3-01 - Divrej Tora - Vajikra 5783

Divrej Tora

Paraša Vajikra

Torah Bytes

Prinos "Ole v'Jored" se tako zove jer je imao tri razine ovisno o financijskim mogućnostima osobe: bogati bi prinijeli kravu; oni srednje klase pticu; a siromašni od brašna.

Bogatome nije bilo dopušteno dati prinos niže vrijednosti. Iz toga vidimo da B-g ne sudi svima istim mjerilima Od onoga koji ima veće prirodne sposobnosti očekuje se više. Jer zašto bi mu inače

B-g dao te resurse?! Siromašnome pak nije bilo dopušteno prinijeti skupi prinos. To nas uči da dok se trudimo poboljšati, u obzir moramo uzeti vlastita ograničenja i ne stavljati na sebe nerealni pritisak.

Lev. 2,1 opisuje onoga tko donosi žrtvu brašna kao "dušu". Prinos brašna može biti jeftin, no on je za siromašnoga znatan i B-g na to gleda kao da je dao svoju dušu!

Nikada ne smijemo poprijeko gledati na postignuća druge osobe, koliko god se ona činila malima. Jer na kojoj god razini da jesmo, B-g od nas samo očekuje da budemo... najbolji što možemo biti.

(Vajikra 1,1-5,26)

B-g poziva Mošea iz Šatora sastanka i saopćava mu zakone o korbanot, životinjskim žrtvama koje se prinose u Svetište.

To uključuje:

- "žrtve paljenice" (ola) koje se u cijelosti spaljuju na žrtveniku;

- pet vrsta "žrtvenih jela" (minha) pripremljenih s najfinijim brašnom, maslinovim uljem i miomirisima;

- "pomirbene žrtve" (šelamim) čije meso, nakon što se dio spali na žrtveniku, a dio dâ kohenima (svećenicima), treba pojesti onaj koji je donio žrtvu;

- različite vrste "žrtava (koje se prinose radi) grijeha" (hatat) služe za okajanje prijestupa koji je greškom počinio Veliki svećenik, čitava zajednica, kralj ili običan Židov;

- "žrtvu krivnje" (ašam) prinosi onaj koji je prisvojio imovinu Svetišta, koji sumnja da je povrijedio neku b-žansku zabranu ili koji je "izdao G-spoda" lažno se zaklevši kako bi prevario svog bližnjeg.

Prevela Dolores Bettini

Godina 16 Broj 23 Broj 23 Zagreb, šabat 25. ožujka 2023. - 3. nisana 5783. http://twitter.com/DivrejTora

Divrej Tora, B’’H, priprema i uređuje: Vatroslav Ivanuša

Rabbi Shraga Simmons

B’’H

OU Israel's Torah Tidbits Alija

po Alija

Kohen – prva alija – 13 p’sukim –1,1-13

B-g poziva Mošea iz Ohel Moeda i postavlja opća pravila o korbanot (žrtvama).

Primijetite da nije rečeno "I B-g pozva Mošea", već umjeto toga "I On pozva…" Vajikra nije jedan novi početak, ona je nastavak P’kudei. Na kraju P’kudei, Moše je privremeno ostao bez kontakta (nazovimo to tako) s B-gom. Ovdje sada B-g ponovo uspostavlja kontakt s Mošeom tako što ga poziva i potom mu govori.

Zapazite ovaj jedinstveni izbor riječi u ovom prvom pasuku Vajikra, način na koji je B-g komunicirao s Mošeom bio je drugačiji od proroka i svih ostalih.

Prva od korbanot koje Tora predstavlja je ola (bikovska) žrtva koja se u cijelosti (skoro, ali ipak ne sasvim –kože većine olot bile su dar za kohanim) spaljivala na Mizbe’ahu. Uobičajena procedura prilikom prinošenja brojih korbanot je naslanjanje na životinju prije nego li je se zakolje. Mnoge pojedinosti korbanot imaju psihološko djelovanje na onoga koji prinosi korban. Kontakt sa životinjom navodi prinositelja korbana da se zamisli nad krhkosti života (svog vlastitog, ne samo života životinje).

Nakon klanja, krv od š’hite sakupljala se u svetu posudu i zatim se donosila do Mizbe’aha te prolijevala na njega. Ova je procedura ključna kod

(svih) korbanot. S Ola se skida koža (koža je dar za kohanim, kao što je ranije rečeno) te se komada na dijelove koje se polaže na vatru Mizbe’aha i tamo se postpuno spaljuje (što znači da nitko ne jede njezina mesa).

Ovnovi i jarci također se mogu prinositi kao ola. Postupci su slični, ali ne i identični.

Žrtve životinja iz porodice goveda smatrala su se pomirnicama za grijeh Zlatnog teleta. Ono s čim je narod sagriješio sada se može iskoristiti za svete svrhe kao izbavljenje, pomirenje i tikun – popravak. Često nalazimo da se bika prvo predstavlja, raspravlja o njemu, biva prinesen, itd. To daje vjerodostojnost njegovoj ulozi u pokajanju za Zlatno tele. On je otac koji nastoji počistiti nered kojega je učinio njegov sin.

Talmud ola smatra pomirenjem za neprilične misli. Hatat – žrtva za grijeh – prinosi se za (neka) neprimjerena djela. Ola je prva predstavljena jer je najčešće slučaj da neprilične misli prethode (i vode k) neprimjerenim djelima, a ne obrnuto.

Početna zapovijed u vezi korbanot je "Osoba (u jednini) koja prinese među vama žrtvu… oni (množina) će prinijeti svoju žrtvu." Toldot Yitzchak (komentar na Toru kojega je napisao R. Yitzchak Caro, stric M’chabeira, koji ga je i odgojio) sugerira da budući da pojedinac koji vrši micvu može imati pozitivan efekt na čitav Klal Jisrael i na čitav svijet, nje-

gova je individualna žrtva zapravo naša, te se zbog toga prebacuje na množinu. Nadalje, određeni vidovi korbanot odnose se na zajednicu, čak i ako je korban o kojem se radi privatan. Drvo za vatru, sol za svaki korban, kohanim koji vrše Avoda – to su sve kolektivni aspekti koji čine nečiji osobni korban našim korbanom

Ba’al HaTanya objašnjava riječi "Osoba koja prinese od vas korban HaŠemu, od životinja…" kao da se od onoga koji prinosi korban zahtijeva da na Mizbe’ahu žrtvuje životinju u sebi. Čin korbana mora za njega biti personaliziran i internaliziran da bi imao efekt dovođenja nas bliže (a to je i značenje korijena korban-karov)

B-gu.

Baal HaTurim kaže da je B-g stavio Mošeovo ime prije svog vlastitog u početnom pasuku Vajikra, kako bi nam svima obznanio bliski odnos kojeg je On gajio s njim.

Daat Z’keinim kaže da nam to što se životinjske žrtve prinose od pripitomljenih sisavaca (b’hemot), a ne od divljih životinja (hajot), pokazuje

B-žju brigu za svoj narod – poštedio nas je dodatnog posla lova i hvatanja zamkama što bi bilo neophodno da su hajot među korbanot Isto tako, korbanot od ptica dolaze

samo od dvije pripitomljene vrste golubica.

Levi – druga alija – 10 p’sukim –1,14-2,6

Ola također može biti i od ptica, posebno, od dviju vrsta golubica. Opisuje se naročiti postupak za prinošenje ptica. Te tri kategorije ola – velike životinje (b’hema gasa), male životinje (b’hema daka), ptice (ofot) – broje se kao jedna pozitivna zapovijed.

Zamijetite da se prinošenje ptica naziva ola la’Šem, žrtva paljenica

B-gu. Iako nitko ne jede od životinjske ola, koža se daje kohenu kao jedan od njegovih darova. Grlica se u potpunosti spaljuje na Mizbe’ahu

Ona je jedini korban koji je u potpunosti za HaŠema.

Potom Tora opisuje Minha (nemojte to pomiješati s našom poslijepodnevnom molitvom), žrtvu jela. Ona se sastoji od brašna i ulja s malo tamjana (l’vona) i različitim količinama vode. (Voda kao sastojak nije spomenuta u Pisanoj Tori, već je dio naše usmene tradicije.) Tri su vrste menahot opisane u ovom odlomku. Razlikuju se po načinu pripreme –pečenje, prženje na tavi, itd. – no sve imaju iste sastojke.

Do ovog momenta u Vajikra Tora je opisala četiri različite vrste dobrovoljnih prinosa, od kojih je svaki koji slijedi jeftiniji od onog prethodnog. Bik je najskuplji, ovca i koza malo manje, no više od grlice. A prinos od brašna i ulja je najmanje

skup. Osobu koja donosi korban se prvi puta naziva adam, ljudsko biće, a nakon toga zamjenicama on, njega, njegovo (ona, nje, njezino). Samo kod prinosa brašna i ulja se donositelj naziva nefeš, duša. Ovo se, kaže Raši, odnosi na siromašnu osobu, koja je tip osobe koja će najvjerojatnije prinijeti Minha. Možda ne košta puno, no siromah unosi dušu u svoj skromni korban

S gledišta micve

Sefer HaChinuch ustručava se ponuditi razloge za zabranu meda na korbanu. On smatra da je ova micva vrlo zagonetna. Potom sugerira da i kvasac i med predstavljaju nadmenost i bahatost, koje su neprimjereno društvo doživljaju koji treba osobu koja prinosi korban učiniti poniznom. S druge strane, drugi kažu da je to jedna od micvot koja

Šliši – treća alija – 10 p’sukim – 2,716

Opisana je četvrta vrsta minhe. Svi prinosi jela čine jednu pozitivnu micvu. Kod prinosa jela samo se mali dio stavlja na Mizbe’ah dok glavninu prinosa podijele kohanim koji su na dužnosti u Mikdašu. Menahot ne mogu biti hamec (one opisane ovdje; postoje druge vrste koje su hamec), niti smiju biti pripremljene s kvascem ili medom.

nam govori: Nemoj misliti da možeš sve shvatiti. Postoje neke micvot koje se suprotstavljaju našem ograničenom, uokvirenom znanju i poimanju. Ovo je jedna od tih micvot. Mogli bismo pomisliti da bi trebalo stavljati meda na korban kako bi ga se obogatilo. Pogriješili bismo s takvom logikom. Moramo shvatiti da smo mi ovdje da vršimo micvot –sve micvot – samo zato jer Tora tako kaže. To vrijedi za sve micvot, ne samo za one koje se suprote našoj logici.

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Niti jedan korban se ne smije prinijeti bez soli. Svaki korban mora biti posoljen.

(Ovo je jedan primjer – ima i drugih – zapovijedi koje su dane i u pozitivnom obliku i kao zabrana. Post na Jom kipur. Ne jesti i ne piti. Ne prinosite ništa bez soli. Posolite sve prinose. Svaki oblik micve – ase i lo ta’ase – uči nas nečem drugačijem i utječe na pristup i kavanot te određene micve

Zatim je opisana peta vrste minhe Ova se radi u dubokoj posudi, nešto poput prženja u dubokom ulju.

Naš je stol nalik Mizbe’ahu. Ovo je znamenita izreka s brojnim različitim manifestacijama. Mi svoj kruh solimo za Hamoci jer se od nas očekuje da nadodamo element duhovnosti inače umnogome svjetovnom činu jedenja. Sol je konzervans i sol se ne kvari. Na taj način ona predstavlja element beskonačnog u ovom konačnom svijetu. Ovo je objašnjenje posuđeno od onoga što je zapisano u vezi korbana, ali se dobro može primijeniti na naš svakodnevni minhag u vezi soli.

R’vi’i – četvrta alija – 17 p’sukim –3,1-17

Sljedeća vrsta korbana predstavljenog u Tori je š’lamim, na našem jeziku poznato kao mirotvorna žrtva ili cjelovita žrtva. Oba se naziva baziraju na igri riječi s riječima šalom i šalem. Element cjelovitosti koji je poseban za š’lamim sastoji se u tome da se dio korbana spaljuje na Mizbe’ahu, dio se daje kohenu kao jedan od njegovih darova, a dio se

vraća vlasniku korbana da on i njegova obitelj jedu. "Svi" imaju koristi od š’lamim. U tom pogledu, ovo je cjeloviti korban Š’lamim se može prinijeti od mužjaka i ženki životinja, od krava, koza i ovaca. Tora daje glavne crte procedura za š’lamim, koje su u osnovi iste, ali s nekim različitostima od životinje do životinje.

Ponekad se koze i ovce zajednički nazivaju con, životinje iz stada. O njima se govori kao o b’hema daka, stoka sitnog zuba, kako bi ih se razlikovalo od goveda. Kod korbanot, postoje razlike između te dvije vrste, te ih se stoga zasebno obrađuje.

Hamiši – peta alija – 26 p’sukim –4,1-26

Sljedeća kategorija korbana koja je predstavljena u Tori je hatat, žrtva za grijeh. Postoje različite potkategorije. Od Kohen gadola koji je nehotice naveo narod na grijeh (za određene grijehe) zahtijeva se da prinese bika kao žrtvu pomirnicu. Slično (ali uz određene razlike), ako Sanhedrin pogriješi u odluci, i to prouzroči griješenje širom naroda (i opet, za određene grijehe), tada vođe naroda trebaju prinijeti bika za žrtvu (a ne svaka osoba koja je postupala prema proglasu Sanhedrina).

Vođa naroda prinosi jarca kao svoj hatat. U svim slučajevima, hatat se prinosi za šogeg (nehotična) kršenja uz određenu razinu nemara od strane grešnika koja je dovela do grijeha. Hatat se ne prinosi za namjerne prekršaje. Niti se hatat ne prinosi za sve grijehe – samo za one za koje je kazna za namjerno kršenje smrtna

kazna.

Na primjer… Čovjek je načelno šomer šabat, ali nikada nije čuo da se ne smije zalijevati travu na šabat. Lijepo je vruće šabatno popodne, čovjek se "smiluje" svom požutjelom travnjaku i uključi vrtnu prskalicu. Kada sazna za svoju pogrešku, od njega se traži da prinese korban hatat (u vrijeme Beit HaMikdaša).

Kada će vođa naroda sagriješiti… ašer nasi jeheta. Početna slova ovog izraza tvore riječ ani (ja, mene!). Što je to što će dovesti vođu do toga da krene pogrešnim putem? Kada se fokusira na sebe i kada izgubi iz vida svoju odgovornosti prema zajednici koju vodi.

Šiši – šesta alija – 19 p’sukim –4,27-5,10

Posljednja potkategorija hatata je za osobu koja nehotice prekrši neke vrste zabrana. Na primjer, Židov koji prekrši zabranu Tore u vezi šabata zbog toga što ne zna da je taj čin zabranjen (vidi gore navedeni "na primjer") ili zbog toga što je zaboravio da je šabat – to zahtijeva prinošenje korban hatata Hatat za pojedinca je ženka ovce ili koze.

Pojašnjenje… Ako netko primijeti pocrnjelo lišće na sobnoj biljci pa ih na šabat otrgne kako bi pospješio rast biljke, prekršio je rabinsku zabranu. (Ta se rabinska zabrana zasniva na činjenici da je taj čin u osnovi isti, i sa istom svrhom, kao i kresanje lišća na grmu koji raste iz zemlje. Kresanje i obrezivanje je zabrana iz Tore. Zabrana da se čini isto sa sobnim biljkama jedna je od

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

brojnih mjera zaštite koje su postavili učenjaci da sačuvaju Toru od kršenja.) Kad osoba shvati svoju pogrešku, od nje se ne traži nikakav korban jer taj čin nije bio kršenje Tore. Ali činiti isto to sa svojim ružičnjakom iza kuće jest kršenje Tore i zahtijevalo bi hatat

Sljedeća kategorija žrtve je korban ole v’jored, klizna skala prinosa zbog grijeha. Primjer grijeha koji zahtijeva ovaj korban je kada netko zataji svoje svjedočenje ili laže pod zakletvom o tome. Svjedočenje je obaveza. Oblik koji taj korban poprima ovisan je o financijskim mogućnostima grešnika – koza/ovca ili

golubice. Kad prinosi ptice, kohen mora paziti da ne otrgne glavu kada vrši m’lika, ekvivalent š’hita kod ptičjeg korbana

Glavna životinja za hatat zajednice (kao u Musafu na Roš hodeš i hagim) ili za hatat pojedinca, je koza. To nas podsjeća na kozu koju su upotrijebila Josefova braća da prevare svog oca, umočivši Josefov ogrtač u kozju krv. Hatat za sva vremena uključuje podsjetnik na užasno postupanje brata prema bratu. (Koza je također bila iskorištena da Jakov prevari svog oca, kada se pretvarao da je Esav kako bi primio braha.)

Š’vi’i – sedma alija – 16 p’sukim –5,11-26

Oni koji si ne mogu priuštiti golubice, ašam (prinos za krivnju) trebaju prinijeti od brašna. U tom slučaju (za razliku od menahot), ne koristi se ulje niti bilo kakve mirodije.

Ašam za svetogrđe je ovan. Uz to, prijestupnik, koji je koristio sveto za svoju vlastitu korist, mora dati odštetu i nadodati još petinu vrijednosti kao kaznu.

(Zapravo, dodaje se jedna četvrtina, taj iznos postaje jedna petina od ukupnog iznosa – 100 je vrijednost korištenog + 25 kazne = 125 ukupnog plaćanja, dodatak od 25 postaje jedna petina od 125. Tako se izračunava kazna nazvana homeš.)

Jedna varijanta ašama prinosi se kada netko nije siguran da li je prekršio određenu zabranu ili ne. Uvjetni ašam je ovan.

S’forno spominje problem u vezi prinošenja ašama ukoliko osoba nije stvarno počinila taj grijeh. Ne predstavlja li to prinošenje nekorban životinje u dvorištu Mikdaša, što je veliki prekršaj? On daje odgovor da sama činjenica da u umu te osobe postoji sumnja o tome je li pogriješila ili ne, pokazuje nebrigu koja je stvar za koju treba učiniti pomirenje. On to uči iz ašom ašam lašem

Kradljivcu je zapovijeđeno da vrati ono što je ukrao.

Prinošenje ašama za sve konkretne vrste prekršaja pozitivna je micva.

Ovime Tora završava svoj uvod u različite vrste korbanot

Rabbi Jack Abramowitz:

Tarjag - 613 zapovijedi

115. Neka gori: Obveza prinosa žrtve paljenice prema uputama

Ako je njegova žrtva paljenica ... (Levitski zakonik 1,3)

116. Happy Meal: Obveza da se prinese žrtva-jelo prema uputama

Osoba koja donosi žrtvu-jelo ... (Levitski zakonik 2,1)

117. Medeni, fališ mi: Zabrana prinošenja meda ili kvasca na žrtveniku

Nećeš prinositi kvasac ili med ... (Levitski zakonik 2,11)

118. Dodaj sol – 1. dio: Zabrana izostavljanja soli kod prinošenja žrtava

Nikada ne smije uzmanjkati sol zavjeta s B-gom tvojim kod tvojega prinosa... (Levitski zakonik 2,13)

119. Dodaj sol – 2. dio: Obveza da se žrtve posoli ... kod svih prinosa svojih moraš prinijeti sol. (Levitski zakonik 2,13)

120. Nitko nije savršen: Obveza da se prinese žrtva nakon pogrešne prosudbe

Ako cijela Izraela zajednica postupi pogrešno, ispravna prosudba bude sakrivena od njih... (Levitski zakonik 4,13)

121. Služba zbog grijeha?: Obveza da se prinese žrtva za grijeh kada je to potrebno

Ako netko nenamjerno sagriješi ... (Levitski zakonik 4,27)

122. Poziv na sud: Obveza svjedočenja

... ako ne svjedoči, snosit će krivnju. (Levitski zakonik 5,1)

123. Gore i dolje: Obveza da se, prema potrebi, prinosi varijabilne prinose

Sefer Hamicvot Hakacar

Ali ako mu nedostaje sredstava da prinese ovcu ili kozu ... (Levitski zakonik 5,7)

124. Gotovo bez glave: Zabrana da se odrubi glava pticama koje se prinose kao žrtve za grijehe

On će zasjeći glavu na vratu, ali je neće odvojiti (Levitski zakonik 5,8)

125. Poput ulja i vode: zabrana stavljanja ulja na prinos za grijeh od brašna

Ne stavljaj ulja na njega ... (Levitski zakonik 5,11)

126. Mirisi, zlato i tamjan: Zabrana stavljanja tamjana na prinos za grijeh od brašna

... i ne stavljajte tamjana na nju, jer je to žrtva za grijeh. (Levitski zakonik 5,11)

127. Vrijeme za vraćanje dugovanja: Obveza da se naknadi za nezakonito prisvojene predmete iz Hrama

Ono što je zloupotrijebio iz Hrama, vratit će natrag ... (Levitski zakonik 5,16)

128. "O, ne, ne znam. Kako bih mogao znati? ": Obveza prinošenja žrtvi za grijeh u slučaju dvojbe

Ako netko sagriješi i prekrši jednu od B-žjih zapovijedi, učinivši nešto što se ne smije učiniti, ali on to ne zna ... (Levitski zakonik 5,17)

129. "Znam, znam, znam ...": Obveza da se prinese "nedvosmislena" žrtva za krivnju

On će prinijeti svoj prinos za krivnju B-gu ... (Levitski zakonik 5,25)

130. Vrati natrag: Obaveza da se vrati ukradeni predmet

Vratit će ukradeni predmet koji je ukrao ... (Lev. zakonik 5,23)

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

Pozitivne zapovijedi

14. Pozitivna je zapovijed učiti Toru i podučavati je kao što Pismo kaže, i marljivo ćeš njima podučavati djecu svoju (D'varim 6,7). Vjerska je dužnost da riječi Tore budu britke i jasne u ustima čovjeka, da ih ne zamuckuje. Bez obzira da li je siromašan ili bogat, mlad ili star; da li je čovjek s bremenom patnje, siromašak koji se uzdržava od milostinje idući okolo i kucajući na vrata za milodare – on ima dužnost odrediti si stalno vrijeme za učenje Tore i danju i noću; jer Pismo kaže, već ćeš o njoj razmišljati danju i noću (Jehošu'a 1,8). I ima dužnost učiti do dana svoje smrti, jer Pismo kaže, i neka se ne odvoje od

srca tvoga sve dane života tvojega (D'varim 4,9)

Vjerska dužnost je na ocu da uči Toru sa svojim sinom; sin ima prvenstvo pred svima drugima. On također ima dužnost da uči sa sinom svoga sina, kao što Pismo kaže, i učinit ćeš da ih znaju djeca tvoja i djeca djece tvoje (D'varim 4,9). Od kada malo dijete počne govoriti, njegov ga otac treba učiti Toru, kazujući s njime redak, Mojsije nam je zapovijedio Toru (D'varim 33,4); i njegova je dužnost da unajmi učitelja za njega. Žena je oslobođena od obaveze učenja Tore. Ipak, dolikuje joj da se potrudi da joj djeca ne budu neznalice. Učenje Tore važno je kao sve micvot zajedno, pošto učenje dovodi do djelovanja.

Na snazi je na svakom mjestu, u svako doba.

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Molitva ili žrtva?

Povedite diskusiju uz svoj šabatni stol o tome koji je idealni oblik službe B-gu. Koji je model bolji: molitva ili žrtva?

• Koje su prednosti i nedostaci svakog od tih sistema?

• Na koji bi način vaše pokajanje bilo drugačije kada biste, umjesto da priznate grijehe u svom srcu i svojim ustima, također trebali i prinijeti žrtvu za grijeh? Kako bi prinošenje nečeg materijalnog, umjesto tek izgovaranja riječi, moglo utjecati na vaš odnos s Hašemom?

• Za razjašnjenje razmotrite gledišta Rambama i Rambana o važnosti molitve i važnosti žrtve.

Pomirenje za grijeh

R"Y Bekhor Shor ističe da je izuzetno važno imati neku vrstu procesa pokajanja kako bi se osiguralo da

ljudi budu motivirani ponašati se primjereno. Da nije bilo procesa očišćenja, ljudi bi ostali u glibu grijehu i imali bi mnogo manje poticaja da izbjegavaju buduće grijehe.

• Slažete li se s time ili da li već sama spoznaja da postoji takav proces pokajanja čini da je lakše griješiti, jer čovjek zna da postoji zaštita na koju se može osloniti?

• R"Y Bekhor Shor ne objašnjava zašto se proces pomirenja morao obaviti izričito putem životinjskih žrtava. Ramban sugerira da gledajući klanje životinje čovjek biva prisiljen shvatiti da bi njegova krv tada bila prolivena da nije bilo Hašemovog milosrđa. Ta bi ga spoznaja trebala spriječiti da dalje griješi. Kakve druge prednosti donosi postupak prinošenja žrtava?

Svrha micvot

U raspravi o ulozi i važnosti prino-

šenja žrtava, komentatori pokazuju različite stavove prema svrsi i prirodi micvot u cjelini. Neka od pitanja kojih se dotiču su:

• Je li sporno reći da zapovijed ima praktičnu ili uporabnu funkciju ili pak sugerirati da je ona ustupak ljudskim slabostima? Drugim riječima, moraju li zakoni Tore predstavljati ideal i biti vrijedni u svojoj suštini, ili možda mogu jednostavno rješavati ljudske potrebe i njegovu narav?

• Jesu li svi zakoni Tore jednako relevantni i upotrebljivi za sve generacije, ili je moguće da su neki bili uglavnom namijenjeni za jedan određeni vremenski period?

• Kako analiziranje razloga za određenu zapovijed čini da ona ima više smisla? Koje su opasnosti takvog analiziranja?

Prevela Tamar Buchwald

Rav Kook:

Unutarnje svjetlo usred uništenja

Poplave, ratovi, potresi – svakog dana čujemo vijesti o katastrofama i nepogodama. Je li to svijet kakav je B-g zamislio? Kako da se odnosimo prema tolikim destruktivnim silama u svijetu?

Prinos žrtava u Hramu kulminirao je ritualom zerikat ha-dam, kada je svećenik životinjskom krvlju –silom života – škropio žrtvenik.

"Zaklat će žrtvu pored žrtvenika, sa sjeverne strane, pred B-gom. Svećenici, potomci Arona, tada će njenom krvlju poškropiti žrtvenik." (Vajikra 1,11)

Koje je značenje toga da se žrtva mora zaklati na sjevernoj strani Hrama? Zašto stih ističe da su svećenici Aronovi potomci – nije li to svima poznato? I zašto kaže da je krv izlivena sve uokolo žrtvenika, kada je zapravo njome samo poškropljeno po dva dijagonalno suprotna ugla žrtvenika?

Sakriven pred B-gom

Klanje je čin teške presude. Kada se čini kao žrtva, ono služi kako bi se sve grozne odluke, katastrofe i destrukciju koje se dešavaju u svijetu povezalo sa skrivenim božanskim pravilom koje upravlja svemirom. Sve proizlazi iz tajnih puteva milostivog B-ga. Sve je dobro, i sve vodi do blagoslova i

dobrote.

Iz naše ograničene perspektive, klanje se smatra prostom dužnošću. Stoga se izvodi blizu temelja žrtvenika. No, ono u sebi krije svjetlo dobrote. Žrtva je zaklana "cafona lifnej Hašem". Doslovno, to znači "na sjevernoj strani, pred B-gom." No, riječ cafon znači također i "skriven", pa se stih može prevesti i kao "skriven – samo pred B-gom."

Zadatak otkrivanja unutarnjeg svjetla usred sila destrukcije bio je dan svećenicima, potomcima Arona. Zašto je naglasak na Aronovoj liniji? Aron je bio poznat po svojoj dobroti i suosjećanju. "Budite Aronovi učenici: Volite mir i težite za njime, volite ljude i privucite ih Tori" (Avot 1,12). Aronovi potomci naslijedili su posebne osobine koje su bile potrebne za otkrivanje tog skrivenog svjetla.

Hramska služba uči nas da uništenje života nalazi svoje mjesto čak i usred najsvetije službe. To je zbog povezanosti tih službi sa najvišom razinom – sveobuhvatnom perspektivom realnosti – to je fenomen u kojem ono što je naizgled destruktivno u našem ograničenom pogledu, može biti nešto što doprinosi svijetu. Naša fizička percepcija može vidjeti samo djelić stvarnosti; ona

je limitirana vremenom, prostorom i nedostatkom razumijevanja. Nedostaje nam znanja o cjelokupnom kontekstu pa stoga nismo u mogućnosti vidjeti cijelu sliku.

Metoda koju su svećenici koristili prilikom škropljenja žrtvenika krvlju, prikladna je metafora za našu površnu percepciju. Naše oči mogu vidjeti samo dio stvarnosti, iscjepkano i necjelovito. One vide svećenika koji stavlja krv na dva suprotna ugla žrtvenika. No, iz više perspektive, ta vizija je potpuna. Škropljenje obuhvaća cijeli žrtvenik.

Tako nam suosjećajni Aronovi potomci, dok izvode zerikat ha-dam oko žrtvenika, daju uvid u skriveni izvor dobrote i svjetla u svemiru.

Majmonides i žrtve

Zašto je B-g zapovjedio da prinosimo žrtve? Koja je svrha takvog služenja B-gu?

Majmonidesovo objašnjenje

Mnogo je pisano o Majmonidesovoj kontroverznoj analizi Hramske službe u njegovoj knjizi "Vodič za zbunjene". U srcu Majmonidesovog objašnjenja leži spoznaja da je ljudsku prirodu teško promijeniti. Duboko ukorijenjene navike i vjerovanja ne mogu se iskorijeniti

s 8. stranice) Rav Kook: Unutarnje svjetlo usred uništenja

preko noći. Bilo bi uzaludno da Tora zapovjedi Izraelcima koji su robovali u Egiptu da prekinu sa svim oblicima štovanja koji su im do tada bili poznati. Takav revolucionarni zahtjev bio bi jednak tome da današnji religiozni vođe nama postave zahtijev da prekinemo sa svim vanjskim oblicima štovanja B-ga – nema blagdana i svetkovina, nema molitve – samo mentalna služba B-gu kroz introspekciju i meditaciju, bez riječi i djela.

Iz tog razloga, Tora je dozvolila oblike štovanja koji su bili poznati u to vrijeme. Međutim, Tora je zahtijevala da svako štovanje bude usmjereno isključivo prema B-gu. Na taj način, narod bi se odviknuo od idolopoklonstva, bez da bude odvojen od prakse koju je koristio kako bi se duhovno izrazio.

"Nerazumno je očekivati da će netko tko je odrastao kao rob, radeći sa blatom i ciglama, jednog dana oprati svoje ruke od blata i odmah (bez prethodne pripreme) krenuti u borbu s divovima. Zato B-g nije odjednom uveo narod u Erec Jisrael i nije ih vodio direktnim putem. Slično tome, neprirodno je da onaj tko je naviknut na mnoge oblike služenja i štovanja, koji su za njega gotovo poput zakona, odjednom u potpunosti odustane od njih." (Vodič za zbunjene 3,32)

Nahmanidesovi prigovori

Drugi srednjevjekovni učenjaci odbili su Majmonidesovu teoriju. Nahmanides se osobito protivio njegovom stavu. Pobijao je Majmonidesovo učenje sa dva glavna argumenta:

Tora opisuje žrtve kao 'ugodan miris B-gu.' Taj izraz ukazuje na to da takav oblik služenja ima svoju unutarnju pozitivnu vrijednost te da nije samo sredstvo odvikavanja na-

roda od krivih vjerovanja i navika.

Nalazimo da je i prije idolopokloničke prakse Egipta, Noah prinio žrtvu B-gu, i ona je bila prihvaćena (Berešit 8,21). Slično tome, vidimo da je B-g prihvatio i Abelovu žrtvu mnogo prije nego što se idolopoklonstvo proširilo svijetom.

Promijeniti princa

Pa ipak, čini se da nalazimo podršku Majmonidesovom tumačenju u Midrašu. Midraš objašnjava svrhu žrtava jednom usporedbom:

"To je poput neotesanog princa koji je proždirao sirovo meso. Kralj je rekao: "Neka uvijek bude za mojim stolom pa će se sam promijeniti." Isto tako, budući da su Izraelci bili skloni idolopoklonstvu u Egiptu… Sveti je rekao: Neka prinose žrtve preda Mnom u svako vrijeme." (Vajikra Raba 22,8)

Međutim, pažljivo čitanje Midraša, ukazuje na pristup drugačiji od onog Majmonidesovog. Usporedba govori o princu koji sve svoje obroke jede za kraljevim stolom. Jasno, objedovanje sa kraljem je samo po sebi velika privilegija i čast, bez da uzmemo u obzir sekundarnu korist toga da princ promijeni svoje navike.

Usporedba opisuje situaciju u kojoj sin, zbog svog neprikladnog ponašanja, ne zaslužuje objedovanje s kraljem. Objed s kraljem je svakako velika čast, no jesti za kraljevim stolom je posebna mjera kojom se željelo utjecati na prinčevo ponašanje. Jednako tako, prinošenje žrtava je uzvišen oblik štovanja B-ga. Kroz tu službu, mi zaslužujemo duhovno uzdizanje, poput čovjeka koji objeduje sa samim Kraljem, postižući posebnu naklonost u očima Kralja svemira.

Ta usporedba ne objašnjava prin-

cip žrtava generalno, već se bavi proglasom koji je bio na snazi samo dok su Izraelci putovali pustinjom. Tih 40 godina, njima je bilo zabranjeno zaklati meso za vlastitu upotrebu. Bilo im je dozvoljeno jesti samo od zajedničkih žrtava (šelamim) koje su bile prinošene u Šatoru sastanka (Pnz 12,20). Midraš tumači da je taj proglas imao za cilj odviknuti tek oslobođene robove od idolopokloničke prakse, osiguravajući tako da nitko neće nastaviti tu egipatsku praksu u svom domu.

Jeremijino razjašnjenje

To bi moglo biti pravo značenje stiha kojeg Majmonides citira kao izvorni tekst:

"Jer nisam govorio s vašim očevima, niti sam im zapovjedio o žrtvama i prinosima kada sam ih izveo iz Egipta" (Jeremija 7,22).

Ovaj stih je problematičan. Kako Jeremija može tvrditi da nam Tora ne zapovijeda prinošenje žrtava? Nalazimo mnoga poglavlja u knjizi Levitskog zakonika posvećena službi u Hramu. I zašto ovaj stih naglašava, "kada sam ih izveo iz Egipta"?

Taj se stih ne može odnositi na žrtve čije je prinošenje zapovjeđeno u Tori. On se odnosi na posebnu situaciju koja je bila na snazi "kada sam ih izveo iz Egipta", kada je meso bilo dozvoljeno samo kao dio zajedničke žrtve u Šatoru sastanka. Netko bi mogao pomisliti da je to ideal i da bismo mi trebali imitirati postupke te određene generacije. Jeremija stoga objašnjava da te žrtve nisu cilj same sebi, već su samo privremeni proglas za tu generaciju, kako bi se oni odvikli od idolopokloničke prakse koju su bili usvojili u Egiptu.

Prevela Anja Grabar

(nastavak

Berel Wein:

Skromnost, grijeh i uloga kohena

Početne riječi ovotjedne paraše, a i čitave knjige koju sada započinjemo čitati postavljaju nam jedno temeljno pitanje. Vajikra znači da je B-g, recimo to tako, pozvao i govorio Mošeu. Rabini u svojim komentarima raspravljaju o tome kako se odvijala ta komunikacija između B-ga i čovjeka, a isto tako i gdje se taj "razgovor" dogodio. Rabini su također zapazili da riječ vajikra, onako kako je zapisana u Tori, završava slovom alef koje je manje od ostalih slova. Iako to očito nije povezano s problemom gdje i kako je B-g govorio s Mošeom, smatram da postoji određena veza s pitanjem zašto je B-g govorio s Mošeom i njega izabrao da bude veliki zakonodavac naše civilizacije.

Rabini nas upućuju da malo alef u vajikra ukazuje na veliku Mošeovu skromnost. Ne želeći previše sebe uveličati zapisujući u Toru da je B-g zapravo pozvao baš njega, a opet je bio primoran da tako učini jer mu je B-g zapovijedio kako da napiše Toru, Moše je, na neki način, našao kompromis te riječ vajikra napisao malim slovom alef, pokazujući time da on zapravo nije bio dostojan časti koju mu je B-g ukazao. Upravo tak-

va skromnost i poniznost, osjećaj da se čovjek ne bi trebao previše upuštati u veličanje samoga sebe, bez obzira kakvu javnu ulogu u društvu obnašao, glavni je razlog da B-g "govori" ljudima i vodi ih u njihovim ulogama kao vođa. Talmud nas uči da se B-g gnuša arogancije, taštine i nepotrebnog veličanja samog sebe kod ljudi općenito, a naročito kod vođa naroda.

Sam B-g, da to tako kažem, obraća se čovjeku, onako kako se javio proroku Elijahuu, "smirenim, tihim glasom." Ako možemo tu riječ upotrijebiti za Svemogućeg, B-g je skroman kad se objavljuje ljudima. Svi proroci Izraela, od Mošea nadalje, bili su svjesni da je B-g, nazovimo to tako, prema njima ograničio jačinu i prostiranje Svog glasa. Raši u ovotjednoj paraši ističe da B-žji glas nije izlazio van svetinje miškana iako je svojom jačinom bio bezmjeran i neograničen. Ovo nije tek opis događaja koji se desio davno prije u Sinajskoj pustinji, već je to osobina Vječnoga – snažni prikaz "smirenog, tihog glasa" koji je karakteristika Njegove objave ljudima. Usne proroka Izaije morale su biti opaljene nebeskom žeravicom jer u nebe-

sima govorio protiv Izraela, dopuštajući si da bude sudac drugima umjesto da bude samo oruđe B-žje volje i naredbi.

Pravilo skromnosti je ne donositi unaprijed zaključke o drugima i ne smatrati da čovjek na neki način može biti siguran koje su stvarne B-žje namjere. Ljudi griješe. B-g je nepogrešiv. Već samo to bi kod ljudi trebalo izazvati osjećaj poniznosti i skromnosti. Mali alef iz vajikra treba nam ostati stalni podsjetnik na naš odnos sa našim Stvoriteljem, kao i s našim bližnjima.

Treća knjiga Humaša, Vajikra, naziva se, u rabinskoj literaturi, i "Torat Kohanim" – zakon svećenika. To je nedvojbeno stoga što se većina knjige bavi zakonima o posebnim žrtvama i dužnostima kohanim u Hramu. Međutim, postoji i jedan mnogo veći, mnogo univerzalniji aspekt imena ove knjige Vajikra/Torat Kohanim Jer u samom naslovu nalazi se spoznaja da se kohanim trebaju ponašati i živjeti prema određenim mjerilima koja za njih postavlja Tora. Nije samo prinos koji se prinosi u Hramu ono što je važno i bitno. Za uspjeh hramske službe važan je i bitan i

Rabbi

kohen koji je zadužen da taj prinos prinese primjereno i s poštovanjem. Stoga nije slučajnost da ova knjiga Vajikra/Torat Kohanim u sebi sadrži čitave odlomke koji se bave moralnim zakonima i discipliniranim ljudskim ponašanjem. Nepoštenim kohanim nije dopušteno da budu predstavnici B-žjeg Hrama, baš kao što su i koheni sa tjelesnim deformacijama bili isključeni iz obavljanja hramske službe,

Talmud nas sasvim konkretno podučava da jedino onda kada je kohen po svom ponašanju i samodisciplini nalik anđelu B-žjem, ljudi će dolaziti da uče Toru iz njegovih usta i osjetiti pravu svetost Hrama. Zadatak koji je postavljen pred kohanim nije puka mehanička rutina službe u Hramu. To je zapravo izazov da budu istinski primjer u ponašanju, uzor drugima, i učitelji Tore Izraelu kako djelima tako i riječima, što određuje pravog kohena. Rabini u Pirke Avot opisuju oca svih kohanim, velikog Aharona, kao čovjeka koji je volio mir, koji je težio miru, koji je volio druga ljudska bića, i čovjeka koji je bio u stanju privesti ljude bliže vrijednostima, učenju i držanju Tore.

Smatram da ovaj opis nije imao za namjenu jedino to da bude zapisan na Aharonovoj osmrtinici. Naprotiv, njegova je svrha bila da bude program onoga što pravi kohen treba biti – što on treba predstavljati i kakvu sliku bi trebao prikazivati onima koji mu dođu po savjet, pomoć, uputu i hramsku službu. Mi možda danas u našoj sredini nemamo Hram, no silno su nam potrebni koheni – vjerski vođe istkani od Aharonova tkanja, njegova sustava vrijednosti i njegova načina života.

Knjiga Vajikra vodič je za sve one koji teže da budu vjerski vođe i izvrše utjecaj na Židovski svijet. Ona je uistinu knjiga Torat Kohanim

Iako ova parša, poput većeg dijela knjige Vajikra, obiluje teškim detaljima u vezi vrlo ezoteričkih, duhovnih, pa čak i mističnih sadržaja hramske službe i žrtvovanja životinja, ona sadrži temeljne i važne poruke koje nam Tora želi prenijeti usred ove gomile detalja. I ja smatram da je ta poruka spoznaja da je grijeh neizostavni dio ljudskog života.

Podučili su nas: " da nema pravedne osobe koja živi na ovoj zemlji bez grijeha. " To je jedna od slabosti koje smo naslijedili od Adama i Eve i zato je ona sastavni dio DNK ljudskog postojanja. Prepoznajući ovu činjenicu, Tora, kao što i inače običava, bavi se stvarnošću ljudskog bivanja, a ne zamišljenim savršenstvom ljudskog ponašanja koje u ljudskoj povijesti nikada nije postojalo niti će ikada postojati.

Za razliku od drugih monoteističkih vjerovanja, judaizam ne pristaje na buduću nagradu na nebesima, divno anđeosko portretiranje ljudskog života. Kao što kralj Solomon kaže: "Što je bilo bit će, i stvarno nema ničega novog pod suncem što se ljudskog ponašanja tiče." Zato Tora u ovotjednoj parši uzima zdravo za gotovo da će ljudi griješiti… i činiti to prilično često. Stoga se mora načiniti lijek za grijeh tako da se ljudi s vremenom poprave i nađu oproštenje za svoje grijehe od dobrostivog Stvoritelja.

Ja mislim da je svrha čitave hramske službe, onako kako nam je opisana u knjizi Vajikra, da ljudskim bi-

ćima naglasi našu urođenu slabost i sveprisutnost grijeha u našim životima. Spoznaja da smo sagriješili početak je izbavljenja i svetosti.

Vjerujem da je to dio velike poruke Jom kipura i zašto taj sveti dan svoju životnost i važnost zadržava čak i kod Židova koji su u drugim stvarima vrlo udaljeni od držanja Tore i smislenog Židovskog života. Duboko u sebi svi smo mi svjesni da kao ljudska bića, ne samo da smo skloni griješiti već, ponovo prema riječima Tore: "Grijeh čuči na našem pragu "

Sama zgrada Hrama, svećenstvo i hramska služba životinjskih žrtava, sve to zajedno čini da uviđanje grijeha bude stalno prisutno u Židovskom životu. Kako bi to dovelo do učinka, Židovski narod mora biti svjestan onoga što se nalazi iza zgrade, sjaja, rituala, mesa i vina koje proizvodi Hram i njegove službe.

Upravo taj dio službe proroci Izraela naglašavaju u svojim osudama površnog shvaćanja hramske službe, koje je bilo toliko karakteristično za kraljevstvo Jude u vrijeme Prvog hrama. Biti nesvjestan poruke koja stoji iza toga, o stalnoj slabosti prema grijehu i nužnosti da mu se suprotstavimo, i jedino se koncentrirati na lijek oproštenja koji je Hram predstavljao, bilo je kratkovidno i na kraju je dovelo do nestanka samog Hrama. Tora je željela da se trudimo iskorijeniti izvor boli a ne da samo postanemo ovisnici o lijekovima protiv boli. Ja vjerujem da je to suptilna poruka ovotjedne parše, a i čitave knjige Vajikra

Šabat šalom

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Berel Wein: Skromnost, grijeh i uloga kohena

Rabbi Yissocher Frand:

Zbunjujuće žrtve

Vodič za zbunjujuće Majmonidesovo učenje o žrtvama

Sefer Vajikra i parša Vajikra primarno su posvećeni zakonu o žrtvama. Ramban (Nahmanides) daje obrazloženje za životinjske žrtve. (Vajikra 1,9) On citira Rambama (Majmonidesa) u More Nevuhim (Vodiču za zbunjene) koji tvrdi da je razlog zbog kojeg je Tora ozakonila životinjske žrtve taj što su sva nežidovska društva među kojima su Židovi u povijesti živjeli (Kaldeja, Kanaan, Egipat) štovala stoku. Humaš kaže da su Egipćani štovali ovce. Kaldejci su štovali demone koji su bili uspoređeni sa kozama. Rambam ističe da do današnjeg dana ljudi u Indiji odbijaju zaklati svoju stoku jer vjeruju u Svetu kravu. Stoga, kaže on, B-g je zapovjedio Židovima da zakolju ovce, koze i krave u

čast Svetome. To im je zapovjeđeno kako bi shvatili da ono što su smatrali krajnjim grijehom može postati ritual koji će ih približiti Stvoritelju i kroz koji će njihovi grijesi biti pokriveni.

Ustvari, Rambam opisuje žrtve kao protutežu idolatriji. Nežidovi su štovali te životinje, a mi ćemo ih zaklati za Gospodara svemira. To je gotovo poput placebo efekta jer time naizgled nije postignuto ništa, no kako bi se Židovi odviknuli od krive teologije, zapovjeđeno im je da ono što su drugi narodi štovali kao idole, zakolju za B-ga.

Ramban je vrlo kritičan prema toj Rambamovoj teoriji. On odbija mogućnost da je božanska služba u Hramu bila samo teološka lekcija kojom bi se ispravila idolopoklonička praksa. Žestoko se protivi

tome da je žrtvenik bio samo sredstvo kojim bi se demonstriralo neslaganje s praksom poganskih naroda, bez da je imao svoju samostalnu vrijednost. Ramban svoje stajalište potvrđuje biblijskim dokazima.

Najprije, ističe on, da je već i Noah, kada je izašao iz arke sa svoja tri sina, prinio žrtvu koja je "bila ugodna u B-žjim očima".

Štoviše, čak i prije Noaha, Hevel je prinio životinjsku žrtvu koju je Svemogući prihvatio! Sigurno je da nije bilo idolatrije u vrijeme Kajina i Hevela, stoga žrtve nisu mogle biti samo znak protesta! Zašto su se žrtve prinosile prije idolopokloničke prakse, pita se Ramban.

I daje svoje objašnjenje žrtvi utemeljeno na Otkrivenoj mudrosti (Hohmas haNigle) i Skrivenoj mudrosti (Hohma haNistar, al pi sod). U Nigle odjeljku, Ramban piše – u vezi sa žrtvama čija je svrha da pokriju grijeh – da kada čovjek griješi, on to čini mišlju, riječju i djelima. Stoga, kada čovjek stavlja svoje ruke na glavu životinje, on simbolički čini djelo pokajanja. Kada ustima priznaje svoje grijehe (viduj), on ispravlja grijehe učinjene govorom, i tako dalje.

No, moramo analizirati – što Rambam misli pod time? Ramban je imao vrlo jake argumente protiv njega! Ustvari, Rav Meir Simha iz

Dvinska u svojoj Mešeh Hohma kaže da je Rambam iskazivao neslaganje jedino vezano uz osobne dobrovoljne prinose (korbanos nedava). Rav Meir Simha kaže da se Rambam zasigurno slaže s time da zajedničke žrtve – korban tamid, musaf prinosi za šabat, jom tov i roš hodeš, imaju svoju unutarnju vrijednost.

U knjizi Ner Uziel koju je napisao Rav Uziel Milevsky, vidio sam drugačiji pristup. On smatra da ljudska bića koja osjećaju da postoji Više Biće u svijetu i koja mu se žele približiti, osjećaju da je žrtvovati nešto svoje način povezivanja. Riječ korban prevodi se kao žrtva (iako je korijen riječi u hebrejskom KaRoV, što znači – približiti se). Ima mnogo istine u tom prijevodu. Kada se čovjek želi povezati sa Višim Bićem, on to pokazuje time što je spreman žrtvovati nešto svoje.

Nažalost, pogani su Sunce, Mjesec i zvijezde smatrali višim bićima. No, teorija žrtvovanja – toga da želim žrtvovati nešto Višoj Sili – je vrijedan koncept. Kada Rambam kaže

da nam je Svemogući dao žrtve kako bi ih prinosili umjesto idolopokloničke prakse, on ustvari kaže da je ta želja da se žrtvuje nešto Višem Biću plemenita stvar.

Sve dok su pogani štovali avoda zara, oni su žrtvovali za pogrešnu svrhu. Međutim, ideja prinošenja žrtava Višem Biću vrlo je vrijedna. Zapravo, svaki puta kada smo u kušnji i suočeni sa pitanjem "trebamo li ili ne trebamo nešto učiniti", svaki puta kada se nađemo neodlučni između svoje vlastite volje i volje Sve-

mogućeg, mi smo pozvani žrtvovati – žrtvovati ono što želimo učiniti zbog onoga što Svemogući želi da učinimo! Žrtve nas uče da žrtvujemo ono što imamo te da budemo spremni žrtvovati nešto svoje za Svemogućeg.

To je ono što je Rambam mislio: Koncept žrtvovanja Višem Biću je plemenita stvar. Zapravo, to je ono što judaizam od nas traži.

■

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Yissocher Frand:

Zbunjujuće žrtve

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Je li šabat vrijedan smrtne kazne?

Ovog tjedna započinjemo s čitanjem knjige Vajikra. To je treća knjiga Tore i bavi se primarno onime

što nazivamo 'žrtvama' ili 'prinosima'. Proteklih godina mnogo sam govorio o konceptu žrtvi pa ću to ovoga puta staviti sa strane.

Nastavno na tekst od prošloga tjedna, što je to u šabatu što metaforički garantira smrtnu kaznu? Drugim riječima, zašto se na onoga tko krši šabat gleda kao na onoga tko je promašio smisao života?

Razumijem zašto onaj tko ubije promašuje svrhu života. To je jasno. Ako ne cijeniš život do te mjere da si sposoban ubiti nekoga, tada ti život očigledno ništa ne znači. Shvaćam čak i preljub. Ako se prepuštaš sirovim strastima, bez osjećaja za dobro i zlo, tada propuštaš nešto vrlo važno.

Ali šabat?

Pa, evo mog osobnog razmišljanja o tome.

Moja supruga uvijek kaže da kada ne bi bilo šabata, ja nikad ne bih bio kod kuće. Iako je to pomalo pretjerano, ona ipak pogađa u suštinu stvari. Šabat je prisilna stanka za one poput mene koji nikada ne bi napravili stanku svojom voljom. Osobito u našem modernom svijetu povezanosti (čitaj: distrakcije), to je dan u koji provodim kvalitetno vrijeme sa svojom suprugom, djecom i prijateljima. Posramljen sam time što moram reći da je to često jedini dan u tjednu kada sjedim za večerom zajedno sa svojom obitelji. I prekrasno je imati dan kada ne moram ostati budan do kasno zbog

'hitnih stvari' koje me čekaju na mom kompjuteru, mobitelu ili na televiziji. U zimskim mjesecima, često mi se desi da zaspim već oko 7 navečer. Drugim riječima, to je poput povratka u djetinjstvo!

Međutim, više od svega, šabat je vrijeme za introspekciju. To je vrije-

me kada je fokus na prisjećanju na to da je B-g stvorio svijet – i učinio je to sa svrhom. To je vrijeme kada mogu razmišljati o onome što mi je važno u životu i kuda želim ići – te najvažnije, zašto. Vrijeme je to u kojem se ponovno povezujem sa duhovnom srži svog postojanja koja se naizgled izgubi tijekom tjedna. Iznad svega, to je dan kada se povlačim od svojeg truda da kontroliram svoj svijet i podsjećam se da B-g vodi svijet sasvim dobro i bez mene.

Ukratko, judaizam vjeruje – a vidite da je to i moj stav – da je šabat apsolutno neodvojiv od usredotočenosti na ono što je u životu doista važno. Ne vjerujem da bih se, ja osobno, bez šabata toga sjetio.

Zato nam Tora teorijom smrtne kazne za kršenje šabata daje do znanja da čovjek kršenjem šabata ruši svoju sposobnost da postigne svrhu u životu.

Šabat šalom

■

Prevela Anja Grabar

"Govori sinovima Izraelovim, kada bilo koje ljudsko biće između vas prinese od sebe žrtvu B-gu od stoke, od goveda ili od ovaca i koza..."

Što to znači biti ljudsko biće? Jesmo li mi "društvene životinje" kao

što Aristotel kaže? Misleće biće, prema Descartesu ("cogito ergo sum" –mislim, dakle jesam)? Knjiga Levitskog zakonika pruža nam dalekovidan odgovor na ovo pitanje, a također nam omogućuje i da bolje razumijemo duboko pogrešno shvaćen sistem prinošenja žrtava opisan u ovoj trećoj knjizi Biblije.

Levitski zakonik započinje B-žjim pozivom Mojsiju: "Govori sinovima Izraelovim, kada će bilo koje ljudsko biće (hebrejski: "adam") između vas prinijeti od vas žrtvu B-gu od stoke, od goveda ili od ovaca ..."

Upotreba riječi "adam" je zanimljiva. Zašto Tora koristi najuniverzalniji izraz za čovjeka, čime podsjeća na prvog čovjeka u povijesti, od kojega potječe svaki čovjek koji postoji? Ne samo da se čini da je izraz "adam" ovdje izvan konteksta, on čak nije niti potreban da bi se stih razumio.

U stvari Tora je puno prije Descartesovog zapažanja iznijela svoj prodoran uvid, "Ja žrtvujem, dakle jesam." Tora nas uči da je suština ljudskog bića, kako Židova tako i ne-Židova, njegova potreba - i njegova sposobnost - da žrtvuje.

Među svim B-žjim stvorenjima jedino ljudsko biće, svjesno svojih vlastitih ograničenja, razmišlja o svojoj vlastitoj smrtnosti. A budući da je "adam" svjestan bolne stvarnosti da će ga, bez obzira na to koliko

jak, moćan ili sjajan bio, na kraju smrt pobijediti, njegova je jedina nada da se poveže sa bićem i ciljem većim od njega, koje je postojalo prije nego što se rodio i koji će postojati i nakon što on umre.

Većina ljudi sakuplja bogatstvo i materijalna dobra kako bi ih iskoristili za sebe, kako bi u njima uživali ovdje-i-sada. Ali smrtnost nas podsjeća da naša materijalna imovina u stvarnosti ne pripada nama; jednog ćemo dana biti prisiljeni ostaviti nju kao i cijeli svijet iza sebe.

Odatle pravi paradoks: samo oni predmeti koje posvetimo višem cilju, koje dajemo B-gu, Njegovom Hramu, Njegovim mjestima za učenje, sinagogama i školama, Njegovim domovima za bolesne, Njegovim utočištima za siromašne – samo ti su uistinu naši jer nas oni osposobljavaju da živimo i ponad našeg ograničenog životnog vijeka, možda za čitavu vječnosti. Samo ono što žrtvujemo je uistinu naše!

Židovska povijest i grad Jeruzalem proizlaze iz ove fundamentalne istine iz prvobitne B-žje zapovijedi Abrahamu da žrtvuje svog voljenog sina Izaka na brdu Morija, u današnjem Jeruzalemu poznatom kao Brdo Hrama. Izak je bio prva ola –žrtva paljenica. Naime, B-g je Abrahama podučavao da će njegova novootkrivena vjera postojati vječno kroz povijest jedino ako će on, Abraham, bio spreman posvetiti joj ono njemu najdraže, ironično, samu svoju budućnost.

Svojom spremnošću da učini tu žrtvu, Abraham je osigurao svoju vječnost. I pomoću prvobitne priče o Akeda, Biblija poučava da najzna-

čajnije žrtve nisu naša materijalna dobra, već naše vlastito ja, naše vrijeme i trud, naš intelekt i naše jedinstvene sposobnosti. Osoba mora žrtvovati "mikem" od sebe. Dati djetetu ček kao poklon sigurno nije toliko vrijedno kao dati mu dar našeg vremena, naših misli i naših interesa. B-g Abrahama podučava i tome. B-g mu na kraju nalaže da ne ubije Izaka, već da mu omogući da ostane na životu, jer najveća žrtva koju možemo dati nije umrijeti za B-ga, već živjeti u skladu s Njegovim zapovijedima i željama. Izaka, nakon što je sišao sa žrtvenika, naši mudraci nazivaju ola temima, u potpunosti spaljena žrtva.

Raši (Francuska, 11. stoljeće) sugerira još jedan razlog za naizgled suvišni izraz "adam" u našem tekstu. Taj glasoviti biblijski komentator poučava da baš kao što Adam, prvo ljudsko biće, nikada nije žrtvovao ukradena dobra, budući da je sve na svijetu pripadalo njemu, tako je i nama zabranjeno žrtvovati bilo što ukradeno.

Možda nas Raši štiti od privlačne opasnosti svojstvene idealizaciji prinošenja žrtve. Mi možemo žrtvovati samo predmete ili karakteristike koje tehnički, pa makar i u užem smislu, pripadaju nama. Mi možemo žrtvovati samo na način i za cilj koji On zapovijeda. Tako nam knjiga Levitskog zakonika, iznoseći pojedinosti o žrtvama u Svetom hramu, pomaže da otkrijemo dublje učenje ne samo o tome što to znači biti Židov, već i o tome što to znači biti ljudsko biće.

Šabat šalom.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shlomo Riskin: Adam

Prinošenje žrtava u današnje vrijeme

"Govori Židovskom narodu, govoreći im: ‘Kad tko od vas donosi životinju kao žrtvu B-gu, donesite ju od goveda, ovaca ili koza’" (Vajikra 1,2).

Za mnoge od nas ideja žrtvovanja životinja na žrtveniku vrlo je stran i apstraktan pojam. Budući da je Hram davno uništen, doživljaju ove micve najviše se približimo kada na vrijeme stignemo na minjan i govorimo Korbanot! Iako postoje mnoge micvot koje ne možemo držati iz raznih razloga, kabala i Arizal otkrili su nam različite načine kojima ipak možemo proniknuti u njihovu duhovnu snagu i relevantne pouke i savjete.

Rebe Nachman objašnjava praktičan način na koji svatko od nas može prinositi žrtve na dnevnoj bazi - čak i dok nema Hrama:

Kada ljudi žele postati istinski religiozni i služiti B-gu, izgleda se da ih

prevladaju konfuzija i frustracije. Oni na svom putu nailaze na velike prepreke i ne mogu odlučiti što im je činiti. Što više žele služiti B-gu to se sa sve više poteškoća susreću.

Entuzijazam kojeg takvi ljudi imaju, kada se trude i pokušavaju napraviti dobro vrlo je dragocjen, čak i onda kada njihov cilj nije postignut. Sav njihov trud smatra se kao žrtva, sa stanovišta: "Zbog Tebe nas ubijaju svaki dan; broje nas kao ovce za klanje" (Psalmi 44,23). Tikkuney Zohar (#21, 59a) navodi da ovaj stih govori o molitvi, koja se smatra kao prinošenje žrtve B-gu.

Kada čovjek želi moliti on nailazi na mnogo toga što ga ometa i što mu odvraća pažnju. Ipak, on bi se trebao u potpunosti predati svom zadatku i upregnuti sve svoje snage da moli ispravno. Čak i ako njegova molitva nije savršena, svaki njegov

pokušaj jednak je prinošenju žrtve.

Isto vrijedi i za svu pobožnost, vjeru. Vi možete željeti usavršiti sebe i posvetite se, ali ustanovite da niste to u stanju učiniti. Ipak, trud i patnja koji su uključeni u taj osujećeni pokušaj nisu uzaludni. Svi oni su prinos žrtve B-gu.

Stoga uvijek učinite ono što do vas stoji, uložite svaki napor da služite B-gu najbolje što možete. Bez obzira koji zadatak je pred vama učinite ga svim svojim snagama (Propovjednik 9,10). Nastavite čak i kada se čini da su svi vaši napori osuđeni na propast i sva vaša nastojanja uzaludna. Učinite sve što je u vašoj moći, a B-g će učiniti ono što je dobro u Njegovim očima (I Samuel 3,18).

agutn Shabbos!

Šabat šalom!

■

Prevela Tamar Buchwald

Yossi Katz, Breslov Research Institute:

Preuveličane titule

Kada je Jakov završio upute svojim sinovima, podigao je noge na krevet i izdahnuo, i bi pridružen svojim precima. (Berešit 49,33)

Prethodni esej objasnio je da je čovjeku dopušteno odstupiti od stvarnih činjenica kako bi očuvao svoju poniznosti. Budući da je izbjegavanje počasti pohvalna osobina, postavlja se pitanje: Kako bi se Rav trebao odnositi prema prenapuhanom oslovljavanju koje je postalo uobičajena pojava? Nadalje, postoji li element laži pri korištenju oslovljavanja koje primatelj zapravo ne zaslužuje?

Različiti rabini na različite su se načine odnosili prema pretjeranim počastima koje su im bile ukazivane. Rav Elyah Lopian je često primao pisma koja su sadržavala dugo uvodno oslovljavanje u kojem ga se hvalilo, ali on bi uvijek preklopio vrh stranice prije nego li bi to čitao, kako ne bi vidio titule kojima su ga obilno obasipali. S druge strane, Chacham Tzvi je pročitao svaki naziv koji su mu napisali, i pretvarao to iskustvo u priliku da radi na

ispravljanju sebe, tako da pohvale koje mu ljudi pripisuju ne bi ispale neistinite.

Iako se titula "Rav" vremenom počela vrlo slobodni koristiti, Rav Elchanan Wasserman rekao je u ime Chofetz Chaima da bi jedino onoga koji odlučuje o halahičkim stvarima, ili Roš ješivu, trebalo oslovljavati s "Rav." Rekao je da je pripisivanje titule "Rava" bilo kome drugome, kršenje naredbe Tore da se čovjek distancira od šekera (neistine).

Rav Meir Feist zt”l ovu je odluku uzeo vrlo ozbiljno. Četrdeset godina on se svakog jutra budio vrlo rano da uči Gemaru Hulin (koja se bavi zakonima kašruta). Upitan o ovakvoj praksi, objasnio je da je polagao ispit o ovoj Gemari da bi dobio svoju semiha (certifikat proglašenja rabinom). U certifikatu koji je dobio stajalo je da je on stručnjak u Gemara Hulin. Budući da nije bilo datuma isteka certifikata semihe, on si je stalno osvježavao te zakone tako da njegova semiha ne bi bila laž.

Strana

Rabbi Daniel Travis:

Prevela Tamar Buchwald

TJEDNI ZOHAR: VAJIKRA

Paraša (priča) Vajikra je prva paraša nove knjige – Levitskog zakonika, i ona uvijek dolazi u proljeće. Zašto je to najbolje vrijeme za čišćenje i iščišćavanje?

Paraša Vajikra i veliki dio knjige Levitskog zakonika bave se službom prinošenja žrtava u Hramu. Teško je shvatiti zašto to iz godine u godinu trebamo čitati, pogotovo zato što se žrtve odnose samo na Hram i svećenike (kohene).

Zohar objašnjava da značenje riječi "žrtva" nije onakvo kako ga se danas razumije, s negativnom konotacijom. Korijen riječi žrtvovati (KoR-Ban, na hebrejskom בהק ) ) - je k.r.b. ( ק ה ב ) što znači približiti –Zohar nam to daje do znanja objašnjavajući da je riječ o međusobnom približavanju deset sefirot sve dok one ne postanu jedno.

Međutim, sam čin prinošenja žrtve životinje nije dovoljan ako nema svijesti kajanja i preobrazbe. Spomenuli smo ranije dobro poznatu frazu "pribavi si učitelja i kupi si prijatelja ...", što znači da za pravo prijateljstva treba "platiti", ulagati i truditi se. Sve što vrijedi mora se steći radom i trudom, 'ništa nije besplatno'.

Pitanje je koji je smisao tog truda?

Zohar objašnjava da imamo tendenciju uložiti trud kad god želimo nešto dobiti za sebe – osjetiti obilje, zadovoljstvo, blaženstvo, radost ili

zadovoljstvo - a da bi to mogli privući iz njihovog izvora, moramo se povezati na više sefirot, na gornje svjetove, i međusobno ih povezati. Kako? Tako da stvorimo sklonost prema tim područjima. Znači, moramo se povezati s osjećajima, namjerama i svijesti o sreći, ljubavi, dijeljenju, suosjećanju itd., moramo povezati djela s ispravnom namjerom i time možemo privući obilje odozgo. Kada uložimo trud da dostignemo viši nivo, možemo osjetiti da nas trud dovodi bližeKaRoV )בורק) našem cilju. Međutim, kada ljudi koji nisu duhovni ulažu trud, oni smatraju da uzalud žrtvuju (korban) svoje vrijeme i novac, i to im stvara agoniju i osjećaj da su "žrtve" (korban).

Hebrejski se korijen K.R.B. ( ק ה ב ) također može čitati kao "bitka" (kerav, na hebrejskom - בהק što znači da se moramo boriti i zalagati za ono što je uistinu važno u životu. I onda kada za našeg bližnjeg nešto učini-

mo svjesno i sa željom da približimo sefirot, spojimo ih i povežemo materijalni život s gornjim duhovnim svjetovima, tek tada će stići obilje i blagostanje. Ari objašnjava da se glavna nagrada stječe boreći se za to tko jesmo, za našu suštinu, i ako sve što činimo radimo sa radošću i namjerom da dovedemo svjetlo u svoj život, onda nam je uspjeh zajamčen, kao što je rečeno: "Kada idete u rat protiv svojih neprijatelja i G-spod, B-g vaš, preda vam ih u ruke... ". Ne kaže se da se moramo boriti sa svojim neprijateljima, već da idemo u rat protiv njih, a Stvoritelj će ih predati u naše ruke.

■

To je suština "korbana" - približiti sefirot – kako bi ih se sjedinilo, sjedinilo duhovne i materijalne svjetove. To je tajna knjige Levitskog zakonika koja objedinjuje sve mogućnosti povezivanja i namjera koje prate naša djela.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

Biseri hasidske mudrosti

Savršena nesavršenost

Neki hasid požali se svom rebeu kako ne može razumjeti zašto tako pobožan čovjek ponekad prekida molitvu da bi ušmrknuo malo duhana, kad svi dobro znaju da je prekidanje molitve zabranjeno?

Umjesto odgovora, rebe mu ispriča priču.

Jednom je kralj čuo nekog uličnog pjevača kako svira violinu i pjeva. Kralju se to toliko dopalo, da je pozvao pjevača kako bi mu pjevao na njegovom dvoru. Pjevač je imao staru violinu, pa su žice često pucale usred pjesme. I tako je kralj bio prisiljen čekati sve dok pjevač ne zamijeni žicu. Nakon nekog vremena jedan od savjetnika upita pjevača zašto jednostavno ne promijeni violinu. Tako bi kralj mogao neometano uživati.

Pjevač mu odgovori:

Kmeni dolaze raznoliki ljudi, ali ja ne mogu na sve podjednako utjecati svojim savjetom da se poprave.

Ako čovjeka pokrijete dekom, njegova će se toplina uskoro povisiti. Ako na isti način pokrijete kamen, neće biti baš nikakve promjene.

R. Israel iz Rižina

■

Duša nije zaokupljena svjetovnim stvarima, poput hrane i pića.

Ipak, kad su hrana i piće uskraćeni, duša napušta tijelo i bježi od njega.

"Kralj ima bezbroj glazbenika s besprijekornim instrumentima i može u svakom trenutku narediti bilo kome od njih da ga zabavlja. Ipak, čini se da mu je moja svirka draža; kao da uživa upravo u mojoj nesavršenoj violini.

Isto tako, zaključi rebe, Stvoritelj ima oko sebe veliki zbor anđela. Ali kad nam naređuje da molimo, jasno je da je spreman nositi se sa svim našim manama."■

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

dr. Abraham J Twerski:

Učinkovit život

Učinkovito roditeljstvo

Dar od Hašema

Ovo može biti iznenađujuće, ali znanstvene studije pokazuju da je emocionalna narav djeteta pod utjecajem emocija roditelja prije rođenja. U knjizi Tajna nerođenog djeteta, dr. Thomas Verny iznosi dokaze da majčine emocije tijekom trudnoće mogu utjecati na dijete. Očev stav je također važan. Kod žene koja se nalazi u burnom braku mnogo su veće šanse da će njeno dijete biti pod negativnim utjecajem.

To je bila ogromna vijest kada je objavljena 1982., ali nama to ne bi trebalo predstavljati iznenađenje.

Kad je anđeo obavijestio Samsonovu majku o tome da će dijete koje će roditi biti nazirej, on ju je uputio u to da se mora uzdržavati od grožđanih proizvoda kao i od hrane koja je obredno nečista (Suci 13,4).

Talmud kaže da anđeo fetus podučava Tori, ali dijete to zaboravi prije rođenja (Nida 30a). Koja je svrha učenja ako se zaboravi? To je važno jer fetusovo učenje priprema um za učenje Tore koje će uslijediti.

Uvijek ponavljam da kada roditelji donesu dijete na svijet, oni imaju izvanrednu odgovornost. Primarni cilj roditelja mora biti dobrobit djeteta, i u svjetlu toga, roditelji moraju biti vrlo pažljivi kad je riječ o dobrobiti djeteta čak i prije nego se ono rodi!

Neke majke mogu proživjeti mnogo neugodnosti tijekom trudnoće i sveta je dužnost supruga da bude podrška te da pokuša tu neugodu svesti na najmanju mjeru. To nije sa-

mo odgovornost muža prema ženi, već i prema nerođenom djetetu, koje je pod utjecajem majčinih emocija.

Jedan je čovjek izjavio, "Ja nisam važan, pa nisam ni vrijedan. Sjećam se da sam se tako osjećao čitavog svog života, čak i kao beba." Bračna povijest njegovih roditelja potvrdila je mišljenje da je on bio odbačen čak i prije rođenja.

Svako dijete treba smatrati posebnim darom od B-ga. Kada bi čovjek primio posebnu čast i nagradu od predsjednika, on bi to ponosno istaknuo. Koliko više to treba činiti kad netko shvati da je dijete dar od B-ga!

Trebali bismo se sjetiti kako je pramajka Rahel smatrala da njezin život nije vrijedan bez djeteta, te su se ona i njen muž Izak neprestano molili da se dogodi to čudo. Ako je par dovoljno sretan da bude blagoslovljen djecom, oni su dužni prepoznati i cijeniti dar koji im je dan.

Poznajem obitelji koje žive u vrlo skučenim stanovima, i dolazak još jednog djeteta predstavlja stvarni fi-

zički stres. Ipak, to dijete se dočekuje sa istinskom radošću. S druge strane, neke obitelji koje imaju prostrane stanove nisu oduševljene novodošlim djetetom.

Netko je rekao rabiju Yaakovu Yisraelu Kanievskom, Steipler Gaonu, da smatra da bi još jedno dijete bilo prevelik stres za obitelj. Steipler je odgovorio da se na Roš Hašana određuje ne samo koliko će novca netko zaraditi te godine, već također i koliko će stresa proživjeti. Obitelj s mnogo djece može imati manje vanjskog stresa nego što ga ima obitelj s manje djece.

Petkom uvečer, običaj je našoj djeci davati berahos. To je uistinu prekrasan običaj. Međutim, još je važnije da djeca trebaju cijeli tjedan osjećati da su oni beraha svojim roditeljima.

Razgovor o emocijama

Današnji svijet nije svijet kakav je nekoć bio. Čak i ako nemamo televiziju ili internet u našim domovima, naša djeca su bombardirana plakatima i naslovnicama časopisa na blagajnama supermarketa. Iako se to može činiti čudnim, mi se možda moramo sa svojom djecom baviti temama o kojima naši roditelji nisu pričali s nama.

Kao odrasli, mi imamo veći intelekt koji nam može pomoći da se nosimo s našim emocijama, iako to ne činimo uvijek djelotvorno. Ali djeca još nisu razvila zreli intelekt i ona često mogu iskusiti emocionalno preopterećenje. Iz nekog razloga, djeca nerado razgovaraju sa svojim roditeljima o svojim osjećajima, tako

Rabbi

da je uloga roditelja da inicira takve razgovore.

Dat ću vam osobni primjer. Imao sam divne roditelje. U školi sam trpio nasilje i živio sam u strahu od nasilnika, ali roditeljima nikad nisam govorio o tome! Još uvijek nemam pojma zašto nisam.

Jednog dana, liječnik je otkrio da imam šum na srcu. To je bilo savršeno benigno stanje, ali odigralo se tako da sam mogao izbjeći školu na tri mjeseca. Kad je liječnik rekao da se mogu vratiti u školu, uhvatila me panika, no i dalje nisam svojim roditeljima rekao razlog.

Djeca znaju biti okrutna. Za njih nije neobično da stvaraju klanove i da jedno dijete ostave po strani bez razloga. Taj osjećaj odbačenosti može biti vrlo bolan.

Neka djeca imaju problema da održe korak s razredom, a roditelji toga ne moraju biti svjesni sve dok dijete ne donese kući knjižicu sa

lošim ocjenama ili dok ih učitelj ne upozori na to. Postoje brojni faktori koji mogu uzrokovati da dijete nije uspješno u školi, i što ih se prije otkrije, to se prije mogu poduzeti korektivne mjere. Takve stvari možemo saznati iz razgovora s našom djecom.

Pisao sam mnogo o samopoštovanju i istakao da ponekad najnadareniji ljudi mogu imati vrlo nisko samopoštovanje. Uvijek sam bio na čelu svog razreda, ali moje samopoštovanje bilo je grozno. Imao sam svaki mogući razlog da imam sretno djetinjstvo, ali nije uvijek bilo tako.

Nisko samopoštovanje može utjecati na svakoga, ali mi mu se prilagođavamo na razne načine. Važno je shvatiti da vaša djeca mogu imati nisko samopoštovanje iako žive u sretnom domu i vi ispunjate sve njihove potrebe. Ona mogu manifestirati svoje nisko samopoštovanje na brojne načine koje ćemo dotaknuti, kao što ćemo dotaknuti i načine na

koje možete pomoći svojoj djeci da unaprijede svoje samopoštovanje.

Kad je riječ o ohrabrujućim razgovorima o emocijama, možete uzeti sefer Orhos Cadikim i svakog šabata razgovarati o jednoj od tih emocija. Primjerice, ga'ava (taština), anivus (poniznost), ahzus (nepoštovanje, arogancija), da'aga (zabrinutost), aclus (lijenost), i mnoge druge. Započnite sa onim što je autor napisao i zatim pozovite sve koji su oko stola, uključujući i djecu, da daju svoje mišljenje. Nakon što otvorite temu, djeca mogu reći kako se osjećaju u vezi tih tema, i vi možete dobiti dragocjeni uvid u djetetove emocije.

Emocije koji nisu izražene mogu biti potisnute, što znači da su one pohranjene u podsvjesnom umu, gdje mogu postati uzrok mnogih problema. Slobodni razgovor o emocijama najbolji je način sprečavanja da one budu potisnute.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 20. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život

Alan Morinis:

Srce smješteno u umu musarsko učenje kako transformirati svoj život

Postavljanje granica zadovoljstvu

Mijut ta'anug

Tko voli zadovoljstva postat će siromah, i tkogod voli vino i ulje nikada se neće obogatiti

Izreke 21,17

JUDAIZAM se ni u kom slučaju ne protivi zadovoljstvu. Kod nas ne postoji tradicija samostanskog življenja ili celibata ili većeg dijela asketske tradicije. Samoodricanje je uglavnom ograničeno po opsegu i primjeni, što je jedan od razloga zbog kojih se Jom kipur ističe u našem kalendaru. Jeruzalemski Talmud čak kaže: "Na Dan suda, čovjeka će se tražiti da položi račun za sve dopušteno što je mogao uživati u životu, ali nije."

Ako nema protivljenja zadovoljstvu, zašto onda upozorenje da ga se ograniči? Odgovor glasi, da kada smo jako angažirani u traženju zadovoljstva, ono fizičko potisne duhovno kao vodeće pravilo u našem životu. Židovski način života je uživati zadovoljstva svijeta u kontekstu duhovnog života. Takav način života od nas zahtijeva da budemo gospodari svojih osjetilnih užitaka, a ne da oni nama vladaju.

Tako je lako baciti se na vrećicu čipsa ili čokoladu ili na druge intenzivnije oblike osjetilnih užitaka. Ne samo baciti se, već postati pokloni-

cima te savršene šalice kave, te arome single malt viskija, organske pamučne posteljine. Od nas se traži da budemo svjesni i donosimo mudre odluke o tome u kojem smjeru upravljamo svoju želju za zadovoljstvom te da vodimo računa o tome da ne dopustimo fizičkim zadovoljstvima da okupiraju središte naših života.

Maharal tumači da što više netko udovoljava tijelu, to tjelesniji postaje, a to ometa vezu sa duhovnim. Talmud govori o Rav Kahani koji si je, dok je sjedio ispred svog učitelja Rava, popravljao frizuru i gladio se, našto ga je Rav ukorio, rekavši: "Tora se ne može naći kod onoga koji si tjelesno ugađa."

Rabbi Yerucham Levovitz zapitao se zbog čega je Tora bila dana u negostoljubivoj pustoši. Zašto je ne dati onda kada prijeđemo preko Jordana u Obećanu zemlju, gdje ljudi mogu prigrliti Toru smirenog uma? On objašnjava da unutarnji mir doista pripomaže stjecanju To-

re, no ljudi pogrešno smatraju da je ugađanje tijelu način za postizanje unutarnjeg mira. Istina je da što se više netko prepušta tjelesnom, što se više navikava na ugodu, to više postaje ovisan o tome, i sve teže mu postaje zadržati smireno raspoloženje.

Rabbi Yerucham uspoređuje onoga koji nastoji smiriti svoj um ugađajući tijelu sa onim tko žeđa pa popije slanu vodu, ili onime koji izlije ulje na vatru koju želi ugasiti. Na trenutak se čini da je cilj postignut, ali potom žeđ postaje još snažnija ili vatra podivlja toliko da je se više ne može obuzdati. Pustinja je bila savršeno mjesti za primanje Tore jer je pustinja mjesto ograničenih fizičkih zadovoljstava. Ako ste manje vezani za zadovoljenje, vanjske okolnosti će imati manje snage da vas izbace iz unutarnje smirenosti koja je toliko neophodna za duhovno napredovanje.

■

Odjek te ideje nalazimo u jednom drugom Maharalovom učenju. On pita zašto je maces simbol slobode na Pesah? Njegov odgovor je da je maces načinjen samo od brašna i vode, samo najnužnijih elemenata i ničega više. Što više potreba netko razvije, to više postaje njihovim robom, ali ako može opstati samo s onim najosnovnijim, onda može biti istinski slobodan.

Fizičkim stvarim se ne bismo trebali baviti više nego je potrebno.

I kada tražimo zadovoljstvo ono nikada ne bi trebalo samo sebi biti cilj. Svaki doživljaj zadovoljstva može se "uzdići" na višu razinu. Fini okus, lijep prizor ili dobar osjećaj mogu i trebaju biti poticaj na strahopoštovanje i svjesnost o B-gu. Ovo je učenje Slonimer Rebbea, koji priziva Jakovljev san kako bi podučio da mada Jakovljeve ljestve "stoje na zemlji" (polazišna točka je naša zemnost), njihov vrh svejedno "dosiže do nebesa." On uči da "kada čovjek slijedi B-žansku volju i podiže tu odliku njenom izvoru, on dosiže do nebesa."

