Eiha - kako je to moguće?

Prepoznavanje sramote

Pred nama je nekoliko dana oplakivanja zbog pada Jeruzalema i uništenja Hramova. Ovaj šabat koji prethodi danu žalosti, Tiša b'avu, tradicionalno je poznat kao Šabat Hazon. Ime potječe od početne riječi haftare iz knjige proroka Ješajahua koja se na taj šabat čita u sinagogi.

Sama riječ "hazon" znači vizija ili proročanstvo. Sama riječ je neutralna. Ona može označavati pozitivnu i optimistički poletnu viziju ili može biti nemilosrdno predviđanje teških događaja kao što je predstavljeno u ovom Ješajahuovom proročanstvu.

Stoga, sama riječ "hazon" predstavlja stalno prisutni izbor s kojim su ljudi suočeni čitavog svog života. Na koji način ćemo sagledati svoju budućnost? Hoće li to biti jedan bolji svijet unatoč svim sadašnjim teškoćama ili smo zauvijek osuđeni na ponavljanje neuspjeha, razočaranja i tragedija?

Tora i židovska tradicija od nas zahtijevaju da imamo "hazon" - viziju naše budućnosti, cilj i odredište na našem putovanju kao ljudi. No, izbor vrste "hazona" koji ćemo imati za budućnost, kao i uvijek, u potpunosti je prepušten nama na odluku.

Obrazovanje bez istodobne vizije prazno je traženje činjenica. Obrazovanje bez odgovarajuće i konstruktivne vizije - poput onog Staljinovog Sovjetskog Saveza i drugih čisto sekularnih standarda školovanja koji u židovskom svijetu postoje čak i danas - uništava više nego što izgrađuje i osuđuje generacije na pogreške i poraze.

To je u suštini poruka proroka Ješajahua u ovotjednoj haftari. Loš vid za vrijeme upravljanja automobilom je smrtonosni recept za katastrofu. Loša vizija u ciljevima i prioritetima nacije i prilikom vođenja naroda još je mnogo opasnija.

Riječi proroka osuđuju društvene nedaće njegovog vremena i društva – korumpiranost vlade, ekonomsku nepravdu i nedostatak društvene pravde. No, to su problemi koji haraju svim ljudskim društvima još od drevnih vremena, a prisutni su također i u našem današnjem svijetu i društvu.

Tako bi, na prvi pogled, netko mogao zaključiti da prorok stavlja pred narod nemoguće zahtjeve, budući da ljudsko ponašanje i društvene interakcije nikad neće moći u pot- punosti eliminirati ove probleme. A mi smo svjesni toga da Tora nikada od ljudi ne traži nemoguće. Pa, koja je onda svrha prorokove kritike i oštrih osuda? Što je ono što on uistinu traži od nas pogrešivih smrtnih bića?

Vjerujem da on od nas zahtijeva da barem prepoznamo nedostatke u našem društvu. Možda ih nećemo moći u potpunosti ispraviti, ali barem ćemo znati da postoje. Nikada ne smijemo dozvoliti apatiji da prevlada naše bolje porive i zaustavi našu neprekidnu potragu za poboljšanjem društvene strukture.

Prorok traži od nas da budemo neumorni u pokušajima da poboljšamo društvene uvjete u svijetu u kojem živimo, čak i ako već na samom početku znamo da je potpun uspjeh van naših ljudskih mogućnosti. Prihvaćanjem naših društvenih nedostataka bez imalo mrmljanja i žaljenja, mi postajemo suučesnici u našoj konačnoj propasti.

Chofetz Chaim navodno je rekao da je ono što ga je potaklo da napiše svoje monumentalno djelo o zlu ogovaranja i lašon hara, to što je primijetio da ljudi koji sudjeluju u takvoj vrsti razgovora više ne po- kazuju ni najmanji znak žaljenja zbog svojih riječi. Lašon hara je postao društveno prihvatljiv i više nema osjećaja sramote prisutnog zbog sudjelovanja u takvoj vrsti ponašanja.

Sramota je sjajno oružje za dobro i kada nestane iz našeg društva, kada osobni interes i pohlepa postanu legitimni, tada nas prorok upozorava na nadolazeću propast. Političari osramoćeni svojim prijašnjim ponašanjem ponovno se kandidiraju za pozicije vođa, kao da je služenje zatvorske kazne ili to što su morali dati ostavku na svoje položaje, u potpunosti očistilo njihovu prošlost.

