OU Israel's Torah Tidbits Alija po Alija

Kohen – prva alija – 11 p’sukim –10,1-11

B-g ponovo (prethodno je to učinio kod žaba i "devera") šalje Mošea k Faraonu (u njegovu palaču) da ga upozori na skakavce.

Izraz karakterističan za ovotjednu sedru – Bo el Par’o je fraza koja se pojavljuje tri puta, svaki puta kao uvod u jednu od pošasti. Konkretno, B-g kaže Mošeu da "dođe pred Faraona" kod srednje pošasti u svakoj grupi od po 3 pošasti – žaba, devera (oboljenje kod životinja), skakavaca. Baal HaTurim ističe da kada B-g šalje Mošea u kraljevsku palaču, On se koristi izrazom bo Kada ga šalje na Rijeku da tamo pronađe Faraona, On koristi riječ leh

Međutim, ovaj put to dolazi uz dodatnu konstataciju da je B-g otvrdnuo Faraonovo srce tako da Njegova čuda budu očita svima, i da Ga svi upoznaju. Moše i Aharon upozoravaju Faraona na moguće razmjere uništenja (opis koji je dulji nego li je to uobičajeno).

Faraonove sluge (savjetnici?) rade pritisak na Faraona da pristane pustiti Narod. Faraon Mošeu nudi odrasle. Mošeov odgovor (koji postaje Židovsko obilježje za sva vremena) jest da naša vjerska iskustva moraju uključivati sve Židove, mlade i stare. (Judaizam stavlja naglasak na hinuh.) Kontinuitet judaizma ovisi o odnosu jedne generacije prema sljedećoj. Faraon to odbija (kao što su to činili i drugi naši protivnici tijekom povijesti) te otjera Mošea i Aharona od sebe.

B-g je poslao skakavce da kazne Egipat tako što će proždrijeti sav urod zemlje. To je bila kazna "mjera za mjeru" za prekomjerni rad na polju i sadnji koje je Faraon nametnuo

Izraelskom narodu kako bi ga demoralizirao i spriječio narod da vodi normalan obiteljski život.

Levi - druga alija – 12 p’sukim –10,12-23

B-g kaže Mošeu da podigne svoje ruke ponad zemlje. Moše podigne svoj štap i skakavci dolaze. Ta je pošast toliko golema da Faraon "žuri" pozvati Mošea i Aharona, priznaje im da je sagriješio, i traži ih da se mole da ova užasna pošast bude odstranjena. Moše učini tako, te vjetar koji se "okrene" učini da skakavci u potpunosti nestanu. B-g još jednom otvrdne Faraonovo srce.

Pošast broj 9 (poput pošasti broj 3ušiju i broj 6 - tuče) dolazi bez prethodnog upozorenja.

Obrazac koji se tri puta ponavlja je (1) nalazi Faraona kod Nila i daje mu upozorenje, (2) odlazi u njegovu palaču i donosi mu upozorenje "bliže domu", i (3) dva upozorenja su dovoljna, on neće pustiti Narod da ode, dovodi novu pošast bez prethodnog upozorenja. Pored toga, težina pošasti eskalira od prve preko druge pa do treće u svakoj grupi od po tri pošasti.

Tama, neobična opipljiva tama (ne samo nedostatak svjetla), pada na Egipćane i 3 dana ih paralizira (Raši spominje da je trajala šest dana). U kraju gdje su živjeli Židovi, vlada svjetlo.

[Jedna misao] Ako se tama inače smatra odsustvom svjetla, tada to može biti definicija "prirodne" tame. U skladu s ostalim makot, pošast tame nije bila prirodnog karaktera. Jedna od natprirodnih osobina Egipatske tame bilo je to da je ona bila materijalna, da je paljenje vatre ne bi odagnalo. Bila je to natprirodna tama. Moguće i tama poput tame prije stvaranja.

"Čovjek nije vidio svog bližnjeg, niti se čovjek dizao sa svog mjesta…" Chidushei HaRim piše da je to opis najgore vrste tame u ljudskom životu, kada čovjek ne vidi patnju svog bližnjeg. Ne samo da ne pruža svoju ruku da pomogne drugome, već je krajnja posljedica toga da osoba nije u stanju pomoći niti samoj sebi. Narod Izraela imao je svjetlosti na svim mjestima na kojima je boravio. Neka bismo uvijek bili u stanju vidjeti stradanja naših bližnjih Židova i na njih reagirati djelima heseda dostojnim našeg nasljeđa.

Š’liši - treća alija – 9 p’sukim –10,24-11,3

Faraon poziva Mošea i kaže mu neka otiđe, čak i sa djecom, ali neka ostavi stoku. Moše inzistira da će ići svi

Riječi koje Moše kaže Faraonu glase: "Uzet ćemo sa sobom i naše životinje, jer od njih ćemo uzeti da služimo B-gu." Osnovno razumijevanje ovog pasuka je da Moše govori o korbanot, žrtvama. Malbim ima još jedno predivno tumačenje Mošeove izjave Faraonu. "Od životinja ćemo naučiti pouku kako da služimo B-gu – od mačke ćemo naučiti skromnost, od grlica vjernost, od mrava marljivost i poštenje, itd." Da nismo primili Toru, koja nas uči primjerenom ponašanju, te bismo pouke naučili od naših životinja. (Pa čak i makar nas Tora uči tome, praktične primjere njenih pouka možemo vidjeti u prirodi.)

Faraon još jednom odbija, te ovog puta zaprijeti smrću (on je na umu imao Mošeovu smrt – B-g je to "shvatio" na drugačiji način) ako samo još jednom ugleda Mošea. Na taj način on nehotice proriče svoju vlastitu propast.

B-g potom govori Mošeu o konačnoj pošasti, koja će navesti Faraona da pohita istjerati Izraelski narod iz Egipta.

B-g daje uputu Mošeu da kaže Narodu da posude zlata i srebra od svojih egipatskih susjeda.

B-g "podsjeća" Mošea da ima još samo jedna pošast (ona "stvarna" pošast, pošast koja je bila iznesena na početku, i spomenuta prije svih ostalih) i tada će Faraon poslati narod da ode.

B-g uputi Mošea da kaže narodu da "posudi" stvari od svojih susjeda. On kaže da će ljudi osjećati čudesnu naklonost prema Židovima (i pored toga što su Židovi odgovorni, u očima Egipćana, za teška vremena kroz koja prolaze). B-g je u oči Egipćana usadio divljenje i poštovanje prema Mošeu.

R’vi’i - četvrta alija – 27 p’sukim –11,4-12,20

Moše, u B-žje ime, izjavljuje da će On (B-g) ubiti sve prvence Egipćana, da će nastati nezabilježena vika zbog ubijanja, i da će kao potpuna suprotnost tome, na Židovskom području vladati savršeni mir. B-g kaže da će Faraon još jednom odbaciti čak i ovu prijetnju, tako da će kompletan slijed čuda i velebnih djela izaći na dobrobit Izraelskog naroda.

Jedan komentator kaže da je Moše bio izbezumljen razmjerima do kojih je Faraon išao u svom odbijanju da pusti Narod da ide. Takva predanost zlu pred tako razornim kaznama istinski je rastužila Mošea.

Kako sila zla može biti toliko snažna? Kako se itko može boriti protiv nje i nadati se da je može pobijediti?

B-žji je odgovor bio da je On taj koji je otvrdnuo i osnažio Faraonovo srce. Da je bio prepušten sam sebi, Faraon bi već davno popustio. Teoretski govoreći, B-g je to mogao učiniti da nas kazni, no u ovom slučaju to je bilo na našu korist.

S’fat Emet se čudi tome da jedino B-g može dati snage pokvarenoj osobi da Mu se opire. Zašto bi B-g dao Faraonu sposobnost da mu se protivi? Zato da dovede čuda i velebna djela Izlaska, tako da će Izraelski narod spoznati bez i najmanje sumnje da ih je B-g izveo iz Egipta.

Makat b’horot - udarac na prvence, od Faraonovog do prvenaca slugu. Zašto bi običan pripadnik društva patio zbog grijeha vladara? Zato što su i oni pomogli u porobljavanju i ugnjetavanju i uživali u tome. Tako kažu komentari u vezi Egipta od prije više od 3300 godina. Isto smo ponašanje vidjeli prije svega sedamdesetak godina kod finih njemačkih građana koji su htjeli da povjerujemo kako su jedino nacisti odgovorni za holokaust.

Tora opisuje mir na Židovskom području tvrdnjom da "ni pas nije zalajao". Psi inače osjete smrt i instinktivno reagiraju. Da bi naglasili razliku između Egipćana i Izraelaca, psi se čudom nisu oglasili. Da bi im odala "priznanje" za ulogu koju su imali u pridavanju veće časti i priznanja B-gu u noći Izlaska, Tora ih nagrađuje time što nam (na drugom mjestu) kaže da "treif" meso bacimo psima. (Ovo se odnosi samo na situacije kada nije zabranjeno ostvariti neku drugu korist od zabranjene hrane.) Tako dobijamo neobičnu pouku iz hakarat hatov, davanja na znanje o dobru koje ti netko drugi čini.

"Ni pas nije zanjihao svojim jezikom" – Chidushei HaRim na to gleda kao na aluziju na užasan grijeh lašona hara, ogovaranja i klevetanja. Može se reći da je lašon hara doveo do toga da budemo porobljeni u Egiptu. Tora nam kaže da je Josef donosio zle glasine o svojoj braći njihovom ocu Jaakovu. Njihova mržnja prema njemu dovela je do toga da se on spusti u Egipat i nakon toga i sve ostale dovede tamo. Drugo, lašon hara Datana i Avirama bio je taj koji je informirao Faraona o Mošeu, da je on (Moše) ubio Egipćanina, što je Mošeov život dovelo u veliku pogibelj. Izbavljenje se nije moglo dogoditi (i ne bi se dogodilo) sve dok mi ne "ispravimo svoj čin". Midraš nam kaže da su Židovi u Egiptu u tajnosti uspjeli od naših susjeda sačuvati razlog naše "posudbe" posuđa Egipćana, punih dvanaest mjeseci! Narod koji uspije da ne oda ovu informaciju čitavih godinu dana uspio je u očišćenju sebe od iskušenja r’hiluta i lašon hara, i zaslužio je da bude izbavljen.

B-g zapovijeda uspostavu Židovskog kalendara.

Potom On zapovijedi da svako kućanstvo (približno tako) uzme po janje ili jare. Životinju je trebalo uzeti na 10. nisana (ovo je pravilo vrijedilo samo za "Pesah Micrajim", a ne i za buduće Pesahe, i zbog toga se ne ubraja među micvot Tore) i držati ga do 14. dana tog mjeseca, kada ga u poslijepodnevnim satima treba zaklati. Njegovom krvlju treba premazati dovratke i gredu nad vratima (samo tog prvog Pesaha). Žrtvu treba pojesti u noći 15. nisana, ispečenu, s macesom i marorom (ovo je dio micve "za naraštaje", ali se ne ubraja posebno među tarjag); što znači, niti kuhanu ni djelomično pečenu, već ispečenu u cijelosti. Do jutra niti jedan njezin dio ne smije preostati; sve što preostane treba spaliti. Treba je jesti "opasan", u žurbi, spreman za pokret (detalji vezani samo za egipatski Pesah).

Iz perspektive micvot Pomalo je zbunjujuće povući crtu između detalja vezanih uz micvu Korban Pesaha za sve generacije i onih elemenata priče o Izlasku koji su bili namijenjeni samo za taj prvi Pesah. Zapravo ne samo da je zbunjujuće, nemoguće je u potpunosti razdvojiti te dvije kategorije pojedinosti… bez Usmenog zakona. Talmud nam daje informaciju o tome što čini micvu Korban Pesah. Pisana je riječ nedorečena. Naša se Tora sastoji od dva neodvojiva dijela – Pisane riječi i Usmenog zakona (sadržanog u Talmudu i drugim izvorima). To je činjenica koja se stalno iznova osnažuje u Tori. Ako tko pokuša razumjeti Pisanu riječ bez Usmenog zakona i tradicije, doći će, u najboljem slučaju, do konfuzije, a u naj-orem slučaju do izobličavanja i izopačenja B-žje riječi.

Tada će B-g te noći "proći kroz" Egipat, pobiti prvence i "preskočiti" Židovski dom označen krvlju. To će postati blagdan za sva pokoljenja. Maces će se jesti sedam dana, a dan ranije (na Erev Pesah) hamec treba ukloniti iz naših domova. (Jedenje hameca na Pesah je odbacivanje pripadnosti Klal Jisraelu, stoga je kazna za to "ekskomunikacija".)

Temelj za jom tov je postavljen u 12,16 – konkretno, melaha je zabranjena, kao na šabat, s izuzetkom "onoga što je potrebno za hranu".

Usmeni zakon i rabinsko zakonodavstvo kombiniraju se kako bi se definiralo ono što se može raditi na jom tov. To je daleko složenije nego što se čini da pasuk ukazuje. Logika ne može uvijek objasniti način na koji stvari funkcioniraju.

Ishodište za "š’mura" maca nalazi se u 12,17. Nakon micve jedenja macesa u večeri sedera slijedi zabrana posjedovanja hameca tijekom Pesaha. Hrana koja sadrži hamec također je zabranjena.

Iz perspektive micvot Zbog toga što su zabrana hameca i micva o macesu međusobno povezani u istom pasuku, mi na maces ne gledamo kao na čisto pozitivnu micvu koja je vezana uz utvrđeno vrijeme. Mogli bismo pomisliti da su žene izuzete od micve o macesu; one nisu izuzete od toga. Zapravo, žene imaju obavezu da izvrše ostale micvot Seder večere koje dolaze u paketu s macesom. Konkretno, žene imaju obavezu da ispune micvu o Hagadi – one ne trebaju šutjeti za stolom Seder večere, već sudjelovati u prenošenju priče i njenih pojedinosti svojoj djeci i gostima. Žene su isto tako obavezne popiti četiri čaše vina. Naši učenjaci daju službeni razlog za taj zahtjev (kao i razlog za Megilat Ester i svijeće za Hanuku) –"Jer i one su bile uključene u ta ista čuda." Postoji formalna razlika između "službenog" razloga za obavezu žene prema vremenski određenom zakonu Tore i rabinske micve

Hamiši - peta alija – 8 p’sukim (12,21-28)

Moše okuplja starješine Naroda i prenosi im B-žje upute. Također im kaže da kada će Narod doći u Erec Jisrael, on će tamo nastaviti obilježavati događaje iz doba Izlaska, postavljanjem pitanja i davanjem odgovora jednog naraštaja drugom. Narod čini kako je zapovjeđeno. Zapazite koliko vam je poznat ovaj tekst (sjetite se Hagade), ali primije- tite i različite kombinacije pitanja i odgovora koje nalazimo u Tori i Hagadi.

Primijetite nešto. Ne samo da je odlazak u Erec Jisrael dio Obećanja o izbavljenju, već se i prilikom navođenja zakona Korban Pesaha kaže "kada dođeš u Zemlju…" Sve do razine tahlisa (srži) stvari koje su morali vršiti, dodan je aspekt da to sve čini jedan paket.

Šiši - šesta alija – 23 p’sukim (12,29-51)

I obistini se da su prvenci Egipćana pobijeni, da Egipćani obasipaju Izraelski narod darovima i požuruju ih da odu. Narod odlazi u takvoj žurbi da uzimaju sa sobom brzo pečeni kruh, bez da si uzmu vremena da se tijesto digne. Otprilike 600.000 muškaraca, plus žene i djeca napuštaju Egipat, zajedno s brojnim Egipćanima koji su dovoljno pametni da pobjegnu s njima. Time završava period egzila od 430 godina (prema nekim računanjima, to je period vremena od proročanstva Avrahamu prilikom Saveza među polutkama i Izlaska). Ta će noć biti naročita noć svim Izraelcima kroz generacije.

Period egipatskog "ropstva" navodi se kao 400 godina i kao 430 godina. Zanimljiv draš o tih dodatnih 30 godina je da se one poklapaju s 210 godina šabatot. Razuman gospodar dopustio bi svojim robovima da imaju jedan dan u tjednu slobodno. Faraon ih je prekomjerno ugnjetavao, ne dopuštajući Židovima da imaju odmora makar i jedan dan. Tih dodatnih 30 godina šabatot B-g je priznao, recimo to tako, pridodajući ih zbroju godina.

Tora se sada prebacuje s iznošenja priče o Izlasku ponovo na pravila Korban Pesaha. Židovi koji su "napustili judaizam" i prigrlili drugu religiju, nežidovi, čak i oni koji drže

Sedam zakona sinova Noahovih ne mogu jesti Korban Pesah Korban se mora pojesti na jednom mjestu; premjestiti ga s tog mjesta je zabranjeno, kao i slomiti kost u njemu. Samo Židovi uzimaju udjela u tome. Neobrezani Židov ne može jesti od Korban Pesaha. Istinski konvertit na judaizam ravnopravan je onome tko je rođen kao Židov. Narod čini kako je zapovjeđeno, te na dan o kojem govorimo mnoštvo napušta Egipat.

Zapažanje: Neki dijelovi Tore u cijelosti nam pričaju priču. Knjiga B’reišit dobar je primjer za to. (Ovime ne želim reći da iz priča u Tori ništa ne učimo.) Neki dijelovi su čista micva. Dijelovi Vajikra i D’varim dobro odgovaraju ovom opisu. A opet neki drugi dijelovi Tore čine zanimljivu mješavinu priče i micvot. Paršat Bo izvrstan je primjer sedre miješanog tipa.

Š’vi’i - sedma alija – 16 p’sukim –13,1-16 se otkupiti.

Kao spomen na Izlazak (osobito na pošast broj 10), zapovjeđeno nam je da posvetimo prvorođene (od ljudi, košer domaćih životinja i magaraca. Svaku se od tih kategorija "b’hora" tretira na drugačiji način). Tora uspostavlja trajno držanje Pesaha, čak i nakon ulaska u Izrael.

Sedre Šmot, Va’era, Bo, B’šalah pružaju nam dobar način za početak pripreme za Pesah prije nego li nastupi panika.

Konkretno, prvog potomka magarca (ako je muško) njegov vlasnik ne može koristiti sve dok službeno ne bude zamijenjen (otkupljen) ovcom ili novcem u protuvrijednosti ovce. Ovca (ili novac) se predaje kohenu kao jedan od 24 darova kehune. Magarac tada postaje punopravno vlasništvo njegovog vlasnika.

Prema Tori, ako vlasnik magarca odbije otkupiti, mora ga ubiti. Iako se i ovo ubraja među 613 micvot Tore, jasno je da Tora "želi" da ga vlasnik otkupi i ne posegne za ovom užasnom i nepotrebnom alternativom.

Na Pesah se ne smije jesti, niti posjedovati hamec Micva je da se na Sederu ispripovijeda priča o tome što se dogodilo. T’filin također služi kao podsjetnik na Izlazak.

Pesah mora biti u proljeće, u vrijeme kad se priroda obnavlja. (To traži od Sanhedrina da periodički nadoda dodatni mjesec kako bi odgodio Pesah, tako da on uvijek padne na proljeće. Dok nema Sanhedrina, mi imamo utvrđeni model godine od 13 mjeseci. Kada Sanhedrin postoji on ima diskrecijsku slobodu unutar naznačenih smjernica.)

Iz perspektive micvot Rambam jasno kaže da ove dvije komponente Židovskog kalendara – Kiduš Hahodeš, posvećenje mjeseca i Ibur Hašana, umetanje u godinu, treba brojati kao jednu jedinstvenu micvu. On kaže da postoje dva različita p’sukim koji zapovijedaju ova dva različita postupka, no on svejedno inzistira da su oni dio jedne te iste micve da se napravi kalendar. Ramban se ne slaže s time, te svaku broji kao zasebnu micvu. To je jedna od mnogih točaka u kojima se Rambam i Ramban ne slažu oko brojanja micvot.

Prvookoćeno muško magare mora se otkupiti ili ubiti (manje poželjna alternativa).

Tora ponovo naglašava važnost da mlađa generacija postavlja pitanja i dobije odgovore i objašnjenja o postanku Naroda.

Ponavlja se također i veza s t’filinom. Dva završna odlomka parše Bo spajaju se s prva dva odlomka Š'ma kao četiri odlomka Tore u svakom od dva t’filina (zapisana zajedno na jednom komadu pergamenta u "šel jad" te na četiri zasebna pergamenta umetnuta u četiri zasebne komore u "šel roš"). Posljednja 3 p’sukim ponavljaju se kao Maftir.

Haftara – 16 p’sukim – Jirmijahu 46,13-28

Kao paralela sedri, proriče se pad Egipta (od ruku Bavela). (Prilično se rijetko događa da se proročanstvo o nekom drugom narodu koristi u haftari.) Izrael se, međutim, neće bojati, B-g je s nama! Pasuk koji nas uvjerava u Konačno izbavljenje navodi da se to može dogoditi u dalekoj budućnosti. Ipak, mi nećemo zapasti u očaj. To se može vidjeti u kontekstu poznatog izraza da će Mašijah doći ili "u predodređeno vrijeme", ili ranije. A to ovisi o nama.

Rabin Dr. Julian G. Jacobs u knjizi A Haftara Companion ističe dodatne povezanosti između sedre i haftare Skakavci se spominju i u sedri i haftari. U sedri skakavci su, naravno, osma pošast, prva od tri spomenute u parši Bo. U haftari, Babilonska vojska je uspoređena s nebrojenim rojevima skakavaca. Uz to što se Egipat nalazi pred padom i u sedri i haftari egipatska božanstva su izdvojena za uništenje s nebesa. I u sedri i haftari nalazimo da su podanici egipatskih vođa mnogo više u stanju pojmiti stvarnost situacije s kojom se suočavaju od samih vođa.

Iz perspektive micvot Ovdje u Paršat Bo imamo općenitu zapovijed u vezi svetosti prvenaca, te konkretnu u vezi jednog tipa prvenaca – prvokoćenih magaraca. Drugdje u Tori nalaze se pojedinosti u vezi prvenaca čovjeka, te onih od 3 vrste domaćih životinja – krava, koza, i ovaca. Prvenci čovjeka moraju se otkupiti. Košer životinje kvalificirane za mizbe’ah kao žrtve ne mogu se otkupiti. Prvookoćeni magarci trebaju ■