Veza između Amaleka i prvih plodova

Paraša Ki Savo otpočinje micvom o donošenju prvina od svog uroda kohenu u Jerušalajim: "I uzet ćeš od prvina svih plodova zemlje koje doneseš od zemlje koju ti Vječni tvoj B-g daje; i stavit ćeš je u košaru i otići ćeš na mjesto koje Vječni tvoj B-g izabere da na njemu boravi njegova Prisutnost." [Devorim 26,2] Obično nastojimo otkriti vezu između odjeljaka Tore koji slijede jedni za drugima. Postavlja se pitanje – možemo li pronaći vezu između micve za donošenje prvina na početku paraše Ki Savo i odjeljka koji čitamo na kraju paraše Ki Sece u vezi sjećanja onoga što nam je Amalek učinio. Na prvi pogled, to se čini potpuno različitim temama, bez ikakve međusobne veze. Ima još jedno pitanje koje bih želio proanalizirati. Micva o donošenju bikurim ne sastoji se samo od donošenja prvina kohenu. Postoji i točno određeni tekst koji se mora pročitati (mikra bikurim):

Poljoprivrednik govori tekst o povijesti Židovskog naroda. On govori da je naš praotac Jaakov radio za svog ujaka Lavana, koji ga je pokušao ubiti. Pripovijest obuhvaća spominjanje silaska u Egipat i patnje koju su tamo pretrpjeli. Pripovijest sadrži i hvalu Svemogućem što nas je izveo iz Egipta moćnom Pesnicom i ispruženom Rukom.

Pripovijedanje o Židovskoj povijesti samo je po sebi problematično u tome što naizgled započinje usred priče – trenutkom kada se Jaakov susreće s Lavanom. Ako je svrha toga da se ispriča Židovska povijest, zašto se onda ne ispriča cijela priča koja započinje s Avrahamom, prelazi na Jichaka, a potom ulazi u život praoca Jaakova? Konkretno, kakvo značenje ima isticanje priče o Jaakovljevom susretu s Lavanom dok vršimo micvu prinošenja bikurim? Mnogo smo put rekli da je Mikra bi kurim primjer jedne od najosnovnijih obaveza koje Tora nalaže Židovima: obaveza da se prizna potreba za izražavanjem zahvalnosti (hakaras hatov).

Alshich u ovotjednoj paraši naširoko razmatra medraš koji tumači da početne riječi Tore (Berešis Bara Elokim) znače "svijet je bio stvoren za ono što se naziva 'Prvo' (rešis)". Medraš ide dalje i pokazuje da se Izrael, bikurim i Tora nazivaju Rešis [prvo] te se stoga može reći da je čitav svijet bio stvoren zbog Izraela, zbog Tore i zbog bikurim

Alshich sumnja da je ovdje naglasak na micvi o donošenju prvina (ma kol haharada hazos?). Alshichov je odgovor da je ono što se ovdje naglašava micva o Hakaras HaTov. Mi moramo biti zahvalni Svemogućem kada nas zaspe svojom velikodušnošću. Prepoznavati potrebu da se iskaže zahvalnost je ono osnovno što je potrebno da bismo bili pristojno ljudsko biće. Do te mjere da se može reći – prema tom medrašu – da je svijet stvoren kako bi nas podučio tu lekciju.

Nitko nije u stanju bolje izraziti zahvalnost za primanje "tov" od osobe koja je prije toga iskusila ono suprotno od "tov". Nitko nije zahvalniji za svoje dobro zdravlje od osobe koja je bila bolesna. Mi svoje zdravlje uzimamo zdravo za gotovo. Sve što je čovjeku potrebno je da ga napadne teška bolest ili da slomi kost ili da završi u bolnici, pa da shvati blagoslov zdravlja. Čovjek koji je čitav život bio bijedan i nije znao oda- kle će mu stići slijedeći obrok, pa mu se odjednom osmjehne sreća i postane bogat, to je čovjek koji zna cijeniti kada ima novaca! Takva se osoba sjeća kako je to kada nemaš novaca.

Odjeljak o Mikra bikurim je paraša o Hakaras HaTov (prepoznavanje naše dužnosti da budemo zahvalni) jer napokon imamo zemlju koju možemo zvati svojom. Konačno, ušli smo u Erec Jisrael nakon što smo bili stranci, nomadi, robovi više od 400 godina. To je vrijeme kada možemo cijeniti to da svako pleme i svaki Židov ima svoj vlastiti komad zemlje i mjesto koje može nazivati svojim vlastitim u Zemlji Izrael.

Zamislite nekoga tko je čitav život živio u iznajmljenom stanu, stalno se seleći s mjesta na mjesto. Konačno on dobije svoj vlastiti dom. Dočarajte si tu radost: "Ovo je moja kuća. Ne moram tražiti dopuštenje od vlasnika da postavim sliku. Ovo je moje!" Podignite sada ovo na razinu naroda – konačno imamo svoje vlastito mjesto!

Mi znamo što to znači biti stranac u tuđoj zemlji. To je Hakaras HaTov sakupljanja prvih plodova u Erec Jisraelu. Sada razumijemo zašto smo započeli s Jaakovom Avinu. Jaakov je bio taj koji je morao napustiti Erec Jisrael. On je razumio kako je to biti stranac u tuđoj zemlji. Nakon što je mnogo godina živio u roditeljskom domu u Zemlji Izrael, on potom mora otići u izgnanstvo uhvatiti se u koštac s ujakom Lavanom i svim njegovim trikovima u Lavanovoj kući u stranoj zemlji. On postaje stranac i uči što to znači živjeti tamo gdje nema mjesta koje može nazvati svojim vlastitim.

Isti se taj Jaakov Avinu kasnije mora spustiti u Egipat. Jaakov Avinu je onaj praotac koji je osobno iskusio bol beskućništva. Avraham Avinu živio je u Erec Jisraelu. Jichak Avinu nikada nije napustio Erec Jisrael. No Jaakov Avinu je nomad. On je Židov lutalica. Zbog toga paraša o Mikra bikurim započinje riječima "Arami oved avi", jer je Jaakov Avinu znao što to znači ne živjeti u svojoj vlastitoj zemlji. To nije samo opća Židovska povijest. To je Židovska povijest o Židovu lutalici.

To je također, kažu nam komentari, veza između Mikre bikurim i "Sjećaj se što ti je učinio Amalek." Da je bilo prema onome što je Amalek htio, mi nikada ne bismo stigli u Zemlju Izrael. Slučaj s Amalekom ističe iskušenja i nevolje koje smo morali izdržati da bismo stigli u Erec Jisrael. Obilovalo je to opasnostima i obilovalo je ratom.

Kao što Hazal objašnjavaju, upravo zbog toga što je Amalek započeo prema nama, kasnije su se Sihon i Og ohrabrili da nas napadnu. Drskost Amaleka prouzročila je da smo morali voditi sve te bitke koje su na koncu bile neophodne da uđemo i osvojimo Erec Jisrael.

Ramban piše u ovotjednoj paraši da ne nalazimo obavezni minimum "prvih plodova" koje čovjek mora donijeti. Isto kao što imamo pravilo o teruma (na biblijskoj razini) da jedno jedino zrno žita dano kao teruma izuzima čitavu gomilu zrnja, tako i ovdje nema određene najmanje mjere bikurim koje se mora prinijeti. Jedno zrno dovoljno je da poljoprivrednika koji ga prinese odredi kao "onoga koji nije nezahvalan".

Iz ovoga učimo osnovnu ideju o davanju dara: Najvažnije je ono što netko napiše na kartici. Možda si osoba ne može priuštiti najskuplji poklon, ali ako napiše poruku od srca, s dobrim željama i izrazi svoju zahvalnost onome kome je dar namijenjen – to samo po sebi dokazuje da on nije nezahvalan (kafui tova). Što se u kutiji nalazi gotovo da je od drugorazredne važnosti. I najmanji dar može dati rječito svjedočanstvo da davatelj nije kafui tova. Vaše dijete može pripremiti nešto za rođendan svom roditelju što vrijedi gotovo pa ništa, no na čestitku napiše: "Volim te, mama." To je dovoljno da se srce roditelja rastopi. To je ono što učimo iz paraše Mikra bikurim

Rabbi Shaul Rosenblatt: