Karcinom bubrega

Karcinom bubrega (RCC) čini 3-5% svih malignih bolesti kod odraslih. Predstavlja 7. najčešći oblik maligniteta kod muškaraca, a 10. kod žena. Nakon dvije decenije konstantnog porasta broja oboljelih, incidenca je dosegla svoj plato. Ipak, stopa mortaliteta ostaje ista, što se može objasniti otkrivanjem tumora u ranim stadijumima bolesti zahvaljujući široj upotrebi dijagnostike kao što su UZV abdomena, CT i MRI abdomena.

Faktori rizika do sada nisu jasno definisani. Poznato je da nastanku RCC-a doprinose starija životna dob, hipertenzija, gojaznost, pušenje, hronična upala bubrega te dugotrajna izloženost analgeticima (fenacetin), kadmijumu ili pesticidima. Ipak, smatra se da su ovi faktori odgovorni tek za polovinu svih slučajeva RCC-a. Mali broj karcinoma bubrega (23%) su nasljedni i javljaju se u sklopu nekoliko autozomno dominantnih sindroma (najčešće u sklopu Von Hippel Lindau sindroma).

Takođe se spekuliše i o potencijalnim protektivnim faktorima. Na Klinici „Mayo“ 2017. godine sprovedena je studija koja je pokazala da kafa sa kofeinom može imati protektivnu ulogu za nastanak RCC-a, dok osobe koje konzumiraju kafu bez kofeina obolijevaju češće, a sama bolest je agresivnija. Ipak, potrebna su dodatna istraživanja.

S obzirom na to da je karcinom bubrega podmukla bolest, najčešće bez simptoma, 1/3 novootkrivenih RCC su inicijalno metastatski, a 20-50% će progredirati u metastatsku bolest uprkos resekciji. Tek oko 10% pacijenata ima kliničke simptome u vidu tegoba „klasične trijade“ (palpabilna abdominalna masa, bol u slabinama i hematurija), a smatra se da se skoro 60% slučajeva otkrije slučajno. Može da se manifestuje i prisustvom paraneoplastičnog sindroma (hiperkalcemija, neobjašnjena groznica i temperatura, eritrocitoza ili loše opšte stanje).

U zavisnosti od stadijuma bolesti, petogodišnje preživljavanje značajno varira: 82-84% kod pacijanata u I stadijumu bolesti do 5,2-6,6% kod pacijanata u IV stadijumu bolesti.

Liječenje metastatskog karcinoma bubrega (mRCC) predstavlja izazov jer je sam tumor rezistentan na hemoterapiju i radioterapiju, a hirurške mogućnosti su ograničene. Tokom proteklih godina tretman mRCC se drastično promijenio uvođenjem targetirane terapije koja je značajno poboljšala prognozu bolesti. U posljednje vrijeme sve više se ispituje

Standardi i izazovi u liječenju metastatskog karcinoma bubrega

dr Tamara Jokić Višekruna, prim. doc. dr Saša Jungić

uloga imunoterapije u borbi protiv karcinoma bubrega.

Hirurško liječenje

U liječenju lokalne i lokoreginalne bolesti, hirurška resekcija ostaje prva i najefikasnija terapijska opcija.

U liječenju metastatskog RCC-a hirurgija je do sada bila standard, naročito kod pacijenata u dobrom opštem stanju a koji imaju resektabilnu primarnu tumorsku masu. Kod pacijenata sa jednom metastazom i resektabilnim tumorom, primjenjuje se metastazektomija i nefrektomija. Kod pacijenata sa multiplim metastazama i resektabilnnim primarnim tumorom primjenjuje se citoreduktivna nefrektomija i sistemsko liječenje. Takođe se primjenjuje i palijativna hirurgija u slučaju bola ili krvarenja.

Sa razvojem novih oblika sistemske terapije, kao što su tirozin kinaza inhibi-

Tabela 1. IMDC kriterijum

Tabela 2. Srednji OS u prvoj i drugoj liniji liječenja na osnovu IMDC prognostičkih grupa

tori (TKI), uloga hirugije se dovodi u pitanje. Rezultati studje faze III CARMENA su pokazali da nema razlike u ukupnom preživljavanju (OS) i vremenu do progresije bolesti (PFS) kod pacijanata koji su primali samo TKI sunitinib u odnosu na pacijente koji su primali sunitinib nakon sprovedene citoreduktivne nefrektomije, a rezultati studije SURTIME su favorizovali primjenu sunitiniba prije sprovedene citoreduktivne nefrektomije. Ipak, potrebna su dodatna ispitivanja, a uloga hirurgije je i dalje nezaobilazna.

Planirane su dodatne studije koje će procijeniti efekat citoreduktivne nefrektomije u kombinaciji sa imunoterapijom u liječenju mRCC (studije PROBE i NORDIC-SUN).

Prognostički modeli

Prvi prognostički modeli su nastali iz kliničkih studija i postali su standard u svakodnevnoj kliničkoj praksi. “Memorial Sloane Kettering Cancer Centre” (MSKCC) ili Motzer-skor je bio standardni sistem, koji je naknadno dopunjen tokom ere ciljane terapije te je nastao IMDC kriterijum (Hengov model ili International Metastatic RCC Database Consortium). IMDC kriterijum uključuje šest faktora prikazanih u Tabeli 1.

Na osnovu prognostičke grupe kojoj pacijent pripada donosi se odluka o sistemskoj terapiji u svakoj liniji liječenja.

Sistemsko liječenje

S obzirom na to da je svijetloćelijski RCC najčešći histološki podtip, najveći broj kliničkih studija se bavi upravo ovom vrstom RCC-a.

Bitno je napomenuti da cilj liječenja svake maligne bolesti, pa tako i karcinoma bubrega, zavisi od terapijske linije. U nemetastatskoj bolesti, neoadjuvantna terapija i adjuvantna terapija imaju za cilj konačno izlječenje i smanjen rizik od relapsa bolesti. Međutim, u liječenju RCC-a neoadjuvantni tretman je još ek-

sperimentalan i ne upotrebljava se izvan kliničkih studija. Takođe ne postoji ni univerzalno preporučeni adjuvantni tretman. Klinička studija S-TRAC je pokazala da primjena tirozin kinaza inhibitora sunitinib ima svoje mjesto u adjuvantnom tretmanu te je njegovu primjen odobrila Food and Drug Administration (FDA), ali ne i European Medicines Agency (EMA).

Realistični cilj liječenja metastatske bolesti je njena kontrola, produžetak vremena do progresije bolesti i održavanje kvaliteta života te predstavlja izazov za svakog onkologa.

Jasno je da je za neke pacijente sa lošom prognozom jedina opcija liječenja simptomatsko-suportivni tretman.

1

Prva linija liječenja mRCC

Pravo vrijeme započinjanja sistemskog liječenja još nije jasno definisano. S obzirom na to da neki karcinomi bubrega imaju indolentan tok i sporo progrediraju, kod asimptomatskih pacijenata sa ograničenim tumorom može se preporučiti period praćenja prije započinjanja sistemske terapije. Kliničke studije koje su odmah započele s upotrebom aktivnog lijeka u odnosu na placebo podupiru ovu tvrdnju.

Prema dosadašnjim kliničkim studijama, standard liječenja pacijenata sa dobrom i srednjom prognozom su tri agenta koji ciljaju receptore za vazoendotelni faktor rasta: bevacizumab (u kombinaciji sa interferonom alfa-2a), sunitinib i pazopanib. Ovi lijekovi su poboljšali PFS u odnosu na interferon i placebo.

U stvarnoj kliničkoj praksi, najčešće su u upotrebi tirozin kinaza inhibitori (TKI) pazopanib i sunitinib. Klinička studija COMPARZ je pokazala da ovi TKI imaju sličnu efikasnost, ali pazopanib ima manje neželjenih efekata.

Na osnovu podataka iz studije KEYNOTE-426 krajem 2020. godine odobrena je upotreba kombinovane imunoterapije pembrolizumaba i TKI aksitiniba u prvoj liniji liječenja pacijenata u dobroj prognostičkoj grupi. Takođe, ova kombinacija je djelovala i u slučajevima mRCCa sa sarkomatoidnom komponentom koji su inače rezistentni na VEGF-targetirane agente i mTOR inhibitore.

Prethodno su u upotrebi bili i citokini (interferon α i interleukin 2), ali danas se primjenjuju samo kod pacijenata kod kojih je kontraindikovana primjena novom ciljanom terapijom.

Pacijenti sa lošom prognozom tretiraju se mTOR inhibitorom temsirolimusom. Na osnovu podataka iz studija,

2

3

razumna bi bila i upotreba sorafeniba i sunitiniba.

U skorije vrijeme, velika randomizovana studija faze III pokazala je da je kombinacija imunoterapije nivolumab i ipilimumab efikasna u prvoj liniji liječenja pacijenata sa srednjom i lošom prognozom (klinička studija CheckMate 214). Nivolumab je antitijelo koje selektivno blokira interakciju između PD-1 (programmed death-1; prisutan na aktiviranim T-limfocitima) i njegovih liganada (prisutni na antigen prezentujućim ćelijama imunih i tumorskih ćelija). Ipilimumab selektivno blokira interakciju između CTLA-4 (ima ranu ekspresiju na aktiviranim T-limfocitima) i njegovih liganada CD80/CD86 (prisutni na antigen-prezentujućim ćelijama).

Takođe se podržava i upotreba TKI kabozantinib kod pacijenata u srednoj i lošoj prognostičkoj grupi.

Slika 1. Karcinom gornjeg pola desnog bubrega vel. 4.5 x 4.5 cm.

Slika 2. Veliki karcinom lijevog bubrega vel. 13 x 8.5 cm.

Slika 3. Veliki karcinom lijevog bubrega vel. 14 x 11 cm. Druga linija liječenja mRCC

Izbor terapije u drugoj liniji zavisi od prve terapijske linije. Nakon citokina dokazano je efikasna upotreba TKI. Ipak, VEGF- ciljana terapija je danas standard, tako da je broj pacijenata tretiran citokinima sve manji. Nakon VEGF- ciljane terapije u drugoj liniji preporučena je primjena aksitiniba i everolimusa.

Najnovije studije su pokazale značajno poboljšanje u OS kod pacijenata tretiranih sa nivolumabom ili kabozantinibom (studije METEOR i CheckMate 025) u drugoj liniji liječenja nakon jednog ili dva TKI. Prihvatljiva opcija je kombinacija everolismua i lenvatiniba.

Dostupnost ovih lijekova je šarolika te se odluka o liječenju u drugoj liniji u stvarnoj kliničkoj praksi zapravo donosi na osnovu dostupnosti terapijskih opcija.

Treća linija liječenja mRCC

Najbolja opcija za liječenje nakon druge linije je uključivanje pacijenta u kliničku studiju, ako je moguće. U zavisnosti od dostupnosti lijekova i prethodnih terapijskih izbora, preporučuje se upotreba nivolumaba, kabozantiniba, everolimusa ili aksinitiniba. Takođe je razumno primijeniti drugi TKI ili pokušati retretman sa prethodnim TKI.

Tretman nesvijetloćelijskog mRCC-a

S obzirom na to da su ovo rijetki podtipovi RCC-a. podaci o optimalnim terapijskim opcijama su ograničeni, te se podržava uključivanje pacijenta u kliničku studiju. Dosadašnji podaci upućuju na primjenu sunitiniba. Pacijenti takođe mogu imati koristi od primjene everolimusa, sorafeniba, pazopaniba i temsirolimusa.

Zaključak

Iako često marginalizovan, RCC predstavlja rastući problem u svijetu zbog ograničenih modaliteta liječenja u ranim stadijumima bolesti, a veoma su česte progresije u metastatsku bolest. Tokom posljednjih decenija, liječenje mRCC-a je značajno unaprijeđeno uvođenjem ciljane terapije i imunoterapije.

S obzirom na to da sada postoji širok spektar terapijskih opcija, javila se potreba za pronalaskom biomarkera koji bi mogli pomoći u odlučivanju o izboru terapije.

Za optimalno liječenje, potrebna je individualizacija pristupa za svakog pacijenta pojedinačno.

Ucilju održivosti primjene modela otpusta iz bolnica za lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, kojim se definiše metodologija koordinacije među profesionalcima unutar sistema zaštite mentalnog zdravlja, održano je niz stručnih sastanaka za sva tri nivoa ovog sistema i socijalne zaštite u Republici Srpskoj. Sastanci su održani u šest gradova, a učesnici su bili rukovodioci bolnica i njihovih službi, domova zdravlja, centara za zaštitu mentalnog zdravlja, centara za socijalni rad i ustanova socijalne zaštite. Sastanci su održani u Istočnom Sarajevu, Doboju, Banjaluci, Prijedoru, Gradišci i Trebinju. Model zajedničkog planiranja otpusta iz bolnica za lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju izrađen je i probno primijenjen u Republici Srpskoj u sklopu Projekta mentalnog zdravlja u BiH, a predstavlja preciznu proceduru kako bi se pacijentima omogućilo da imaju odgovarajuće usluge u zajednici i time kontinuitet brige i nakon otpusta iz bolnice. Podršku njima i njihovim porodicama u tome će pružiti centri za zaštitu mentalnog zdravlja i centri za socijalni rad, sa ciljem da se smanji vjerovatnoća za pogoršanje zdravstvenog stanja

Projekat mentalnog zdravlja u BiH Budućnost brige za lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u međusektorskoj saradnji

ili potreba da ponovnim prijemom na bolničko liječenje.

Prema riječima pomoćnika ministra zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Milana Latinovića, situacija na terenu je pokazala da postoji velika potreba u koordinaciji zdravstvenog i socijalnog sektora u pružanju usluga licima sa smetnjama u mentalnom zdravlju.

„Na edukaciji su predstavnici centara za mentalno zdravlje, centara za socijalni rad, bolnica, predstavnici Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Projekta mentalnog zdravlja u BiH i u toj disciplinarnosti i u toj međusektorskoj saradnji, u stvari, mi vidimo budućnost brige prema licima sa mentalnim smetanjama i problemima. Velika je zainteresovanost i spremnost ljudi iz

ova dva sistema da u skladu sa definisanim zakonskim obavezama odgovore i unaprijede brigu o licima sa mentalnim smetnjama i da njihov oporavak bude što kvalitetniji”, rekao je Latinović.

Načelnica odjeljenja za porodičnu i dječju zaštitu u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Branka Sladojević ističe da je predstavljanje modela otpusta pacijenata neophodno kako bi osobe sa smetnjama u mentalnom zdravlju koje se otpuštaju iz bolnica dobile što bolji tretman i uslugu u lokalnoj zajednici i nastavili sa liječenjem i rehabilitacijom, a sistem socijalne zaštite je u tome podrška zdravstvenom sistemu. „Kroz reformu koju provodi Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, akcenat se stavlja na nove usluge, a napravljen je legislativni okvir i kroz Strategiju razvoja mentalnog zdravlja koju je usvojila Vlada Republike Srpske. Podrška koju imamo kroz Projekat mentalnog zdravlja je veoma važna“, ističe Sladojevićeva.

Liderica na Projektu mentalnog zdravlja u BiH Enisa Mešić podsjetila je da je ovo reformski projekat koji se provodi 11 godina te da je model zajedničkog planiranja otpusta iz bolnica za lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju definisan novim Zakonom o zaštiti mentalnog zdravlja i Pravilnikom o zajedničkom planiranju otpusta lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u Republici Srpskoj. Ona ističe da utvrđena metodologija zajedničkog planiranja otpusta maksimalno prevenira neželjene situacije nakon otpusta pacijenata sa smetnjama u mentalnom zdravlju. „U praksi se dešava da liječena osoba, nakon otpusta iz bolnice, zbog stigme izbjegava da traži usluge zdravstvenih ustanova u svojoj sredini, nerijetko prestaje da koristi lijekove jer se osjeća dobro, zbog čega se stanje po pravilu pogorša, pa je neophodna ponovna hospitalizacija. Cilj ove metodologije je da to spriječi, a na način da osoba koja je otpuštena iz bolnice vrlo brzo bude uvezana sa centrom za zaštitu mentalnog zdravlja i centrom za socijalni rad u svojoj lokalnoj zajednici i da se uz njihovu pomoć maksimalno održava njeno zdravstveno i fukcionalno stanje”, napominje Mešićeva.

Nakon serije stručnih sastanaka uslijedila je četvorodnevna edukacija za koordinatore kontinuiteta brige za model zajedničkog planiranja otpusta pacijenata iz bolnica u lokalnu zajednicu u Republici Srpskoj.

Projekat mentalnog zdravlja u BiH podržava Vlada Švajcarske, a realizuje nekadašnja Asocijacija XY, a sada Institut za populaciju i razvoj u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Federalnim ministarstvom zdravstva.

Odsjek za odnose s javnošću Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS

Povodom konferencije o pružanju psihološke podrške stanovništvu u vrijeme pandemije i pomoći radu profesionalaca u ustanovama socijalne i zdravstvene zaštite, vršilac dužnosti pomoćnika ministra zdravlja za resor socijalne, porodične i dječje zaštite Vladimir Makarić istakao je spremnost sistema da se prilagodi i adekvatno reaguje na pandemiju virusa. „Za pohvalu je način na koji su ustanove socijalne zaštite prilagodile svoje poslovanje u skladu sa situacijom, odnosno ispoštovale epidemiološke mjere i obavljale poslove propisane zakonom da se ne bi naštetilo krajnjim korisnicima“, rekao je Makarić tokom zajedničke konferencije Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Društva psihologa Republike Srpske, koja je održana 2. jula 2021. godine u Administrativnom centru Vlade Republike Srpske u Banjaluci u saradnji sa UNICEF-om i Vladom Švedske.

On je naveo da je Projektom „Psihosocijalna podrška u vrijeme COVID-19 pandemije“, koji provode resorno ministarstvo i Društvo psihologa u saradnji sa UNICEF-om u BiH i Vladom Švedske, pružena tehnička i stručna podrška radnicima u centrima za socijalni rad, ustanovama socijalne zaštite i krajnjim korisnicima pogođenim pandemijom, sa posebnim akcentom na djecu.

Vršilac dužnosti pomoćnika ministra zdravlja za resor zdravstvene zaštite Milan Latinović rekao je da liječenje i zbrinjavanje oboljelih tokom pandemije ne bi bilo potpuno uspješno bez planskog rješavanja problema pacijenata na planu mentalnog zdravlja.

On je dodao da je uz to bila bitna i socijalna podrška građanima tokom pandemije, ali i promocija zaštitnih mjera, uz razne vrste edukacija.

Predsjednik Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske Sanja Radetić Lovrić smatra da je ovdašnja društvena zajednica, uprkos objektivnim limitima, pokazala spremnost u suočavanju sa psihološkim i drugim problemima i izazovima koje je donijela pandemija virusa korona.

Lovrićeva je rekla da se Republika Srpska na tom planu jako dobro snašla i ostvarila dobru pobjedu. Ona je naglasila da je u Srpskoj mnogo urađeno kada je riječ o pružanju psihosocijalne podrške stanovništvu usljed pandemije. „Ti rezultati su sada nevidljivi, ali donijeće korist društvenoj zajednici i ljudima sa kojima je rađeno. Pandemija će sigurno ostaviti posljedice, ali za sada se ne može egzaktno o tome govoriti jer se i dalje prikupljaju odgovarajući podaci“, rekla je Lovrićeva. „Sasvim je normalno da se poslije teških iskustava dožive takva stanja, ali najkorisnije je da se pozove stručno lice i zajednički i efikasno riješi nečiji problem. Naši korisnici su u tom smislu imali dobra iskustva i danas su oporavljeni te jači i čvršći za suočavanje sa nekim drugim životnim nedaćama“, rekla je Lovrićeva.

Psihosocijalna podrška građanima u pandemiji virusa korona Psihosocijalna podrška u vrijeme COVID-19

Odsjek za odnose s javnošću Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS

Uvriježeno je mišljenje „amputacija je kraj“, a zapravo samo treba malo hrabrosti da se sagleda šira slika ili, moderno rečeno, da se razmišlja van okvira da bi razmišljanje krenulo u pozitivnom pravcu.

Amputacija (lat. amputatio = odsijecanje) je hirurški postupak odstranjenja oboljelog ili traumom teško oštećenog ekstremiteta u cjelini ili jednog njegovog dijela. Prema tome, amputacija predstavlja ireverzibilni i definitivni gubitak dijela tijela. Bataljak ili patrljak jeste rezidualni dio uda ili organa nakon amputacije.

Postoje razne indikacije za amputaciju, a podjela na tri uopštene je: • uklanjanje dijelova koji više nemaju svoju funkciju, • smanjenje invaliditeta, • spasavanje života.

Amputacije mogu da budu primarne i sekundarne. Primarne su one amputacije koje se vrše u cilju spasavanja života pojedinca i vrše se neposredno nakon traume, a sekundarne su planirane amputacije i sprovode se nakon praćenja zdravstvenog stanja pacijenta duži vremenski period.

Pacijent kod koga je planirana amputacija trebalo bi da prođe rehabilitaciju kao pripremu za operaciju i rehabilitaciju nakon amputacije.

Faze rehabilitacije se dijele na: • Preamputacionu, • Amputacionu, • Postamputacionu, • Procjena podobnosti za protetisanje, • Pretprotetičku, • Protetičku.

Rehabilitacioni tim, pored pacijenta i njegove porodice, čini više stručnjaka različitih profila kojima je glavni cilj dobrobit (maksimalno osposobljenje) pacijenta. Tokom procesa rehbilitacije pacijent se posmatra u cjelosti, tako da se sagledava njegovo i fizičko i psihičko stanje. Prije same operacije kojom se odstranjuje dio tijela, pacijenta treba upoznati sa mogućim komplikacijama ali i sa potencijalom za nastavak obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti. Najčešće se pacijenti (i porodica pacijenta) fokusiraju samo na negativne

Amputacije

stvari te je na medicinskom osoblju da približi i naglasi potencijal koji se može razviti nakon amputacije. Jedan od (bitnih) ciljeva rehabilitacije je usmjeriti fokus pacijenta na preostale sposobnosti. Pacijent fokusiran na pozitivan ishod rehabilitacije i na preostale sposobnosti, umnogome olakšava i ubrzava sam proces rehabilitacije.

Kineziterapijski program kod pacijenata nakon amputacije se prvobitno započinje poboljšanjem opšteg kondicionog stanja pacijenta, a potom se fokus stavlja na vježbe snage, vježbe za savladavanje (ukoliko postoje) kontrakture, vježbe balansa i koordinacije i vježbe disanja. Istovremeno se radi procjena mogućnosti pacijenta za upotrebu pomagala (proteze), a ukoliko je odgovor pozitivan, sprovodi se priprema za protetisanje, obuka korišćenja pomagala i škola hoda.

Njega bataljka predstavlja nezaobilazan i neodvojivi element tokom procesa rehabilitacije. Pacijent se obučava pravilnom sprovođenju higijene bataljka, pravilnom bandažiranju bataljka, kao i njegovom pozicioniranju da bi se spriječilo stvaranje kontraktura (ukoliko već nisu nastale).

Kod pacijenata sa amputacijom se može javiti bol u bataljku, mišićno-ske-

Aleksandra Vlaški, dipl. medicinar fizioterapije

letni bol i fantomski bol (bol u ekstremitetu koji je odstranjen).

Propisani kineziterapijski program sprovode fizioterapeuti, a s obzirom na to da je rehabilitacija osoba sa amputacijom višenedjeljni proces, uloga fizioterapeuta se ne ograničava samo na fizičko jačanje tijela, nego i na motivisanje pacijenta i na savladavanje njegovih strahova od novog i nepoznatog.

Pacijenti i njihove porodice tokom procesa rehabilitacije mogu u svakom trenutku da potraže podršku i pomoć udruženja širom svijeta koja se bave ovim problemom, kao i na mnogim internet stranicama koje se bave isključivo ovim pitanjem. Najčešći psihološki problemi sa kojima se susreću osobe sa amputacijom su depresija, neprihvatanje novonastale situacije, promjene u socijalnom životu i stereotipna shvatanja okoline (a i njih samih) prema osobama sa amputacijom.

Mnogima je mitska ptica feniks inspiracija za razne poduhvate. Kada dođe kraj njenom viševjekovnom životu, ona sebi sagradi gnijezdo i zapali se. Iz tog gnijezda se rađa nova ptica i započinje život iznova. Upravo ovo mitološko biće trebalo bi da bude inspiracija i osobama sa amputacijom. Baš kada mnogi pomisle da je kraj, zapravo je samo novi početak.

Ilustracija 1. Bandažiranje potkoljenog bataljka

https://i.pinimg.com/originals/3c/f9/cf/3cf9cfeae82222710737ca020acb07aa.gif

Ilustracija 2. Bandažiranje natkoljenog bataljka

https://i.pinimg.com/originals/2c/45/2c/2c452cfc1b3d43bfe92f860d48911414.gif

Demencija sama po sebi nije bolest, već sindrom u kojem dolazi do pada kognitivnih funkcija do te mjere da osoba više nije samostalna. Dolazi do poremećaja pamćenja, komunikacije i rasuđivanja, uključujući i Alzheimerovu bolest. Oko dvije trećine svih demencija uzrokovano je Alzheimerovom bolešću. Ovo stanje ima posljedice ne samo na oboljelu osobu, već i na njegovu kompletnu okolinu, s obzirom na to da dementna osoba postaje iz dana u dan sve više zavisna o tuđoj pomoći. U svijetu 47,5 miliona ljudi boluje od demencije opterećujući ogromnim troškovima zdravstveni sistem. Svake četiri sekunde dijagnostikuje se jedan novi slučaj demencije. Ali, porast životnog standarda, dobra kontrola faktora rizika, viši stepen obrazovanja i življenje u stimulativnom okruženju dovode do pada broja oboljelih od demencije.

Oboljela osoba rijetko primjećuje svoja sve veća ograničenja ili ih negira. Okolina najčešće dementnost zamjenjuje sa dobroćudnom zaboravnošću. Postoji rašireno i netačno mišljenje da su intelektualno propadanje i sve veća zavisnost o okolini normalne posljedice starenja. Demencija nije normalan dio starenja. Zahvata osobe starije od šezdeset godina. Takve osobe dolaze ili ih dovode ljekaru tek onda kada se jave smetnje ponašanja, agresivnost, sklonost lutanju i noćni nemir. Smatra se da je za brigu o osobi sa poodmaklom demencijom potrebno da se stara čak pet odraslih osoba, članova porodice.

Najčešća od svih demencija je Alzheimerova bolest dok je druga po učestalosti vaskularna demencija koja može nastati kao posljedica moždanog udara. Neke demencije, kao one uzrokovane lijekovima ili infekcijom, su reverzibilne i mogu se izliječiti. Alzheimerova bolest je progresivna što znači da simptomi počinju polako i postepeno se pogoršavaju, ali se bolest može kontrolisati, odnosno, može se pomoći da pacijent što duže bude samostalan.

Napredovanje demencije može se grubo podijeliti u četiri faze:

Živjeti sa demencijom

• blagi kognitivni poremećaj koji se ispoljava u vidu zaboravnosti; • blaga demencija – javljaju se kognitivne smetnje koje utiču na svakodnevni život. Ispoljavaju se gubitkom pamćenja, zbunjenosti, promjenom karaktera ličnosti, gubljenju stvari i poteškoćama u planiranju i izvršavanju zadataka. U ovoj fazi osobe više nisu samostalne; • umjerena demencija: svakodnevni život postaje izazovniji te će osobi biti potrebna pomoć porodice pri oblačenju, češljanju kose, brijanju… Osobe mogu postati sumnjičave ili uznemirene bez ikakvog razloga. Javljaju se i poremećaji spavanja; • teška demencija: simptomi u ovoj fazi su značajno pogoršani. Može doći do gubitka sposobnosti komunikacije a oboljeloj osobi biće potrebna najvjerovatnije cjelodnevna briga i njega. Najjednostavniji zadaci, kao sjedenje i držanje glave uspravno, postaju nemogući. Može se izgubiti i kontrola mokraćne bešike.

Primarijus mr farm. Anđelka Damjanović, spec. farmakoinformatike

Simptomi demencije

• neočekivane promjene u ponašanju (razdražljivost, agresivnost, sklonost lutanju, noćni nemir) • promjena u karakteru ličnosti • pad intelektualnog funkcionisanja (individualno) koji narušava svakodnevne životne aktivnosti (obavljanje kućnih poslova i hobija, održavanje lične i fiziološke higijene te funkcionisanje u zajednici)

Uzroci demencije

Demencija podrazumijeva oštećenje nervnih ćelija do kojeg može doći zbog: • bolesti, koje uzrokuju degenerativne promjene nervnih ćelija u mozgu (Alzheimerova, Parkinsonova i Huntingtonova bolest); • propadanje moždanog tkiva zbog izlaganja drogi i alkoholu - alkohol zbog direktnog toksičnog djelovanja ili indirektno (deficit vitamina, trauma glave, poremećaji zgrušavanja krvi i krvarenja); • bolesti krvnih sudova, moždanog i srčanog udara; • loše izbalansirane ishrane (siromašna prehrana i nedovoljan unos vitamina, posebno vitamina B12, koji je važan za pravilno funkcionisanje mozga);

• hormonske ravnoteže;

• infekcije, koje utiču na centralni nervni sistem; • traume glave ( jak udarac u glavu može imati trajne posljedice kao i dugotrajno izlaganje glave udarcima, kod boksera i nogometaša); • bubrežne, jetrene i plućne bolesti mogu ponekad biti uzrok pojave demencije; • depresije, koja uključuje psihomotorno usporavanje.

Upozoravajući znaci demencije

Prvi znaci demencije nisu uvijek tako jasni te ih je teško razlikovati od staračke zaboravnosti. Koji su to znaci: • zaboravljanje koje remeti svakodnevicu • smanjena moć planiranja i rješavanja problema • teškoće u obavljanju poznatih zadataka • dezorijentacija u vremenu i prostoru • problem sa apstraktnim mišljenjem • poteškoće u razgovoru (problemi u pronalaženju odgovarajućih riječi) čitanju ili pisanju • gubljenje stvari • smanjeno ili slabo rasuđivanje • nedostatak motivacije (povlačenje iz društvenih aktivnosti) nezainteresovanost, osjećaj napuštenosti) • promjene raspoloženja i karaktera ličnosti • promjene u spavanju

Mogućnosti prevencije

• dobar životni standard, uravnotežena prehrana, stimulativna okolina i

zdrav san su glavne mjere u borbi protiv demencije • kontrola visokog krvnog pritiska (uz redovno korišćenje lijekova, preporučljivo izbacivanje soli iz ishrane) • kontrola dijabetesa • prestanak pušenja cigareta • kontrola tjelesne težine (BMI treba da je u zdravim okvirima) • kontrola holesterola i triglicerida • fizička aktivnost (vježbati bar pola sata dnevno) • mentalna aktivnost (puno čitanja, rješavanja zagonetki, ispunjavanje križaljki, učiti ono za šta se ranije nije imalo vremena…) • bogat društveni život (aktivno dru-

ženje, biti član neke grupe) • podrška i razumijevanje porodice i okoline oboljelima je od izuzetnog značaja

I kako živjeti sa demencijom?

Tako što:

Prihvatanje bolesti predstavlja osnovu liječenja osoba sa demencijom. Osnova svakog terapijskog procesa su razumijevanje, podrška i briga koju bolesniku pružaju osobe koje se brinu o njemu. Jedini i osnovni cilj u savremenom liječenju osoba sa demencijom je zadržati što duži kvalitet života kako oboljele osobe, tako i njegove porodice.

Manuelna terapija svojom bogatom istorijom čini temelj savremenim pristupima u fizioterapiji. Postoje zapisi o primjeni još u doba Stare Perzije i Kine koje su kasnije opisivali Hipokrat i Galen. U XIX vijeku manuelna terapija u Americi je razvijena u Osteopatiju i Hiropraksu. U XX vijeku, nakon Drugog svjetskog rata, u Londonu je otvoren prvi koledž i manuelna terapija zauzima zvanično mjesto u konvencionalnoj medicini, odnosno biva priznata u fizioterapiji.

Naime, radi se o obliku liječenja rukama (lat. manus), koji pronalazi svoje mjesto primjene gotovo u svim granama medicine. Tema ovog teksta je manuelna terapija u tretmanu, odnosno u fizioterapiji ortopedskih pacijenata. Koncepti u ortopedskoj medicini su dobili nazive po njihovim autorima, uz napomenu da se svi jednako bave lezijama nastalim na strukturama koje čine lokomotorni aparat.

Zavod „Dr Miroslav Zotović“ Ortopedska manuelna terapija - savremeni pristup u fizioterapiji

Nemanja Umičević, fizioterapeut Prezentacija tehnike kolegama

Fizioterapeuti Vanja Zorić Krminac i Nemanja Umičević, polaznici četvorogodišnje edukacije „Kaltenborn Evjenth metod“ 22.7.2021. u Kongresnoj sali Banje Slatina održali su prezentaciju ove metode za ljekare i kolege fizioterapeuta. Iako još na početku edukacije, vješto su savladali diferencijalni pregled i testiranje struktura (zglobova, mišića i živaca), kao i tretman istih koje su danas i praktično prezentovali kolegama.

Kaltenborn-Evjenth koncept je ortopedska manuelna terapija (OMT), koju je koncipirao norveški fizioterapeut Freddy Kaltenborn, a koji je svoj metod zasnovao na metodama svojih prethodnika, učitelja, dr J. Cyriaxa i Menella. Koncept čine pregled i tretiranje inertnih i kontraktilnih struktura lokomotornog aparata. Testovi su ciljani za svaku strukturu pojedinačno da bismo lakše ustanovili lokalitet lezije. Nakon lokalizovanja lezije, pristupa se terapiji.

Kaltenborn terapijski pristup podrazumijeva primjenu trakcije, mobilizacije i manipulacije artikularnih lezija dok su poprečna frikcija, funkcionalna masaža i streč tehnike primjenjive u tretmanu mekotkivnih lezija.

Tretman je moguće početi u ranim fazama liječenja posttraumatskih i postoperativnih stanja po smirivanju znakova inflamacije, nastalih u akutnim stadijumima povrede.

Akcenat terapijskog Kaltenborn pristupa je na tzv. “self-treatment“ tretma-

Vanja Zorić Krminac, fizioterapeut praktična vježba primjene Kaltenborn – Evjenth koncepta

nu kao važnom dijelu OMT terapije, a koji uključuje obuku pacijenta autotrakciji, autostreč tehnikama, stabilizacijskim i vježbama koordinacije. Intenzitet i frekvencija tretmana zavisi od stanja pacijenta, povrede i starosne dobi.

Terapijski uspjeh je u direktnoj vezi sa motivacijom pacijenta i saradnjom koju pacijent ostvaruje sa fizioterapeutom. Takođe, nezaobilazan je značaj saradnje svih članova multidisciplinarnog rehabilitacionog tima.

Benefiti primjene Kaltenborn – Evjenth koncepta sa aspekta pacijenta su: • rani početak tretmana, • ciljano sprovedena terapija, • brzo postizanje zadatih ciljeva u rehabilitaciji, • povratak funkcionalnog pacijenta u njegovu profesionalnu i životnu sredinu.

Benefiti za zdravstvenu ustanovu kao što je Zavod „Dr Miroslav Zotović“ se ogledaju u ispunjavanju i misije i vizije organzacije, a to su unapređenje kvaliteta života pacijenata, kao i kontinuirano stremljenje da se održi zaslužena pozicija lidera u oblasti fizikalne rehabilitacije.

Školovanje u OMT KaltenbornEvjenth koncept trenutno pohađaju dva fizioterapeuta, Vanja Zorić i Nemanja Umičević. Školovanje traje četiri godine osnovnog dijela i drugi dio, specijalistički, takođe u trajanju od četiri godine. Ukupno trajanje školovanja OMT terapeuta je osam godina.

Autori teksta: Vanja Zorić Krminac, diplomirani fizioterapeut Nemanja Umičević, diplomirani fizioterapeut

Ranko Dragojević, Bojan Trninić i Aleksandar Radosavac, fizioterapeuti zaposleni u Zavodu „Dr Miroslav Zotović“, su u februaru ove godine učestvovali na Intenzivnom seminaru spinalnih manipulacija, edukaciji održanoj u Mostaru pod vođstvom čuvenog profesora Jose-a Juan-a Bosca-e (Španija).

Profesor Jose Juan Bosca, predavač i autor na edukaciji spinalnih manipulacija je fizioterapeut, osteopata, diplomirani kineziolog u fizijatriji. Profesor madridske škole osteopatije, profesor i direktor postdiplomskog instituta za manuelnu terapiju INSTEMA, profesor na postdiplomskoj specijalizaciji iz zglobne manuelne terapije na Univerzitetu u gradu La Coruna, na postdiplomskom studiju fizioterapije na Univerzitetu u Sevilji, na školi za ostepatiju u Milanu i Školi za ostepatiju u Portu.

Vrijedna znanja i iskustva stečena u učenju od prof. Bosca, polaznici intenzivnog seminara su podijelili sa članovima rehabilitacionih timova u Zavodu.

Manuelna manipulacija je pasivna tehnika izvedena na kraju pasivnog obima pokreta velikom brzinom a malom amplitudom pokreta koju pacijent ne može kontrolisati.

Bitno naglasiti je da manipulacija nije tehnika “namiještanja” koštanih struktura već je to promjena pristiska u zglobnim strukturama gdje zbog povećanja unutrašnjeg pritiska u zglobu dolazi do promjene iz gasovitog (mjehurići) u tečno stanje i praćeno je najčešće zvukom “crack” (krckanje). Zajednička karakteristika primjene spinalne manipulacije jeste činjenica da se njome postiže krckanje unutar sinovijalnih zglobova. Manipulacijom (takozvana “tehnika iznenađenja”) se postiže isključivo mobilnost.

Neurofiziološki efekti manipulacija prema današnjim istraživanjima su važni kako na perifernom nivou, tako i na centralnom nervnom sistemu te oni imaju zajednički uticaj na motornu aktivnost i bol. Za manuelnog terapeuta je vrlo važno da zna da prilikom manipulacija bilo koje mišićno-koštane strukture svi postignuti efekti nisu fokusirani samo na tretirano mjesto i tretirani sistem već je njihovo dejstvo mnogo

Spinalne manipulacije

Slijeva nadesno, fizioterapeuti Aleksandar Radosavac, Ranko Dragojević i Bojan Trninić Prezentacija za kolege: „Iskustva sa intenzivnog kursa spinalnih manipulacija“

Bojan Trninić, fizioterapeut

šire i utiče na ostale mišićno-koštane strukture i sisteme, poput nervnog ili neuroendokrinog sistema što opet utiče na mišićno-koštane strukture.

Indikacije za primjenu spinalnih manipulacija su segmentna disfunkcija predstavljena u formi hipomobilnosti, ukočenost i ograničenost izazvana blokadom fasetnog zgloba kao i pozitivan PA test.

Kontraindikacije za primjenu spinalnih manipulacija su tumori kostiju, graviditet, trauma (frakture, distorzije i luksacije) hipermobilnost, infekcije, znakovi kaude equine, upalni reumatski procesi (reumatoidni artitritis, ankilozantni spondylitis) urođene malformacije, metabolički procesi (osteoporoza), hiperalgijski sindromi povezani sa neurološkim patologijama, periferna i centralna paraliza, psihički problemi (histerija i nervoza), odbijanje manipulacije od strane pacijenta.

Značajno je navesti da postoje postmanipulacione reakcije koje se ogledaju u vidu postmanipulativnog bola (previše sile prilikom manipulacije, greška pri odabiru nivoa, psihosomatska reak-

Ranko Dragojević, fizioterapeut

cija pacijenta, stepen povjerenja pacijenta), neuspjeh u liječenju ili pogoršanje (pogrešna procjena kod terapeuta - kontraindikacija).

Postoji više tehnika za izvođenje spinalnih manipulacija za svaki segment kičmenog stuba. Izdvojićemo nazive glavnih za svaki segment kičmenog stuba a to su: 1. Lumbal rool (osnovna manipulativna tehnika za lumbalni segment kičmenog stuba) 2. Dog tehnika (osnovna manipulativna tehnika za torakalni segment kičmenog stuba) 3. Thrust u rotaciji (osnovna manipulativna tehnika za cervikalni segment kičmenog stuba).

Autori teksta: Ranko Dragojević, dipl. fizioterapeut Bojan Trninić, dipl. fizioterapeut Aleksandar Radosavac, dipl. fizioterapeut

Donorska mreža u Bosni i Hercegovini (Donorska mreža) je nevladina, neprofitna, nestranačka organizacija, osnovana u Tuzli, a danas sa sjedištem u Sarajevu, sa osnovnim ciljem edukacije građana, profesionalaca i pacijenata o donorstvu, spasu koji ono predstavlja i unaprjeđenju transplantacija u BiH. Donorsku mrežu osnovali su ljekari, doajeni transplantacije u BiH, a tokom godina pridružili su im se i pacijenti, tako da je danas Donorska mreža udruženje putem kojeg ljekari i pacijenti, volonterski, vlastitim entuzijazmom, razvijaju svijest o donorstvu u BiH i daruju nadu onima koji čekaju taj životno važan poziv – da postoji donor i da njihov život neće stati zbog zatajenja organa.

Od svog osnivanja, 2002. godine, do danas, Donorska mreža prelazi trnovit i mukotrpan put, sa usponima i padovima jer se radi o temi o kojoj svi nerado govore, a rad je dodatno otežan činjenicom da je donorstvo nakon moždane smrti tema o kojoj se nerado i misli i govori, kao i činjenicom da značaj donorstva nije prepoznat ni u finansiranju od strane kompanija i državnih institucija.

Rukovodstvo Donorske mreže čini predsjednica, prof. dr. Halima Rešić i upravni odbor koji broji sedam članova (pet ljekara i dva predstavnika pacijenata). Predsjednik Skupštine DM BiH je mr. sc. Milan Gluhović.

Donorska mreža putem facebook stranice Donorska mreža BiH i web stranice www.donorskamreza.com redovno informiše građane i potiče na promišljanje o donorstvu.

Šta je donorstvo i kako se postaje donor?

Kada se govori o donorstvu, bitno je istaći da postoji donorstvo za života, koje je u BiH regulisano zakonima na način da bliski srodnici (do IV stepena srodstva) mogu biti donori bubrega, dijela jetre i koštane srži, svojim srodnicima kod kojih je došlo do oboljenja i zatajenja ovih organa. Ovakve transplantacije predstavljaju spas života za oboljele, a donorima, ako se pridržavaju uputa za oporavak – ne utiču na zdravlje i kvalitet života. Postoji i donorstvo nakon moždane smrti, gdje osobe koje su za života iskazale volju da budu donori, po nastupanju moždane smrti u bolnici, dolaze u obzir da budu donori i ukoliko se porodica saglasi – mogu se eksplantirati bubrezi, rožnjače i jetra i tako spasiti do pet života, ili im značajno poboljšati život, omogućiti da rade i žive od svog rada.

Nažalost, u BiH nikada nisu zaživjele transplantacije srca i pluća pa su naši sugrađani kojima ovi organi zataje osuđeni da pokušavaju spas pronaći u inostranstvu, što je skoro nemoguće.

Koliko osoba čeka transplantacije u BiH i koji su najveći izazovi?

U svakom trenutku, u BiH je između 2 500 i 3 000 pacijenata koji su na dijalizi i imaju zatajenje bubrega. Od tog broja, jedna trećina bi spas mogla naći u transplantaciji, ali najčešće donora nema. Od 15 – 20 osoba također ima zatajenje srca i isto toliko osoba ima zatajenje pluća. Nažalost, njihove nade su jako male.

Najveći izazov je sasvim sigurno psihološka blokada koja kod ljudi postoji kada se pomene smrt uopće. Samim tim što ne žele razmišljati o smrti, ljudi ne žele razmišljati ni o doniranju organa, nakon nje. A to dovodi do toga da imamo izuzetno malo donora organa poslije moždane smrti.

Veliki izazov predstavlja i pogrešno mišljenje da bilo koja od tri velike religije na našim prostorima brani doniranje organa. Katoličanstvo podržava doniranje u tolikoj mjeri da Papa jako često govori o njemu, pravoslavlje također smatra doniranje organa nakon smrti krajnjim činom ljudske dobrote i islam također podržava doniranje organa, uz određene manje izuzetke. Smatramo da je potrebno da do svih ljudi dopre vrhovni princip svih religija: „Ko spasi jednog – kao da je spasio cijeli svijet“. A jedna preminula osoba može u BiH spasiti i do pet života. Vjerske zajednice BiH se na naše molbe redovno odazovu i veoma smo zahvalni njihovoj podršci i izlaganjima na javnim tribinama koje organizujemo.

Kako funkcioniše sistem transplantacija u Bosni i Hercegovini?

Nažalost, od početka pandemije Covid-19, od marta prošle godine, transplantacije u BiH bile su u potpunosti obustavljene. Od tada je nekoliko ljudi koji su imali žive srodnike kao donore, umrlo čekajući ponovno nastavak transplantacija. Jedan mali dio je uspio skupiti novac i otići u inostranstvo sa rođacima, na transplantaciju. Do pandemije, UKC Tuzla je bila naša najuspješnija bolnica za transplantacije, dok je KCUS Sarajevo u posljednjih pet godina imao izuzetno malo transplantacija, svega nekoliko. U Banjaluci, do pandemije su se obavljale samo transplantacije između srodnika. Nakon 600 dana, u UKC Tuzla je u julu urađena prva srodnička transplantacija i neophodno je da se one i nastave.

Donorska mreža u Bosni i Hercegovini

Prof. dr. Halima Rešić

Koje su aktivnosti Donorske mreže i kakav je rezultat?

Donorska mreža je prepoznatljiva po uličnim akcijama informisanja, posebno u martu, kada se obilježava Svjetski dan bubrega, ali i oktobru, koji je u Evropi označen kao mjesec donorstva organa i zahvale donorima. To su mjeseci kada naši volonteri organizuju informativne akcije na ulicama gradova u BiH i omogućavaju potpisivanje donorskih kartica svima koji to žele. Od početka pandemije, uspjeli smo se ojačati novim snagama te veliki dio aktivnosti prebaciti u online formu, koja je danas mnogo sigurniji način rada i informisanja zbog izbjegavanja neželjenih grupisanja ljudi na jednom mjestu.

To je rezultiralo velikom kampanjom oglašavanja na bilbordima, uz podršku kompanije EUROPLAKAT, ali i kampanjom „Vrijeme je doniranja – daruj nadu, budi donor“, za vrijeme novogodišnjih praznika tokom kojih je oko 300 naših građana putem web stranice www.donorskamreza.com, zahtijevalo donorske kartice.

Šta je donorska kartica i koji je njen značaj?

Donorska kartica koju izdaju Donorska mreža u BiH i udruženja dijaliziranih i transplantiranih pacijenata, samo je jedna motivacija za promišljanje i simbolični znak volje za doniranjem organa koji nosimo uz sebe. Najvažnije od svega je da promislimo o doniranju organa u slučaju moždane smrti i da sa porodicom o tome razgovaramo i saopštimo im svoju odluku. Ukoliko kod osobe nastupi moždana smrt u bolnici, u jedinici intenzivne njege, što utvrđuju višestruke ljekarske komisije, ljekari su dužni obaviti razgovor sa porodicom i tražiti pristanak za doniranje organa. Ukoliko porodica nikada ranije nije razmišljala o tome, niti razgovarala, sasvim je logično da će odgovor biti NE, jer je ljudski i teško u takvoj tragediji koja nas zadesi – da razmišljamo o doniranju organa i životima koje ono spašava. Ukoliko je osoba imala karticu uz sebe i ljekari je i pronađu ili je razgovarala sa porodicom o tome, porodica će biti mnogo spremnija da razmotri spašavanje života drugih ljudi doniranjem organa. Iako naš zakon pretpostavlja da smo svi donori u slučaju nastupanja moždane smrti, osim ako smo dali izjavu za života da ne želimo biti donor, saglasnost porodice je uvijek obavezna. Zbog toga je značaj razgovora s porodicom od ključne važnosti, a kartica samo simbolično sredstvo da iskažemo našu volju. U BiH je, kao u Srbiji, izuzetno malo osoba koje su nosioci donorskih kartica. Mi raspolažemo okvirnim brojem od 70 000, iako ne postoje niti je dozvoljeno voditi tačne evidencije o podacima osoba koje su preuzele donorske kartice. Kada se uzme u obzir da je mogućnost da osoba umre od moždane smrti, u bolnici, manja od 2% i taj broj se razmotri u kontekstu 1 00 pacijenata koji čekaju organe u svakom trenutku, dobije se broj kakav mi imamo – manje od 10 donora organa nakon moždane smrti u jednoj godini (do perioda pandemije).

Partneri Donorske mreže u BiH?

Naši najbolji i stalni partner je Udruženje dijaliziranih i transplantiranih pacijenata FBiH, koje okuplja kantonalna udruženja. Sve aktivnosti radimo zajedno i time osiguravamo odličnu komunikaciju sa svim pacijentima. Također, Udruženje ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega u BiH je, osim što je naš partner i jedini nosilac objedinjenih podataka o oboljenjima bubrega u cijeloj državi. Federalno ministarstvo zdravstva, kroz Centar za transplantacijsku medicinu također pokazuje razumijevanje i simbolično podržava naše aktivnosti, kada je u mogućnosti, a u posljednje vrijeme uspostavljamo saradnju i sa drugim državnim organima i međunarodnim organizacijama. U prvoj polovini 2021. godine, Donorska mreža u BiH je potpisala memorandum o saradnji sa Španskim institutom za transplantacije te Međunarodnom mrežom za transplantacije i Turskom fondacijom za transplantacije. Ovi sporazumi omogućili su do sada besplatne edukacije dvoje ljekara, a u najavi su i veći projekti, koje planiramo, ovisno od pandemijskih uslova, poput mentorstva i studijskih posjeta.

Koji su budući koraci Donorske mreže?

Donorska mreža ovu godinu aktivno će se posvetiti komunikaciji sa svim nivoima vlasti u BiH, da svako uradi u svom dijelu ono što je moguće, ali i uspostavljanju saradnje sa regionalnim organizacijama. Paralelno s tim, naša je kontinuirana obaveza da promovišemo i javno govorimo o donorstvu u cilju spašavanja ljudskih života. Medicina je mnogo napredovala, ali nije došla do tog nivoa da išta sem ljudskog organa može zamijeniti ljudski organ, jednom kada on zataji. Zato nema zamjene za donorstvo i zato je ono neprocjenjivo.

Naučnici širom svijeta tek u današnjem vremenu pokušavaju da razrade pronalaske Nikole Tesle koji nisu tako poznati široj javnosti.

Manje je poznato da je Nikola Tesla imao velike pronalaske u području medicine, i to kvantne medicine, tzv. mehaničke terapije, prenosa energije i mnogim drugim. O ovome je bilo riječi i u Privrednoj komori grada Beograda, a povodom obilježavanja 160 godina od rođenja Nikole Tesle, genija kakvog svijet nikada više nije imao.

“Široj javnosti uopšte nije poznato da su rendgenski zraci zapravo Teslina ideja. Nažalost, Nobelova nagrada za te zrake nije otišla u ruke Tesle, već je Rendgen za taj izum dobio Nobelovu nagra du, ali, u stvari je prvi sa njima radio Tesla i on čestitao Rendgenu na uobličavanju tog izuma”, istakao je u Privrednoj komori Beograda Dragan Marinković, generalni sekretar Udruženja za upravljanje znanjem.

Povodom 160. godišnjice rođenja Nikole Tesle, Dragan Marinković je dodatno za “Tanjug” rekao da su Tesline metode u medicini - dijagnostikovanja i liječenja veoma aktuelne za savremenu medicinu, a koje se najviše razvijaju u Rusiji i tamo se najviše i primjenjuju u okviru zdravstvene zaštite. Kako kaže, veoma je zanimljivo danas u savremenoj medicini i Teslino korišćenje mehaničke terapije u iscjeljenju i održavanju vitalnosti organizma.

Marinković je objasnio da “mehaničku” – kvantnu terapiju za koju je Tesla napravio odgovarajući uređaj na kome kada stojite vibrirate određeno vrijeme i organizam se vitalizuje, što odgovara šetnji od desetak kilometara.

On kaže da su danas na osnovu te Tesline ideje u SAD i Rusiji napravili uređaje - kvantne aparate, koji upravo imaju za cilj da regenerišu kompletan organizam i promijene - poboljšaju elektromagnetno polje svakog organa u organizmu .

Profesor Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu Dejan Raković je kazao da je Teslina ideja da je Univerzum jedan džinovski kompjuter i da su materija i energija na nivou informacije. E, upravo te informacije je Tesla davne 1896. godine smatrao ključnim za dijagnostikovanje oboljenja u najranijoj fazi.

“Tesla je demonstrirao transpersonalnu komunikaciju sa dubljim nivoom kolektivne svijesti, gdje se nalaze sve pohranjene informacije Univerzuma, koji je džinovski kompjujter i vodeći naučnici kvantne informatike to promovišu kao ideju”, kazao je Raković.

Nikola Tesla, utemeljivač kvantne medicine

Objašnjavajući Tesline ideje, on navodi da su ljudi sa svojom sviješću dio tog polja i stalno transpersonalnoj komunikaciji sa okruženjem i drugim poljima – drugim ljudima, uključujući i polja kolektivne svijesti.

“Tesla je bio u toj komunikaciji i bio je tako izuzetan, jer je ovladao transpersonalnom komunikacijom. Najnovija istraživanja pokazuju da je naša svijest kvantni hologram”, kazao je on i dodao da ako postoje određeni poremećaji u svijesti

dolazi do poremećenog balansa i psihosomatskih bolesti.

Raković ističe da, na primjer, molitva i meditacija mogu da prekinu negativnu transpersonalnu komunikaciju, na primjer, kada imamo konfl ikte sa drugim ljudima mi smo uvezani u informativno-energetskim kanalima i da bismo se ‘razvezali’ potrebno je, na primjer, da prihvatimo problem i prestanemo da razmišljamo o njemu. Na primjer, molitvom unosite nove granične uslove i nove porcije vitalne energije informacija, pošto se izvor vakuumske energije nalazi izvan univerzuma. To je i jedan od načina za promjenu kolektivne svijesti i u tome je

velika moć svakog pojedinca, jer se tako utiče na slijed budućih događaja”, naveo je Raković.

On dodaje da je to ujedno najveći izbor za našu kvantnu slobodu i da sve zavisi od čovjeka koliko će je koristiti.

Istraživač Džošua Vojtišek je govorio o Teslinoj viziji da energija pripada svakome od nas kao i vazduh koji udišemo.

“Na osnovu Teslinih izuma možemo da riješimo krizu energije u svijetu. Ne moramo da pravimo prodore u fi zici, već samo da se koncentrišemo na (bežični) transport struje i energije, kao i solarnu energiju”, poručio je Vojtišek i dodao da će u SAD solarna energija obezbijediti mnogo više struje nego bilo koji drugi izvor energije.

On ističe da najnovija istraživanja u nauci, poput “Proton problema” se oslanjaju na Teslino naslijeđe i uprošćeno potvrđuju da se Zemlja vrti sa mnoštvom magnetnih sila koje su nama nepoznate u svemiru i da bi čovjek mogao da ih iskoristi za dobijanje energije.

Skup u Privrednoj komori Beograda je organizovalo Udruženje saobraćaja, telekomunikacija i informatičke delatnosti u saradnji sa Teslinom naučnom fondacijom Srbije i SAD.

Savjetnik Udruženja Dragan Ristović je kazao da je skup organizovan kako bi se povodom 160 godina rođenja Nikole Tesle sačuvale i afi rmisale nove tehnologije, bazirane na Teslinim istraživanjima.

Jeleni Pušac Broćilović Zlatna plaketa i medalja

Kapsule od liofi lizovanog srijemuša su osvojile još jednu zlatnu medalju za biološku inovaciju i to na 36. međunarodnoj izložbi PRONALAZAŠTVO – BEOGRAD 2021, koja je odžana u Beogradu od 1. do 3. juna 2021. godine, u atrijumu Etnografskog muzeja.

Na izložbi je učestvovalo 10 zemalja sa 57 eksponata. Republika Srpska je učestvovala sa pet eksponata za koje je osvojila šest priznanja (jedan pehar, tri zlatne plakete, dvije srebrne, jedna bronzana).

Organizator izložbe bio je Savez pronalazača Beograda.

Z latna plaketa i medalja, kao i priznanja, su uručeni Jeleni Pušac Broćilović, inovatorki kapsula od liofi lizovanog srijemuša, a od Saveza inovatora Republike Srpske, Udruženja inovatora grada Banjaluka i “Elektrokrajine” Banjaluka tradicionalno 10. jula, uz obilježavanje rođendana velikog srpskog naučnika Nikole Tesle.

Više od 1000 lekova i fitopreparata mogu izazvati oštećenja jetre. Metabolizam lekova se većinom odvija u jetri dejstvom enzima citohroma P450 i sastoji se iz kataboličkih procesa (oksidacija, redukcija, hidroliza) pri čemu nastaju vrlo reaktivna jedinjenja i anabolički procesi (konjugacija) kojima se reaktivna jedinjenja inaktiviraju i zatim izlučuju. Hepatociti su izloženi toksičnim efektima ovih reaktivnih metabolita. Na intenzitet oštećenja jetre utiču: • način ishrane • prekomerna konzumacija alkoholnih pića • starosna dob i pol • prisustvo dijagnostifikovanih bolesti jetre • status imunološkog sistema • genetske predispozicije i dr.

Oštećenja se manifestuju kao hepatocelularna, holestatska ili kombinovana oštećenja jetre.

Hepatoprotektivna terapija nakon lečenja infekcije virusom Covid-19

Mr ph. Anica Crkvenčić

Mnogi pacijenti nakon terapije infekcije virusom Covid-19 se suočavaju sa poremećajima funkcije jetre. Najčešće primenjivani lekovi imaju sledeće efekte: • Antivirotici (ritonavir, remdesivir) mogu izazvati akutna hepatocelularna oštećenja; • Antibiotici (azitromicin, tetraciklini, amoksicilin +klavulanska kiselina) mogu prouzrokovati akutna holestatska oštećenja; • Hidroksihlorokin kod dugotrajne primene može prouzrokovati insuficijenciju jetre; • Paracetamol i ostali nesteroidni antireumatici mogu izazvati hepatocelularna ili kombinovana hepatocelularna i holestatska oštećenja.

Pacijentima se nakon kombinacija ovih lekova preporučuje upotreba preparata za regeneraciju i zaštitu jetre u periodu od bar tri meseca. Najčešće se primenjuju preparati koji sadrže aminokiseline (L-ornitiL-aspartat, holin, L-metionin), esencijalne fosfolipide, silimarin, antioksidanse, ekstrakt sladića, koren maslačka, vitamine B kompleksa i dr.

Sikavica

Ovi protektivni preparati imaju antiinflamatorni, antioksidativni, regenerativni efekat i stimulišu metaboličku funkciju jetre. Ekstrakt korena sladića (Glycirrhiza glabra) sadrži triterpenske saponine i flavonoide, plod piskavice (Silybum marianum) sadrži flavolignane (silimarin), flavonoide i ulja, kurkuma sadrži etarska ulja i kurkuminoide. Najčešće primenjivan hepatoprotektiv je silimarin (predstavlja smesu flavolignana:1,5-3% silibinA i B (silibinin 60-70%) izosilibinin A i B, silikristin, silidianin.

Hepatoprotektivni efekat silimarina se manifestuje preko tri mehanizma: • Stimuliše sintezu proteina u hepatocitima i na taj način stimuliše regeneraciju jetre; • Inhibira neutrofile i produkciju prostaglandina i leukotriena, stabilizuje štapićaste ćelije, što izaziva antiinflamatorni efekat; • Antioksidativni efekat.

Plod piskavice

Preporučeno doziranje je 200400mg standardizovanog silimarina

Sladić

(standardizacija SE na 70-80% silimarina). Silimarin se koristi i kao antidot kod trovanja gljivama amanita phaloides, obično u vidu infuzionog rastvora u dozi 20mg/kg tokom 24h u četiri doze (2h)

Klinička efikasnost: smanjenje patoloških vrednosti AST i ALT, albumina i MDA u odnosu na placebo.

Kurkuma