Zadnja strana

ZADNJA STRANA y ELEKTRIČNI MOTOCIKLI

ELEKTRIČNI ORGAZAM

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ Dobro, nije to baš bilo orgazmičko iskustvo, no kad sam prvi put junački odvrnuo ručicu gasa na električnom motociklu osjetio sam grč u preponama. Zapravo, malo iznad prepona. A onda i leptiriće u trbuhu

Možda će ispasti da nisam dovoljno veliki fah idiot, no kad je u pitanju stjecanje novih iskustava skoro ništa mi nije nastrano. Jasno, tu govorimo isključivo o vozačkim iskustvima, u smislu da sam se u četverocikle zatelebao već nakon prvog katapultiranja iz sjedala, MP3 i Tricity su me osvojili nakon dva-tri zavoja, a perverzan samo do te mjere da mogu zamisliti čak i to da u garaži imam Can-Am Spyder.

Ukratko, da me sutra posjednu na rasklimanu miješalicu za beton sa 17 colnim kotačima, apehanger upravljačem i tačkama kao bočnom prikolicom, sva je prilika da bi mi se i to dopalo. Dopuštam ipak da bih imao koju reći na ime pretjeranih vibracija i, pretpostavljam, loše zaštite od vjetra.

Svejedno, mislim da općenito nisam povodljiv, posebno kad su u pitanju nove tehnologije, da ne kažem izmišljotine. Takvo što se od mene odbija kao hračak od obraza političara. Utoliko više ako nema nikakve veze s brzinom i stvarnim svijetom. Recimo, gadgete uopće ne tangiram, facebook je za mene najgluplji izum nakon alatke za kopanje nosa, a štap za selfie bi, po mom skromnom mišljenju, svakom kupcu trebalo zapakirati analno, tako da ostane viriti tek mašna. Bojim se samo da bi se većini njih to ionako svidjelo.

Dakle, ako uzmemo da su električni motocikli dijelom prijevozno sredstvo, a dijelom ipak i pomodni gadget, šanse da mi se (ne) svide bile su otprilike pola-pola. No, baterija još nije pala na 99% kapaciteta, a ja se već smješkam k’o Clark Gable.

Trenutak kasnije odvrćem gas (ili bi bilo ispravno reći „potenciometar“?) i već se kretenski kreveljim kao Eddie

Murphy.

Brutalno glatko

U čemu je stvar? Teško je to riječima opisati, ali način na koji sam upravo pretekao dva tegljača ne bi ostavio ravnodušnom ni Angelu Merkel. I nije tu stvar samo u apsolutnoj sili ubrzanja. Istina, Zero SR potroši samo 3,3 sekunde od 0 do 100 km/h, što je impresivan podatak, no kroz ruke su mi prošle desetine modela koji ubrzavaju otprilike jednako dobro ili i bolje od njega, a ipak je, bez da imalo pretjerujem, to prvo žestoko zakretanje ručica gasa bio toliko intenzivan doživljaj da sam osjetio bolan grč malo iznad prepona. Kao kad sam se prvi put oduzeo na japanskoj „hiljadarki“

Ponavljam, nije stvar samo u silini ubrzanja, nego i u neopisivoj lakoći ubrzanja. Brutalno glatkog ubrzanja. S elektrociklom imam mogućnost u potpunosti osjetiti akceleraciju, svaki njezin gram, bez ikakvih smetnji i primjesa. Pazite, tu nema ništa što mi odvraća pažnju. Ne moram brinuti hoću li pogriješiti kod otpuštanja spojke, prerano ili prekasno posegnuti za polugom mjenjača. Zato što toga ovdje nema, ja mogu u potpunosti upijati brzinu.

I tu je paradoks. Jer uvijek sam mislio da je sportska vožnja bez prebacivanja stupnjeva prijenosa otprilike kao momačka večer bez pipkanja striptizete. Posebno ako je mjenjačka kutija brza, a striptizeta vrhunska. Može i obrnuto. Kod klasičnog motocikla to možda i jest slučaj, zapravo, i dalje želim vjerovati u to, no kod električnog motocikla nema rupe u krivulji, tu stalno jašete na vrhu vala, uvijek vam je na raspolaganju puna snaga. Treba se samo fokusirati na točku kočenja i putanju. I zato mi, valjda, mjenjač nije nedostajao.

Baš kao što mi - a priznajem da ovo sad postaje stvarno čudno - nije falio ni heavy-metalni zvuk otto motora. Štoviše, nije mi čak smetalo ni to

Baterija još nije pala na 99% kapaciteta, a ja se već smješkam k’o Clark Gable. Trenutak kasnije se kretenski kreveljim kao Eddie Murphy

elektronsko zujanje. Možda je stvar u tome što ovdje ipak govorimo o zavijanju sofisticiranog elektromotora, a ne, recimo, Josipa Katalenića, a možda bi mi sve i počelo ići na živce da sam si dao više vremena. No, to je resurs kojeg kod elektrocikla još uvijek nemate. Naime, kad divljački opalite po gasu, baterije se isprazne brže od napaljenog magarca na leđima zalutalog češkog nudista. Život na rezervi

I tu počinju problemi. Zero SR mi je stvarno zabavan. Zero FX možda i još zabavniji. No, morao sam se isposnički kontrolirati da bi sa SR-om bez stresa odradio više od 100 km u komadu. Kod FX-a sam davno prije toga zalegao za upravljač i pritom nisam pokušavao oboriti neki brzinski rekord, nego iscijediti još zadnjih par stotina metara do utičnice, gdje sam ga idućih 8 sata ostavio na infuziji.

Uglavnom, zamislite da svoj klasični motocikl stalno vozite na rezervi. E, točno takav tjeskobni osjećaj imam na elektrociklu. Stalno. S time da ne mogu stati na prvoj benzinskoj. Niti se mogu previše hvaliti time da na 100 km vožnje potrošim manje od 10 kuna na „gorivo“, kad naslućujem da bi mi se svejedno kupnja skupog SR-a, umjesto recimo Yamahe MT-07, isplatila tamo negdje oko termina izbora za Sabor 2063. godine.

Dakle, cijela ta priča pritom jedva da ima ekološko, a kamoli ekonomsko opravdanje. No, mislim da svejedno ima smisla. Jer je vožnja elektrocikla gušt. Sada, danas, ovdje. A što tek kad baterije postanu jeftinije i kapacitetnije i u igru se uključe Yamaha ili Honda. Čujem da se navukao i direktor Ducatija, iako možda i ne bi trebao razmišljati u tom smjeru s obzirom na poznatu talijansku nekompatibilnost već i s običnom elektronikom.

Uglavnom, još će mi neko vrijeme biti fascinantnija sirova silina kojom, recimo, ZZR 1400 nastavlja ubrzavati i nakon što prebacim 260 km/h, no koliko često mogu osjetiti to zadovoljstvo i ostati živ. S elektrociklom već danas gotovo jednako guštam dok ubrzavam prema onim brzinama koje mi još uvijek barem donekle garantiraju da ću dočekati starost. Ako me ne ubije struja. n