacima. Prelijepa planinska pustoš boje meda s ponekim stočarskim selom, odiše toplinom. Nakon prijevoja Selim na 2.410 m nadmorske visine, krajolik se mijenja. Oble strukture boje meda zamjenjuju oštrije, divlje kamene goleti neobičnih boja. Crvena prelazi u žutu, žuta u sivu, siva u crnu, a onda se sve ponovi nekim drugim redoslijedom. Priroda se zaista zna zaigrati. Uživamo u neobičnim reljefnim formama, igri svjetla i sjene na strmim padinama i pogledu na stočare koji marljivo sakupljaju sijeno i slamu i suše kravlju balegu koja će im biti ogrjev u hladnim zimskim danima. Spuštamo se u dolinu rijeke, a onda ponovno dižemo u nebesa. Oko nas planinske visoravni, prelijepa planinska pustoš.

Iran, treći puta

Armenija je planinska zemlja koja svoj turizam bazira na mnogobrojnim sakralnim objektima, s obzirom da je prva kršćanska zemlja u svijetu, no ono što nas iznova oduševljava u Armeniji, je prvenstveno divlja ljepota njenih planina. Vozeći tako armenskim dijelom Puta svile, dolazimo do još jednog slikovitog prijevoja. Pred nama je Gorotan (2.344 m) gdje silazimo s motora ne bi li malo protegnuli noge i iskoristili postojanje WC-a. Ubrzo sam shvatila da je drveni WC iznad potoka u Ushguliju, u usporedbi s onim u što sam ušla, zadnja riječ tehnike. Stojim naime, na vratima mračne prostorije bez prozora i bez školjke, čiji se pod koristi za obavljanje nužde. I mirisni i vizualni doživljaj bio je više no upečatljiv. Iako sam uz užasnuti uzvik: “E to stvarno ne mogu!”, nekoliko puta obišla okolicu ne bih li našla zaklon u prirodnom ambijentu (nije baš lako sakriti moje gabarite iza suhih travki planinskog pašnjaka), na kraju sam ipak bila prisiljena ući u osebujnu građevinu, te zatvorenih očiju i začepljenog nosa dati svoj doprinos općoj atmosferi. Krećemo dalje i ubrzo stižemo u Goris, poznat po čunjastim reljefnim formama sličnim turskoj Kapadokyji. U blizini je granica s Republikom Nagorno-Karabakh (prema Armencima dijelom Armenije, prema Azerima dijelom Azerbajdžana), koja je proglasila neovisnost. Sada ju svaka od zainteresiranih strana doživljava na svoj način. Mnogi Armenci putuju svakodnevno u Nagorno-Karabakh, jer tamo rade, pa je i nama sinula ideja da bi tamo mogli skočiti na jednu kavu, tek toliko da vidimo kako iznutra izgleda Nagorno-Karabakh. No, na granici saznajemo da možemo ući bez problema, ali za izlazak moramo ishoditi vizu u Ministarstvu vanjskih

Cesta i ograda uz Armensku granicu s Iranom

Stočarsko naselje

Ulaz u iranski Azerbajdžan dolinom rijeke Araz Kermanshah - mlada obitelj na motoru Putevima i puteljcima Damavanda (5610m)

poslova u prvom mjestu. S obzirom da je rano poslijepodne, odustajemo od kave, jer nam se čini da bi ona mogla potrajati duže nego što želimo.

Vraćamo se prema Gorisu, a onda nastavljamo u smjeru Kapana. Armenske planine ponovno nam pružaju užitak. Cesta nas opet vodi prema nebu. Oko nas planinska pustoš, ispod nas planinski lanci u sumaglici. Spuštamo se prema njima, a onda opet dižemo u nebo. U predvečerje stižemo u kotlinu u kojoj se, uz rijeku Voghji, smjestio Kapan. Ime grada potiče od Armenske riječi kapel, koja znači zaključan, a sugerira njegovu izoliranost u kotlini okruženoj visokim planinskim lancima. Najviši vrh ovog područja ima 3.201 metara nadmorske visine.

Idućeg nas dana vijugava cesta vodi prema Kajaranu, još jednom gradu između planinskih lanaca. Na ulazu u grad, na kamenoj litici, ogroman metalni medvjed koji u ustima drži ključeve grada. Iza Kajarana cesta ponovno kreće put neba. Penjemo se sve više i više. Ispod nas planinski vrhunci, u daljini oblaci koji izgledaju kao more, a mi se penjemo i penjemo. Novi vidici, novi planinski vrhovi pod nama, nebo iznad nas. Čaroliji nema kraja.

Stižemo do prijevoja Meghri, najvišeg prijevoja u Armeniji (2.535 m), s kojeg se spuštamo prema gradu Meghri u blizini iranske granice. Odlazimo do obitelji kod koje smo prenoćili pri prvom posjetu Iranu, jer ih želimo pozdraviti i dati im nekoliko tada snimljenih fotografija. Nažalost dočekala nas je samo Marijeta, saznajemo da je Mišo nedavno iznenada preminuo. Uz slasno grožđe i nar iz Marijetina dvorišta slušamo o armenskim TV vijestima koje govore o sve češćim sukobima između Armenije i Azerbajdžana u području NagornoKarabakha (vrativši se u Hrvatsku saznali smo da se posljednji dogodio samo deset dana prije našeg boravka u tom kraju). “Ubijaju nas kao muhe,” kaže Marijeta, “nedavno su ubili seljaka koji je slučajno prešao granicu. Ogromne novce trošimo na vojsku, ali moramo se moći obraniti.” Shvaćamo da međunacionalna mržnja ovdje još nije postala dio prošlosti, kao i to da se jadno stanje u kojem se nalazi Armenija opravdava izdvajanjem za vojsku. Pitamo se neće li i u Armeniji, kao i u nekim drugim zemljama neposredno nakon našeg boravka u njima (Gruzija, Sirija, Libija, Ukrajina), izbiti rat. S nadom da se to ipak neće dogoditi opraštamo se od Marijete i krećemo put Irana. Prirodnu granicu Armenije i Irana čini rijeka Aras, koja se zajedno s vijugavom cestom probija kroz kanjon između armensko-iranskih visokih kamenih goleti. Na armenskoj granici prolazimo već poznatu proceduru, samo što su nas ovoga puta poštedjeli rendgenske kontrole prtljage. Na zidu jedne od graničnih kućica, velika slika Vladimira Putina. Pitanje o mogućnosti izbijanja rata u Armeniji ponovno zvoni u našim glavama.

Iranska granica izgleda puno bolje i modernije. Ulazimo u carinsku zgradu, u kojoj odmah blizu ulaza sjede dvije mlade Iranke i Iranac srednjih godina. Ugledavši me, muškarac ustaje i pokazuje mi da sjednem. Pitam se u sebi kada mi se to zadnji puta dogodilo i zaključujem da se ne mogu sjetiti. Eto, ponekad je potrebno doći do Irana, po mišljenju većine Europljana - zemlje potlačenih žena, da vam se desi muško kavalirstvo. Oko nas nasmiješena lica, riječi dobrodošlice, pitanja o tome mogu li nam kako pomoći i muškarci s manirima. Pitate li se još uvijek zašto smo po treći puta u Iranu?

Prihvatljiva monotonija Irana

Severina jezdi pokrajinom Istočni Azerbajdžan. Izvrsna, uglavnom trostazna jednosmjerna cesta vodi između pješčenjaka zanimljivih formi i boja, po

Putevima i puteljcima Damavanda (5610m)

Usputno osvježenje i predah vjernim putopiscima poklanja par guma

Visoravni iranskog Kurdistana prekrivene žitom Posljednja večera u Teheranu Teheran - trgovinski centar - 4 kata samo za računala

kojima je ovaj dio Irana poznat. Naselja u vrlo dobrom stanju, sve je prepuno prodavaonica građevinskog materijala, ljudi grade nove i obnavljaju stare kuće, prvi puta nakon Turske vidimo nove tvornice. Iran izgleda mnogo bolje nego prije nekoliko godina. Zemlja je to koja se razvija usprkos svim sankcijama i pokušajima da je se pokori. Osjeća se polet i entuzijazam među ljudima. Tako različito od Armenije. I dok prolazimo kroz Tabriz, drugi po veličini grad u Iranu, razmišljam kako bi Iranci možda trebali biti zahvalni svijetu na sankcijama koje im nameće. Zahvaljujući njima, ta se zemlja morala okrenuti vlastitim snagama, idejama i ljudima, pa sada ima svoju industriju, svoje automobile, svoje elektrane i svoje školovane ljude koji je vuku naprijed. Nakon Tabriza vrlo smo brzo ušli u područje slane pustinje koja prethodi Urmiji, najvećem slanom jezeru Bliskog istoka i drugom najvećem slanom jezeru svijeta.

Kada smo 2008.g. prvi puta posjetili Urmiju, most preko jezera bio je u izgradnji, pa se jezero prelazilo djelomično mostom, a djelomično osebujnim betonskim trajektom. Danas je most dovršen i veselimo se vožnji preko jezera koje nam je ostalo u sjećanju kao posebna prirodna ljepota. Snježno-bijeli kristali njenih plaža, i mistično ljubičasta boja jezerske vode duboko se usjekla u naša sjećanja. Dok izvlačimo slike iz sjećanja i veselimo se ponovnom susretu s Urmijom, sasvim smo joj se približili, ali umjesto divljenja uslijedio je šok. Slana ljepotica nestaje. Nevjerojatno je koliko se u posljednjih nekoliko godina površina Urmije smanjila. Jedan od razloga je loš sustav navodnjavanja, ali i brane koje su odsjekle jezero od dotoka vode njegovih pritoka. Još jedno mjesto na ovom putovanju koje potvrđuje da neke stvari nepovratno nestaju. Nije li sreća što smo ih imali priliku vidjeti i upoznati? Nije li bogatstvo imati ih u sjećanjima? Dok u sumrak vozimo mostom preko Urmije, divimo se onome što je od nje ostalo. Mirna, sivo bijela površina vode ljeska se poput stakla. Ponegdje ju probijaju slane hridi koje vire iz jezera. Na snježno bijeloj obali nasukan brod koji pamti Urmijina bolja vremena. Sunce polako nestaje na horizontu, nebo je grimizno crveno, a Urmija, usprkos svemu, mistična i prelijepa.

Silazimo na slanu plažu na kojoj se ljudi odmaraju i kupaju u ljekovitoj vodi jezera, kako bi prišli slanoj ljepotici što bliže i upili što više njene mistične ljepote. Predivno je biti ovdje.

Noćimo u gradu Urmiji, sjedištu plodne pokrajine Zapadni Azerbajdžan, smještenom na zapadnoj obali jezera. Urmija je multinacionalni grad u kojem žive Azeri, koji čine većinu, ali i Kurdi, Asirci, Armenci i Perzijanci. Iz Urmije smo slijedećeg dana krenuli prema Kermanshahu.

Vrlo dobra cesta vodi nas kroz brdsko područje oblih padina uglavnom prekrivenim žitaricama. Pitomo, plodno žutilo obasjano suncem, odiše mirom i blagostanjem. Lijepi je to kraj, no nakon par stotina kilometara postaje monoton. Iran je ogromna zemlja i monotonije ove vrste jednostavno su neizbježne. Da bi se bilo kuda maknuli, morate prijeći barem četiristotinjak kilometara najčešće istih vizura. Kada se još slici doda i temperatura viša od 40 stupnjeva, monotonija je još napornija. Stojimo nekoliko puta u mjestima koje naseljavaju Kurdi. Čim stanemo, sjate se sa svih strana poput znatiželjne djece i okruže nas. Nešto su naporniji od ostalih stanovnika Irana. Imaju potrebu doticati nas, naguravaju se uz motor i slikaju, neki od njih koji imaju iskustvo rada u inozemstvu ( obično Njemačkoj), odmah se nametnu kao vođe skupine koja nas okružuje i šepure se kao da su barem njemački veleposlanici u Iranu.

U sumrak stižemo u Kermanshah. U gradu je poprilična gužva, plazimo u prometnoj vrevi tražeći hotel koji jedva pronalazimo. Vrućina i monotonija učinili su svoje. Dosta mi je svega, umorna sam i bezvoljna, obuzimaju me osjećaji koji su vjerojatno poznati svakom bikeru-dugoprugašu. Na sreću, kako se pojave, tako i nestanu. Dovoljno se dobro naspavati i želja za novim kilometrima asfalta opet je tu. Ni ovoga puta nije bilo drugačije. Ujutro obilazimo Kermashah kako bi ga doživjeli danju, pa nastavljamo put Hamadana, smještenog u zelenom planinskom području podno 3.574 m visoke planine Alvand, na nadmorskoj visini od 1.850 m.. Podignut je 1100. godine prije Krista i jedan je od najstarijih gradova na svijetu. Jedna od atrakcija grada je mauzolej perzijskog pjesnika iz 11. stoljeća, Baba Tahira Urjana, koji je rođen i umro u Hamadanu. Jedan je od prvih pjesnika perzijske književnosti i posebno je poznat po formi zvanoj dupli dvostih. Velik broj njegovih stihova i danas se izvodi uz pratnju tradicionalnih instrumenata.

Prokrstarili smo ulicama Hamadana, okrijepili se iranskim jogurtom s lukom i laganim obrokom u lokalnom restoranu, te dali prilog za civilne žrtve izrael-

Urmija - trajekt bez budućnosti Bilo kuda - osmjeh baš svuda!!!

Boje i reljefi Irana Žitorodne visoravni iranskog istočnog Azerbajdžana

skog bombardiranja u Palestini u šatoru Crvenog polumjeseca (humanitarne organizacije islamskog svijeta), a onda nastavili prema Teheranu.

Prema Teheranu vodi odlična autocesta. S obzirom da je u Iranu motorima zabranjeno voziti autocestama (Iranci ne smiju imati motore jače od 250 kubika), na ulazu na autocestu zaustavlja nas policajac i traži putovnice, no kada vidi odakle dolazimo, sa smiješkom nas pušta dalje. Uz dva odmora na dobro opskrbljenim odmorištima i obavezno uslikavanje s domaćim putnicima, stižemo do kraja autoceste ispred Teherana, iranske metropole. Tu nas ponovno zaustavlja policajac. Ovaj je nešto tupljeg pogleda. Izdvaja nas iz prometa, jer se očito uhvatio uredbe o zabrani vožnje motorima po iranskim autocestama, uz zaključak da nas treba kazniti. S obzirom da ne zna engleski, ne zna ni kako bi nam to obznanio, pa nas gestikulirajući strogo upućuje svojem kolegi koji ima bistriji pogled i zna nešto engleskog. Pogledavši dokumente, vraća nam ih i, na veliko čuđenje policajca koji nas je zaustavio, uz osmjeh nam mahne da krenemo dalje. Ubrzo ulazimo u Teheran i smještamo se u vrlo dobrom hotelu Parsa (noćenje s doručkom 65 eura). Večeramo u znanom nam restoranu u blizini hotela koji nas je svojom kuhinjom osvojio za prošlog boravka i promatramo život u večernjim satima. Iranci često blaguju u restoranima. Uglavnom dolaze cijele obitelji, ali možete isto tako vidjeti i žensko društvo, bez pratnje muškaraca. Konobar uvijek prvo poslužuje žene, što recimo nije slučaj u Turskoj ili Egiptu. Muškarac će kroz vrata restorana ili lifta uvijek prvo propustiti ženu. Mišljenje zapadnog svijeta da je žena u Iranu osoba drugog reda potpuno je krivo. Žene se u Iranu školuju (školovanije su od muškaraca), one rade i imaju pravo glasa (dobile su ga prije Švicarki). Ono što ih razlikuje od Europskih žena je jedino marama i dugi rukavi i usred ljeta (ne čador kako to neki misle). To im nameću običaji i vjera i neke od njih poprilično ljuti, dok se druge toga ne žele odreći. Svoje negodovanje oko toga jasno i glasno izražavaju u razgovoru i vjerojatno će se i to u budućnosti promijeniti.

Severinin visinski rekord

Idući smo dan iskoristili za krstarenje kamenim masivom podno Damavana. Vozimo cestom prema gradu Amolu i ubrzo stižemo na prijevoj na 2.700 m nadmorske visine, koji krasi velika džamija. Jedna od obitelji koja se uz čaj i hranu odmara na prostrtoj deki poziva nas da im se pridružimo. Uživamo u mirisnom čaju i toploj iranskoj gostoljubivosti. Među Irancima se jednostavno ne možete loše osjećati.

Uživali smo toga dana u kamenim planinama obraslim niskim, suhim raslinjem i pogledu na Damavan, najvišu planinu Bliskog istoka (5.671 m). Na žalost, vrh pod vječnim snijegom ovoga je puta bio u oblacima. Penjali smo se i spuštali vijugavom cestom diveći se prekrasnim vidicima. Spajaju se tu kamena pustoš i zelenilo u kanjonima rijeka uz koje su niknula mala planinska naselja. Oko nas prekrasne reljefne forme, provalije i kanjoni, vrhovi i usjeci, u naseljima topli, gostoljubivi ljudi. Preko jednog od prijevoja spuštamo se na drugu stranu koja je sasvim drugačija. Planinske padine obrasle su zelenilom, ljudi se bave poljoprivredom i stočarstvom. U jednom od mjesta zastajemo kako bi se odmorili i kupili nešto za jelo. U lokalnoj pekari kušamo specifičnu pogaču izuzetnog okusa. Nismo je mogli kupiti, vlasnik je insistirao da nam je pokloni. Domaće žene vole se slikati, osobito sa mnom, pa se počinjem osjećati poput Angeline Jolie. U sumrak se spuštamo prema Teheranu. Cesta vodi uz rijeku, gužva je, jer se domaći izletnici vračaju u gradove. Prije Karaja, uz cestu u kanjonu rijeke, niz restorana osvijetljenih stotinama lampica. Prepuni su obitelji koje večeraju na povratku s izleta.

Rijeke automobila slijevaju se u Teheran. Ni jedna zagrebačka gužva ne može se usporediti s ovim, kao što se teheranske prometnice i višekatne petlje ne mogu usporediti s prometnica niti jednog europskog grada. Kasno na večer domogli smo se hotela.

U jutro je prvi zadatak bio naći Doktora. Ne nitko se nije razbolio. Željeli smo se javiti čovjeku koji nam je u prethodnom boravku u Teheranu pomogao izliječiti Severinu i s pravom ga svi zovu Doktor. U zemlji u kojoj ne postoje motori jači od 250 kubika (barem ne javno), čovjek je pronašao cijelu zbirku reglera i našao najpogodniji za našu dvokotačnu ljubimicu. S tim istim reglerom stigli smo ponovno do Teherana i obećali sami sebi da ćemo posjetiti Doktora. Uspjeli smo ga pronaći, iako smo izgubili adresu i telefonski broj. Bilo mu je iskreno drago što smo se javili. Proveli smo neko vrijeme u ugodnom razgovoru, poklonili mu zajedničku fotografiju s prethodnog susreta i obećali da ćemo, ako dođemo ponovno, obavezno biti gosti njegove obitelji.

Popodne smo iskoristili za još malo planinske ljepote. Ponovno se penjemo cestom prema Damavanu, ali ovoga puta s Teheranske strane. I opet kameni kanjoni i prelijepe kamene goleti. Zimi su to skijališta koja posjećuju uglavnom stanovnici Teherana i okolice. Sudeći po automobilima na parkiralištima, hoteli ni sada ne zjape prazni. Cesta nas vodi prema nebu. Ispod nas suncem obasjane padine ulančanih planina masiva Alborz, ponovno prekrasna planinska pustoš. Penjemo se zavojitom cestom sve više i više i stižemo do prijevoja Dizine (3.250m). U blizini je najveće iransko skijalište na 3.600 m nadmorske visine, jedno od 40 najviših skijališta svijeta, na kojem je skijanje moguće od prosinca sve do svibnja. Dok sam ja sjedeći na kemenoj gromadi uživala u pogledu na planine podamnom, moja se muška polovica uputila u osvajanje visina po planinskom puteljku koji vodi do antenske postaje na 3.400 m, ostvarivši tako svoj i Severinin visinski rekord.

Na prijevoju se družimo sa simpatičnom Irankom, turističkim vodičem i njenim suprugom, učiteljem. Ljeti dočekuju turiste na prijevoju Dizine i krijepe ih čajem i izvrsnom krem juhom od luka, s aromatičnim samoniklim biljem s planinskih obronaka. Pričamo o životu

vjernim putopiscima poklanja par guma

Istanbul - Aja Sofija

u Iranu i standardu ljudi. U Iranu prevladava srednja klasa, nema siromaštva, država svima osigurava osnovne životne potrebe. Grupa planinara poziva nas k sebi i nudi nas svojim delicijama iz plastičnih kutija. Poklanjamo im svima sitne zagrebačke suvenire i ćaskamo kao da se već dugo poznajemo. Stojimo na prijevoju Dizine, Sunce zalazi za planinske vrhunce na horizontu, oko nas divlja ljepota planina, ljudska toplina i gostoljubivost. Kad jednom upoznate Irance, ponovno im se vraćate baš zbog te topline kojom zrače. U Iranu jednostavno ne možete biti ni gladni, ni žedni, ni osamljeni. Zaista bi bili sretni kada bi netko od tih ljudi jednom posjetio Hrvatsku i kada bi im mogli vratiti barem dio njihove gostoljubivosti.

U Teheran smo se vratili po mrklom mraku. Iako su već 23 sata, iz hotelskog se restorana čuje glazba, pa krenusmo tamo. Mnoštvo veselih ljudi svih generacija pjeva pljeskajući i veseli se. Glazba podsjeća na mješavinu sevdalinki, Shakire i narodnjaka. Netko od prisutnih slavi rođendan, pa stiže i torta sa svjećicama.

Iako smo stranci, osjećamo se dobrodošli u njihovo društvo. Promatramo mlade Iranke i njihovu odjeću. Iako je većina u hlačama i dugim tunikama, neke nose naprijed otkopčane duge tunike, ispod kojih se vide suknje iznad koljena, na nogama štikle. Polako, ali sigurno, pravila oblačenja u Iranu se mijenjaju. Uz dovoljno strpljenja i upornosti, Iranke će sigurno dočekati da marama, i uvijek pokrivene ruke i noge postanu stvar izbora. Proslava je potrajala do iza ponoći, kada se veselo društvo razišlo svatko na svoju stranu, a mi se uvukli u hotelski krevet pričajući još dugo o dojmovima iz Irana.

Ujutro krećemo u nemoguću misiju pronalaska razglednica. Iranci nemaju običaj pisati i slati razglednice. U većini knjižara i novinskih kioska začuđeno gledaju na spomen nekakvih razglednica. Nije im uopće jasno što je to, a kada im se objasni kako izgledaju i čemu služe, u čudu pitaju: “A zašto to radite? Zašto se ne javite mobitelom?” Toliko su začuđeni da je već i meni ideja s razglednica postala čudna i nepotrebna. Ipak pronalazim fotografije Teherana koje će poslužiti kao razglednice, pa brzo ispisujem tekst i jurim na poštu poslati ih u Hrvatsku. Poštanska službenica čudi se tome što ja želim slati poštom, no udovoljila je mojoj želji. Misija je izvršena, a “razglednice” su stigle na cilj za dva tjedna.