Društvo koje ne poznaje osjećaj srama i čiji vođe nikada ne prepoznaju moralnu iskvarenost svog prethodnog ponašanja, osuđeno je na bolest pristranosti, korupcije i nepravde koja će ga mučiti svo vrijeme njegova postojanja. Prorok traži od nas da, čak i ako ne možemo ispraviti sve bolesti i sve pogreške, budemo barem posramljeni što takve bolesti i pogreške postoje unutar našeg društva.

Prepoznavanje i osjećaj srama služe kao osnova za moguće poboljšanje koje je potrebno u društvenim stavovima i ponašanju društva. Tada će se u potpunosti ispuniti prorokovo optimistično predviđanje da će "Cion biti otkupljen kroz pravdu i oni koji mu se vrate naći će otkupljenje kroz pravednost."

Devarim

U ovotjednoj parši započinje Mošeov dug i lijep oproštajni govor. To je možda najosobniji dio naše svete Tore, jer on u potpunosti razotkriva ljudskost i osjećaje samoga Mošea. Njegove frustracije s ljudima koji su predodređeni i ispunjeni svetošću, a naizgled uvijek izbjegavaju tu sudbinu sasvim su očite u njegovim riječima. Njegov povik "eiha" - kako to može biti? - prema midrašu, preteča je onog najvećeg "eiha" zbog kojega plačemo i tugujemo na Tiša beav

Nije to tek stres vođe što zadaje bol Mošeu, mada je to svakako dio njegovog tereta. Neumorno zanovijetanje i nezahvalnost Izraela prema svojim blagoslovima i svom jedinstvenom odnosu s B-gom je ono što kod njega izaziva osjećaj turobne tuge i neminovnih nevolja. Moše će u knjizi Dvarim navesti: "Znam da ćete nakon moje smrti, u budućnosti, odlutati s puta Tore i klanjati se drugim bogovima. Užasne stvari će vas tada snaći, sve do dana dok ne stigne konačno otkupljenje."

To je bol roditelja koji savršeno dobro zna koju grešku dijete čini radeći nešto, a ne može ništa učiniti da zaustavi katastrofe koja će mu se dogoditi. Mošeov oproštajni govor, dakle, nije samo jedan prošli događaj, već zapravo podsjetnik na naše slabosti tijekom naše povijesti a isto tako i u današnje vrijeme. "Eiha"kako je to moguće? - riječ je koja se danas dobro uklapa u Židovski svijet.

Moše cilja na dvije glavne mane karaktera koje leže u korijenu Židovske slabosti i nezadovoljstva. To su nezahvalnost i nedostatak samopoštovanja. Nezahvalnost je spomenuta mnogo puta u Tori. Prigovori na manu, vodu, zemlju Izraelovu, čak i Izlazak iz egipatskog ropstva vrlo su brojni u Tori. Cijeli četrdesetgodišnji čudesni boravak u Sinajskoj pustinji jedan je dugi niz pritužbi i nezahvalnosti.

Rabini iznose definiciju da biti bogat znači biti zadovoljan. Prema tome, u našem svijetu postoji, relativno malo istinski bogatih ljudi. Nezahvalnost utječe na odnose u obiteli, poslovne poduhvate i opću psihičku dobrobit pojedinaca i društva. Nedostatak samopouzdanja također je vrlo rasprostranjen u Židovskom društvu. U svijetu u kojem druge vjere imaju stotine milijuna pristaša, judaizam je, što se broja tiče, najmanja od svih vjera.

Moše nam je u Knjizi Dvarim rekao da će to biti tako - "jer ste po broju najmanji od svih naroda." Ali unutarnja snaga Židova uvijek leži u njegovom dubokom uvjerenju da je svet i poseban, da je od B-ga odabran za vječnu misiju u ovom svijetu. Posljednjih godina to vjerovanje u sebe i našu misiju ugrozila je sekularizacija, to što Židovi ne poznaju judaizam i štetan utjecaj okruženja kojim vlada hedonizam i slobodno ponašanje.

Mošeove riječi stoga stoje kao glasni poklič da stupimo u borbu protiv ta dva zla koja nas slabe i ugrožavaju naš opstanak i napredak. Ovo doba godine tjera nas da Mošeove riječi i poruke poslušamo još pažljivije. To je put ka konačnoj utjesi i izbavljenju.

Prijevod: Anja Grabar / V. Ivanuša

Rabbi Yissocher Frand: