Vječna istina

B-g je vidio da je svjetlost tov (Berešit 1,4)

Nakon svake faze stvaranja, Tora kaže da je B-g vidio da je ona "tov". Iako je doslovni prijevod riječi "tov" "dobro", tu se riječ mora razumjeti drugačije, jer je očito da je B-g u Svom sveznanju znao, čak i prije stvaranja, da će Njegovo djelo biti dobro. Dakle, "tov" se ne odnosi na "dobro" u doslovnom smislu. Ono izražava ideju o održavanju kontinuiteta u odnosu na svaku od tih kreacija. Budući da jedino B-g postoji vječno, samo ono što On smatra ispravnim ili "dobrim" može opstati.

Riječ "emet" - "istina", također podrazumijeva održavanje kontinuiteta. Dok god predmet nastavlja obavljati zadatak za koji ga je B-g stvorio, smatra se da je emet. Obrnuto, kad objekt prestaje funkcionirati, smatra se da je "šeker" - "lažan". Paralela iz-

Rav Hazzan Ken Richmond:

Piacezner Rebbe, Kalonymos Kalman Shapira (1889.-1943.), koji je poginuo u holokaustu, ali čije su riječi Tore iz Varšavskog geta preživjele rat u zakopanom kanisteru, zapisao je svoje posljednje riječi iz Tore za Šabat Hazon u srpnju 1942., pišući o Izaijinoj viziji.

On piše da je najteži oblik proročanstva vizija u kojoj netko proživljava nečiju bol: "Kada smo u Svetom pismu i u spisima naših među ovih dvaju koncepata, tov i emet, iznesena je u gore navedenom stihu koji istodobno opisuje svjetlost kao tov , i aludira na riječ "emet" posljednjimslovimariječi"vajarElokimet"

U istom smislu Gemara sugerira da kada Tora zapovijeda da uzmemo granu "ec avot" na Sukot, to se može odnositi na biljku "hirdof". Međutim, Gemara potom odbija ovu mogućnost, navodeći stih, "Voljet ćete istinu i mir". Raši objašnjava da budući da je biljka hirdof otrovna, ona ne predstavlja ni mir niti istinu. Logično je da škodljiva biljka ne predstavlja mir, ali zašto je biljka proturječna pojmu istine? Sama Tora povezuje istinu s održavanjem kontinuiteta; stoga je jasno da otrovna biljka ne može biti dijelom bilo čega što se identificira kao istina.

Iako je istina vječna, može se dogoditi da se ona ne manifestira odmah. Jedanput je rimski guverner blaženih mudraca proučavali opise agonije pretrpljene pri razaranju Hrama, mislili smo da imamo neku predodžbu o boli. Ponekad smo čak i plakali dok smo učili njihova učenja.

Ali sada je jasno da je slušanje o patnjama znatno drugačije od gledanja, a kamoli, ne daj B-že, trpljenja" Piacezner Rebbe, koji je bio svjedok i pretrpio užasne zločine, podsjeća nas da je empatiju teško izazvao Rav Eliezera, navodeći stih: "Usne istine bit će uspostavljene zauvijek, ali lažljiv jezik traje samo trenutak". Budući da je Rimsko carstvo već dugi niz godina održavalo svoju prevlast, on je ustvrdio da ono predstavlja istinu, prema smislu tog stiha. S druge strane, Židovski je narod imao vladara tek kratko vrijeme; stoga su oni primjer onoga s kraja stiha, "... lažljiv jezik traje samo trenutak." Rav Eliezer je odgovorio: "Kada bi stih glasio: "Usne istine uspostavljene su zauvijek" (u bila valjana. Međutim, riječi stiha glase: "Usne istine bit će uspostavljene zauvijek" (što upućuje na vladavinu istine u budućnosti ). U naše doba vlada laž; tek u buduće vrijeme će istina postati očigledna."

Rimski je guverner bio toliko impresioniran odgovorom Rav Eliezera da je sam konvertirao na judaizam.

Prevela Tamar Buchwald

postići. Kako možemo razumjeti patnju drugih i koliko trebamo uroniti u trenutne nesreće, lokalne ili iz šireg svijeta, kao i razaranja zabilježena u našoj povijesti?

B-g nam u ovom dijelu (Pnz 1,31) dva puta govori da je vrijeme da krenemo dalje, da smo predugo sjedili ili se vrtjeli u krug. To nas uči da izbjegavamo da nas potpuno obuzme tuga iz prošlosti ili da budemo paralizirani nekom skorašnjom tragedijom o kojoj čitamo u vijestima.

B-g nam sam daje model kako se s ljubavlju odnositi prema svim ljudima: boriti se za njih, pokazivati im put, i kada je potrebno, razveseliti ih.

Možda pomaganje jednih drugima može biti protuotrov za bezrazložnu mržnja koja još tinja u svijetu.