Slonimer razumije da je imati želje neizbježan vid ljudskog postojanja, ali on nas usmjerava da tim željama upravljamo tako da one budu izvori uzdizanja, a ne degradacije. "Osobina žudnje je da ona u potpunosti prožme osobu; ona započne u najskrovitijem kutku uma, pa se zahvati emocije i postupke čovjeka. Duhovno stanje u kojem se čovjek nalazi u potpunosti ovisi o naravi njegove žudnje. Sveta Tora izražava zapovijed (da se bude svet) na pozitivan način upravo zbog toga. Zapovijed je da se upravi svoje žudnje prema Svetom – prema Blagoslovenom, prema užitku u B-gu, prema zadovoljstvu u sjaju B-žanske Prisutnosti."

Doista, čitav svijet postoji zbog zadovoljstva. Ovo je izuzetan početni pouk u glavnom nositelju musara, Putu pravednika. U njemu Rabbi Luzzatto potvrđuje da smo mi bića zadovoljstva i da je težnja za zadovolj-

stvom naša svrha, no izazov je u životu izabrati duhovna zadovoljstva umjesto fizičkih užitaka. "Naši učenjaci, blagosloven spomen na njih, učili su nas da je čovjek stvoren samo sa jednom svrhom, da se raduje u B-gu i da nalazi zadovoljstvo u blještavilu Njegove Prisutnosti; jer to je istinska radost i najveće zadovoljstvo koje se može naći."

U skladu s tom zamisli, Rabbi Shlomo Wolbe se slaže s Freudom da je zadovoljstvo onaj determinirajući faktor koji stoji iza svih naših postupaka. Međutim, ono u čemu se njih dvojica razlikuju je gledište da je istinsko zadovoljstvo duhovne prirode i da je najveće zadovoljstvo biti u B-žjoj blizini. Fizička i svjetovna zadovoljstva nude tek blijedu sjenu ovog najpotpunijeg zadovoljstva, i onaj koji pristane na tu razinu ispunjenja dao je ono istinsko za slabašni nadomjestak, prodao živu vodu za napukle cisterne. Jedino pitanje je što pruža zadovoljstvo čovjeku – "Reci mi u čemu uživaš i reći ću ti tko si!"

U srži svakoga od nas nalazi se sveta duša, no istina je skrivena i neuhvatljiva. Što više sebe dajemo očaravajućim zadovoljstvima jezika

i puti, to više naša duševna priroda biva zamračena. Tada zaboravljamo tko smo i gubimo iz vida duhovni put na kojem se nalazimo. Zauzdajte svoja ulaganja u zadovoljstvo i steknite duhovnu dividendu. Probudite iznova svijest o svojoj duhovnoj naravi, upotrijebite svoje fizičke žudnje da oglase zvono za buđenje.

PRAKSA

Sigurno ima mnogo stvari u kojima uživate dok ih činite tijekom dana. Zapravo, ako pravo pogledate, možda ćete morati priznati da svoje vrijeme organizirate oko različitih zadovoljstava, bila to jutarnja kava (i možda ne samo kava, već posebna mješavina s određenim sastojcima pripravljenim na određeni način) ili poseban ručak u kojem uživate, ili možda netko za koga znate da ćete s njime razgovarati svakoga dana, ili televizijska serija koju pratite.

Zabilježite si ono u čemu uživate raditi tokom dana. Onda pronađite način kako možete ograničiti to zadovoljstvo bez da ga u potpunosti eliminirate. Kako ga možete "prigušiti" na takav način da skrešete svoju povezanost s onime što vam ono fizički pruža?

Ako smatrate da ga niste u stanju smanjiti na takav način, otkrit ćete da jeste. Kada pokušate uvidjet ćete koliko su snažne spone sa zadovoljstvom koje vas vežu uz vaše navike ugađanja. Neka vam ta spoznaja bude motivacija da više težite za duhovnim nego za fizičkim.

(nastavak s 22. stranice) Alan Morinis: Srce smješteno u umu

REAKCIJE NA DOGOVOR

Bivši izraelski premijer: Saudijsko-iranski sporazum predstavlja fatalan udarac za Izrael

Klix.ba,11.3.2023.

Saudijsko-iranski sporazum je opasan razvoj događaja koji predstavlja fatalan udarac naporima Izraela da se formira regionalna koalicija protiv Irana, rekao je bivši izraelski premijer Naftali Bennett.

Naglasio je da dogovor predstavlja fatalan udarac naporima Izraela da se izgradi regionalna koalicija protiv Irana.

Povodom obavljanja diplomatskih odnosa Irana i Saudijske Arabije oglasio se Yari Lapid, još jedan bivši premijer Izraela.

"Sporazum između Saudijske Arabije i Irana odražava potpuni i opasan neuspjeh vanjske politike izraelske vlade", rekao je Lapid dok je iskoristio trenutak za kritiku premijera Benjamina Netanyahua.

Iran i Saudijska Arabija složili su se da ponovo uspostave diplomatske odnose u petak nakon razgovora u Pekingu iz među najviših sigurno snih zvaničnika dvije su parničke bliskoistočne sile, izvijestili su u petak iranski državni mediji.

Izraelski političari su odmah izrazili zabrinutost jer se čini da je ovaj potez onemogućio jednu od glavnih političkih inicijativa Netanyahuove nove vlade, da se normaliziraju odnosi sa Saudijskom Arabijom.

Bivši premijer Naftali Bennett nazvao je vijesti o obnovljenom iransko-saudijskom savezu "ozbiljnim i opasnim razvojem događaja za Izrael" i "političkom pobjedom Irana". ■

"Kao rezultat razgovora, Iran i Saudijska Arabija su se složili da obnove diplomatske odnose i ponovo otvore ambasade u roku od dva mjeseca", objavila je iranska novinska agencija IRNA.

"Ovo se događa kada se cijeli dan bavite pravnim ludilom umjesto da radite svoj posao protiv Irana i jačate odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama", dodao je Lapid.

Yuval Noah Harari: Izrael na putu prema diktaturi

Monitor,12.3.2023.

Ono što sadašnja vlada radi u Izraelu nije pravosudna reforma, već puč. Dvije su vrste puča: izvanjski i unutarnji. Izvanjski je lako prepoznati. To je kada u nekoj banana republici general Strongman željan vlasti odluči preuzeti vlast. Ujutro se

građani probude, a tenkovi su na ulicama. Oklopni bataljun okružuje zgradu parlamenta i ispaljuje granate na njegovu elegantnu strukturu. Grupa padobranaca upada premijeru u kuću, stavlja mu lisičine i zatvara ga u podrum vojnog zatvora. Druga grupa padobranaca zauzima medije s direktnim

prijenosom i u 8 ujutro preplašeni građani gledaju na televiziji generala Strongmana ukrašenog zlatnim ordenjem kako autoritativnim glasom objavljuje da „za dobrobit naroda“ preuzima vlast u državi. S druge strane, unutarnji puč je teško prepoznati. On se događa kada vlada koja je na vlast došla le-

U Bitoli je obilježena 80. godišnjica deportacije makedonskih Židova

Slobodenpečat,9.3.2023.

Unatoč svim materijalnim dokazima, neki i nakon osam desetljeća negiraju holokaust. Danas ćemo im iz antifašističke Bitole poručiti - da se to više nikada ne ponovi, naglasio je ministar kulture Bisera Kostadinovska-Stojčevska na današnjoj komemoraciji u povodu 80. obljetnice deportacije bitoljskih Židova.

Pred publikom iz grada i države, kao i gostima iz Izraela, Kostadinovska-Stojchevska je naglasila da Bitola nikada neće zaboraviti to kobno ožujsko jutro prije 80 godina kada su 973 židovske obitelji posljednji put prešle prag svojih domova, a potom sa 14 stočnih vagona deportirani u Treblinku.

Njihov najveći grijeh je bio što su Židovi, i to je to. Za fašistički projekt čiste rase to je bio dovoljan razlog. Danas njihov zločin čuvamo od zaborava da se više nikada ne ponovi. Sjećanje na najveći zločin najveća je noćna mora zločinaca i njihovih generacija. Jedno je

pognuti glavu u znak poštovanja, a sasvim drugo pognuti glavu u znak srama. Mada, i za to treba imati vrlinu. 11. ožujka Bitoljci uvijek pognu glavu iz poštovanja prema svojih 3351 stanovnika, makedonskih Židova, da se to više nikada ne ponovi. Danas ćemo biti dio povorke živih, prelazeći tihu cestu koju vode oni koji se nisu vratili. Odat ćemo počast dr. Haimu Abravanelu, prvom liječniku specijalistu, osnivaču Doma zdravlja u Bitoli, odat ćemo počast Estreji Ovadiji s partizanskim imenom Mara koja je poginula u 22. godini braneći svoju Makedoniju od fašističkog okupatora, proglašen narodnim herojem . Estreja je bila jedna od stotina makedonskih Židova koji su se zajedno s mojim djedom pridružili partizanskim jedinicama. Neka im je vječan spomen. Da se nikad ne zaboravi. Da se to nikad i nikome ne ponovi. Unatoč svim materijalnim dokazima, neki i nakon osam desetljeća negiraju holokaust. Danas ćemo im iz antifašističke Bitole poručiti - da se to više nikada ne ponovi, rekla je Kostadinovska-Stojčevska.

Na komemorativnom skupu u Bitoli, gradonačelnik Toni Konjanovski rekao da se s tugom sjećamo mračnog vremena s mnogo zločina i nevinih žrtava.

Danas se prisjećamo prošlosti u kojoj su Židovi živjeli na ovim prostorima, njegovali svoju kulturu i tradiciju te ostavili trajan pečat i trag u našoj povijesti. I nakon 80 godina, strašnih zločina i deportacije u logor smrti Treblinka 798 obitelji s 3351 bitolskim Židovima, našim sugrađanima, 11. ožujka je bolno sjećanje na Bitolju za ljude koji su na svirep način izgubili živote. Naša poruka danas je da nikada ne dopustimo da se zlo protiv čovječanstva ponovi, istaknuo je Konjanovski.

Predsjednik Židovske zajednice u zemlji, Pepo Levi, u Oficirskom domu Bitola, podsjetio je da je deportacijom 7144 Židova Makedonija izgubila 98 posto ukupnog židovskog stanovništva, a danas u Bitoli ne živi niti jedan Židov.

Prošlo je 80 godina, a nitko se nije vratio, ali još uvijek ima

galnim putem ruši sva ograničenja nametnuta zakonima i pokušava si pribaviti neograničenu vlast, pri čemu demontira mehanizme kontrole i ravnoteže. To je stari trik: prvo se zakon koristi kako bi se domoglo vlasti, a onda se vlast koristi kako bi se promijenio zakon.

■

živih svjedoka koji se sjećaju tog hladnog ožujskog jutra 1943. godine, koji se sjećaju kako su ih bugarski fašisti skupljali iz njihovih domova, bacali u stočne vagone da ih odvezu na cestu s bez povratka. Tada je 3276 bitoljskih Židova odvedeno u Treblinku i više se nisu vratili. Nažalost, ideje o istrebljenju Židova postoje i danas. Danas u dijelu svijeta, ali i u srcu Europe, biti Židov ponovno postaje vrlo opasno i zato podsjećamo, upozoravamo, da se ne zaboravi, istaknuo je Levy.

Sudionici komemoracije položili su cvijeće na spomenik deportiranim Židovima i bistu narodne heroine Estraya Ovadia Mara, a prema ustaljenoj tradiciji i ove je godine održana povorka živih koja je krenula ispred „Dr. .Haim Abravanel" Dom zdravlja i završila na Željezničkoj stanici u Bitoli.