Poštanska misija posljednje je što smo morali napraviti u Teheranu. Već smo osamnaest dana na putu i vrijeme je da se počnemo vraćati. Mahnuli smo Teheranu i krenuli prema Tabrizu. Vozimo brzom autocestom i promatramo nova gradska naselja koja niču kao gljive poslije kiše. Gradovi oko Teherana spojili su se s njime u ogroman megapolis. Nove zgrade koje se grade imaju čeličnu konstrukciju i betonsku ispunu, što vjerojatno rade zbog čestih potresa u ovom kraju. Oko 200 km ispred Tabriza započinje karakterističan reljef Istočnog Azerbajdžana. Iako smo tuda prolazili nekoliko puta, te neobične, šarene reljefne forme ponovno nas oduševljavaju. Kao da se neki nebeski slastičar igrao špricom za ukrašavanje torte, pa nanizao čunjiće uže i šire, šiljate i oble, naborane i glatke, ružičaste i žute, bijele i zelenkaste, sive i čokoladno smeđe. U šarenim pješčenjačkim stijenama prepoznajemo zanimljive oblike: morževi leže na žalu, malo dalje gleda nas krokodil, a nasuprot njemu pozdravlja nas karavana zmajeva. Uživamo kao da ih vidimo prvi puta.

Te smo noći posljednji puta spavali u Iranu. Ujutro smo iz Tabriza brzo stigli do granice s Turskom. Izlazak iz Irana uvijek traje znatno dulje nego ulazak u njega. S obzirom da Turci samo nekoliko puta na dan otvaraju teška željezna vrata koja dijele dvije zemlje, ne mogu ni Iranci biti lošiji od njih. Prelistavaju putovnice nekoliko puta, njuškaju po prtljazi, lupaju pečat prvi drugi treći. Kada se sva željezna vrata konačno pootvaraju, dočeka vas turski El stupido s pitanjem: “Dolazite iz Irana?” ¨”Ne, s Marsa”, došlo mi je da odgovorim.

U slijedeća smo tri dana prošli već dobro poznate turske krajeve. Mahnuli smo Noinom Araratu, još jednom planinskom divu, preko Erzuruma i živopisne Amasije, stigli smo do Bolua i Istanbula. Nismo mogli odoljeti da u Istanbulu ne ostanemo dva dana i po tko zna koji put uživamo u njegovim ulicama, u mirisima i bojama bazara, u aromi njegovih baklava i rahatlokuma, u plesu derviša i gostoljubivosti njegovih stanovnika.

Dvadeset i prvog dana putovanja krećemo ranom zorom (6.30) iz Istanbula, jer planiramo u jednom danu stići do Zagreba. Treba odvoziti 1.400 km uglavnom po dobrim autocestama, što nije posebno teška misija. Uostalom nije nam prvi puta. Prvog i posljednjeg dana puta kilometri uvijek najlakše klize. Prvog, zbog nestrpljenja za odlaskom što dalje, a posljednjeg, iako smo moto-nomadi u duši, zbog nestrpljenja da stignemo kući. Ni ovoga puta nije bilo drugačije. Proletjeli su kilometri Bugarske i južne Srbije i već smo u Beogradu. I tada, tek toliko da sve ne bi bilo idilično, počinje nevrijeme za pamćenje. Izredali su se pljusak, olujni vjetar i krupna tuča. Autoput se pretvorio u rijeku leda, automobili uglavnom odustaju i sklanjaju se u zaustavnu traku, pa nam manje smetaju. Mokri smo do gole kože. Ne pomažu ni kišna odijela ni kacige ni viziri. Voda se cijedi po nama od glave do pete. Ne samo s vanjske strane kišnih odijela, već ju osjećamo na licu, ispod majica, u gaćama i u čizmama. Oluja je u jačim i slabijim naletima bjesnila do Slavonskog Broda, a onda je ipak odustala, vjerojatno po onoj “pametniji popušta.”

Točno u ponoć stigosmo u grad podno Medvednice. Iako ne pripada divovima, veseli nas što ju vidimo. Umorni, mokri i promrzli, ali sretni, pijemo čaj s rumom ne bi li se ugrijali. Iza nas je ostao 21 dan i 10.840 km puta. Bogatiji smo za pregršt prelijepih slika i susreta, još jedno moto-iskustvo i druženje s planinskim divovima istoka. Ostvarili smo još jedan san. Vraćamo se svakodnevnici, nadamo se, samo do drugog ljeta. n

Šarenilo bazara i mir parkova Istanbula