ŠEĆERNA BOLEST I HIPERTENZIJA Ivan Durlen, dr. med., spec. interne medicine, nefrolog Zavod za nefrologiju i dijalizu KB Dubrava
Arterijska hipertenzija (AH) postaje sve veći problem modernog vremena koji generalno ne mari za ekonomski status i razvijenost društva. Starenje stanovništva, stresan te sjedilački način života, porast tjelesne težine samo su neki od čimbenika koji doprinose sve većoj učestalosti hipertenzije. Zanimljivo je napomenuti kako je globalna učestalost AH u odraslih (starijih od 18 godina) u svijetu oko 30-45%, a u populaciji starijoj od 60 godina premašuje 60%. Pretpostavlja se kako će do 2025. godine čak 1,5 milijardi odraslih bolovati od hipertenzije. Hipertenzijom se definira razina arterijskog tlaka kod kojeg je prednost terapije nad rizikom potpuno jasna. Prema smjernicama Europskoga kardiološkog društva i Europskog društva za hipertenziju (ESC/ESH) iz 2018. godine govorimo o vrijednostima sistoličkog krvnog tlaka ≥ 140 mm žive i/ili dijastoličkog krvnog tlaka ≥ 90 mm žive izmjerenima u ordinaciji. Velik je problem što hipertenzija često ne izaziva simptome pa oko četvrtine bolesnika nije ni svjesno bolesti do trenutka oštećenja nekog od ciljnih organa (srce, mozak, bubrezi). Od bolesnika koji su liječeni nažalost ne postižu svi zadovoljavajuće vrijednosti tlaka te je izrazito važno promicati svjesnost o dijagnostici i adekvatnom liječenju hipertenzije. Hipertenzija se rijetko javlja izolirano te je obično povezana s drugim čimbenicima kardiovaskularnog rizika (dislipidemija, intolerancija glukoze, šećerna bolest). No zajednička pojavnost šećerne bolesti i hipertenzije ne isključuje sekundarne uzroke hipertenzije te je u sklopu obrade potrebno isključiti potencijalne uzroke (renovaskularna bolest, primarni hiperaldosteronizam). Ono na što treba obratiti pažnju kod
12
pacijenata sa šećernom bolesti jest mogućnost značajne posturalne hipotenzije (pada tlaka kod ustajanja) zbog potencijalne autonomne neuropatije, stoga svim pacijentima treba izmjeriti tlak i u sjedećem i u stajaćem položaju. AH je učestala u bolesnika sa šećernom bolesti tipa 1 i tipa 2, no incidencija je značajno različita ovisno o trajanju šećerne bolesti. Kod bolesnika sa šećernom bolesti tipa 1 nakon 10 godina bolesti incidencija AH iznosi 5%, nakon 20 godina 33%, a nakon 40 godina 70%, te je usko povezana s pojavom albuminurije (izlučivanje albumina urinom) kao indikatorom bubrežnog oštećenja. Kod bolesnika sa šećernom bolesti tipa 2 čak 39% ima hipertenziju pri dijagnosticiranju šećerne bolesti, a u polovice tih bolesnika visoke vrijednosti tlaka prethodile su značajnoj albuminuriji. Kod šećerne bolesti tipa 2 hipertenzija je značajno povezana s pretilosti. Općenito govoreći, učestalost hipertenzije u bolesnika sa šećernom bolesti veća je oko dva puta nego u općoj populaciji i u porastu je. U podlozi nastanka arterijske hipertenzije u bolesnika sa šećernom bolesti nekoliko je važnih čimbenika. Razvoj dijabetičkog oštećenja bubrega (nefropatije) dovodi do propadanja funkcije bubrega, što se očituje u smanjenju izlučivanja mokraće i gubitku proteina mokraćom, a to oboje neovisno povisuje kardiovaskularni rizik. Zadržavanje natrija i proširenje volumena tijela povezano je s pojačanom reapsorpcijom glukoze u proksimalnom tubulu (Na-glukoza kotransporter), a vodi k povišenju krvnog tlaka. Treba napomenuti kako je u ovih bolesnika izuzetno bitno ograničenje unosa soli hranom. Hiperinzulinemija (inzulinska rezistencija), aktivacija i simpatičkog živčanog sustava i renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava te
