Druga desetina i snažna društva

Biblijski je Izrael od vremena Jošue do uništenja Drugog hrama pretežno bio poljodjelsko društvo.

Shodno tome, Tora je svoj vjerski i društveni program ostvarivala putem poljoprivrede. On ima tri ključna elementa.

Prvi je bio ublažavanje siromaštva. Iz mnogo razloga, Tora prihvaća osnovne principe onoga što danas nazivamo tržišnom ekonomijom. Ali iako je tržišna ekonomija dobra u stvaranju bogatstva, manje je dobra u pravednoj raspodjeli istog. Stoga je socijalno zakonodavstvo Tore imalo za cilj, prema riječima Henryja Georgea, "postaviti temelje socijalne države u kojoj bi krajnje siromaštvo i ponižavajuća oskudica trebali biti nepoznati."

Otuda i institucije koje su dijelove žetve ostavljale za sirotinju: leket, šiheha i pe’a – otpalo klasje, zaboravljeni snopovi i uglovi polja. Bili su tu plodovi sedme godine, koji nisu pripadali nikome i svima, i ma’aser ani – desetina za siromašne koja se davala u trećoj i šestoj godini sedmogodišnjeg ciklusa. Šmita i Jovel –sedma i pedeseta godina s otpuštanjem dugova, oslobođenjem robova i povratkom posjeda predaka izvornim vlasnicima, vraćali su osnovne elemente gospodarstva u njihovu početnu poziciju pravednosti. Dakle, prvo načelo bilo je: nitko ne smije biti očajnički siromašan.

Drugi, koji je uključivao teruma i ma’aser rišon – svećenički dio i prvu desetinu, išao je za uzdržavanje svećenika i levita. To je bila vjerska elita nacije u biblijska vremena bez vlastite zemlje, čija je uloga bila osigurati da služba B-gu – posebno služba u Hramu – bude neprestano u srcu nacionalnog života. Imali su i druge bitne funkcije, među njima obrazovanje i pravosuđe, kao učitelji i suci.

Treći je bio osobniji i duhovniji. Postojali su zakoni poput donošenja prvih plodova u Jeruzalem i tri hodočasnička blagdana – Pesah, Šavuot i Sukot – koji su označavali razdoblja u poljoprivrednoj godini koja su bila povezana s isticanjem pouka o zahvalnosti i poniznosti. Učili su da zemlja pripada B-gu, a mi smo samo Njegovi stanari i gosti. Kiša, sunce i sama zemlja svoje plodove daju samo zahvaljujući Njegovom blagoslovu. Bez takvih redovitih podsjetnika, društva polako ali neumitno postaju materijalistička i samozadovoljna. Vladari i elite zaboravljaju da je njihova uloga da služe narodu, i umjesto toga očekuju da narod služi njima. Tako narodi na vrhuncu svog uspjeha počinju propadati, nesvjesno utirući put svom porazu.

Sve ovo je jedan zakon u našoj parši – zakon o drugoj desetini – težak za razumijevanje. Kao što smo prethodno spomenuli, u trećoj i šestoj godini sedmogodišnjeg ciklusa, ona se davala siromašnima. Međutim, u prvoj, drugoj, četvrtoj i petoj godini, uzgajivači su je trebali odnijeti u Jeruzalem i tamo je pojesti u stanju čistoće.

Jest ćeš desetinu svoga žita, mladog vina i maslinova ulja, i prvorođeno od svojih goveda i ovaca u prisutnosti Vječnog, svoga B-ga, na mjestu koje On izabere kao prebivalište za Svoje Ime, tako da možeš naučiti da uvijek poštuješ G-spoda svoga B-ga. (Pnz 14,23)

Ako je poljodjelac živio na većoj udaljenosti od Jeruzalema, bila mu je dopuštena alternativa:

Možeš zamijeniti desetinu za novac. Smotaj novac u svojoj ruci, otiđi na mjesto koje će G-spod vaš B-g izabrati, i potroši novac na što god želiš: goveda, ovce, vino, žestoko piće ili što god drugo poželiš. (Pnz 14, 25-26)

Problem je očit. Druga desetina nije išla siromašnima, ili svećenicima i Levitima, tako da nije bila dio prvog ili drugog načela. Možda je bila dio trećeg, da podsjeti poljodjelca da zemlja pripada B-gu, ali i to se čini malo vjerojatnim. Nije bilo izjave, kao što je to kod prvih plodova, niti posebne vjerske službe, kao što se događalo na svetkovinama. Osim što se odvijala u Jeruzalemu, institucija druge desetine naizgled nije imala nikakav spoznajni ili duhovni sadržaj. Koja je onda bila logika druge desetine?

Učenjaci su, fokusirajući se na frazu, "kako biste mogli naučiti štovati G-spoda svog B-ga", rekli da je to poticanje ljudi na učenje. Ostajući neko vrijeme u Jeruzalemu dok su konzumirali desetinu ili hranu kupljenu novčanom zamjenom, na njih bi utjecalo raspoloženje koje je vladalo u svetom gradu, s njegovim stanovništvom koje je bilo uključeno ili u božansku službu ili u sveto proučavanje.

To bi bilo otprilike ono što se danas događa sinagogalnim grupama koje organiziraju studijska putovanja u Izrael.

Majmonides, međutim, daje sasvim drugačije objašnjenje.

Za drugu desetinu bilo je zapovijeđeno da je se potroši na hranu u Jeruzalemu: na taj je način vlasnik bio prisiljen dati dio u dobrotvorne svrhe. Budući da je nije mogao koristiti na drugi način osim za jelo i piće, mora da ga je bilo lako navesti da je malo-pomalo daruje. Ovo je pravilo okupilo mnoštvo ljudi na jednom mjestu i ojačalo veze ljubavi i bratstva među sinovima ljudskim.

Za Majmonidesa druga je desetina

s 12. stranice) Rabbi Lord Jonathan Sacks zt”l:

služila društvenoj svrsi. Ona je jačala civilno društvo. Stvarala je spone povezanosti i prijateljstva među ljudima. Poticala je posjetitelje da blagoslove žetve podijele s drugima. Stranci bi se upoznali i postali prijatelji. Među hodočasnicima bi zavladala atmosfera drugarstva. Postojao bi osjećaj zajedničke pripadnosti i kolektivnog identiteta. Doista, Majmonides kaže nešto slično o samim blagdanima: Svrha održavanja blagdana je jasna. Čovjek ima koristi od takvih skupova: emocije koje se rode obnavljaju privrženost vjeri; dovode do prijateljskog i društvenog odnosa među ljudima.

Atmosfera u Jeruzalemu, kaže Majmonides, potakla bi društvenu angažiranost. Hrane bi uvijek bilo u izobilju, budući da bi se tamo donosili plodovi voćaka u njihovoj četvrtoj godini, desetina od stoke te žito, vino i ulje druge desetine. Njih se nije moglo prodati niti ih se moglo sačuvati za iduću godinu; stoga bi se mnogo toga davalo u dobrotvorne svrhe, posebno (kao što Tora precizira) "levitu, strancu, siročetu i udovici." (Pnz 14,29)

Pišući o Americi 30-ih godina devetnestog stoljeća, Alexis de Tocqueville otkrio je da mora skovati novu riječ za fenomen s kojim se ondje susreo i u njemu uočio jednu od opasnosti po demokratsko društvo. Ta je riječ bila individualizam. Definirao ju je kao "zreo i smiren osjećaj koji svakog člana zajednice navodi da se odvoji od mase svojih bližnjih te razdvoji od svoje obitelji i svojih prijatelja", prepuštajući "društvo u cjelini samo sebi".

Tocqueville je vjerovao da demokracija potiče individualizam. Kao rezultat toga, ljudi bi posao za opće dobro u potpunosti prepuštali vlastima, koje bi postajale sve moćnije, i na kraju postale prijetnja samoj slobodi.

Druga desetina i snažna društva

Bio je to briljantan uvid. Dva nedavna primjera to ilustriraju. Prvi je mapirao Robert Putnam, veliki harvardski sociolog, u svojoj studiji talijanskih gradova 1990-ih.

Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća sve su talijanske regije dobile lokalnu vlast pod jednakim uvjetima, no tijekom sljedećih dvadeset godina, neke su bile uspješne, a druge stagnirale; neke su imale učinkovito upravljanje i gospodarski rast, dok su druge zaglibile u korupciju i neuspjeh. Ključna je razlika bila, otkrio je, u kojoj je mjeri stanovništvo te regije bilo aktivno i društveno angažirano za javno dobro.

Drugi se primjer fokusira na ponašanje poput "švercanja" u tramvaju. Često je primamljivo iskoristiti javne sadržaje bez plaćanja (na primjer, putovati javnim prijevozom bez plaćanja karte: otuda i izraz "švercanje"). Tada stječete korist bez da snosite razmjeran dio troškova. Kada se to dogodi, narušava se povjerenje, i volja za postupanjem na opće dobro opada. To je ilustrirano u eksperimentu poznatom kao "igra švercera", osmišljenom za testiranje angažmana za opće dobro unutar grupe.

U igri svaki od sudionika dobiva određeni iznos novca, a zatim ih se poziva da daju neki iznos u zajedničku kasu. Taj se iznos zatim množi i u jednakim dijelovima vraća igračima. Tako, na primjer, ako svatko priloži 10 dolara, svaki će dobiti po 30 dolara. Međutim, ako jedan igrač odluči ne pridonijeti ništa, onda ako ima šest igrača, bit će 50 $ u kasi i 150 $ nakon množenja. Svaki od igrača tada će dobiti 25 dolara, ali jedan će sada imati 35 dolara: novac iz kase plus 10 dolara koje su prvotno dobili.

Kad se igra nekoliko rundi, drugi igrači ubrzo primijete da ne dopri- nose svi jednako. Nepravda uzrokuje da drugi manje pridonose zajedničkoj blagajni. Grupa trpi i nitko ne dobiva. Međutim, ako se drugim igračima pruži prilika kazniti osumnjičenog za prevaru plaćanjem jednog dolara kako bi on izgubio tri dolara, oni to obično i učine.

Eksperiment pokazuje da uvijek postoji potencijalni sukob između osobnog interesa i općeg dobra. Kada pojedinci djeluju samo u svoju korist, grupa pati. Kad se šverceri prestanu ponašati sebično, svi imaju koristi.

Dok sam 2015. godine pisao o ovome, grčko je gospodarstvo bilo u kolapsu. Godinama ranije, 2008., ekonomist, Benedikt Herrmann, testirao je ljude po različitim gradovima diljem svijeta kako bi vidio postoje li geografske i kulturološke varijacije u načinu na koji ljudi igraju igru švercera. Otkrio je da su u gradovima poput Bostona, Kopenhagena, Bonna i Seula dobrovoljni prilozi u zajedničku kasu bili visoki. U Istanbulu, Rijadu i Minsku, gdje je ekonomija bila manje razvijena prilozi su bili puno niži. Ali najniži od svih bili su u Ateni. I ne samo to, kada su igrači u Ateni kažnjavali švercere, kažnjeni se nisu prestali švercati. Umjesto toga osvećivali su se kažnjavajući one koji su ih kažnjavali. Zaključak je bio da tamo gdje je društvena angažiranost niska, društvo se ne uspijeva povezati i gospodarstvo ne uspijeva rasti.

Otuda briljantnost Maimonidesovog uvida da je druga desetina postojala kako bi stvorila društveni kapital, što znači veze povjerenja i uzajamnog altruizma među stanovništvom, do čega je došlo dijeljenjem hrane sa strancima u svetoj sredini Jeruzalema. Ljubav prema B-gu pomaže nam da postanemo bolji građani i velikodušniji ljudi, čime se suprotstavljamo individualizmu zbog kojeg demokracije na kraju propadaju.