■

ZOHAR:

Paraša (priča) Devarima - Šabat Hazon najjača je podrška u povezivanju s pravim uspjehom u svijetu prepunom laži i prijevara.

S parašom Devarim započinje posljednja od pet knjiga Tore. Knjiga Devarim (riječi), također poznata kao "Mišne Tora", sažetak je svega što se dogodilo Izraelcima od izlaska. To su zadnje riječi koje je Moše kazao djeci Izraela između mlađaka mjeseca ševata i 7. adara, dana njegove smrti (pet tjedana kasnije).

Ovaj tjedan smo u razdoblju "Bein HaMeicarim" prije posta Tiša Be'Ava (9. Av - Leo), a priča Devarim dijeli s nama tajnu kako bi nam pomogla nositi se s boli i žalosti.

Kao i kod prethodne paraše Masej, u Zoharu nema komentara za parašu Devarim, što ukazuje da smo zamračeni; usred dana "Bein HaMeicarim", dana presude, koliko god je širok veo tolika je i veličina skrivenog svjetla.

Mudri kabalisti već davno su shvatili da naše shvaćanje stvarnosti nije koristilo Židovskom narodu u 2000 godina ponavljanih progona, bijede i žrtvovanja. Oni su znali da očito nešto nije u redu u načinu shvaćanja stvarnosti, a ne u načinu kako nam se stvarnost događa. "Načelo nesigurnosti" u suvremenoj terminologiji navodi da u trenutku kad mjerimo stvarnost mi stvaramo promjenu, tako da nas je kabalistička mudrost podučila da u svakoj priči vidimo stvari koje nisu prethodno bile zamjećene. Sve je uvjetovano time koju priču mi sebi ispričamo.

Moše pripovjeda Izraelcima priču o izlasku iz Egipta i četrdeset godina lutanja u pustinji. Zašto je on to trebao reći? Zar mi tu priču već ne znamo? Međutim, Moše nas uči kako ispričati priču.

Paraša počinje sa "Ovo su riječi što ih je Mojsije upravio svemu Izraelu s onu stranu rijeke Jordana u pustinji, nasuprot Sufa, između Parana i Tofela i Labana i Haceirota i DiZahava. To je jedanaest dana putovanja od Horeva putem kroz gore Seira do Kadeš Barnee... "Tumači su imali poteškoća s ovim: zašto je Moše morao ići u tako opsežne detalje? Ari objašnjava da kada je svijet stvoren mi smo bili stvoreni savršeno cjeloviti, na sliku Stvoritelja, i poput njega i mi smo također htjeli stvoriti i izgovoriti: "Neka bude svjetlost". U tu svrhu je za nas moralo biti stvoreno mjesto tame iz kojeg možemo stvoriti svjetlo. Proces koji je donio tamu, izazov, mogućnost neuspjeha, ulog pobjede, je u suštini priča ispričana u ovoj paraši

"Jedanaest dana putovanja od Horeva putem kroz gore Seira do Kadeš Barnee", predstavlja jedanaest "posuda" koje su se razbile i raspršile, i čije iskre tražimo tijekom našeg života, to je način: "kroz goru Seir", kroz to moramo proći, kao putovanja koja je Tora nabrojala u prošlotjednoj paraši, paraši Masej

Mi stalno tražimo pojašnjenje u potrazi za izgubljenim iskrama, bilo to u potrazi za partnerom, karijerom, djecom, zajednicom, kućom, itd. Da bi traženje uspjelo mi smo morali uništiti ("le'hahariv, od riječi "horev") svemir kako bi među ruševinama pronašli ono što smo izgubili, i osjećali da smo stvorili cjelinu iz nutrine uništenja. "Kroz goru Seir" - u kabalističkoj mudrosti "Seir" su negativne sile koje nas prate i izazivaju nas tijekom našeg traženja - sile očaja i lijenosti, nedostatka vjere, zbunjenosti, zaboravljanja i otupljivanja osjećaja za "Kadeš", dolazak na mjesto svetosti, nade, kreiranja i radosti života. Nesavladiv pokretač u priči paraše Devarim, od Horeva do Kadeš Barnee - tj, dok su Izraelci bili u stanju "bar ne'a" .(NoaNa putu), lutajući u izgnanstvu dok ne dođu do kraja njihovog zadatka je da ubrzaju prikupljanje iskri i time poboljšaju naše živote.

Paraša Devarim nas uči da je način na koji sami sebi ispričamo svoju životnu priču način na koji će se naša sudbina razvijati. Uvijek je poželjno ispričati priču iz pozitivne perspektive, u smislu "svaka prepreka se događa radi dobrog ishoda" ili "i to je također za dobro". Ako smo umorni od načina na koji odvija naš život, paraša Devarim nam daje mogućnost da sada priču ispripovjedamo drugačije.

Prevela Tamar Buchwald