Učinkovit život

Kontroliranje ljutnje (nastavak)

Ramban je dobro poznavao ljudsku narav. Anivus je osjećaj, a osjećaje je vrlo teško razviti. Mi imamo izravnu kontrolu nad našim djelima, no ne i nad našim osjećajima. Međutim, i Mesilas Ješarim i Tanja nam kažu da naša djela mogu utjecati na naše osjećaje. Stoga, Ramban započinje s kontrolom bijesa, što je čin nad kojim imamo kontrolu, i kada uspijemo u kontroliranju bijesa, taj trud može rezultirati pozitivnom promjenom u našim osjećajima – te će rezultat toga biti anivus.

Usporedba:

Žena je zaključila da je ležaljka u dnevnom boravku otrcana pa je kupila novu. No, sada je sofa odudarala, pa je kupila novu sofu. Sada pak tepisi nisu pasali, pa je kupila nove tepihe; zatim su došle nove zavjese, nove slike, nove lampe, nove tapete. Sve je započelo s novom ležaljkom.

Isto vrijedi i za midos. Postoje neke midos koje su nekompatibilne sa drugima. Ako unaprijedimo jednu midu, to može dovesti do unaprjeđenja mnogih drugih.

Kontroliranje bijesa nije lako, i čovjek koji uspije u tome uvelike je na putu poboljšanja drugih midos.

Ramban je uputio svog sina da čita njegovo pismo barem jednom tjedno i uvjerio ga da će na dan kad ga bude čitao, njegove tefilos biti odgovorene. Iz toga možemo izvući da i kada to činimo, ishod će biti isti.

Podsjetnik: ljutnja = osjećaj nakon provokacije bijes = reakcija na osjećaj ljutnje (umjerene do ozbiljne) ozlojeđenost = zadržavanje gorčine

Pitanja i odgovori o ljutnji

Pitanje: Čitao sam da neki osjećaji mogu biti nasljedni. Je li to istina?

Odgovor: Da.

Pitanje: Onda sam ja možda naslijedio ljutnju, dok neki drugi ljudi mo- žda nisu naslijedili ljutnju. Je li to točno?

Odgovor

Pitanje: Onda zapravo nije moja krivica ako se naljutim, i ne bih trebao biti odgovoran za to, zar ne?

Odgovor: Pogledajte ovo malo poglavlje. Ljutnja je osjećaj koji doživljavate kad ste isprovocirani i vi ste možda naslijedili tendenciju prema tom naslijedili bijes. Način na koji reagirate ili izražavate svoju ljutnju je naučena reakcija koju možete kontrolirati. Vi ste odgovorni za to kako izražavate svoju ljutnju.

Naravno, čovjeku može biti teško u svako se vrijeme suzdržati od reakcije, no odgovoran čovjek trebao bi uvijek imati kontrolu nad svojim ponašanjem.

Jedan je čovjek vozio svoj novi automobil kad se drugi automobil, kojeg je vozila neka postarija žena, zabio u njegov potpuno novi auto. Čovjek je bio bijesan, izjurio iz auta, spreman reći gospođi kako je ona nesmotreni vozač koji ugrožava promet. Dok je prilazio njenom autu, prepoznao je tu ženu i zabrinuto upitao, "Majko, jesi li povrijeđena?"

Osjećaj koji je imao kad je njegov novi automobil bio oštećen možda je bio naslijeđen, no njegova reakcija se dramatično promijenila kada je vidio da je drugi vozač bila njegova vlastita majka. Da je u pitanju bio neki stranac, on bi mu vjerojatno uputio oštre primjedbe. Možda bi svoje ponašanje branio govoreći, "Ne mogu si pomoći. Njegova vožnja me navela da eksplodiram. Sreća da ga nisam udario." Očigledno, on si je mogao pomoći. Nitko te ne može natjerati da eksplodiraš. Ti odabireš da eksplodiraš.

Ponekad se upustimo u raspravu i onda shvatimo da je drugi čovjek u pravu. Međutim, mi možda ne želimo uvidjeti da je drugi čovjek u pravu, jer to znači da smo poraženi; ako imamo poteškoća s prihvaćanjem toga da ikada možemo biti u krivu, mi možemo napasti drugog čovjeka.

Razmislite o trenucima kad se netko ljutio na vas jer vas je pogrešno razumio ili mu nisu bile poznate sve okolnosti. Sljedeći put, prije nego što reagirate na neku provokaciju, dajte si vremena da razmislite jeste li možda vi krivo shvatili drugog čovjeka ili možda postoje okolnosti kojih niste svjesni.

Ako ne reagirate ishitreno i date sebi vremena da razmislite, možete izbjeći reagiranje na način zbog kojeg ćete kasnije možda zažaliti.

Ranije smo primijetili da je ljutnja najčešće rezultat frustracije, povrede, ili straha. Istaknuli smo da do frustracije općenito dolazi zbog razočaranja koje osjećamo jer se naša očekivanja nisu ostvarila, te da je važno da ponovno promislimo o svojim očekivanjima. Ponekad možemo ustanoviti da naša očekivanja nisu baš realistična.

Ljutnja je prirodna reakcija na povrijeđenost i sasvim je svejedno odakle ta ljutnja dolazi, pa čak i je li netko kriv ili ne. Kad se netko posklizne na ledu i padne, to nije ničija krivnja, pa ipak čovjek je ljut. Možda je ljut na sebe što nije bio pažljiviji.

Osjećaj povrijeđenosti ponekad može ovisiti o tome koliko je čovjek osjetljiv. Ako vas netko prijateljski potapša po ramenu, zasigurno niste povrijeđeni. Možete se okrenuti, nasmijati i reći, "Zdravo." Međutim, ako se dogodi da imate opeklinu od sunca, to isto tapšanje može biti vrlo bolno i vaš odgovor može biti nešto poput, "Hej! Pazi malo. Imam gadnu opeklinu." Pa ipak se ne ljutite na prijatelja. On nije mogao znati koliko je osjetljiva vaša koža, pa stoga nemate neprijateljskih osjećaja prema njemu.

Očigledno, možete reći da je vaša pocrvenjela koža osjetljiva; međutim, možda niste svjesni da i vaše emocije mogu biti jednako osjetljive kao vaša izgorjela koža. Ipak, naše emocije mogu biti izuzetno osjetljive. Prošla iskustva mogu učiniti emocije vrlo osjetljivima.

Primjerice, ako vam netko postavi pitanje na koje ne znate odgovor, možete jednostavno reći, "Ne znam," i ne uznemiriti se. Međutim, ako ste nekoć bili poniženi pred cijelim razredom jer niste znali odgovor na pitanje, ta se osjetljivost može zadržati i, godinama kasnije, kada vam postave pitanje na koje ne znate odgovor, vi ćete ponovno proživjeti bolno poniženje koje ste pretrpjeli u prošlosti. Možete se osjećati ljutitima na čovjeka koji vam je postavio to pitanje jer vam je time prouzročio bol, iako vas on nije imao namjeru povrijediti.

Osjećaji su pohranjeni u umu, no čak i ako su godinama bili uspavani, oni se mogu reaktivirati nekom riječju ili djelom koje postaje okidač. Čovjek tada može reagirati reakcijom koja nije primjerena trenutnoj situaciji, već je ona zapravo reakcija na nešto što se dogodilo u dalekoj prošlosti. U tom trenutku, čovjek to ne može analizirati. No, čovjek može ponovno sagledati događaj i upitati se, Zašto sam se jučer toliko naljutio? Ako tako učini, on može shvatiti da takva reakcija nije dopuštena, i to mu može pomoći da ograniči moguće pretjerane reakcije na druge provokacije.

Primijetili smo da je ljutnja često reakcija na povredu, čak i ako nema nikoga na koga bi se trebalo ljutiti. Ako ste se udarili po prstu i jako vas boli, osjećate se ljuti, iako to nije ničija krivnja, možda ni vaša vlastita.

Važno je, međutim, identificirati prirodu povrede. Primjerice, vi kažete svom djetetu da nešto učini, a dijete vas ne posluša. Povrijeđeni ste njegovim ponašanjem i to vas čini ljutitim, te ćete ga možda disciplinirati.

Pogledajmo zašto ste bili povrijeđeni. Uzmimo za primjer da ste rekli svom sinu neka se moli i on vas nije poslušao. U njegovom je vlastitom interesu da se moli i vi ste povrijeđeni jer on kroz neposlušnost prema vama čini nešto što je njemu na štetu. Vi osjećate bol baš kao što bi vas boljelo da je dijete has ve'šalom bolesno.

Međutim, moguće je također da ste vi povrijeđeni jer se on usprotivio vašem autoritetu kao oca. Možete se osjećati postiđeno jer će muškarci iz vašeg minjana vidjeti da vaš sin ne dolazi na molitvu. Ova povrijeđenost nije izazvana time što je on učinio sebi štetu jer se nije molio, već time što vas nije poslušao i što vas je osramotio. Djeca bi, naravno, trebala slušati svoje roditelje i trebala bi razumjeti da je neposlušnost roditeljima poput neposlušnosti liječničkim uputama. Ali ostaje činjenica da je povreda koju roditelj osjeća primarno osobni osjećaj, više nego osjećaj uzrokovan time što dijete šteti sebi.

Važno je shvatiti da su djeca izuzetno senzibilna i da ona mogu detektirati zašto se roditelj ljuti na njih. Ako dijete osjeća, Moj otac se ljuti zato što me voli i ja štetim sebi time što sam mu neposlušan, njegov stav prema disciplini će vjerojatno biti pozitivan. Međutim, ako on osjeća da otac nije ljut zbog toga što on šteti svojoj dobrobiti, već da je ljut samo zbog odbijanja očevog autoriteta, djetetova reakcija može biti negativna.

Zapovjeđeno nam je da uzvisujemo Hašema. Sve Hašemove micvos su za naše vlastito dobro, kao što Tora kaže, "Ako si sagriješio, kako si utjecao na Njega? … Ako si bio pravedan, što si Mu dao, ili što je On uzeo iz tvoje ruke?" (Job 35,7). Ako griješimo, Hašemova ljutnja nije zbog toga što smo učinili Njemu, već zbog štete koju činimo sami sebi.

Ako je roditeljeva ljutnja konstruktivna, poput Hašemove, dijete će ju prihvatiti.

Ranije sam primijetio da kada su nam emocije vrlo osjetljive, čak i nevin čin ili opaska može uzrokovati bol i ljutnju. Možemo reći, "Pogodio me u živac."

Vrlo čest slučaj "pogađanja u živac" je nisko samopoštovanje.* Iz kojeg god razloga to bilo mnogi ljudi o sebi misle, na ovaj ili onaj način, kao o inferiornima; oni možda osjećaju da nisu jako voljeni, da su bezvrijedni ili da su nedostatni. Kao što sam istaknuo, vrlo često ti osjećaji nemaju temelja u stvarnosti, no za čovjeka su vrlo stvarni. Svaka kritika, čak i konstruktivna, može biti primljena kao potvrda pojedinčeve nedostatni i može prouzročiti bol i ljutnju. Nešto što uopće nije bilo učinjeno s namjerom da se odbaci čovjeka može biti primljeno kao takvo jer čovjek očekuje da će biti odbačen. Koliki se ljudi osjećaju uvrijeđenima jer nisu primili čast prve hakafa na Simhat Tora ili im nije dano željeno mjesto blizu Arona koje su smatrali da zaslužuju?

Čovjek koji napravi pravopisnu pogrešku može biti zahvalan ako mu netko na to ukaže. Čovjek sa niskim samopoštovanjem može tu korekciju shvatiti kao nešto što upućuje na to da vi smatrate da je on glup. On može misliti da ga namjerno sramotite. Zbog toga kako se osjeća, razumljivo je da je on ljut zbog uvrede ■

*Više o toj temi pisao sam u knjizi Anđeli ne ostavljaju tragove, Shaar Press, 2001 i Život je prekratak, St.Martin's Press, 1995.

Alan Morinis:

Svakodnevna svetost

Židovski duhovni put musara

Unutarnji svijet duše

Duhovno nasljeđe

S obzirom da se ljudska priroda nije promijenila, dragocjeno i vremenom prokušano nasljeđe musara stoji nam na raspolaganju da nam pomogne upravljati vlastitim koracima kroz život. Smatrati da moramo sami samcati izmisliti kako da živimo ili pak živjeti na potpuno nove načine jer naši preci nisu poznavali automobile, perilice posuđa ili računala, je prokletstvo, jer to znači da iznova moramo naučiti sve one životne lekcije koje su već naučene. Zašto se lišiti stečenih iskustava i konstatacija desetina generacija koje su prije nas prošle tim putem? Moramo biti zahvalni našim precima što su bili dalekovidni i suosjećajni, te zabilježili svoje uvide i smjernice i prenijeli ih nama.

U ovom prepričavanju musarske tradicije nastojim ostati vjeran uvidima i idejama klasičnih izvora, ali ih izraziti na način koji je ugodniji i pristupačniji suvremenom čovjeku. Praktične smjernice koje su rabini pisali na arapskom u jedanaestom stoljeću u Španjolskoj ili u devetnaestom stoljeću u Litvi na hebrejskom, danas ne bi bile dostupne velikoj većini ljudi, uključujući i većinu Židova, ne samo zbog očiglednih jezičnih barijera, već možda čak i više zbog toga što su dragulji koje sadrže često skriveni iza ruha kulture koja se tragatelju može učiniti vrlo stranom. Time što nudim priručnik musara ljudima ove gene- racije, ja ne nastojim dati nešto novo autentičnoj tradiciji, već trajne istine nanovo artikulirati u suvremenijem obliku. Povijest pokazuje da su učitelji musara uvijek činili upravo to, jer njegovi su učenjaci prepričavali bezvremenske lekcije jezikom i stilom namijenjenim da iziđu u susret jedinstvenim okolnostima svoje generacije. I na ovaj način ja nastojim ostati vjeran tradiciji.

Duhovno nasljeđe musara gotovo je bilo izgubljeno kada su toliki koji su ga prakticirali i oni koji su ga učili ubijeni tijekom holokaustu. Čak i prije te katastrofe, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, musar je već krenuo putem koji se udaljavao od glavnih struja života židovske zajednice kada su njegovi čelnici odlučili usmjeriti svoje napore prvenstveno na usađivanje vrijednosti i dobrog ponašanja mladićima koji su naselili njihove ješive. Ali musar nije umro i u dvadesetom je stoljeću iznjedrio nove majstore poput Rabbi Elye Lopi- ana, Rabbi Eliyahua Desslera i Rabbi Shlomoa Wolbea. Danas musar doživljava preporod, njegova je duhovna riznica ponovno otvorena.

Iako razvijen u židovskom svijetu i s korijenima koji su neodvojivi od zakona, zapovijedi i tradicije najtradicionalnijeg segmenta židovske zajednice, musarov drevni trezor sadrži univerzalnu duhovnu mudrost. Budući da je svrha musara pružiti smjernice o tome kako živjeti i zbog toga što se bavi temeljnim načinima na koji su ljudi sazdani i kako funkcioniraju, njegova učenja imaju univerzalnu primjenu. Činjenica je da ne morate biti Židov da biste imali koristi od musara. Njegova izuzetno točna i pronicljiva učenja primjenjiva su na sve duše - muškarce i žene, mlade i stare, Židove i ne-židove - bez iznimke.

Svrha pojedinca na svijetu

Prije nego li budete mogli razumjeti poglavlja koja slijede, a posebno prije nego li ih poželite primijeniti u svom životu, morate znati više o tome što je musar i kako vam može poslužiti.

Polazna točka za razumijevanje musara je redak iz Tore koji nam kaže: "Bit ćete sveti." Tora ovdje nedvosmislenim riječima otkriva opis posla čovjeka. U biti, mi smo ovdje na zemlji iz samo jednog razloga: da duhovno rastemo i razvijamo se - da postanemo sveti. Naš potencijal, a time i naš cilj trebao bi biti da postanemo što više duhovno

oplemenjeni i uzvišeni.

Zanimljivo je da kad su rabini pregledavali Toru kako bi pronašli zapovijedi koje su okosnica življenja židovskog života, niti jedan od glavnih kodifikatora nije iskoristio "Bit ćeš svet" kao zapovijed za koju su nam rekli da je moramo slijediti. Ovaj se propust klasično objašnjava time što se kaže da su naša duhovna traganja sveobuhvatni i univerzalni cilj našega života, pa se stoga ovo odvajanje ne može svesti na razinu uredbe kao što je to kod ostalih 613 zapovijedi koje su rabini identificirali u Tori.

To mi izgleda kao istina, no ipak bih želio ponuditi i drugu mogućnost. Ova se moja misao temelji na analizi drugog dijela Tore, poznate priče o Adamu i Evi koji jedu s Drveta znanja. I tamo čitamo nešto što zvuči kao izričita zapovijed, dok im B-g govori: "Od Drveta spoznaje dobra i zla, ne jedite." O ovoj epizodi piše Rabbi Yosef Yozel Hurwitz, koji je osnovao i vodio školu musara u Novarodoku krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, koji kaže da ova uputa nije bila zapovijed Adamu i Evi. Umjesto toga, to je bio dobar savjet za njih od B-ga."

Isto se može reći i za nalog Tore: "Bit ćeš svet." Ne samo nalog, ovo je i savjet koji nam pomaže razumjeti i djelovati prema pobudi koju svi već osjećamo u sebi, a to je unutarnji poriv da unaprijedimo i poboljšamo svoj život. Koliko nam samo sati svakog dana ode na popravljanje, čišćenje, nadogradnju, poboljšanje, preraspoređivanje i održavanje stvari i aspekata našeg života? Ulažete toliko vremena, razmišljanja i truda jer ste rođeni s porivom da se poboljšate. Budući da živimo u vremenu i mjestu koje naglasak stavlja na materijalno, tom porivu obično dajemo maha na materijalni način. Mijenjamo boju kose, ravnamo zube, mijenjamo automobil, postavljamo novi krov, peremo rublje, nadograđujemo računalo i trošimo nebrojene sate i novac odazivajući se na poziv za poboljšanjem. Upravo nam protiv ovakve slike našeg života Tora daje savjete, poziva nas da obratimo pažnju na taj unutarnji poriv kojeg već osjećamo i upozorava nas da ga ne pobrkamo s porivom za materijalnim poboljšanjem. Savjet Tore je da prepoznate, u srcu i u stvarnosti, da je taj unutarnji impuls za poboljšanjem koji osjećate duhovni poriv, urođena težnja ka duhovnom usavršavanju koja se rasipa kad se troši na odjeću ili automobil. Žalosna je pogreška koristiti ga na bilo koji drugi način osim da postanete sveto biće za koje imate potencijala, savjetuje Tora.

Savjet Tore usmjeren je izravno na dušu. Riječ prevedena kao svet u izrazu "Bit ćeš svet" u Tori je dana u množini. Stoga je postajanje svetim zadatak svakog pojedinca, a savjet Tore svatko od nas treba uzeti srcu.