Učinkovit život

Problemi starenja (nastavak)

Problem koji se često previđa u starosti jest depresija. Ponekad depresija može rezultirati simptomima koji sugeriraju propadanje mozga, i može se postaviti pogrešna dijagnoza Alzheimerove bolesti. Stariji ljudi na antidepresive ne reagiraju toliko dobro kao mladi ljudi, i važno je da čovjeka pregleda psihijatar kompetentan za gerijatrijske probleme.

Stanje slično Alzheimerovoj bolesti može se bolje liječiti. Ono se naziva multi-infarktna demencija. Ona je rezultat začepljenja malih krvnih žila u mozgu, što rezultira mini-infarktima mozga. Svaki mini-infarkt može oštetiti ćelije mozga i na kraju kumulativni efekt može biti demencija slična Alzheimerovoj bolesti.

Kod multi-infarktne demencije, fizički simptomi mogu se javiti prije mentalnih promjena. Može se javiti slabost u ruci ili nozi, naglo pogoršanje vida ili urinarna inkontinencija. Čovjek može imati prolazne ishemične napadaje, sa prolaznom konfuzijom ili dezorijentacijom.

Neki lijekovi mogu usporiti napredak Alzheimerove bolesti, ali važnost točnog dijagnosticiranja multi-infarktne demencije je u tome što postoje načini na koje se napredak bolesti može bolje spriječiti nego kod Alzheimerove bolesti.

Ako bude postavljena dijagnoza Alzheimerove bolesti, trebate li to reći svom roditelju? U ranim fazama, čovjek može razumjeti dijagnozu i može se činiti da je to toliko poražavajuće da je možda bolje da ga zaštitite od toga. Isto se pitanje postavlja ako je roditelju dijagnosticiran rak koji je metastazirao, i djeci je rečena dijagnoza. Trebaju li oni o tome obavijestiti svog roditelja?

U slučaju raka, zaista nema izbora. Pacijent će morati ići na liječenje, bilo radijacijom ili kemoterapijom, koje se koriste samo kod raka. Znam za slučaj u kojem je muž rekao doktoru da ni pod kojim uvjetima neće reći svojoj ženi za dijagnozu jer ona to ne može podnijeti. Kada je pacijentica upitala doktora, "Zašto primam liječenje radijacijom?" doktor je bio stavljen u neugodnu poziciju. Rekao je mužu da ne može liječiti pacijenticu pod takvim restrikcijama te da se mora povući iz tog slučaja. Međutim, kod Alzheimerove bolesti, ne postoji izdajnički tretman koji bi otkrio dijagnozu, tako da razmišljanje može biti, zašto mu reći?

U ranoj fazi Alzheimerove bolesti, čovjek može imati adekvatni mentalni kapacitet za donošenje potrebnih odluka. Ako nije napisao oporuku ili dao posebne upute, može imati priliku za to. Može pitati, "Što nije u redu sa mnom?" i teško je konstantno pronalaziti vjerodostojna objašnjenja. Kad je predsjedniku Reaganu dijagnosticirana Alzheimerova bolest, on je to javno izložio tijekom radijske emisije. Mnogi ljudi bili su ohrabreni time što je predsjednik iznio u javnost problem koji se godinama držao tajnim.

Čovjeka treba uvjeriti da će obitelj biti uz njega. On može željeti podijeliti svoje brige i bol zbog tog stanja, i treba ga saslušati. Odluka o tome treba li ili ne treba reći za dijagnozu, mora se razmotriti u svakom individualnom slučaju, uz vodstvo rabina i/ili specijalista za gerijatriju.

Ponekad djeca budu oštra sa svojim starijim roditeljima jer im smeta njihovo ponašanje, pa kad im se nakon toga dijagnosticira Alzheimerova bolest, oni se mogu osjećati krivima što su bili nestrpljivi s njima. Naravno, ako netko ispravno drži kibud av v'em, on se neće ponašati neprikladno. O tim osjećajima može se raspraviti s rabinom, jer osjećaji krivnje mogu imati neželjene efekte.*

Nedostatak vanjskih izvora zadovoljstva kod starijih može rezultirati hipohondrijom. Ako stariji čovjek osjeća da ne prima dovoljno pažnje, on može imati fizičke pritužbe. To je tehnika koju smo naučili u djetinjstvu. Kad smo bili bolesni, naši roditelji su nam morali pružati pažnju. Ista tehnika može se koristiti i 75 godina kasnije.

Gđa. Glass, žena iz šula mog oca koja me poznavala od rođenja, dala mi je vrijedan uvid. Kada sam odrađivao svoj staž u općoj medicini, gđa. Glass, kojoj je tada bilo 86 godina, primljena je u bolnicu s upalom pluća. Ja sam bio pozvan da joj dam intravenoznu injekciju antibiotika. Rekao sam joj, "Bubby, to će biti samo mali ubod. Neće te jako boljeti." Gđa. Glass je rekla, "Luckasto dijete! Neka boli. Misliš li da čovjek želi napustiti svijet koji je ugodan?"

To je važan uvid. Ako je posljednjih nekoliko dana vašeg godišnjeg odmora sunčano i toplo, osjećat ćete se loše što se morate vratiti u svakodnevnu rutinu svog ureda. Međutim, ako su ti dani hladni i kišni, mnogo je lakše vratiti se kući.

Gđa. Glass osjetila je da njeno vrijeme na ovom svijetu ističe. Kad bi svijet mogla vidjeti kao neugodno mjesto, bilo bi joj mnogo manje deprimirajuće napustiti ga. Stoga, Neka boli.

Mnoge pritužbe starih ljudi mogu nastati zbog depresije. Razgovarao sam s patronažnim medicinskim sestrama koje brinu o starim pacijentima. Pacijent se može žaliti na sve, "Previše ste stegnuli tlakomjer. Voda za kupanje je prehladna. Zbunjujete me vašim uputama o lijekovima. Masirate me na krivom mjestu, itd." Oni mogu šibati sestru riječima, no kad dođe vrijeme da sestra ode, oni će zasigurno reći, "Kad ćete opet doći?" Oni mogu voljeti sestru, ali imaju potrebu žaliti se.

Neke opaske mogu prodrijeti du- boko. Jedna žena je rekla, "Bila sam na prijelomnoj točki i morala sam se maknuti na nekoliko dana ili bih izgubila razum. Moj muž i ja smo otišli na pet dana. Kad smo se vratili moja mama je rekla, 'Ostavili ste me s groznom ženom. Kad ste vi bili djeca, ja vas nikad nisam ostavila sa strancem kako bih otišla na godišnji, a bilo vas je sedmero.' Bila sam gotovo preplavljena krivnjom i tugom."

Nakon što ste učinili nešto za svog starijeg roditelja, možete očekivati da će on/ona reći, "Hvala ti." Vrlo često oni to i čine. Nakon svega, kad ste bili mladi, oni su vas učili da kažete "molim" i "hvala." Ali neki stariji ljudi mogu biti čangrizavi i neće reći hvala. Oni cijene ono što činite za njih, ali baš kao što ste vi odbijali reći hvala kad vam je bilo četiri godine (iz nekog neobjašnjivog razloga), njima to može biti teško sada, ali to ne znači da oni ne cijene ono što činite. Trebali biste se osjećati dobro zbog onoga što ste učinili.

Uobičajeno je da stariji roditelji koji imaju problema s pamćenjem nisu svjesni da im pamćenje slabi. Oni mogu negdje ostaviti stvar i zaboraviti gdje su je stavili. Dok mlađi ljudi mogu reći, "Živcira me što se ne mogu sjetiti gdje sam stavio stvari," stariji čovjek može optužiti nekoga da je to uzeo. Ako je netko sklon paranoji, on može optužiti članove obitelji da ga namjerno pokušavaju mučiti. Nažalost, kad je riječ o paranoji, nikakvi logički argumenti nisu od pomoći.

Paranoja u starosti je vrlo problematična. Neki ljudi misle da je najsvrsishodnije šaliti se s tom osobom ostavljajući je da živi u zabludi. To je pogreška.

Jedan čovjek je rekao svom sinu da ljudi u šulu namjerno guraju njegov stolac kad prolaze kraj njega, i molio je sina da im kaže da prestanu. Sinov odgovor trebao bi biti, "Tata, žao mi je što se tako osjećaš, ali nitko iz šula te ne pokušava namjerno smetati." Nemojte potvrđivati obmanjujuće razmišljanje. Mnogi pacijenti odbijaju uzimati lijekove jer kažu da ništa s njima nije pogrešno.

Jedan čovjek postao je paranoičan u vezi članova svoje obitelji i hodao je za njima sa štapom. Kako bi izbjegli da ga moraju institucionalizirati, bilo im je preporučeno da mu stave bezukusan antipsihotični lijek u hranu. To je dobro funkcioniralo, ali takvi manevri trebali bi se koristiti samo u ekstremnim slučajevima kao što je nasilno ponašanje, ili kako bi se izbjeglo institucionaliziranje.

Prevela Anja Grabar

*My father, My mother, and Me, knjiga Rebbetzin Yehudis Samet (ArtScroll/Mesorah, 2014), je sjajan, čitljiv izvor vezano uz micvu kibud av v'em

Alan Morinis: