Pravilna aplikacija inzulina – preduvjet dobre glukoregulacije Prof. dr. sc. Sanja Klobučar Majanović, dr. med. Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma, KBC Rijeka Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet Zahvaljujući napretku tehnologije danas su dostupni suvremeni bazalni i prandijalni inzulini koji omogućuju manje dnevne oscilacije glikemije, smanjujući učestalost hipoglikemija i postprandijalnih skokova razine glukoze u krvi, čime doprinose ne samo boljoj metaboličkoj kontroli, već i značajno unaprjeđuju kvalitetu života osoba sa šećernom bolesti. Da bi se iskoristio puni potencijal modernih inzulina u postizanju učinkovite kontrole glikemije i boljih ishoda liječenja, inzulinske pripravke je neophodno pravilno aplicirati. Temeljna načela pravilne aplikacije injektibilne terapije neizostavan su dio standardne edukacije prilikom uvođenja inzulina u terapiju koju treba osigurati za sve bolesnike, a prema potrebi i za osobe koje o njima skrbe. Unatoč nekim poboljšanjima tijekom posljednjih godina, tehnika ubrizgavanja inzulina i dalje je neoptimalna kod mnogih pacijenata, ističući potrebu za jasnijim preporukama i kvalitetnijom edukacijom. Čak i u bolesnika koji su prošli temeljitu strukturiranu edukaciju putem dnevnih bolnica opaža se da s vremenom zanemare pojedine aspekte koje pravilna aplikacija nalaže. Stoga je izuzetno važno prilikom redovitih kontrola u dijabetološkoj ambulanti pregledati mjesta aplikacije inzulina te utvrditi postoje li promjene kože i/ili potkožja na tim mjestima, posebice ako se radi o osobama s izrazitom glukovarijabilnošću, neobjašnjivima oscilacijama glukoze u krvi i čestim hipoglikemijama te kod kojih je zamijećena potreba za
10
visokim dozama inzulina. Nažalost, brojni su radovi, a i vlastita klinička iskustva potvrdila da oko 30-40% osoba na inzulinskoj terapiji razvija promjene potkožja na mjestima aplikacije inzulina. Lokalne komplikacije koje se mogu javiti na mjestima aplikacije inzulina mogu biti kratkotrajne kao što su krvarenje, bol, pečenje i osjećaj žarenja te kronične promjene preraspodjele potkožnoga masnog tkiva odnosno lipodistrofija. Promjene potkožnoga masnog tkiva u sklopu lipodistrofije mogu se manifestirati kao gubitak masnog tkiva, što se naziva lipoatrofija, ili kao pojačano nakupljanje masnog tkiva, što je puno češće, a naziva se lipohipertrofija. I dok se lokalna atrofija masnog tkiva očituje kao udubljenje na koži, lipohipertrofijske promjene mogu se prepoznati kao otvrdnuća na mjestima aplikacije inzulina. Patofiziološki mehanizmi u podlozi nastanka lipodistrofičnih promjena nisu sasvim razjašnjeni, ali vjerojatno se radi o imunološki posredovanim promjenama. Ako se inzulin aplicira na mjestima lipodistrofičnih promjena, apsorpcija inzulina je nepredvidljiva, a time i brzina i duljina njegova djelovanja. Najčešće je zbog slabije apsorpcije potrebno povećati dozu inzulina, no istraživanja su utvrdila i veću učestalost neobjašnjivih hipoglikemija uz izraženu glukovarijabilnost u osoba s lipohipertrofijskim promjenama. Multicentrično istraživanje provedeno u Španjolskoj prije nekoliko godina koje je obuhvatilo osobe s tipom 1 i tipom 2 šećerne bolesti
