Kolumna Iz Guzine u glavu

Prava mjera slobode

Mi motoristi često se hvatamo za stereotipe potrage za slobodom i nije rijetko da je u određenoj mjeri upravo to ono što tražimo na dva kotača, ali što kada naša sloboda postaje okov za druge?

PIŠE: MARKO GUZINA

spostavilo se da se nisam morao previše boriti za slobodu da pišem kolumnu, no svakako bih bio sretniji da sam za ovu priliku bio u poziciji odabrati nešto prozračniju temu. Počelo me, naime mučiti, valjda skupljanjem godina, to da mi motociklisti uživamo u nekim slobodama koje drugi ne mogu iskusiti, što samo po sebi i nije toliko problematično koliko ideja da u tim slobodama uživamo na tuđu štetu.

Da sam se u ovaj i ovakav unutarnji dijalog upustio prije dvadesetak godina kada sam počeo skupljati kilometre na motociklima, moja stajališta bi bila drastično drugačija. Sada kada smo tu činjenicu maknuli s dnevnog reda, vrijeme je da kažem što mi je sada na duši. Ne mogu se, eto, oteti dojmu da nas motocikliste dobar dio populacije ne voli ili da im barem nismo dragi. Ovo mi nije simpatična spoznaja, ako išta onda zato što me mnogi poistovjećuju, i to posve pravedno, s populacijom na dva kotača.

Nisam se jednom našao u prilici da netko koga tek upoznajem otvori dušu pa mi povjeri kako nerado susreće motocikliste na cesti jer su bučni, krivudaju, agresivno voze, a osim sebe ugrožavaju i druge sudionike u prometu. Do nekidan sam ova njihova zapažanja trpao u košaru onoga što ignoriram jer mi ne godi o tome razmišljati, sve dok mi jedno iskustvo to nije onemogućilo.

Uz brojne godine na motociklu te nebrojene kilometre na dva kotača spadam među automobiliste koji aktivno paze na sve slabije sudionike u prometu. Sunčana subota u Zagrebu nije bila iznimka, a noga na gasu mi je bila lakša i pažnja oštrija zbog činjenice da su sa mnom bile supruga i kći od pet mjeseci. Ukratko, evidentno temeljito frustrirani motociklist odlučio je na nama ispucati ponešto nekih dubokih nezadovoljstava svojim slabim postignućima na drugom planu, a time je postigao da se svrstam među one koji baš nisu sretni kada oko njih divljaju motociklisti.

Istini za volju, meni koji ne radim s ljudima kao kakva blagajnica u trgovini mješovite robe upravo je promet izvor beskrajnih razočaranja. Bilo da sam na biciklu, pješice, u automobilu ili na motociklu u prometu stupam u interakciju s više ljudi nego inače i ne mogu se oteti dojmu da je baš cesta prostor koji su mnogi odabrali za rješavanje raznoraznih frustracija. Ljuti ste na šefa - potrubite nekome u prometu. Suprug vas ne razumije - oduzmite nekome prednost. Punica vas dovodi do ludila - pokažite nekome srednji prst. Konačno, stres i loše životne navike dovele su vas do disfunkcije jednookog prijatelja? Razglasite svima uz pomoć malo divljanja u prometu da još niste za baciti!

Ono na što želim ukazati kolegama motociklistima zapravo je sljedeće: Kako stvari stoje, za sada prilično dobro prolazimo u Hrvatskoj. Gotovo da ne znam nikoga tko je platio neke strašne kazne zato što se motociklom vozio van okvira onoga na što zakon gleda blagonaklono. Policajcima se ne da zamarati s nama motociklistima, pa ukoliko nosite kacigu i imate auspuh tiši od MIG-a 21 na polijetanju, vjerojatno na vas neće obraćati pažnju. Iznimka su tri dana u godini kada netko procjeni da je vrijeme za ciljanju akciju jer počinje sezona, ali i tada „uredne“ motocikliste rijetko zaustavljaju.

Nemojte biti ti koji dovode motocikliste na loš glas. Postoji vrijeme i mjesto za sve, a sve sam uvjereniji da daleko manje promatrača s divljenjem ili odobravanjem promatra da neki junak gradom juri 200 km/h ili centrom tutnji na zadnjem kotaču. Jednako tako, prilikom biranja između glasnog i „čupam ti mozak kroz nos“ glasnog ispuha razmislite o tome da i vi nekada spavate i ne biste željeli da vas netko naprasno probudi. Ako ništa drugo, pokušajte ne ugrožavati druge sudionike u prometu jer društvo u kojem živimo počiva na nekim zdravorazumskim temeljima, a stara mudrost kaže da nije mudro činiti drugome što ne želimo da se dogodi nama. n