Zbog čega bismo trebali plakati

"Zbog toga plačem, oči mi lijevaju suze. Svaki tješitelj koji bi mogao oživjeti moj duh daleko je od mene. Moja djeca su napuštena jer neprijatelj je prevladao " (Tužaljke 1,16).

Rebe Nachman je poučavao: proslost je otišla; naš Sveti hram je spaljen. Sada kada B-g nagovještava da će nam se vratiti i ponovno izgraditi Hram, jedino ispravno je da mi ne budemo uzrok odlaganja. Trebali bismo se pobrinuti da ustajemo u ponoć da tugujemo zbog uništenja Hrama.

Tiša b'av, deveti ava je pred nama i opet se mnogi od nas pitaju: Zbog čega plačemo? Jedan jednostavan odgovor dolazi iz ove priče:

Hasid je došao do Rebe Menachema Mendela iz Kotzka. "Rebe, židovski zakon kaže da bi se trebalo ustajati u ponoć da oplakujemo uništenje Beit HaMikdaša (Svetog Hrama). Što ako netko ne osjeća tu bol?"

Kotzker je u svom tipično lakonskom stilu odgovorio: "Pustite ga da tuguje za svojim uništenjem".

Kotzkerova neposredna poruka je da onaj koji ne razumije značenje Beit HaMikdaša i ne osjeća da mu nedostaje, treba raditi na svom židovskom senzibilitetu. Istina, nitko od nas za svog života nije bio u Beit HaMikdašu. Pa što?

Mnogo Židova koji su rođeni puno nakon uništenja naučili su osjećati tu bol. Čak i ako je njima bilo lakše nego nama danas da naučimo to osjetiti, i mi to možemo naučiti osjećati. Potrebna je stalno uvježba- vati, a za vježbu treba vremena. Ovdje je (masnije otisnuto) jedan dio elegije koju je napisao Reb Yaakov Emden (1697-1776). Ovako glasi suvremeni "prijevod" (obično otisnuto).

Jao! Šehina je u progonstvu. Moj brak se pretvorio u pakao.

Jao! Tora je zapaljena, u plamenu je. Dubina mudrost Tore nedostupna mi je.

Jao! Cadikim umiru i napuštaju nas. Nisam uspostavio osobni odnos s rabinom u kojeg imam povjerenje i poštujem ga.

Jao! B-žji ugled i Tora su osramoćeni. Mediji i ljudi vrijeđaju B-ga i Židove. Često sam preslab i sram me je živjeti židovski kao bih želim.

Jao! Židovski neprijatelji imaju previše moći. Zemlja Izrael i njezini stanovnici nalaze se u opasnosti. Antisemitizam se razbuktava i vreba širom svijeta.

Jao! Previše židovske djece ne uči Toru. Toliki broj židovske djece nikada niti ne sazna da su Židovi, a kamoli da nauči alef-bet. Toliko mnogo onih koji idu u ješivu su pogrešno podučeni.

Jao! Svi svjetovi stvaranja su u bolovima. Sve razine ljudskog postojanja, fizičke, emocionalne i duhovne ispale su iz ravnoteže. Vladaju siromaštvo, bolest, ubojstvo, emocionalno zlostavljanje, anksioznost, nedostatak dostojanstva; zbunjenost, strah, besmislenost itd.

Jao! Sveti praoci i svete pramajke pate. Njihove godine i godine truda, te suze patnje i poniženja, fizičke i duhovne teške rabote da stvore narod posvećen b-žanskoj misiji, u stalnoj je opasnosti. Tisuće, stotine tisuća, milijuni njihovih potomaka prošlih i sadašnjih nisu uspjeli, ili nikada nisu imali priliku doprinijeti toj misiji.

Jao! Mašijah je u bolovima. Mašijah nije samo nevjerojatno nadareni cadik/učitelj s izvanrednim talentima i sposobnostima. On je mi, 600.000 duša koje su sadržane u jednom ljudskom biću. Naša bol je njegova bol. Naše pogreške (neki ih nazivaju "grijesima") nanose bol nama/njemu. One odgađaju njegov dolazak i čine njegov posao puno težim. (Žao mi je zbog iznošenja krivice, ali i ja sam kriv koliko i vi, možda i više.)

Jao! Beit HaMikdaš je uništen. Uže koje povezuje Nebesa sa Zemljom nije tamo. Ljestve koje nam omogućuju da se uspnemo bliže B-gu odbačene su i slomljene. Kanali velikodušne dobrote preusmjereni su, začepljen ili potpuno onesposobljeni. "Stablo" u čiju sjenu svaki djelić stvaranja i sve stvoreno može doći da nađe mir i sklad, istinsko ispunjenja i sudbinu, pati od bolnog zanemarivanja.

Neka bismo imali prednost da budemo svjedoci dolasku Mašijaha uskoro, brzo, za našeg života. Amen.

a guten Shabbos! Šabat šalom

■

Prevela Tamar Buchwald