Putopis Engleska

LONG WAY UP

Nakon što smo jednu godinu pauzirali od istraživanja europskog kopna motociklom, a i nakon što smo zamijenili našu ljepoticu i kraljicu Yamahu XJR 1300, došlo je vrijeme da ispitamo i isprobamo manji i slabašniji Kawasaki Versys 650. Za taj ispit odabrali smo put do Ujedinjenog Kraljevstva

TEKST I FOTO: DAMIR PRITIŠANAC I NADA BLAŽEVIĆ

Više je razloga utjecalo na odabir naše ovogodišnje moto rute, a glavni je bio taj da posjetimo moju kći Ivu koja je na doktoratu sveučilišta Oxford. Nije mi namjera hvalisati se ovom činjenicom, no to ipak želim spomenuti na početku teksta. Bila je to ujedno i prilika da saznamo kako će se sa ovim ne baš pretjerano malim putovanjem nositi naš novi Versys.

Moramo priznati da smo isprva bili malo skeptični u pogledu toga kako će se, u odnosu na svoju prethodnicu Yamahu XJR 1300, upola manji (barem po kubicima, a manjim dijelom i po snazi) Versys 650 snaći s nas dvoje, prtljagom, Alpama i tisućama kilometara. Budući da je Kawasaki nov i na satu ima tek jedva 1.000 km, bez velikih priprema okačili smo mu tri pripadajuća kofera i tank torbu te se sredinom svibnja zaputili „for West“.

Kako bi dobili ponešto na vremenu, prvu dionicu puta vozimo se autocestom prema Zagrebu. Vjetar je toliko snažan da smo kod Novske željeli izaći na regionalnu cestu, no vjerujemo da će se udari vjetra smiriti, pa nastavljamo dalje po A3. Već u prvoj etapi puta vidljiva je razlika između našeg novog i starog prometala i to u više segmenata. Za početak, Versys troši gotovo upola manje goriva, a dosta je viši te prilično stabilniji u određenim situacijama. Ovjes mu je moguće podesiti u više parametara, ima vjetrobransku zaštitu i integrirane kofere. Ipak to ima i drugu stranu medalje, a to je da mu nedostaje snage i momenta u kojem je Yamaha jedan sasvim drugi svijet.

Bez obzira na podesivi vjetrobran, do Zagreba nas je bočni vjetar doslovce isprebijao kao nikada do sada. Malo je popustio ulaskom u Sloveniju da bi iza Ljubljane potpuno utihnuo. Do Jesenica se vozimo autocestom za čije smo korištenje na ulasku u Sloveniju sedmodnevnu vinjetu platili 7,5 eura. Budući nismo nikada bili na Bledu iskoristili smo priliku i skrenuli do njega. Zaista je vrlo impresivno i uživo puno bolje izgleda negoli smo mogli pretpostaviti. Odmor nalazimo pod suncobranom terase hotela Panorama iznad samog jezera. Uz kranjske kobasice, vrapce koji skakuću po tanjurima i Unionov radler doživljaj je bio potpun.

Nakon okrijepe preko Potkorena i Wurzenpassa (prijevoj od 1.073 m) ulazimo u Austriju, a dalje preko Villacha nastavljamo prema Werfenwengu našem današnjem odredištu. Kod poznatog skijališta Obertauern (1.740 m) temperatura zraka se spušta blizu ništice, a snijeg je još uvijek prisutan na planinskim vrhovima i padinama.

Ovdje se kratko zaustavljamo da bi fotografirali predivnu panoramu. Nismo jedini jer mnogi talijanski, njemački i austrijski motociklisti koriste lijepo vrijeme kako bi uživali u ovoj predobroj cesti kroz Alpe. Predvečer stižemo do svog odredišta, u apartman kojeg smo koristili tijekom proteklog adventa u Austriji. Danas smo ukupno prevalili 708 kilometara pa poprilično umorni odlazimo samo do obližnjeg restorana na večeru, a potom na zasluženi odmor.

Jutro nas budi sa predivnim pogledom na planinske masive koji su i ovdje prekriveni snijegom. Ispred seoske trgovine ispijamo kavu i uživamo u slasnim linzerima. Vrijeme je za pokret pa nakon doručka nastavljamo put Triera u Njemačkoj kojeg danas želimo dosegnuti. To znači sljedećih 700 km vožnje. Vozimo se kroz lijepe krajolike Austrije koja u proljeće blista u svim bojama. Kod Salzburga se odvajamo prema Ulmu u koji svraćamo da bismo se kratko odmorili i dopunili tank te kupili vinjetu (5 eura za 10 dana). Da, kupili smo vinjetu gotovo pred Njemačkom jer smo do sada kroz Austriju vozili lokalnim cestama.

Već samim ulaskom u Njemačku vidljivo je da su Autobahnovi u rekonstrukciji ili se grade nove dionice cesta. Kako je najavljeno, besplatnim cestarinama putnike kroz Njemačku Führer časti još samo do 2017. godi-

Prema Luxemburgu Brugge vijećnica

U Austriji U vlaku vjernim putopiscima poklanja par guma

Oxfor dvorac

Oxfor dvorac

Calais vlak Calais vlak

Kiša kod Koblenza

Pred tunelom Prema Bruxellesu ne, a tada i Njemačka država kreće u naplatu putarina. Do sada se ta naplata refundirala iz cijene goriva koje je na autocestama viša nego u pokrajnjim mjestima. Nas naš put vodi auto cestom prema Stuttgartu. Kod Karlsruhea se odvajamo prema Saarbruckenu.

Kod Stuttgarta vlada neopisiva gužva pa većinu tog dijela puta vozimo po zaustavnom traku. Nije baš mudro, no nemamo izbora jer nas vrijeme pritišće. Dobro je da smo tako odlučili jer po dolasku u Trier uviđamo da je većina smještajnih kapaciteta popunjena i da mnogi od onih koje smo potražili na Internetu uopće ne postoje. U zadnji čas pronalazimo sobu u jednom hotelu u gradu po ne baš dobroj cijeni, ali izbora nemamo pa nakon tuša odlazimo do talijanskog restorana na pizzu. Nevjerojatno, danas smo prevalili 707 kilometara, gotovo u kilometar kao prošlog dana.

Jutro nam je donijelo i određene nevolje. Budući da Versys nema centralni oslonac pogonski lanac smo prinuđeni podmazivati na način da motor osovimo na bočni oslonac, a da jedan od nas okreće kotač i spreja lanac, ili da pomičemo motor i nakon svakih par koraka podmazujemo lanac. Zbog tri kofera i velikog tereta izabrao sam drugu opciju i učinio veliku grešku. Zaboravljam da sam zaključao motor lokotom za prednji disk što je rezultiralo slomljenim prednjim blatobranom. Svaka glupost se plaća pa tako i ova moja. Budući da je motor nov i još nema rezervnih dijelova za njega tu ću nesmotrenost platiti nešto kasnije.

U pradomovini renesanse

Nakon puno psovki i mojih žalopojki krećemo dalje put Belgije. Belgija nam je zadnja stanica prije nego li kotačem dotaknemo otok. Prije više godina želio sam da Belgija bude naše odredište pa je ovo prilika da je malo pobliže upoznamo. Današnje odredište nam je Gent do kojeg imamo 400 km. U Belgiju ulazimo oko 10 h. Ovo je također jedna od dragih zemalja EU koja nema naplatu cestarina. U Gent stižemo u podne i konstatiramo da ne postoji niti jedan slobodan ležaj u privatnom smještaju jer je danas nekakav kršćanski blagdan koji se kod nas ne obilježava, no ovdje je velika fešta i neradni dan.

Bez obzira na to ostajemo zatečeni ljepotom ovog povijesnog grada. Sve pomalo nalikuje Veneciji, no sa totalno oprečnom arhitekturom. Grad je isprepleten mrežom kanala koji su opasani kućama klasičnog flandrijskog stila. Vozimo se njegovim srednjevjekovnim ulicama u potrazi za smještajem. Cijene soba u hotelima kreću se od 135 do 200 eura što je za naš budžet nemoguća misija.

Pomoć nam pruža jedan susretljiv gospodin kojem smo zakucali na vrata vidjevši da na njima stoji natpis sobe za iznajmljivanje. Budući da on za sobu traži 120 eura okrećemo se i odlazimo. Na naše čuđenje čovjek nas zaustavlja i kaže da će nam putem Interneta pokušati naći povoljniji smještaj. Nevjerojatna gesta, no ovdje čini se normalna stvar. Nedugo potom pronalazi nam hotel blizu povijesnog središta grada. Hotel ima samo jednu zvijezdicu, no i cijenu od 76 eura sa doručkom.

Klanjamo se do poda našem pomagaču i odlazimo do tog hotela zvučnog imena „Flandrija“. Klasična je to stara belgijska kuća uskog stepeništa, ali ugodnih soba s kupatilom. Za jednu zvjezdicu više je nego dobar. Zanima nas koliko ovdje stoji hotel sa npr 3, 4 ili, ne daj bože, s pet zvjezdica. Nakon što smo se raspakirali i donijeli sve kofere i opremu u sobu odlazimo u obilazak grada. Kako su sve ulice slične, fotografiramo ploče s imenom ulica nedaleko našeg hotela kako bi se uspjeli vratiti ako se pogubimo u gradskoj vrevi.

Budući da je praznik, grad je prepun turista, koliko smo uspjeli razaznati iz cijelog svijeta. Uz ovaj blagdan, kojem ne znamo pravo značenje, u tijeku je i Truck food festival, odnosno festival brze hrane koja se poslužuje iz starih kamiončića i kombija na glavnom središnjem trgu. Kako je Gent i poznato sveučilište sve vrvi od mladih i veselih ljudi.

Treba istaknuti da je Gent grad s najvećom pješačkom zonom u Europi. To nam omogućava da većinu znamenitosti vidimo bez da oko nas jure automobili, bicikli, tricikli i tko zna što sve ne. Gent je jedan od otmjenijih belgijskih gradova, a glavno obilježje mu je katedrala Sv. Bavo ili Bavon čija unutrašnjost čuva jedno od najvećih kulturnih blaga sjeverne Europe, poznati Gentski oltar, odnosno ogromni naslikani poliptih koji je remekdjelo braće Huberta i Jana Van Eycka.

Mnogima je manje poznato da su belgijski umjetnici bili prvi koji su počeli slikati uljem na platnu. Tek kasnije po uzoru na njih to čine veliki talijanski umjetnici poput Da Vincija, Michelangela, Botticellija i drugih. Pretpostavlja se da je talijanski umjetnik Antenello da Messina bio prvi u Italiji koji je počeo slikati s uljem na platnu. Također se vjeruje da su braća Van Eyck na taj način potaknula razvoj renesanse u Italiji.

Nažalost u Gentsku katedralu kao i u ostale znamenitosti nismo mogli ući jer su zatvorene zbog praznika. Većina turista našla se zatečena tom činjenicom, pa tako i mi. Ipak puno toga što smo uspjeli vidjeti izvana, a i to je više nego dovoljno s obzirom da je ovo jedan od gradova koji sami po

sebi izgledaju kao jedan veliki muzej. Iako su sve važne znamenitosti uglavnom, kao i u većini europskih gradova, locirane blizu jedna drugoj, trebalo je dobro prošetati da bi se vidjelo što više.

Samo stotinjak metara od katedrale nalazi se Belfort ili Gentski zvonik koji se uzdiže 91 m u vis i na čijem je vrhu šiljatog tornja postavljen pozlaćeni zmaj. Sagrađen je 1380. godine i stoljećima služi kao promatračnica, sat i alarm.

Niže Belforta crkva je Sv. Nikole. Crkva ovog zaštitnika trgovaca građena je od 13 do 15 stoljeća i najbolji je primjer Scheldske gotike u Belgiji. Taj Sv. Nikola je čini se bio opak frajer jer gotovo da nema Europskog grada gdje nismo naišli na njegovo svetište.

Centar centra ili Botermarkt obilježava impresivna gradska vijećnica. Nakon razgledavanja povjesnih činjenica grada prepuštamo se rijeci turista s kojima zajedno guštamo specijalitete Truck food festivala. Još malo šećemo uz kanale, švrljamo po srednjevjekovnim pivnicama, a potom odlazimo na počinak. Jutro koristimo za obilazak suvenirnica, kavu, doručak, a zatim odlazimo put Bruggea. Kako je do Bruggea samo nekih 60-tak km to prelazimo u kratkom vremenu, no ono što ćemo u njemu vidjeti i upoznati ostat će nam u trajnom sjećanju.

Belgijske poslastice

Brugg je nastao oko 862 godine kao utvrda na otoku u močvari koju je stvorila rijeka Reie. Utvrda je nestala, ali je Burg, šarmantni trg koji ju je zamijenio, stoljećima ostao povijesno središte grada. Brugge je bio jedan od najbogatijih srednjevjekovnih gradova Europe. Bogatstvo se u njega slilo putem trgovine svilom, krznom, azijskim sagovima, vinom i voćem.

Onda je odjednom sve stalo oko 1500. godine da bi Brugge puna 4 stoljeća pao u duboki san. To je za posljedicu imalo savršenu očuvanost izvornog srednjevjekovnog izgleda grada kojega su proučavatelji starina prepoznali kao povijesni dragulj. Od tada je grad turističko odredište koje posjetiteljima oduzima dah zbog savršenih pogleda koji se nude na svakom koraku. Doslovce ne znamo kamo bi usmjerili pogled, prelijepo je.

Motor smo parkirali u samom centru ispred Stadhuisa ili gradske vijećnice. Sam podatak da je bila jedna od najvećih srednjevjekovnih svjetovnih građevina govori dovoljno o kakvom je zdanju riječ. Odavde krećemo pješice u istraživanje povijesnog centra grada. Strogi centar čini Markt, odnosno središnja gradska tržnica okružena starim cehovskim kućama. Srijedom ujutro ovdje se održava veliki sajam. Danas budući da je blagdan trg je ispunjen mnogobrojnim stolicama iz kojih će posjetitelji pratiti zabavni program.

S južne strane trga izdiže se gradski zvonik odnosno Belfort. Oni koji se popnu preko 366 stepenica do samog vrha tornja biti će nagrađeni veličanstvenim pogledom na srednjevjekovne ulice i poznati gradski kanal. Iza Belforta nalazi se Burg. Taj lijepi maleni trg, kako smo već rekli, godinama je bio povijesno središte grada, a građevine unutar njega predstavljaju gotovo svako stoljeće. Južno od Burga najljepši je dio gradskog kanala u kojem se ogledaju srednjevjekovni mostovi i siluete starih zgrada. Ovdje na klupama uz kanal zasjenjeni krošnjama topola možemo uživati u svršenom miru promatrajući prekrasne stare kuće i poneki drveni čamac što prevozi zadivljene turiste, koji opčinjeni savršenom ljepotom nisu u stanju zaustiti niti riječ nego širom otvorenih očiju upijaju svaki segment ovog raja.

Uz kanal krećemo k zapadu prema Onze – Lieve – Vrouwekerk ili crkvi naše Gospe. Njen šiljati toranj još je jedno od glavnih obilježja grada. Građena je preko 200 godina počevši od 1220. godine. U svojoj unutrašnjosti krije jedno od najvećih remek dijela Europe, Michelangelovu Bogorodicu s djetetom. Ona je ovamo stigla zahvaljujući bliskim vezama između Bruggea i renesansne Italije. Nažalost, nismo je uspjeli vidjeti jer je zbog praznika također zatvorena, uz objašnjenje crkvene straže da danas i Michelangelo odmara.

Ne baš pretjerano sretni ovim odgovorom, povijesnim ulicama vraćamo se prema Marktu i motoru. Uz put zastajemo u par delikatesa sa čuvenom belgijskom čokoladom i uživamo u njenom čarobnom okusu. Belgijska čokolada s razlogom je slavna. Ovdašnji proizvođači koriste zrna kakaa visoke kvalitete, ne štede niti na udjelu kakao maslaca prilikom stvaranja svojih slasnih čokolada. Mljac.

Na Marktu pod suncobranom jednog caffea, uz kavu i prve kapi kiše, završavamo svoj posjet Bruggeu. Na početku vožnje prema Calaisu sve je bilo OK, dok nas pred ulaskom u

vjernim putopiscima poklanja par guma

Gent dvorac

Kanal Groenerei

Bled

Tweng Gent ulični prodavači

Francusku nije snašao pljusak. Sama procedura pri ulasku na vlak kroz La Manche – Eurotunel time je bila kompliciranija, zbog toga što do ukrcaja na vlak moramo proći carinu i tri kontrolne točke provjere vozne karte. Povratna karta za dvije osobe i motor stoji 164 eura, ukoliko točno precizirate svoj povratak. Tolerancija je maksimalno 2 sata plus minus, u protivnom karta stoji nešto više, odnosno 125 eura u jednom pravcu.

Nekako se probijamo motorom na čelo kolone koja čeka ukrcaj u vlak. Vlak izgleda kao iz Mad Max, part 1000. Cijeli je kao metalni hangar s malenim prozorčićima nalik samici. Zaprima četiri do pet automobila po vagonu, plus kat. Vlak je prohodan cijelom dužinom, no po ukrcaju metalne rešetke odjeljuju vagone. Vožnja traje 35 min., a za to vrijeme većina putnika sjedi u svojim automobila ili stoji izvan njih. Motor ne treba posebno vezati niti osiguravati jer su oscilacije prilikom kretanja vlaka minimalne.

Kamioni i autobusi prevoze se u posebnim vagonima koji nisu zatvoreni nego ih štiti metalna konstrukcija nalik na stare željezničke mostove. Tunel ima tri cijevi,dvije kroz koje prometuju vlakovi i jednu sigurnosnu. Dug je 50,5 km a prokopan je na dubini 75 m ispod morskog dna. Interesantan je podatak da se ideja za prokop tunela ispod La Manchea začela još davne 1802. godine da bi projekt doživio realizaciju tek 1988. Gradnja je trajala do 1994. kada je tunel pušten u promet. Sve u svemu ovo je jedno drugačije iskustvo i nije klaustrofobično kako se može u početku činiti. Bolje i to nego Ferry (trajekt) koji vozi 1h i 30 min po valovima od nekoliko metara, a za približno istu cijenu.

Vlakom preko mora

Vlak nas na britanski otok u Folkestoneu iskrcava oko 14 h po engleskom vremenu, koje je za 1 sat manje nego u većem dijelu Europe. Kiša nemilosrdno lije tako da ne možemo fotografirati sam prizor ispred tunela.

U početku nas cesta vodi po desnoj strani da bi se nedugo po tom ulila na lijevu stranu auto ceste. Iako je vrijeme katastrofalno pa smo mislili da će nam zbog toga biti teže savladati lijevu stranu kretanja, vrlo brzo se prilagođavamo tim uvjetima. Englezi ceste u zimskim uvjetima posipaju pijeskom i nekakvim kemikalijama, pa nam motor uskoro izgleda kao da smo vozili reli Pariz – Dakar. Pun je pijeska koji se zavukao čak i u bužire svih sajli, a o bravicama kofera i ostalom da ne govorimo.

Kod Londona upadamo u zastoj dug oko 60 km. Prinuđeni smo voziti zaustavnim trakom ili se probijati kroz nepregledno mnoštvo automobila, kamiona i svakih drugih čuda koja su ovdje zaglavila u neopisivoj gužvi. Hladno je tako da prste na rukama uskoro prestajemo osjećati. Do Oxforda nas dijeli još oko 40 milja. Čak se i na te oznake treba priviknuti. Bilo nam je neobično kada smo uočili da na putokazu za benzinsku postaju piše 5 m. Čega? 5 metara? Ah, da milja!

Pravo vozačko iskušenje doživljavamo nakon izlaska sa auto ceste kod Oxforda i ulaskom u kružni tok na lijevo. I to smo savladali od prve tako da nadalje nismo imali problema. Čudno je međutim da u mnogim kružnim tokovima prednost prolaska imaju vozila koja se ulijevaju u kružni tok, a ne ona koja su već u njemu. To za posljedicu zna imati zastoj prometa.

Poprilično promrzli stižemo u Oxford, a navigacija nas dovodi do ne baš točne lokacije koju smo joj zadali, pa zovemo Ivu kako bi nas ona izbavila s ulice. Nedugo potom smo u njenoj toploj sobi nadomak koledža u kojem radi. Osim zagrljaja i poljubaca s voljenom kćeri, meni prijeko treba podrška kako bi došao u normalno stanje, pa je šaljem u trgovinu po rum dok se na stolu već dimi iz čajnika. Uh, ovo mi je trebalo.

Prvo veće rano liježemo kako bi se uspjeli odmoriti, jer narednih dana nas čeka puno toga. Kako je to inače u Engleskoj slučaj red kiše, red sunca. Jutro je svanulo u sasvim sunčano. Gotovo nevjerojatno nakon jučerašnjeg dana. Sada tek vidimo gdje smo. Sa prozora sobe pruža se pogled na 50-tak metara udaljen toranj Magdalene collegea.

Od prvog trena shvatili smo da je Oxford grad muzej. Unutar njega nalazi se 38 nezavisnih koleđa, mnoštvo muzeja, dvorac, knjižnice i naravno pubovi. Većina toga izgrađena je u 12 st. i potpuno se razlikuje od bilo koje druge Europske arhitekture. Kao da smo netom uletjeli na snimanje Harry Pottera.

Ipak krenimo nekim redom. Oxford se u pisanim dokumenti-

Werfenweng Gent ulica

ma prvi put spominje 912. godine. Osnovali su ga Anglosaksonci i nazvali ga Oxenarfoda. Značaj dobiva u 12 st. kada Engleskom vlada kralj Henrik II. Tada se osniva sveučilište koje se danas ubraja u pet najprestižnijih sveučilišta svijeta. Ujedno je Oxford najstarije od svih sveučilišta u kojima se govori engleski jezik. 1209. godine dolazi do sukoba studenata i lokalnog stanovništva. Tada neki od profesora bježe na sjeverozapad u grad Cambridge i osnivaju tamošnje sveučilište. Od tih vremena ta su dva sveučilišta veliki rivali. Današnji dan posvetili smo razgledanju Oxforda, njegovih koledža, muzeja, knjižnica i povijesnih znamenitosti. Ulaz u svaki koledž se naplaćuje, kao i ulaznice u muzeje i crkve. Imamo sreće jer Iva ima svoju sveučilišnu karticu s kojom se kreće za nula funti po cijelom gradu i njegovim znamenitostima i kao sveučilišni djelatnik ima mogućnost prenijeti tu pogodnost i na dvije osobe koje su u njezinoj pratnji.

Kako je grad uglavnom izgrađen za potrebe koledža, oni se doslovce naslanjaju jedan na drugi. Svaki je poseban na svoj način, pomalo tajnovit i zagonetan. Svi uglavnom imaju velike vrtove sa uredno pokošenom travom koja nalikuje nogometnim terenima. Svaki koledž izgleda kao mala utvrda iz doba viteza, sa dugačkim hodnicima, odajama, knjižnicama i kapelicama. Najstariji je Stedmond iz 1226. godine, iako se pretpostavlja da je prvi koledž postojao još 1067. godine. Sljedeći po starosti je Merton college i da ih sve ne nabrajamo kronološkim redom, bilo bi to preopširno, dodat ćemo samo da je najmlađi Green Templenton osnovan 2008. godine.

Osim mnoštva koledža, obilazimo i nekoliko knjižničkih muzeja (Weston Libary, Bodleaih Libary) u kojima su pohranjene knjige i originalni zapisi Galilea Galileia, Isaaca Newtona, Dantea Alighieria, Williama Shakespeara, Nikole Kopernika, Alberta Einsteina, Franza Kafke i naravno J.R.R. Tolkiena. Stvarno je dojmljivo biti na dohvat ruke originalnih zapisa ovih velikana svjetske nauke i književnosti. Mnoge od originalnih knjiga su rukom pisane što izgleda nevjerojatno obzirom na preciznost i kvalitetu zapisa kojom danas ne raspolažu niti najsuvremeniji tiskarski alati.

Reptili, dinosauri i čaplje

Nakon obilaska ovog muzeja odlazimo do nedalekog muzeja Natural History ili Prirodoslovnog muzeja. Ovo što ovdje vidimo je neka sasvim druga dimenzija, koja nas vraća u prapovijest kada su zemljom hodali dinosauri i ostali divovski gmazovi, ptičurine, ribe i kukci. Ovaj muzej raspolaže originalnim kosturima tih pradavnih bića koji su izloženi po cijeloj hali. Za simbol i ime muzeja odabrana je poznata ptica dodo. Uz originalne arheološke iskope muzej posjeduje i mnoge rekonstruirane reptile i gmazove. Ovaj muzej neizostavno treba posjetiti svatko tko se nađe u Oxfordu, kao i, dakako, prethodno nabrojane knjižničke muzeje.

Od ovoliko podataka i svega viđenog hvata nas vrtoglavica i umor, pa odmor tražimo u prizemlju kafeterije koja je smještena u jednoj od najstarijih kuća u gradu. Ambijent je fantastičan pogotovo što saznajemo da je ova zanimljiva građevina prvotno bila javna kuća. Još malo hodamo starim gradskim ulicama. Pri tome smo nabasali na pub The Eagle and Child u koji je zalazio sa svojim „frendovima“ na pivo i razgovore J.R.R. Tolkien, tvorac Gospodara prstenova. Ovdje je naravno i stol za kojim su sjedili, a na zidu ispod sata su originalni rukopisi Tolkiena i njegovog društva. Turisti se guraju da bi se fotografirali za tim stolom ili popili pivo na mjestu gdje je sjedio taj poznati pisac.

Kasno popodne odlazimo u Magdalene college na ručak. Naravno da smo izašli na večernju šetnju kada stare srednjovjekovne ulice djeluju romantično dok njima prometuju stari Austinovi taxiji. Slijedeće sunča-

Drumski caffe Oxford ulica

Magdalene College Oxford

U hodniku sveučilišta vjernim putopiscima poklanja par guma

Ulazak u park Magdalene College

Jedan od Collegea

U muzeju Oxford

Veslanje na kanalu

Englesko selo Oxford taxi no jutro tjera nas na akciju. Odlazimo do 30 km udaljenog malog gradića Vallingforda u kojem se nalazi dvorac i povijesni most. To je dobra prilika da usavršimo vožnju po lijevoj strani jer nas do tamo vodi lokalna cesta.

Krajolik je blago brdovit, a uz cestu u ograđenim koralima pasu ovce i krave na nepreglednim englesko zelenim pašnjacima. Negdje na pola puta izlaskom iz jednog kružnog toka nailazimo na nekakav biker party, odnosno na 30-tak motora parkiranih na prašnjavom prilazu drumskog bara. Neposredno uz ovu cestovnu birtiju nalazi se trgovina moto opreme. Dakle sve u svemu dobra prilika za kratku stajanku.

Ono što se da primijetiti je to da je roba uglavnom engleska, bez etiketa Made in China, Vietnam, Thailand ... Cijene su prave engleske. Zaboravio sam spomenuti da smo na izlasku iz Oxforda ugledali hotel zvučnog imena“ Balkan“ (da ne povjeruješ dokle smo dogurali). Samim tim pada mi napamet nakaradna pjesmica iz nedaleke prošlosti (Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska). Strašno, odeš na drugi kraj Europe, a Balkan te prati u stopu.

Slijedeće što primjećujemo dok se motamo oko drumske birtije je to da ovdje ljudi većinom voze motocikle iz 70-tih ili 80-tih godina prošlog stoljeća, tako da smo se mogli uživo prisjetiti raznih modela iz tog vremena. Ovdje je kao i u Nizozemskoj „in“ voziti takve motore.

Nakon predaha nastavljamo prema Wallingfordu. Naša očekivanja da ćemo vidjeti srednjevjekovni dvorac su se rasplinula kada su nam mještani ovog lijepog mjesta rekli da je od dvorca ostalo svega par kamenih gromada. No, nebitno jer smo uspjeli vidjeti povijesni most iz 1528. godine, koji je i danas u funkciji i jedino on premošćuje lokalnu rječicu koja se nedaleko odavde ulijeva u Temzu. Prelaskom preko mosta ulazimo u moderno novo naselje u kojemu vjerojatno žive bogataši. Sudimo po tome jer je naziv jednog takvog naselja Jethro Thull Gardens (možda ovdje stanuju članovi tog legendarnog rock banda iz 70-tih).

U povijesnom centru mjesta nalaze se dva manja dvorca Castle Gardens i nedaleko njega Castle Medovs iz 1066. godine. Wallingford i njegova okolica čine tipično englesko podneblje, kao iz serije Ubojstva u Midsomeru. Svako malo se zaustavljamo da bi fotografirali taj ugođaj.

Po povratku u Oxford nalazimo se sa Ivom i njezinim dečkom Reidom i odlazimo na epsko veslanje kanalima Magdalen parka koji je sastavni dio koledža. Ovdje sa mnogobrojnim turistima muku mučimo da bi upravljali čamcem sa dugačkom metalnom cijevi koja služi kao kormilo i kao pogonska poluga kojom se odgurujemo od dno kanala. Prava je to pustolovina jer kanal se proteže kilometrima kroz ogromni park i na svakom zaveslaju očekuju nas razna iznenađenja poput podvodnih balvana i korijenja raznog drveća.

Barske patke i labudovi iz vode, a fazani i kojekakve čaplje sa obale, promatraju našu muku i vjerujem da se pritom dobro zabavljaju. Poneke od njih dođu do ruba čamca da bi nam se narugale, ali i da bi užicale kakav komad hrane. Uskoro smo prilično mokri, no i dalje se ne damo. Nakon nekih 2 h vračamo se u pristanište i vežemo čamac za obalu. Sutrašnji dan rezervirali smo za posjet Londonu.

Dan je sunčan i nadamo se da će tako i ostati kako bismo uspjeli vidjeti i fotografirati barem osnovne znamenitosti grada. Odlučujemo se za opciju autobus Oxford - London kako bi svi zajedno mogli ići. Povratna karta za četiri osobe i put u dužini 40 milja stoji 64 funte. Očekivao sam da ćemo za tu „turbo“ cijenu imati jelo, pilo a i možda kakve hostese u autobusu. Međutim sve se svelo na sat i 30 minuta vožnje i „goodbye“. Izlazimo na Victoria stationu, koji je najbolje rješenje za obilazak grada pješice. Dok hodamo ulicom prema Picadilliyu pažnju nam plijene mnogi izlozi poznatih svjetskih dizajnera. Gradsku gužvu upotpunjuju mnogobrojni crveni autobusi koji su jedno od obilježja grada uz poznate telefonske govornice i samostojeće crvene poštanske sandučiće.

Piccadilly, Buckingham, Big Ben…

Korak po korak i dolazimo do Piccadilly Circusa. Glavno obilježje ovog trga je kip Erosa oko kojega je poznato sastajalište. Sa zidova okolnih zgrada pažnju privlače svjetlosne reklame koje označavaju ulazak u dio grada namijenjen zabavi. Nakon mnoštva fotografija spuštamo se Regent streetom prema Trafalgar Squareu. Ovdje su nekoć bile kraljevske konjušnice, a danas je to središte West Enda i mjesto javnih okupljanja.

Ovdje je također i kip Admirala Nelsona koji sa vrha 50 metarskog stupa gleda prema Whiterhallu i Parlamentu. Admiral Lord Nelson je lik koji je 1805. godine kod Trafalgara porazio Napoleonovu flotu. Odavde izbijamo na dugačku aleju koja se pruža prema Buckhinghamskoj palači. Danas je cijela aleja ukrašena državnim zastavama i u tijeku je proslava pobjede u Drugom svjetskom ratu. Ovdje osim gomile turista susrećemo i ne malen broj vremešnih ratnih veterana koji okićeni ordenima na svečanim uniformama paradiraju alejom.

Malo po malo i stigli smo do

Prema Piccadillyu vjernim putopiscima poklanja par guma

Piccadilly Circuit

Regent street Oxford park London govornica

Buckinghamske palače ispred koje je spomenik njenoj prvoj stanovnici kraljici Viktoriji. Palača je sagrađena 1705. godine i najpoznatija je londonska rezidencija i još jedan od zaštitnih znakova grada.

Nismo imali sreću vidjeti smjenu počasne straže ispred palače, no i bez toga poseban je doživljaj biti ovdje. Buckinghamska palača gleda na dva londonska kraljevska parka Sent James i Green. Oni su utočište brojnih Londonaca i turista koji uživaju na svježem zraku ovih golemih parkova usred grada.

Green parkom približavamo se Parlament Squareu.

Usput se zaustavljamo hraneći vjeverice koje su ovdje toliko pitome da jedu iz ruku turista. Uskoro dolazimo do zgrade Churchillovih ratnih soba, a potom ulicom izlazimo tik do Parlament Squera. Naravno odmah se kao mala djeca fotografiramo ispod Big Bena i oko telefonskih govornica. Mnogi se turisti kao majmunčići veru po njima, urlaju i bjesomučno se fotografiraju.

Parlament Square i Westminsterska palača su duhovno i političko središte Londona. Palača je sagrađena prije tisuću godina kao kraljevska rezidencija, sjedište vlade i opatija. Ovdje je i visoki toranj sa satom Westminsterske palače popularno nazvan Big Ben. Nadimak je dobio po četrnaest tona teškom zvonu prozvanom po Benjaminu Hallu upravitelju radova tijekom ugradnje sata 1858. godine.

Dok prolazimo Parlament Squareom prema crkvi Svete Margarete nailazimo na spomenike Winstonu Churchillu i Abrahamu Lincolnu. Crkva Sv. Margarete zanimljiva je građevina u kojoj su se vjenčale mnoge poznate osobe, a jedna od njih je i Winston Churchill. U njenoj kripti pokopan je William Claxton, prvi Engleski tiskar i Walter Raleigh osnivač prve Britanske kolonije u Americi.

Pažnju nam privlači i London Eye ili Londonsko oko. To je najveći konzolni promatrački kotač na svijetu. S njega se pružaju fantastični vidici na cijeli London. Smješten je uz samu Temzu nasuprot Parlamentu, ima 32 zatvorene kabine koje primaju po 25 osoba. Potrebno je 30 minuta da se kotač okrene za jedan krug. Za lijepog vremena pogled seže do 40 km u daljinu.

Već smo se prilično nahodali, no nažalost mojih supatnika, koji polako negoduju propješačenim kilometrima, ja ne želim napustiti London, a da ne vidim Tower Bridge. To znači još 2.500 metara uz Temzu.

Temza je premoštena sa mnogim mostovima, a šetnja uz nju je pravo zadovoljstvo zbog toga što se svako malo pružaju fantastični vidici na grad, jer rijeka vijuga u svom toku. Dok se približavamo Tower Bridgeu nailazimo i na moderni dio Londona sa suprotne strane Temze. Taj dio grada izgleda kao iz SF filmova.

Napokon stižemo u blizinu Tower Bridgea. Ovaj most jedna je od najpoznatijih znamenitosti Londona i pravo je neogotičko remek djelo. Sagrađen je 1894. godine s parnim strojevima koji su podizali dvije polovice mosta kako bi mogli proći parobrodi i jedrenjaci puni tereta iz svih dijelova Britanskog carstva. Ovime je ispunjena moja želja pa se vraćamo prema Victoria stationu.

Moramo se požuriti kako bi se vratili u Oxford jer smo u 20 h uzvanici na svečanoj večeri u Magdalene collegeu. Stigli smo taman da se presvučemo jer je na ovakvoj večeri obavezno imati odijelo i kravatu. Pravi cirkus na engleski način. Obukli smo ono što smo posudili od Ive i Reida i tako napola smontirani otišli u povijesnu blagovaonicu Collega. Ondje je prava revija odjelaca, pelerina, leptir mašni i još tko zna čega.

Sala za večeru je prava Harry Potterovska, a likovi unutar nje izgledaju identično kao u filmu. Vrijeme je ovdje zaustavljeno u srednjem vijeku. Čitava ta parada nama je vrlo smiješna, a djeluje raskošnije nego na inauguraciji predsjednika. Svakom detalju ovog cirkusa pridaje se velika pažnja i značaj. Nakon večere predsjednik collegea ustaje što je znak da i ostali uzvanici ustanu i pozdrave ga. On potom ide u salu za pušenje gdje sa odabranim društvom puši cigaru i pametuje. Ostala svita se polako razilazi pa tako i mi.

Kiša i samo kiša. Pa snijeg

Ujutro smo željeli do Warvicka, jednog od najljepših engleskih dvoraca, no kiša nam je poremetila taj plan. Zadovoljili smo se posjetu Oxfordskom dvorcu i suvenirnicama. Vrijeme je povratka kući, a pogled na stanice meteoroloških postaja nam donosi kišu i samo kišu i to u cijeloj dužini našeg puta. Nadamo se da prognoza po običaju griješi. Na našu

Westminster

žalost ovaj puta su više nego pogodili.

Ujutro se pozdravljamo sa Ivom i Reidom, oblačimo kišna odjela i grabimo prema Folkestoneu na vlak kroz tunel. Nakon klasične procedure ukrcali smo se u vlak. Kasnimo oko 45 minuta sa polaskom jer je sa francuske strane na našem kolosijeku zaglavio vlak pa čekamo da ga izvuku van iz tunela kako bi mogli krenuti. Napokon krećemo i nakon 35 minuta stižemo u Calais. Opet se vozimo po desnoj strani što nam je u početku neobično, no za par trenutaka osjećam koliko mi je lakše voziti na „normalnoj“ strani ceste.

Francusku prelazimo brzo i ulazimo u Belgiju. Namjera nam je zanočiti u Liegeu. Nažalost, sve što smo pronašli putem Interneta ili neradi ili je popunjeno. Nemamo puno izbora nego odlazimo do Aachena u Njemačkoj gdje pronalazimo smještaj u samom centru grada. Hotel Krone u kojem smo odsjeli ima vlastitu garažu pa nam barem motor neće cijelu noć kisnuti na ulici.

Večeramo u obližnjem turskom restoranu nekakvu kobasicu, navodno specijalitet kuće. Ujutro za doručkom u blagovaonici hotela sreli smo nekakvu bugarsku ili rusku delegaciju koja je ovdje na službenom putu. Ja sam to prokomentirao kao Bugarsku skupštinu. Likovi su kao naši nekadašnji komunistički političari ili bivši socijalistički šefovi .Svi su obučeni kao iz „second hand shopa“ u demodiranim odjelima. Šlag povrh svega je sako njihove pretpostavljamo direktorice, sa zebra uzorkom (predobro), a gospođa izgleda kao drug Staljin, doduše bez brkova. Barem malo vedrine u ovom kišnom danu.

Ipak danas u početku imamo malo sreće jer se vozimo uz rub kišnih oblaka. Tu i tamo nas malo operu, ali podnošljivo je. Ubrzo se sve mijenja, nebo se potpuno zatvara i počinje pravi potop. Kod Nürnberga nas je sašio led, grad ili tuča. Zaustavljamo se samo toliko da se ugrijemo unutar benzinskih postaja i dopunimo tank. Postaje sve hladnije, a kiša pada sve jače.

Lijepi njemački krajolici su pod oblacima i magli tako da nemamo priliku za fotografiranje. Propao nam je plan da se vraćamo Romantiche Strasseom od Wurzburga prema Fusenu, pa umjesto toga turpijamo autobahnovima. Dok se tako probijamo kroz neveru stotinama kilometara primjećujem kako je njemački gospodarski stroj u punom zamahu. Razmišljam kako jedna od najjačih svjetskih ekonomija ne posustaje, nego proizvodi nove vrijednosti kojima konkurira svjetskom tržištu i pruža svojim žiteljima priliku za dostojanstven život.

S druge strane razmišljam kako naši politički prosjaci hodaju po svijetu s torbama i žicaju po bankama da im daju kredite kako bi uopće isplatili mirovine i nešto malo plaća nekolicine koja još nešto raducka po Hrvatskoj. Strašna je spoznaja što su te političke nakarade učinile od naše prelijepe domovine. Svih ih se gnušam, bez razlike na politički predznak, znak, boju ili bilo što drugo. Ta ekipa za mene je ista i ima isti nazivnik. Sram ih bilo.

Ovih dana prije negoli smo krenuli na ovo putovanje počeli su po poštanskim sandučićima ostavljati pisma u kojima kukaju i moljakaju da se za njih glasa, jer su baš oni učinili velike stvari za našu državu. Opet oni drugi kukaju i plaču da treba za njih glasati jer su oni pravi izbor. Svi su se oni zajedno dobrano iskazali pa ne bi bilo zgoreg da nas jedni i drugi puste na miru. Uh, neću više, vjerojatno mi je inspiraciju potaknulo ovo loše vrijeme kroz koje se vozimo.

Danas ćemo pokušati dosegnuti Werfenweng i naš smještaj s početka ovog putovanja. To znači barem 850 km danas. I to bi bilo OK da nam zadnje kilometre nije začinio snijeg. Promrzli i mokri stižemo do našeg apartmana. Ljubazni gazda nam sa žaljenjem kaže da su njegovi apartmani puni i da kod njega ne budemo nočili. Ipak kao naš stari „frend“ pomaže nam naći smještaj kod susjeda.

Susjedu je smrklo kad je vidio u kakvom smo stanju, no nakon što mu je naš bivši „apartmanodavac“ pojasnio da smo skoro normalni i da ne sudi o nama po trenutnom izgledu susjed nas ljubazno poziva u svoj raskošni dom u koji smo mu istog trena unijeli sve nevrijeme s ovog puta i ponešto vode koja se sa nas cijedi po ulaštenom parketu. Dobili smo doista vrhunski apartman, no da bismo osušili barem dio opreme primorani smo poslužiti se čak i rernom štednjaka u kuhinji.

Nakon što smo litre i litre vode rasporedili po svim prostorijama apartmana oblačimo dio suhe odjeće i krećemo pješice prema centru mjesta. Tamo se opuštamo u lokalnom restoranu u kojem nas poslužuje konobarica iz Tuzle. Upoznajemo i mladog Turčina rođenog u Beču koji sa svojom trudnom suprugom Vijetnamkom očekuje prinovu u obitelji. Što će beba biti Turčin, Vijetnamac ili Austrijanac ili sve to skupa, ne znam. Neka bude živa i zdrava ma kako god se zvala.

Do Oxforda za zagrijavanje

Naš novi prijatelj nam je rekao da navija za Bešiktaš i da je Bilić pravi trener. Eto, uz par čašica napričasmo se o Austriji, dalekom Vijetnamu, Biliću i Hrvatskoj koju je naš Turčin posjetio prije dvije godine. I sve tako dok nas umor nije odveo u raskoš našeg apartmana.

Jutro je, kiša lije kao iz kabla, a kojih

London Eye Big Ben

Tower Bridge

Oxford

Stepenice u Chris Churc na kojima su snimljeni jedni od prvih kadrova H.Pottera

100-tinjak metara više pada snijeg. 21. svibanj je, pravo vrijeme za zimske radosti. Nakon obilnog doručka i cijene koje se ne bi posramio niti Hilton hotel, a bome ni čuveni Hermitage u Monte Carlu, napuštamo snježni Werfenweng. Izlazimo na auto cestu prema Villachu. Navigacija nam se napila vode pa otkazuje poslušnost. Nakon par pokušaja reanimacije pod krovom benzinske postaje vraćamo je u život.

Kod tunela Tauern zastajemo da bi poslikali snijeg koji ovdje pada od jučer. To nije snijeg koji je ostao u Alpama od zimus neko krasan mladi snježić tek pao na borove i obližnje planine. Dođe nam da zaplačemo pri pomisli da godinama za Advent dolazimo u Austriju i u prosincu imamo temperaturu zraka oko 15 do 17°C kišu i blato, a sada krajem svibnja imamo pravu Božićnu idilu. Bog zna što je to sa klimom. Ode sve u P.M.

Nakon photo sessiona tunelom Tauern probijamo se na istočnu stranu planine. Ovdje je snijega nešto manje, no nije ništa manje hladno. Oko 1 u plusu je. Kod Villacha silazimo sa auto ceste i spuštamo se do Louisa u industrijskoj zoni grada. Ovdje na ulazu u ovu poznatu moto trgovinu susrećemo sedmoricu Nijemaca s BMW Adventureima koje je snašla ista sudba kao i nas bez obzira što voze skupe motore.

Kada je ovakva nevera svejedno je dali si na motoru od 100 eura ili 100 tisuća eura, muka ti je gotovo ista. Razlika je u toliko što su ova gospoda poskidala sve sa sebe, odjeću i obuću, sve to zajedno bacili u smeće te kupili novu opremu, popili kavu i nastavili put kao da je vani najljepši dan sezone. Eto tako je to,“ il si bos il si Hađija“ (Zabranjeno Pušenje). Mi smo se zadovoljili kavom iz automata u Louisu, malo smo otresli višak vode sa kišnjaka te sjeli na Versysa i nastavili put Slovenije.

Kako god bilo, odlučio sam preko Wurzenpassa u Deželu. Kiša je malo popustila pa smo taj prijevoj na visini od 1.073 metra prešli bez problema. Spuštamo se u Podkoren te nastavljamo preko Kranjske Gore k Ljubljani. Danas imamo dogovoren smještaj na prelijepom ranču kod naših prijatelja u Prapreču pri Šentjerneju nedaleko Novog Mesta. Oko 16 sati stižemo na odredište te ostatak dana i večeri provodimo u kaubojskoj kući na ranču uz kamin, rakiju, orahovac, vino i dakako obilnu večeru.

Vrijeme se nije stabiliziralo i pred nama još jedan potpuno kišni dan. Ustajemo rano jer imamo dogovoren redoviti servis na motoru u KMS-u u Karlovcu. Opraštamo se sa našim dobrotvorima i odlazimo s kišnim oblacima put Hrvatske. Lije toliko da se sa ceste ne vidi niti dvorac Mokrice. Državnu granicu prelazimo uz puno razumijevanje i slovenske i hrvatske policije koja nas ne razmontirava na prijelazu državne granice jer vide u kakvom smo stanju. Naplatu cestarine vršimo tako da zaposlenicima HAC-a dajemo novčanik iz kojeg oni na našu zamolbu izvlače karticu kojom plaćamo račun, oni nam je vraćaju zajedno sa novčanikom i najlon vrećicom, a mi to potom stavljamo u tank torbu. Tako je to funkcioniralo cijeli dan. U KMS stižemo u 10 h. Nedugo potom naš prijatelj Dario prihvaća se posla i ne posustaje punih 5 sati radeći na našem motoru, dok se mi sa njegovom obitelji grijemo u prostoriji ispred radionice i ispijamo kavu iz automata.

To je bila sjajna prilika da nam Darijev otac Darko ispriča cijelu povijest ove tvrtke i o svom posjetu tvornici Kawasaki 1997. godine na njezinih sto godina postojanja. Sve to nam je popratio fotografijama iz tog posjeta. Doista je bilo dojmljivo pogotovo što nismo imali pojma kojim se sve poslovima bavi korporacija Kawasaki u dalekom Japanu. Ispada da su im motocikli i skuteri na neki način razonoda, a koliko smo vidjeli iz kataloga tvrtke oni su sa svojim golemim svrdlima izbušili tunel Calais – Folkestone kojim smo se provezli prošlih dana. Nadalje tvrtka Kawasaki proizvodi borbene zrakoplove japanskog ratnog zrakoplovstva, grade nuklearne centrale, imaju naftne platforme i još mnogo takvih mega projekata za koje moramo priznati nismo znali.

Nakon što je naš prijatelj Dario završio sa detaljnim pregledom i servisom našeg motora te polijepio blatobran, koji sam na početku ove avanture polomio, nastavljamo po neviđenom pljusku k Osijeku. Na izmaku smo snaga ali ipak grabimo auto cestom bez predaje. Nismo stali niti jednom osim na naplatnim postajama HAC-a, pa nakon par sati ulazimo u Osijek.

U prozoru našeg stana ugledali smo najdraži lik naše mace Signore koja nas je dočekala sa umiljatim mijaukanjem. Naše dvije prijateljice vodile su kompletnu skrb o Signorici dok smo mi putovali olujnom Europom i na ovom putovanju prevalili 4.850 kilometara. Slijedeće jutro u cijelosti posvećujem detaljnom čišćenju i pranju motora koji je otrpio ekstremne uvjete, pouzdano i sigurno nas odvezao do Britanskog otoka i vratio nas kući.

Da ne bih zaboravio: jučer me nazvao Željko iz redakcije Moto Pulsa sa pitanjem dali bih želio u slijedećim tjednima biti sa motorom na raspolaganju za nekakvo testiranje motocikala. Naravno da bi, pa sezona je tek krenula. Još se nisam dobro niti zagrijao, bio sam sa motorom tek do Oxforda ove godine. n

Big Ben

Parlament i Big Ben

Parlament square vjernim putopiscima poklanja par guma

Na večeri u Magdalene collegeu