LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB: Dnevnik besne domaćice

LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB PREDSTAVLJA

REMEK-DELO SVETSKE KNJIŽEVNOSTI DNEVNIK BESNE DOMAĆICE, U KOME GLAVNA JUNAKINJA PIŠUĆI O SEBI, SVOJIM BROJNIM STRAHOVIMA I SVOJIM NAJBLIŽIMA, POKUŠAVA DA OSMISLI JEDNOLIČAN ŽIVOT. O ROMANU SMO PRIČALI SA KNJIŽEVNICOM VEDRANOM RUDAN, KOJA OVU KNJIGU SMATRA „KNJIGOM SVOG ŽIVOTA“ I U NJOJ NALAZI MNOGO VAŽNIH PORUKA PODRŠKE ŽENAMA

Roman američke autorke Sju Kofman Dnevnik besne domaćice bio je tema 73. Laguninog književnog kluba, koji je prikazan na Laguninom Jutjub kanalu i na Instagram profilu laguna_knjige. Sa književnicom Vedranom Rudan, koja je napisala predgovor i na čiji je predlog Laguna objavila knjigu, razgovarala je PR Lagune Tanja Vučković. Vedrana je knjigu pročitala mnogo puta i u različitim životnim fazama, pa i ne čudi što se u svakoj prostoriji njenog doma nalazi po jedan primerak knjige jer je, kako kaže, ta knjiga njena snaga, inspiracija i utešiteljka.

Foto: Rino Gropuzzo

U knjizi pratimo život glavne junakinje Betine, jedne vrlo obrazovane mlade dame. Pre udaje je krenula jednim putem, pa bismo očekivali da se na kraju ostvarila kao bogata i uspešna slikarka, ali zahtev njenog vremena, porodice, oca bio je da se uda, postane majka i supruga i da se tome podredi. U takvom svetu nije srećna. Kako pravilno tumačiti knjigu sa 22 godine, sa koliko ste je Vi prvi put čitali, a kako sa 30, 50 ili 70 godina? Šta Vam je svakim sledećim čitanjem novo otkrivala?

Kad sam imala 20 godina, poslala mi je vrlo jasnu poruku – nikad ne smiješ biti Tina. Nikad ne smiješ biti žena koja će imati muža koji će te podrazumijevati kao predmet, kao sluškinju, nikad ne smiješ imati dvoje djece čiji ćeš biti rob, nikad ne smiješ biti žena koja nema pravo na slobodu, na svoje ja, na svoj posao, na svoj raspored vremena. Kad sam je čitala kao majka dvoje male djece, sa mužem koji je maltene preslikani Tinin, samo što je moj imao mnogo manje para, postala sam Tina – rob dvoje male djece i muža kome sam čistila, kuhala, prala, peglala. Samo što je ona imala sluškinju da to radi za nju, ali to nije bitno. Ona je rob, nema svojih para, ovisi o mužu. Tina mi je otkrila i još jednu veliku životnu istinu – da su žene jedna drugoj neprijatelji. Tina nema prijateljica. Jedina prijateljica joj je sluškinja, ali to je prijateljstvo bez riječi u kom dvije ropkinje jedna drugu razumiju. A sve druge oko nje su njene neprijateljice, kao što su, nažalost, i oko mene i oko mnogih drugih žena.

Tinin način života je nesumnjivo diktat vremena. To je Amerika krajem šezdesetih godina prošlog veka. Ali koliko je i njena krivica što se našla u takvoj situaciji?

Ne slažem se da je njen način života diktat vremena. Ovo jeste prava književnost upravo zato što nema veze sa vremenom. Tinina pozicija američke žene krajem šezdesetih godina prošlog vijeka ista je kao pozicija srpske žene krajem ove godine. Žena rob, žena sluškinja, žena s parama ili bez para, to su samo nijanse. Ako si bogata, pitanje je samo da li imaš love da kupiš velike grudi da bi zadovoljila kriterije muža, ili u Tininom slučaju da li imaš love za skupu haljinu, jer silikoni nisu bili u modi kad je ona živjela. Ali nema razlike.

Žene inače nemaju izbora jer su definitivno ograničene statusom žene. Svetom su vladali muškarci i šezdesetih i danas, a ti moraš zadovoljiti njihove kriterije da bi uspio.

Čini se da danas žene imaju mogućnost izbora, stopa razvoda je mnogo viša, žene zauzimaju važna mesta.

Stopa razvoda jeste visoka, ali to za ženu ne znači slobodu. Žene traže razvod u 99% slučajeva, ali nakon razvoda su veće ropkinje nego prije. Dečurlija su posle njihova briga, alimentacija se po pravilu ne plaća, bar na ovim prostorima, žena gubi krov nad glavom, nema dovoljno novaca da plaća podstanarstvo, postaje ropkinja i definitivno izopćena. Razvod jeste neka vrsta oslobađanja od zlostavljača, ali da bi opet postao „normalan“, moraš naći drugog sponzora, jer ne možeš jednostavno platiti svoju slobodu. Takvo pitanje postavila mi je unuka: „Zašto se ti, nona, od prvog muža nisi razvela prije?“ Ja sam joj rekla da nisam imala novaca. Razvod je sloboda ako imaš para.

Tina je posvećena domu, nema svoj novac, nema svoje ishodište. Pisanje joj pomaže da preživi. Ženama kao da se nameće osećanje krivice ako se bave nečim što nisu deca i muž.

Mi smo predodređene da rađamo, zasad. Nauka ide toliko daleko da će valjda jednom i muškarci rađati, ali je vrlo zanimljivo što se retko spominje da žene pružaju otpor. Na primer, Japanke su strahovito potlačene, ali pružaju otpor. Natalitet u Japanu je nula. Ne žele udaju, ne žele djecu. To jeste tužno, ali jedini pravi put prema ženskoj slobodi je nerađanje. Mi smo pred stravičnim „Sofijinim izborom“ – hoćemo li biti uspješne i slobodne bez djece, ili rastrzane između posla, muža i djece. Djeluje da je nemoguće to uskladiti, ali vidim da se sada pojavljuju novi muškarci. Ima velikih muškaraca i njima se ne daje šansa. Ja prva kažem da su svi muškarci svinje osim ako se ne dokaže suprotno, ali i mi koje se borimo za ženska prava baš i ne čačkamo dovoljno. Nisu svi muškarci svinje, ima dobrih muškaraca i ne bismo ih smele olako osuditi.

Kakvi su muškarci u knjizi Dnevnik besne domaćice?

Uglavnom onakvi kakvim ih drže borkinje za ženska prava. Rekla bih da su takozvani tipični – zlostavljači koji žele ropkinju i sluškinju. Ali tu je i otac koji voli svoju kćer, koji želi da se ona ostvari na način na koji ona želi. Tu je i psihoterapeut koji joj daje snagu da preživi, koji joj otvara vidike. Dakle, imamo dva muškarca koji su drugačiji, i tu je autorica knjige velika spisateljica, definitivno jedna od najvećih američkih spisateljica. Ona ne dijeli svijet na muškarce svinje i žene žrtve. I usudila bih se reći da je to velika šamarčina ženama, jer im vrlo jasno poručuje – ostavljate svoje sestre na cjedilu.

Drugi sloj romana je prikaz američkog društva tog vremena.

Velika stvar je što je to i prikaz ovog vremena.

Tipičan predstavnik te Amerike je čovek koga Tina bira za ljubavnika. Zašto se, po Vašem mišljenju, Tina odlučuje na taj korak? Da li je to spas, osveta ili znatiželja?

Mi smo pred stravičnim „Sofijinim izborom“ – hoćemo li biti uspješne i slobodne bez djece, ili rastrzane između posla, muža i djece

Mislim da nije ništa od toga. To je želja da u učmali život unese malo živosti. Ljubavnik u nesretnom braku nikad nije rešenje ni spas. To je čokolada. Neka žena će svoju tugu i nesreću razbiti otvaranjem frižidera, a druga će naći ljubavnika. Dakle, i u Tininom slučaju ljubavnik je čokolada, ali gorka.

Roman obiluje autentičnim epizodama. Tina je dobra osoba, što se vidi u odnosu sa kućnom pomoćnicom. Ali ona je stalno na granici anksioznosti i depresije. Zapustila je kuću, teško joj padaju obaveze. Izdvojila bih epizodu kad je pao sneg u Njujorku, a ona izašla da nahrani golubove i veverice. Da li je cilj ove scene da nam predstavi Tinu kao dobru ženu?

Mislim da ne. Ta scena je zastrašujuća i autorka njome želi da nam predstavi muža kao monstruma, kao sadistu koji je probudio njihovu decu, koja su nevina jer nemaju stav, ne poznaju život, i nahuškao ih da se zajedno narugaju majci. On je učinio najveći mogući zločin, uzeo je decu kao oruđe da bi se rugala vlastitoj majci. Prošla sam kroz isto kada je moj bivši muž, da bi se narugao mom tadašnjem poslu radijskog novinara, pružao našoj djeci kuhaču pod nos i mene oponašao kao luđakinju koja ljudima postavlja glupa pitanja.

Zanimljiva je i simbolična završna scena – zidni sat, bubašvaba koja se zaglavila u satu, opasnost koja preti od kazaljke i Tina koja ima ogromnu potrebu da spase tu bubu. Koga ona zapravo spasava?

Sebe. Može li žena bubašvaba sebe spasti od sata? Teško, osim ako ne prepozna svoju snagu. Ako žena bubašvaba prepozna snagu koja je samo njena i u njenom srcu, onda će pobjediti taj sat i tu je poruka jasna. Naša sudbina, koliko god da smo bijedne, siromašne ili bogate, u našim je rukama.

Koje su najvažnije poruke ove knjige?

Otkrijte tko ste. Jednako je legitimno željeti postati predsjednica Evrope, predsjednica sveta, književnica, kurva, kuharica, čuvarica djece ili žena koja se bavi pranjem suđa. Davno sam o tome razgovarala sa svojom kćeri koja je žarko željela biti iza kase u marketu. Imala je trinaest godina i ja sam joj rekla: „To je prava stvar ako imaš izbor da to budeš, ali ako ti je to sudbina, onda nije dobro. Završi fakultet, pa odluči hoćeš li biti čuvarica djece ili ćeš raditi u marketu, ili ćeš otkriti cjepivo.“ Budi svoja, znaj šta hoćeš i bori se za to. ■