Traume života I tradicija

U ovotjednoj parši priča o Izlasku iz Egipta doseže jedan od svojih najvećih vrhunaca. Faraon je konačno podlegao pritiscima pošasti, i zahtjevima Mošea i B-ga Izraelovog. Posljednje tri pošasti o kojima se do pojedinosti raspravlja u ovotjednoj parši su pošasti skakavaca, tame i pogubljenja prvenaca.

Ove pošasti ne predstavljaju samo fizičke štete koje su nametnute Egipćanima već također, i jednako tako važno, različite psihološke pritiske koji su nametnuti Faraonu i Egipćanima.

Pošast skakavaca uništila je Egipatsku ekonomiju, ili ono što je od nje ostalo nakon prethodnih sedam pošasti. Ekonomska katastrofa uvijek ima dalekosežne posljedice. Ponekad rezultati toga mogu vrlo pozitivni, poput oporavka Sjedinjenih Država nakon Velike depresije. Ponekad su vrlo negativni, kao što do uspona nacizma u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća možda ne bi došlo da nije bilo ekonomske krize koja je zahvatila Weimarsku republiku.

Ovdje je ekonomska kriza izazvana pošašću skakavaca bacila Egipat na koljena, tako da jedino Faraonova nerazumna tvrdoglavost nasta- vlja dalje ovu dramu. Sljedeća pošast tame je pošast koja je zadesila pojedinca. Zatočeni u svom domu, bez mogućnosti da se kreću uokolo, oslijepljeni tamom kakve nije bilo u ljudskoj povijesti, Egipatski je pojedinac prisiljen prihvatiti svoju ulogu u porobljavanju Židovskog naroda.

Za mnoge je ljude ostati nasamo sa samim sobom neka vrsta pokore. To tjera čovjeka da shvati da je smrtno biće i da ponovo preispita način na koji se u svom životu ponaša. To nije uvijek ugodno proživjeti. Većinom je to vrlo zamorno i bolno.

Završna pošast smrti prvorođenih Egipćana, pored osobne boli i tragedije koji su u to uključeni, obratila se i budućnosti Egipatskog društva. Bez djece niti jedno društvo ne može opstati – a posebno bez djece kao što su to prvorođenci, za koje se uvijek smatralo da će nadomjestiti svoje očeve i nastaviti djelo svojih otaca i prijašnjih naraštaja. Svi mi bismo željeli živjeti vječno no pošto to ne možemo postići fizički, mi želimo da se to dogodi barem duhovno, emocionalno i psihološki.

Pošast koja uništava Egipatske prvorođence uništila je nade za vje- čnost koja je igrala tako važnu ulogu u Egipatskom društvu. Grobovi Egipatskih vođa uvijek su bili opskrbljeni hranom i materijalnim dobrima kako bi tim pokojnicima pomogli da opstanu do budućnosti. I mada je to primitivan izraz nade u budućnost on nam svejedno snažno prikazuje kakav je bio egipatski mentalitet u vezi takve vječnosti.

Uništenjem provorođenaca Egipćana, G-spod je oglasio smrtno zvono čitavom Egipatskom društvu u bliskoj budućnosti. Upravo je taj psihološki pritisak – što je jedno od tumačenja fraze da nije bilo kuće u Egiptu koja nije patila od te užasne pošasti – prisilio Faraona i njegov narod da se suoče sa svojim nepravednim porobljavanjem Izraela i da se konačno pokore zahtjevima Mošea i B-ga Izraelovog.

Moramo zapamtiti da su svi ti psihološki pritisci, mada se u našem društvu ne pojavljuju kao fizičke pošasti, još uvijek prisutni i još uvijek djeluju. Ta trauma života nema kraja.

Koliko god Židovski religiozni svijet bio izgrađen na Pisanom i Usmenom Zakonu Tore, on ima i jednu komponentu koja je gotovo jednako toliko važna - tradiciju. Tradicija u Židovskom svijetu dolazi u obliku obitelji, običaja, društvenih normi i možda najvažnije, u obliku stanovišta i svjetonazora. Izostanak neprekinutog sklopa društvenih i obiteljskih tradicija dovodi do iskrivljenog pogleda i nenamjernog narušavanja Židovskog života i običaja.

Velik dio problema koje danas susrećemo u Židovskom religijskom životu, pogotovo ovdje u Izraelu, proizlazi iz činjenice da unutar religijskog svijeta postoji velika grupa kojoj iz različitih razloga (što se nadam da ću istaknuti kasnije u ovom članku) nedostaje tradicija, iako je ona vrlo stroga u držanju propisa, pa čak i izučavanju Tore.

Učenost koja nije pokrenuta tradicijom i društvenim običajima ima sklonost da postane izobličena i sužena u svojim pogledima, te vodi do čudnog ponašanja i stavova, čak i nasilja koje se ne može opravdati, jer ono u suštini stoji nasuprot vrijednosnim sustavima Tore kojima upravljaju halaha i primjeren Židovski život.

Profesor Chaim Soloveitchik prije nekoliko je desetljeća u svom eseju istaknuo da je ortodoksno Židovstvo nakon holokausta napravilo pomak od vjerske grupacije bazirane na društvu, prema grupaciji kojom dominira knjiga. Time je naznačio da je lanac društvene tradicije koji je stoljećima upravljao Židovskim životom u dijaspori sada bio prekinut, odbačen je, a uskoro se nitko više neće niti sjećati da je ikada i postojao. I to je prilično točno sumirano stanje u Židovskom vjerskom svijetu današnjice.

Holokaust je glavni razlog za raspad tradicije u današnjem Židovskom društvu. Ljudi koji su bili nositelji te tradicije ubijeni su. Devedeset i osam posto litavskog židovstva bilo je uništeno od strane Nijemaca, ruskih boljševika, i Litvanaca. Preživjeli su se našli u stranom druš- tvu, iščupani iz svojih korijena, i uglavnom su šutjeli o onome što su proživjeli u svojim prethodnim životima. Tako oni nikada nisu pričali o tome kakav je bio život u Litvi i kakvi su bili njezini društveni običaji i svjetonazor.

Devedeset i pet posto poljskog i ukrajinskog Židovstva na sličan je način uništeno, i ponovo, preživjeli nisu bili voljni ili u stanju ponovo stvoriti uvjete života kakvi su vladali u istočnoj Europi, u kojima su njihove obitelji i društveni običaji cvjetali. Oni koji su došli u Izrael našli su se u Kulturkampfu sa sekularnima, ateistima, ljevičarskom vlasti koja je tada upravljala jišuvom i usponom države.

U Americi su se preživjeli našli u društvu koje je poticalo na zaboravljanje uvjerenja sa Starog kontinenta, a s druge strane promicalo cilj "homogenizacije društva" potpunim prožimanjem i asimilacijom u američki život. Tako se zapravo pojavio "Novi Židov" u religijskom Židovskom svijetu - Židov koji je bio religiozan i odan izučavanju Tore, te spreman braniti način života prema Tori, kao da je on sada gotovo iznova stvoren nasuprot svih neprijatelja i nadasve pri ruci.

No, "Novi Židov" nije imao osjećaja za tradicije Židovskog društva i njegove obrasce ponašanja. Umjesto toga on se hranio ili stvarao legende, priče, mitove, te svoje društvo izgradio oko tih iluzija i izmišljotina.

I to je stvorilo trenutačni zastoj u stanovištima i problemima s kojima se suočavamo u svakom aspektu Ži- dovskog društvenog života. Odvelo nas je do ekstremizma, budući da je bio uništen osjećaj za normalno i za doziranje koje se uvijek tradicijom prenosi na sljedeću generaciju.

Dodatak na mješavinu u vjerskom židovskom životu bio je pojava pokreta koji je uspješno "vratio" tisuće djece nereligioznih i asimiliranih židovskih obitelji na poštivanje obreda i na izučavanje Tore. Ti su divni ljudi, naravno, stigli bez obitelji ili Židovske društvene tradicije. I češće da nego li ne, oni koji su bili njihovi mentori i vodiči također su trpjeli stoga što nisu imali tradicionalne Židovske društvene norme kao dio svog vlastitog obrazovanja.

Mnoge od onih koji su se "vratili" privukle su ekstremne sekte dok su tragali za svojim dušama i duhovnošću. Ono što je u Istočnoj Europi predstavljalo marginalne grupe, rubne ješivot, radikalni idealisti sada su postali ono glavno u Židovskom vjerskom svijetu. Stalna i beskonačna politička previranja koja su simbol izraelskog života i društva također su pridonijela da glavne postanu one koje su zapravo rubne, doista netradicionalne skupine i ideje.

Tako su tradicije Židovskog društva u sklopu tolikih društvenih pitanja postale zaboravljene ili iskrivljene do neprepoznatljivosti. Teškoće pri stvaranju nove uravnoteženije norme društvenog ponašanja i svjetonazora - nove tradicije, ako želite - su ogromne. Ali to se nekako mora postići da bi vjerski Židovski život rastao, napredovao i bio uspješan.

Šabat šalom

Rabbi Yissocher Frand:

Osveta nad idolima

Osveta nad njihovim idolima dio je pročišćenja

Ovotjedna parša sadrži stih: "Ja ću proći kroz egipatsku zemlju te noći i udarit ću svakog prvorođenca u Egiptu te ću presuditi nad svim egipatskim bogovima, Ja sam Hašem." (Šemot 12,12).

Raši objašnjava vrstu presude nad egipatskim bogovima: "Drveni idoli će istrunuti, a metalni će se istopiti na zemlju."

Poznata pjesma Dajenu koja je dio Hagade za Pesah, nabraja razna dobročinstva koja nam je Svemogući činio tijekom niza događaja Jecias Micrajima (Izlaska). Jedan dio kaže, "Da je donio presudu nad Egipćanima, a ne nad njihovim bogovima, bilo bi nam dovoljno." Sve drugo što nabrajamo ima izravan učinak na nas. Međutim, ovaj stih "da nije presudio nad njihovim bogovima" izgleda kao iznimka. Čini li nama ikakvu razliku to je li Svemogući učinio da se njihovi metalni idoli istope ili to da njihovi drveni idoli istrunu?

To je nešto što je striktno bitka Ribona šel Olam. Neusporedivo je sa time da nam je dao egipatsko bogatstvo, razdvojio more, učinio da prođemo po suhoj zemlji, itd. što je sve donijelo direktnu korist židovskom narodu. Koja je bila naša korist, moramo se pitati, u tome da je B-g "djelovao protiv njihovih idola"?

Sefer Ikvei Erev raspravlja o vjerojatnosti da su se Židovi u Egiptu vjerojatno morali nositi i sa teološkim zlostavljanjem Egipćana koji su ih pitali, "Nu, gdje je vaš B-g?" Možemo zamisliti sarkazam i dojađivanje s kojim su se Židovi suočavali: "Mora da ste izabrali krivog boga! Gdje je on? Mi smo izabrali pravog boga jer mi smo gospodari, a vi ste naši robovi! Mi vas tlačimo pa ipak 'Nema ni glasa, ni odgovora, ni onog koji sluša' (Melahim 18,29)"

Tako, te noći Jeciras Micrajima, kada su Židovi odlazili, Egipćani su plakali ne samo nad svojim prvoro- nim idolima koji su im bili pred očima. Dali su nam priliku da tada kažemo: "Ne, mi smo bili u pravu cijelo vrijeme, a vi ste bili u krivu." Postoji određena slast u toj osveti. Jeste li se ikad pitali zašto u molitvi kažemo "Osveti prolivenu krv svojih slugu pred našim očima"? Nije li dovoljno da Svemogući nacistima uzvrati po njihovim zaslugama, Ukrajincima prema njihovim zaslugama, Litvancima prema njihovim zaslugama, Poljacima prema njihovim zaslugama (i lista se nastavlja)?

Zašto bi se osveta trebala dogoditi pred našim očima? Odgovor je da je to dio terapije. To je dio pročišćenja – ne samo da bi se to trebalo dogoditi, već bismo mi to trebali vidjeti kako bismo mogli reći, "Ne, mi smo bili u pravu cijelo vrijeme."

To je razlog zbog kojeg u Dajenu uključujemo također i zahvalu za presudu nad njihovim bogovima. Godine verbalnog zlostavljanja koje smo prošli mogle su biti ublažene kada su svi vidjeli tko je istinski Gospodar svemira.

Izlazak je došao upakiran, s vrpcom na vrhu

Stih kaže, (Šemot 13,4) "Izlazite danas u proljetnom mjesecu." Raši komentira: "Zar oni nisu znali koji je mjesec?" Moše Rabeinu nije bio vremenski prognostičar. Izraelci ga nisu trebali da im kaže koji je mjesec u godini ili kakvo je vrijeme vani. Raši odgovara, "Ovo je ono što je Moše zapravo rekao: "Pogledajte dobrotu kojom vas je obdario Vječni izvevši vas u mjesecu koji je najprikladniji za odlazak – nema vrućine, ni hladnoće, ni kiše." Većina ljudi misli da je proljeće najljepše godišnje doba.

Više ne trebamo grijanje. Ne trebamo ni hlađenje. Predivno je. Moše je želio da ljudi znaju koliko ih Stvoritelj svemira voli. Izveo ih je u savršeno doba godine, kao što je rečeno u psalmu (Tehilim 68,7) "Izveo je zatvorenike kad je bilo prikladno" – što znači u mjesecu koji je ugodan za izlazak van. To je ono što im je Moše želio reći.

Razmislite o ovome: Koliko dugo im je bilo od koristi to proljetno vrijeme? Hazal kažu da jednom kada su stigli u Sukos, udaljen kojih 190 kilometara – što nije dugačak put –već su imali Oblake Slave. Ti su oblaci bili klimatski savršeno kontrolirane 'komore' koje su ih ljeti hladile, a zimi grijale. Nisu morali brinuti o vrućini, vjetru ili bilo kojem drugom vremenskom problemu. Duhovni balon, da tako kažemo, bio je sličan našem automobilu: Kada je vruće, upalimo hlađenje. Kada je hladno, upalimo grijanje. Pa kakvu bi im onda razliku činilo i da su iz Egipta izašli u vruće ljeto na 40 stupnjeva? Koga briga? Nisu čak morali plaćati ni račune za plin i struju!

Čemu onda naglašavanje B-žje dobrote prema Izraelu vezano uz to što ih je izveo iz ropstva u 'proljetnom mjesecu'? Bilo je samo pitanje dana kada će stići u Sukos.

Nadalje, povežimo to s najbližom povijesnom paralelom Jeciras Micrajimu. Razmislimo o ljudima koji su nažalost iskusili holokaust i koncentracijske logore. Kada su se vrata konačno otvorila i kada su Židovi pušteni iz logora, kada im je rečeno "Slobodni ste", je li im mjesec u kojem se to dogodilo išta značio? Desilo se to u srpnju 1944., ali kome je to uopće bilo važno? Ljudi koji su bili izgladnjeli i koji su svjedočili najgorim mogućim uvjetima tolike godine, slavili bi slobodu čak i da je došla usred poljske zime (kao što je to bio slučaj sa Auschwitzom u siječnju 1945.).

Koje je značenje B-žjeg inzistiranja na tome da ljudima pokaže kako ih je izveo u 'mjesecu kad je ugodno'? Rav Simcha Zissel kaže da Svemogući ovdje daje do znanja da je to način na koji On čini stvari. "Kada Ja činim hesed, Ja ga činim na najsavršeniji mogući način." To je način na koji Ribono šel Olam iskazuje dobrotu. On ju iskazuje u najpunijem smislu te riječi.

Najbolja je sljedeća analogija: Jeste li ikad svojoj supruzi kupili skupocjen komad nakita? Kada odete u draguljarnicu, oni imaju male plastične vrećice u kojima drže nakit. Recimo da ste svojoj ženi kupili par naušnica za 3 000 dolara. One su upakirane u tu plastičnu vrećicu. Odlazite svojoj ženi. Ona priprema sve za Pesah. Naradila se poput psa. Želite je oraspoložiti. Izvadite tu malu plastičnu vrećicu i kažete joj, "Evo, sretanPesah!" Nitkoto nečini!

Što činite? Kupite malu krasnu kutijicu. Kutijica ne košta više od par dolara. Umotate kutijicu i stavite vrpcu na vrh. Donesete to svojoj ženi i kažete joj, "Neka ti je dobar jom tov, draga." Kome je sve to potrebno? Odgovor je da kada želimo učiniti nešto lijepo za osobu, kada joj želimo pokazati da ju volimo, tada ne izvadimo naušnice iz jeftine male plastične vrećice uz riječi "Evo. Uzmi naušnice."

To je ono što je Ribono šel Olam učinio za Klal Jisrael. Naravno, praktično to nije činilo nikakvu razliku židovskom narodu prilikom izlaska iz Egipta. Nije im bilo važno je li nisan ili tevet. No, Svemogući je htio pokazati Klal Jisraelu koliko ih voli. Hesed koji On čini svom narodu potpun je na n-tu potenciju. Dolazi s vrpcom na vrhu. To je iskaz ljubavi koju Svemogući ima za Klal Jisrael

Zato je Pesah jedini jom tov za koji Tora naglašava da mora pasti u određeno vrijeme godine. "Držite ga u proljetnom mjesecu" (Devarim 16,1). To je halaha. To je motivacija za cijeli sistem židovskog kalendara koji se vodi mjesečevim mijenama da se sinkronizira sa solarnom godinom kako bi Pesah uvijek pao u proljetno vrijeme. L'havdil (za usporedbu), muslimanski sveti mjesec Ramadan može pasti zimi, ljeti, u jesen ili u proljeće jer Muslimani nemaju solarno-lunarni kalendar.

Važno je osigurati da Pesah uvijek padne u proljeće jer to nosi duboku i vječnu poruku židovskom narodu vezanu uz B-žju ljubav prema njima i svjedočanstvo da On brine o njima. Kada nam On daje dar, taj dar ne dolazi u plastičnoj vrećici. Dolazi sa svim dodacima. Za sve generacije, moramo upamtiti B-žju ljubav prema nama koju nam je iskazao u trenutku Jecijas Micrajima. To je jedna od centralnih tema u sjećanju na Jecijas Micrajim. Zbog toga čitamo Šir HaŠirim na Pesah – jer ona predstavlja ljubavnu pjesmu između Svemogućeg i Njegovog voljenog naroda. Zato Pesah mora pasti u proljeće – "u mjesecu u kojem je ugodno izaći van."

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shaul Rosenblatt: