doc. dr. sc. Marija Karbić Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga u hrvatskoj povijesti

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

doc. dr. sc. Marija Karbić UDK: 929.52 Banići Lendavski Hrvatski institut za povijest Izvorni znanstveni rad Podružnica za povijest Slavonije, Primljeno: 30.09.2011. Srijema i Baranje Prihvaćeno: 01.10.2011. Slavonski Brod – Zagreb

Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga u hrvatskoj povijesti

U radu se govori o Banićima Lendavskim, obitelji potekloj iz plemićkog roda Hahót, koji je prema svjedočanstvu Šimuna de Kéza u Ugarsku došao iz njemačkih zemalja. Najveća pažnja pritom je poklonjena Nikoli, koji je dužnost bana cijele Slavonije obnašao sredinom 14. stoljeća, te njegovim sinovima Ivanu i Stjepanu, koji su također bili banovi.

Ključne riječi: Banići (Bánfi) Lendavski, plemićke obitelji, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Obitelj Banića Lendavskih potječe iz plemićkog roda Hahót ili Hahold odnosno Buzad-Hahót, čiji su preci u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo došli iz njemačkih zemalja. Najstariju vijest o njihovu dolasku donosi nam Šimun de Kéza u svom djelu Gesta Hungarorum, napisanom 80-tih godina 13. stoljeća, u poglavlju koje govori o vitezovima koji su u službu ugarskih kraljeva pristigli iz drugih dijelova Europe.1 Šimun nam ne spominje ime njihova pretka koji je došao u Ugarsku ni vrijeme kada se to odigralo, već samo kaže: Buzad autem generatio de Mesn originem trahit, nobiles de districtu Wircburg. 2 Većina povjesničara danas se slaže da je Mesn Meissen, a Wircburg Wartburg, te da je, dakle, ovaj plemićki rod podrijetlom iz Türingije.3

O vremenu kada su pripadnici plemićkog roda Buzad-Hahót stigli u Ugarskohrvatsko kraljevstvo, svjedoči nam Požunska kronika.4 U njoj stoji da je je ovaj rod “bio u Ugarsku uveden po kralju Stjepanu, sinu Bele II.” (per regem Stephanum, filium secundi Wele introducitur in Hungariam).5 Da su Buzadi došli u vrijeme kralja Stjepana

1 U novije vrijeme kronika Šimuna de Kéza objavljena je u: László Veszprémy – Frank Schaer (prir.),

Simonis de Kéza Gesta Hungarorum (Budimpešta – New York, 1999). Od ranijih izdanja vidi, npr.:

Sándor Domanovszky (prir.), “Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum”, u: Imre Szentpétery (ur.),

Scriptores rerum Hungaricarum, 2 sv. (Budimpešta, 1937-1938), 1: 129-194. O Šimunu de Kéza i njegovu djelu više nalazimo, npr., u: Sándor Domanovszky, Kézai Simon mester és krónikája (Budimpešta, 1906); József Gerics, “Adalékok a Kézai-krónika problémáinak megoldásához”, Annales Universitatis

Scientiarum Budapestinensis. Sectio Historica 1 (1957), 106-134; Jenő Szűcs, “Theoretische Elemente in

Meister Simon von Kézas Gesta Hungarorum 1282-1285”, u: Nation und Geschichte: Studien (Köln –

Beč – Graz – Budimpešta, 1981), 263-328. Za novije, kraće, ali vrijedne priloge o Šimunu vidi: Tibor

Almási, “Kézai Simon (Simon de Keza)”, u: Gyula Kristó (ur.), ”Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) (Budimpešta, 1994) (dalje: KMTL), 348; Pál Engel, The Realm of St Stephen. A History of

Medieval Hungary (London – New York, 2001), 121-122. Za vijesti o plemićkim rodovima njemačkog podrijetla u Šimunovom djelu usp.: Marija Karbić, “Miles corridatus intrat. Vijesti o dolasku njemačkih vitezova na područje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu Simona de Kéza”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2005, 67-73. 2 Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, 166. 3 Usp. Isto, 167. Tezu da Hahóti potječu iz Türingije, između ostalih, zastupaju i Vjekoslav Klaić,

“Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301-1382)”, Rad JAZU 142 (Zagreb, 1900), 174; te Ferenc Sebők, “Hahót nem”, KMTL, 251. Ipak, treba spomenuti da postoje i drugačija mišljenja. Tako je J. Karácsonyija smatrao da je Mesn Messendorf, jugoistočno od Graza, a Wicburg

Marburg (Murburg) u Štajerskoj. Usp. János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig (Budimpešta, 1900), 567. 4 Požunska kronika objavljena je u: Sándor Domanovszky (prir.), “Chronicon Posoniense”, u: Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum, 2: 13-51. O kronici više vidi u: Sándor Domanovszky, “A Pozsonyi

Krónika és a kisebb latin nyelvű prózai szerkesztések”, Századok 39 (1905), 402-419, 518-526; Isti,

“Chronicon Posoniense”, 9-11. 5 Isto, 35. Stjepan III. najvjerojatnije ih je pozvao kako bi mu pomogli u borbi sa Stjepanom IV. (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, 167). O Stjepanu III. i Stjepanu IV. vidi: Engel, The Realm, 52.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

III. govori nam i Ungarnchronik Heinricha Mügelna.6 Ona nam donosi i podatak da se je prvi član obitelji, koji je došao u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, zvao Hahold. Osim toga, navodi i da je on potekao od grofova Orlamünde,7 što bi također ukazivalo na vezu ovoga roda s Türingijom. I u svojoj kronici naslovljenoj Chronicon Rhytmicum, a pisanoj u stihovima i na latinskom jeziku, Mügeln ponavlja taj podatak,8 a iste podatke navodi i János Thuróczy u svom djelu Chronica Hungarorum. 9

Već u prvoj polovini 13. stoljeća rod se podijelio na tri glavne grane: Arnoldovu, Buzadovu i Hahótovu,10 od kojih je za nas ovdje najzanimljivija upravo ova treća grana, čiji su odvjetak i Banići Lendavski. Među pripadnicima ove grane treba istaknuti Mihaela, koji se u vrelima spominje od 1222. do 1256. godine, a čiji je otac Hahót (I.) i začetnik ove grane.11 Mihael je obavljao službu magistra stolnika na kraljičinom dvoru, to jest bio je magistar dapiferorum regine (1239.-1240.).12 Godine 1244. dobio je od kralja Bele IV. za zasluge, koje je stekao tijekom tatarske provale, Lobor,

6 Ovu kroniku Mügeln je napisao za hercega Rudolfa negdje nakon 1358. godine, i to u prozi na njemačkom jeziku. Tekst kronike objavljen je u: Jenő Travnik (prir.), “Chronicon Henrici de

Mügeln Germanice conscriptum”, u: Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum, 2: 105-223.

O Heinrichu Mügelnu, ovoj kronici i drugim njegovim djelima više vidi u: Sándor Domanovszky,

“Mügeln Henrik német nyelvű krónikája és a Rímes Krónika”, Századok 41 (1907), 20-35, 119-142;

Travnik, “Chronicon Henrici de Mügeln”, 89-102; Kornél Szovák, ”Mügeln Henrik”, KMTL, 470;

Marija Karbić, “Heinrich von Mügeln i njegove kronike”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/

VDG Jahrbuch 2006, 13-20, te ondje navedenoj literaturi. 7 Buzad dez geslechte von kunig Stephan dez andern Belan sun wart pracht in Vngerlant und ist purtig ausz denn graffen Orlamunde. Der erst, der do kam, den hiesz man Hahold, dez selben sun hiesz auch Haholt und

Arnolt. Aus den ist kumen des geslecht Busad bany. (Travnik, “Chronicon Henrici de Mügeln”, 138). 8 Ova je kronika objavljena u: Sándor Domanovszky (prir.), “Chronicon rhytmicum Henrici de Mügeln”, u: Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum, 2: 233-272. Više o njoj vidi u literaturi navedenoj u bilj. 6 i u: Domanovszky, “Chronicon rhytmicum”, 227-232. U ovoj Mügelnovoj kronici stoji: Buzaldi stirps processit/De Orlemund, que actica/In militari practica/Sepissime expressit ( Isto, 251). 9 Johannes de Thurocz, Chronica Hungarorum, prir. Elisabeth Galántai – Julius Kristó, 3 sv. (Budimpešta, 1985-1988), 1: 68. János Thuróczy bio je protonotar kralja Matijaša Korvina. Njegova kronika prati povijest Mađara od vremena zajednice Mađara i Huna do njegova vremena. O Thuróczyju i njegovu djelu vidi: Isto, 1: 9; János Thuróczy, Chronicle of the Hungarians, prir. Pál Engel (Bloomington, 1991), 1-19. 10 O plemićkom rodu Hahót,i njegovim različitim granama i posjedima pisali su Mór Wertner, “A Buzád-

Hahót nemzetség”, Turul 16 (1898), 19-33, 59-65; Karácsonyi, A magyar nemzetségek, 566-588; Sebők,

“Hahót nem”, 251; Stanko Andrić, “Hahold (Hahót; Haholdus, Haholthus, Hoholdus)”, Hrvatski biografski leksikon, 5 (Zagreb, 2002), 393-394. 11 Usp. Pál Engel, Középkori magyar genealógia/Magyarország világi archontológiája 1301-1457, PC CD-

ROM (Budimpešta, 2001) [dalje: Engel, KMG/MVA], KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 1. 12 Attila Zsoldos, Magyarország világi archontológiája 1000-1301 (Budimpešta, 2011), 66. O službi više vidi u: István Tringli, “asztalnokmester”, KMTL, 68.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Klenovnik i druge posjede,13 a u to je vrijeme bio i županom Varaždinske županije.14 Od Mihaelova brata, koji se također zvao Hahót (II.), a bio je župan županije Vas (1237.-1239.),15 potekla je tzv. lendavska ili donjolendavska grana plemićkog roda Hahót.16

Hahót (III.), Mihaelov nećak i sin Hahóta (II.), spominje se 1255. kao župan Rovišća.17 U to je vrijeme bio i u sukobu sa Zagrebačkim kaptolom. Godine 1256. Hahót je morao Kaptolu isplatiti desetinu, koju mu je uskraćivao pet godina, te je određeno kako će je ubuduće plaćati, o čemu je ispravu izdao slavonski podban Aleksandar od Podgorja.18 Godine 1272. Hahót je zajedno sa sinovima Stjepanom i Matejem darovao kaptolu u Vasváru neki vinograd kraj Lendave, te se tom prigodom spominje kao gospodar Lendave, po kojoj njegovi potomci i nose pridjevak Lendavski odnosno Donjolendavski.19 Za Stjepana, sina Hahóta (III.), župana varaždinske županije 1297. godine,20 na neko su vrijeme Lendavu doduše izgubili, kada im ju je oko 1314. preoteo Ivan Gisingovac,21 no, nazad ju je dobio već Stjepanov sin Nikola, koji je i začetnik obitelji Banića Lendavskih, čije je prezime i nastalo iz naziva funkcije koju je vršio.

Nikoli, kasnijem banu, tada mladom vitezu na dvoru (aulae iuvenis), Lendavu je kralj Karlo I. Robert vratio 1323. godine.22 Nikola se kao kraljev vitez istakao u borbama s pobunjenim velikašima Gisingovcima, s kojima je imao i osobne račune budući da su ovi njegovoj obitelji bili preoteli Lendavu, ali i u ratu protiv srpskog kralja Uroša, kao i u sukobima u Austriji.23 Potom je obnašao niz važnih dužnosti. Bio je župan Zaladske županije (1324.-1343.) i kraljičin magistar konjušnika (1333.-

13 Tadija Smičiklas i dr. (prir.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, 18 sv. (Zagreb, 1904-1990) [dalje: CD], 4: dok. 214, 245-247. 14 Zsoldos, Magyarország világi, 221. 15 Isto, 223. 16 Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 1. 17 CD 4: dok. 514, 597. 18 CD 5: dok. 548, 14-15. Aleksandrovu listinu potvrdio je kralj Bela IV. (CD 5: dok. 549, 16). 19 Gusztáv Wenzel, Codex diplomaticus Arpadianus continuatus. Árpád-kori új okmánytár, 12 sv. (Pešta-

Budimpešta, 1860-1874) 9: dok. 7, 9. Lendava se danas nalazi u Sloveniji, a tada je pripadala županiji

Zala. 20 Zsoldos, Magyarország világi, 222. 21 Engel, KMG/MVA, MVA, “Várnagyok és várbitokosok”, s. v. Alsólendva. 22 György Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, 11 sv. (Buda 1829-1844), 8/2: dok. 210, 457-463. Usp. i Klaić, “Hrvatski hercezi”, 174. Iuvenis je naslov koji se davao vitezovima koji još nisu oženjeni, te nije bio u vezi sa stvarnom dobi njegova nosioca. O tome vidi: Georges Duby, “In

Northwestern France. The ‘Youth’ in Twelfth-Century Aristocratic Society”, u: Frederic L. Cheyette (ur.), Lordship and Community in Medieval Europe, 198-209. 23CD 9: dok. 100, 117-119.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

1343.).24 Ponovno se istakao u ratu sa Srbima u Mačvi 1338. tijekom kojega je bio i ranjen.25 Zbog svojih zasluga u ratu sa Srbima, kao i na drugim bojištima, Nikola je 1343. dobio od kralja Ludovika Anžuvinca i Nempti, danas Lenti u Mađarskoj.26 O Nikolinom ugleda svjedoči i činjenica da mu je suprugom bila kći palatina Dionizija iz rod Péc.27 S druge strane, taj je brak mogao još i ojačati Nikolin položaj.

Slavonski ban Nikola je postao iza smrti bana Mikca 1343. godine.28 Kao ban prvi se puta spominje u dignitariju jedne kraljevske isprave 18. svibnja,29 a dan kasnije u pismu od 19. svibnja 1343. kralj obavještava stanovnike između Drave i Gvozda da im šalje bana Nikolu da ispravi razne nepravde koje su im nanesene.30

I uistinu, Nikola je vršeći službu bana nastojao srediti prilike u povjerenim mu kraljevinama. Jedan od važnih problema kojima se pozabavio bilo je i pitanje ubiranja tridesetine u Slavoniji. Usprkos starim zakonima prema kojima su tridesetinu trebali plaćati samo strani trgovci, i to samo na robu koju su uvozili u zemlju, u vrijeme o kojem je riječ tridesetina se počela naplaćivati i domaćim trgovcima, i to ne samo na robu koja se uvozila, već i na onu koja se izvozila. Stoga su se gradečki trgovci požalili kraljici Elizabeti, koja je potom naložila Nikoli da kao ban ispita cijeli slučaj. Ovaj je stoga 2. srpnja 1343. od Zagrebačkog kaptola zatražio da ispita kako se pobire tridesetina i je li pritom došlo do nekih zloupotreba.31 Nakon što su ga knez Dujam Frankopan (4. srpnja) i Zagrebački kaptol (2. kolovoza) izvijestili “tko i od čega plaća

24 Engel, KMG/MVA, MVA, “Ispánok”, s. v. Zala; “Bárók”, s. v. Királynéi lovászmester (magistar agazonum reginalium). Magistar kraljičinih konjušnika nalazio se na čelu vitezova koji su služili na kraljičinom dvoru, kao što se magistar kraljevih konjušnika (magistar agazonum regalium) nalazio na čelu vitezova koji su služili na kraljevskom dvoru. Vidi: István Tringli, “lovászmester”, KMTL, 416. 25 Više vidi: Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, 5 sv. (Zagreb, 1982), 2: 80, 89. 26 Darovnica je izdana 22.ožujka 1343. Usp. Fejér, Codex diplomaticus, 9/1: dok. 25, 85-90. Vidi i: Klaić,

“Hrvatski hercezi”, 174-175. 27 Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 3. Dionizije je dužnost palatina obnašao 1277.-1278. te 1283.-1284. Uz to bio je i slavonski ban, državni sudac, kraljičin tavernik, župan niza županija.

Usp.: Zsoldos, Magyarország világi, 296. O rodu Péc vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, 886-895;

Ferenc Sebők, “Péc nem”, KMTL, 534. 28 Tijekom vladavine Anžuvinaca na ugarsko-hrvatskom tronu u pojedinim su razdobljima postojali zasebni banovi za Slavoniju s jedne i Hrvatsku s druge strane, dok je u drugima postojao samo jedan ban pod čiju su nadležnost potpadale obje kraljevine. U razdoblju od 1301. do 1322. postoje 2 bana: ban čitave Slavonije (ban tocius Sclauonie) i ban Hrvata i gospodar Bosne (banus Chroatorum et dominus

Bosne), dok od 1322. do 1356. postoji samo jedan ban, koji do 1345. nosi naslov bana čitave Slavonije, a od 1345. do 1356. naslov bana čitave Slavonije i Hrvatske (banus tocius Sclauonie et Croacie). Od 1356. ponovo nalazimo dva bana: bana čitave Slavonije i bana Dalmacije i Hrvatske (banus Dalmacie et

Croacie). Opširnije o tome i političkim prilikama koje su uvjetovale ove promjene u organizaciji najviše vlasti vidi: Klaić, “Hrvatski hercezi”, 129-132. 29 Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Szlavón bán (regni Sclavoniae banus). 30 CD 11: dok. 47, 62. 31 CD 11: dok. 52, 66-67.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

tridesetinu u kraljevstvu”,32 sazvao je u Križevcima sabor čitave Slavonije na kojem je 8. kolovoza 1343. određeno da se tridesetina ubuduće pobire samo od one robe koja se uvozi u kraljevstvo iz Njemačke ili Italije.33

Kao ban Nikola se brinuo i za kovanje novca. Na Slavonskom saboru održanom u prvoj polovini studenog 1344. sklopio je najamni ugovor s Jakovom, sinom Ulfardovim, građaninom zagrebačkog Gradeca. Ovim je ugovorom Jakovu i njegovim suradnicima dao u zakup zagrebačku kovnicu banovaca zajedno s dobiti banske komore za 300 maraka godišnje, kao i sve daće između Drave i Save za još 1350 maraka godišnje. Ugovorom je određena i kvaliteta i vrijednost novca koji će se kovati, te način zamjene starog novca novim, a zabranjen je izvoz zlata, srebra i starog novca iz zemlje. Službenici kovnice potpadali su direktno pod sud samog bana, te im nisu smjeli suditi ni župani ni gradski suci.34

Nakon što je postao banom, Nikola je došao u sukob sa sinovima pokojnog bana Mikca oko nekih posjeda koje je Mikac stekao kao ban i koji su sada trebali pripasti njemu kao novom banu. O važnosti ovog sukoba svjedoči i činjenica da je zadatak da ih izmire kralj povjerio palatinu Nikoli Zsámbokiju i magistru kraljevskih tavernika. Sukob je riješen nagodbom sklopljenom u Višegradu 18. veljače 1344. kojom je Nikola dobio palaču Mikčevih sinova na zagrebačkom Gradecu, dok su Mikčevi sinovi zadržali neke posjede (Hothkow i Szenthgyuryh)35 u Križevačkoj županiji koje je njihov otac primio kao odštetu za banšćinu i kunovinu, te Rakovec (Rakonuk) koji mu je bio sudski dodijeljen, a pripalo im je i kupalište, mlin i neke druge nekretnine u Gradecu.36

Osim s Mikčevim sinovima, Nikola se sukobio i sa zagrebačkim biskupom Jakovom od Placencije. Sukob je izbio zato što je Nikola nametnuo neku daću Laškoj ulici (vicus Latinorum), podgrađu biskupskog Zagreba. Nakon što mu je kralj zapovijedio da ukine rečenu daću, Nikola je 13. travnja 1344. izdao povelju u kojoj se za uvođenje daće opravdava neupućenošću, te ističe da je po zapovijedi svoga kralja uvijek nastojao da svakoga, a naročito Crkvu, uzdrži u njenim pravima.37 Ovdje treba reći da ovo nije bila samo fraza i da je ban stvarno nastojao oko zaštite Crkve, što je kralj i tražio od njega.38 Stoga je sukob bana i biskupa predstavljao tek kratkotrajnu epizodu bez većeg značenja.

32 Usp. CD 11: dok. 54, 69-70; dok. 58, 72-73. 33 CD 11: dok. 60, 74-75. O rješavanju problema tridesetine vidi i: Klaić, Povijest, 2: 89. 34 CD 11: dok. 125, 166-169. Vidi i: Klaić, Povijest, 2: 96. 35 Vjerojatno se radi o Hotovi i Đurđevcu. Usp. Pál Engel, Magyarország középkor végén, PC CD-ROM (Budimpešta, 2002) [dalje: Engel, MKV],s. v. Hotova, Szentgyörgyi. 36 CD 11: dok. 86, 115-116. O ovim događajima vidi i: Klaić, Povijest, 2: 89. 37 CD 11: dok. 94, 128-129; usp. i: Klaić, “Hrvatski hercezi”, 176. 38 Jedno od prvih spomena Nikole kao slavonskog bana nalazimo u pismu kralja Ludovika od 25. svibnja 1343., u kojem mu kralj preporučuje novog zagrebačkog biskupa Jakova de Placencija. Usp. Klaić,

“Hrvatski hercezi”, 175.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Nikola se brinuo da osigura plaćanje desetine zagrebačkom biskupu. Dana 22. listopada 1343. nalaže županima, kaštelanima i svima drugima s područja pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije da zagrebačkom biskupu Jakovu plate desetinu, kao što su to činili i za njegova prethodnika.39 Dan kasnije zapovijeda Nikoli, kaštelanu Steničnjaka, da utjera desetinu na svome području.40 I dvije godine kasnije priča se ponavlja. Dana 24. kolovoza 1345. Nikola nalaže kaštelanima, načelnicima, sucima da utjeraju desetinu za zagrebačkog biskupa u Gariću.41 U listopadu iste godine, pak, iz Bihaća poziva sve u banatu da plate desetinu zagrebačkom biskupu,42 a zagrebačkom županu i samoborskom kaštelanu Ivanu zapovijeda da je utjeraju.43 Godine 1346. ponovo u kolovozu nalaže svima u svom banatu da plate desetinu zagrebačkom biskupu,44 a koprivničkom kaštelanu da pobere desetinu za zagrebačkog biskupa u Koprivnici.45

Osim već navedenim, Nikola se kao ban bavio i različitim drugim poslovima. Sudio je, brinuo se oko sređivanja posjedovnih pitanja, potvrđivao povlastice (pojedincima i zajednicama). Tako je 12. lipnja 1343. potvrdio stanovnicima naselja pod Ozljem,46 a 22. travnja 1344. stanovnicima Zeline povlastice koje su dobili od bana Mikca.47 Dana 13. rujna 1343. po njegovu nalogu križevački župan Pavao vraća Ivanu, sinu Ivanovu, posjed kod Sv. Ireneja, koji mu je oteo ban Mikac,48 što Nikola svojom ispravom potvrđuje 21. travnja 1346. godine.49 U kolovozu 1345. u Zagrebu, pak, potvrđuje Nikoli, sinu Petra Ludbreškog, posjede koje mu je 1326. darovao kralj Karlo Robert i u koje ga je uveo Zagrebački kaptol.50 Sljedeće godine, u svibnju, potvrđuje listinu Zagrebačkog kaptola od 20. kolovoza 1340. u kojoj je prepisana povelja od 7. prosinca 1329. kojom je Pavao, sin Mihalčev, garićkom pavlinskom samostanu darovao neku zemlju.51

39 CD 11: dok. 68, 89-90. 40 CD 11: dok. 69, 90. 41 CD 11: dok. 175, 227. 42 CD 11: dok. 186, 241-242. 43 CD 11: dok. 187, 242. 44 CD 11: dok. 238, 318. 45 CD 11: dok. 241, 321. 46 CD 11: dok. 51, 65-66. 47 CD 11: dok. 95, 129. 48 CD 11: dok. 66, 86-87. 49 CD 11: dok. 222, 297-298. 50 CD 11: dok. 179, 230-231. 51 CD 11: dok. 225, 302-303. Pavao Mihalčev pripadao je rodu bana Tibolda. Više o ovom darovanju garićkom samostanu vidi: Silvija Pisk, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Gariću (Moslavačka gora) i njegova uloga u regionalnoj povijesti, doktorski rad (Sveučilište u Zagrebu, 2011), 83.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Nikola rješava i imovinske sporove,52 ali nastupa kao sudac i u drugim vrstama sporova. Dana 21. kolovoza 1345. dao je, tako, Antoniju, plemiću iz Moravča, pravo da progoni Dešena, sina Vukojevog, koji je ubio Antonijevog brata Dionizija, a nije htio platiti krvarinu.53

No, osim što je kao ban obavljao ovakve redovite poslove usmjerene na rješavanje različitih problema stanovništva na teritoriju pod svojom upravom i osiguranje funkcioniranja normalnog života, Nikola je bio aktivno uključen i u neka važna politička zbivanja.

Obnašajući dužnost bana, Nikola je provodeći kraljevu politiku nastojao ograničiti moć velikaških obitelji. Nakon smrti kneza Nelipca u lipnju 1344. kralj je, naime, odlučio učvrstiti svoju vlast, pa je u rujnu iste godine Nikola po njegovu nalogu poveo pohod na Nelipčevu udovicu Vladislavu, inače sestru knezova Krbavskih. Iako silom nije osvojio sjedište Nelipića Knin, postigao je da mu Vladislava obeća da će se pokoriti kralju i predati mu Knin, te se početkom listopada vratio u Slavoniju. No, budući se Vladislava, ipak, nije stvarno pokorila, u lipnju 1345. Nikola je ponovno s vojskom krenuo na nju i zajedno s bosanskim banom Stjepanom Kotromanićem stigao pod Knin. Sukob je završio 23. lipnja kada je Vladislava u svoje ime i ime svoga sina Ivana obećala da će kralju vratiti sve kraljevske gradove koje je držala (uključujući i Knin), ako kralj Ivanu preda gradove u Cetinskoj i Kliškoj županiji.54

Nikola je bio zaslužan i što se je pokorio Budislav Ugrinić od plemena Šubića, gospodar Roga i Visovca, kojem je potom Ludovik u Višegradu 16. travnja 1345. potvrdio baštinjene posjede, a uz to mu je darovao i zemlje njegova pokojnog rođaka Ivana Jurišića Bribirskog.55 Klaić smatra da je Nikola imao zasluge i u tome što su se pokorili Kurjakovići.56 U svakom slučaju, nakon što su se 1345. kralju pokorili Nelipići i Kurjakovići, Nikola je počeo umjesto naslova bana čitave Slavonije nositi naslov bana čitave Slavonije i Hrvatske.57

52 Npr. 18. 3. 1346. (CD 11: dok. 211, 275-277). 53 CD 11: dok. 173, 224-225. 54 CD 11: dok. 157, 205-207. O navedenim događajima vidi opširnije u: Klaić, Povijest, 2: 94-98; Isti,

“Hrvatski hercezi”, 176; Ante Birin, Knez Nelipac i hrvatski velikaški rod Nelipčića, doktorski rad (Sveučilište u Zagrebu, 2006), 62-71; Ivan Botica, Krbavski knezovi u srednjem vijeku, doktorski rad (Sveučilište u Zagrebu, 2011), 88-93. 55 CD 11: dok. 149, 197. Klaić, Povijest, 2: 97; Isti, “Hrvatski hercezi”, 177. 56 Klaić, “Hrvatski hercezi”, 178. 57 Naslovom bana cijele Slavonije i Hrvatske Nikola se titulira, npr., u ispravi od 13. ožujka 1346. kojom magistru Petru Gregoriću i Mikovljevim sinovima potvrđuje posjed Vinično uz Lonju u kotaru

Velikog Kalnika (CD 11: dok. 211, 275-277).

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Nikola je zajedno s kraljem ratovao i protiv Venecije.58 U svibnju 1346. s kraljem je pošao u pomoć Zadru, koji su Mlečani opsjedali.59 U bitci koja se odigrala 1. srpnja pred mletačkom bastidom i u kojoj su Mlečani odbili Ludovikovu vojsku, izgubio je puno ljudi, a i sam je bio teško ranjen.60 Ova je rana vjerojatno bila i razlog s kojega je nedugo iza toga napustio bansku službu.61 Ipak, neko je vrijeme nakon ranjavanja još djelovao. Dana 6. srpnja u taboru pod Zadrom Nikolu od Ravna, sina Mikina, jobagiona križevačke utvrde, oslobađa ovisnosti o križevačkoj utvrdi i uzdiže u rang kraljevih službenika (servientes regis) zbog njegove vjerne službe i rana koje je pretrpio tijekom ovoga zadnjeg pohoda.62

Iako nije više bio banom, Nikola je i dalje bio blizak kralju i u njegovoj milosti. Na godišnjicu bitke kod Zadra kralj je Ludovik izdao povelju kojom je Nikoline gradove Lendavu i Nempti izuzeo od sudbenosti zaladskog župana i drugih državnih službenika.63 Nekoliko dana kasnije (6. srpnja) kralj Ludovik Nikoli potvrđuje i ispravu svoga oca Karla Roberta od 6. srpnja 1335. godine, kojom mu je ovaj potvrdio ranije isprave za neke posjede.64

Dvije godine kasnije Nikola se vraća u javnu službu, te obnaša dužnost zaladskog župana (1349.-1351.).65 Osim toga, dalje povećava i svoje posjede u Zaladskoj županiji. Dana 15. prosinca 1351. kralj Ludovik darovao mu je, naime, posjede Čene, Bankova sina, i Marka, Buzina sina, koji su umrli bez nasljednika, pa su njihovi posjedi bili vraćeni kralju.66

Godine 1353. Nikola postaje ponovno banom cijele Slavonije i Hrvatske.67 Kao iskusnog i vjernog službenika kralj ga je postavio na tu dužnost kako bi u upravljanja

58 Temeljnu studiju o zbivanjima u Dalmaciji u tom razdoblju predstavlja rad Dane Grubera, “Vojevanje

Ljudevita I. u Dalmaciji s hrvatskim velmožami i s Mlečanima i t. d. (1342-1348.)”, Izvješće kralj. velike gimnazije u Požegi koncem školske godine 1887./88. (1888), 3-101. O tome vidi i: Klaić, Povijest, 2: 99-107. 59 O zbivanjima koja su prethodila ovom pohodu više vidi: Nada Klaić – Ivo Petricioli, Zadar u srednjem vijeku (Zadar, 1976), 298-306. Glavni izvor za opsadu Zadra 1345.-1346. predstavlja djelo anonimnog autora Obsidio Iadrensis (objavljeno u: Branimir Glavičić i dr. (prir.), Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra (Zagreb, 2007.). O samom spisu više vidi u uvodnoj studiji M. Kurelca i D. Karbića “Ljetopis

‘Obsidionis Iadrensis libri duo’, njegovo historiografsko i povijesno značenje” u navedenom izdanju (Isto, 3-20). 60 CD 11: dok. 286, 378. 61 Klaić, “Hrvatski hercezi”, 178. 62 CD 11: dok. 231, 309-310. 63 CD 11: dok. 285, 376-377. 64 Usp. CD 11: dok. 286, 377-379.;CD 10: dok. 161, 223-224; CD 5: dok. 660, 151-152. 65Usp. Engel, KMG/MVA, MVA, “Ispánok”, s. v. Zala; Klaić, “Hrvatski hercezi”, 178. 66 CD 12: dok. 43, 59-60. 67 Kao ban tada se prvi put spominje 29. travnja 1353. (usp. Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v.

Szlavón bán (regni Sclavoniae banus).

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

hrvatskim zemljama pomogao prvo njegovom mlađem bratu hercegu Stjepanu, a potom nakon njegove smrti 1354. Stjepanovoj udovici Margareti, koja je vladala u ime svog i Stjepanovog malodobnog sina Ivana.68

U svibnju 1353. zajedno s hercegom Stjepanom predsjedao je Slavonskom saboru u Zagrebu. Ondje potvrđuje Pavlu Mihaelovom i njegovoj braći Nikoli i Stjepanu, plemićima iz Moravča, listinu bana Mikca.69 U rujnu, u Kninu na saboru koji je sazvao, krbavski se knezovi Grgur i Budislav obavezuju u ime svih hrvatskih plemića da će plaćati desetinu kninskom biskupu te se određuje način na koji će to činiti.70

Drugo Nikolino banovanje, ako izuzmemo njegov pohod na jug na Omiš i Klis kojima je u ime svoga nedoraslog sina Mladena Šubića upravljala kliška kneginja Jelena,71 nije bilo ispunjeno tako burnim događajima kao prvo. Nalazimo ga kako sudi, izdaje i potvrđuje različite isprave. Dana 23. lipnja 1353. nalaže čazmanskom kaptolu da omeđi granice nekih posjeda garićkog samostana u gračeničkom okrugu,72 što je kaptol i izvršio.73 U listopadu iste godine uređuje granice između posjeda građana Virovitice i okolnih plemića,74 a u veljači sljedeće zajedno s plemićkim sucima sudi u sporu između Virovitice i Pavla Mađara oko posjeda Drže (Derze) te presuđuje u korist Virovitice.75 Dana 2. prosinca 1354. herceškinja Margareta Nikoli i drugim službenicima zapovijeda da prilikom pobiranja daća poštuju slobode Turopoljaca,76 a nekoliko dana kasnije Nikola nalaže pobiračima marturine da ovu ne pobiru od garićkog samostana, jer da ovaj te daće nije plaćao ni za prijašnjih hercega i banova.77 U ožujku 1355. nalazimo ga u Zagrebu gdje odgađa parnicu između gradečke općine i Zagrebačkog kaptola,78 a 14. listopada 1355. Jakov, sin Benediktov, i Dominik, sin Jakovljev, pred njim zamjenjuju neke posjede u Varaždinskoj županiji.79

68 Klaić, “Hrvatski hercezi”, 129, 179. 69 CD 12: dok. 120, 164-165. 70 CD 12: dok. 146, 197-198. 71 O tome više vidi: Klaić, Povijest, 2: 139-141; Damir Karbić, The Šubići of Bribir. A Case Study of a

Croatian Medieval Kindred, doktorski rad (Budimpešta, 2000), 135-137. 72 CD 12: dok. 136, 185-186. O okolnostima koje su prethodile navedenim događajima, a i samoj reambulaciji više vidi: Pisk, Pavlinski samostan, 79-84. 73 CD 12: dok. 137, 186-188. Nikola potvrdio ponovno 7. 1. 1354. (CD 12: dok. 164, 219-220). 74 CD 12: dok. 153, 205-208. 75 CD 12: dok. 167, 221-225. 76 CD 12: dok. 195, 259. 77 CD 12: dok. 198, 262. Povod ovoj ispravi bila je žalba redovnika iznesena na Slavonskom saboru, koji se održao pod presjedanjem bana Nikole u Zagrebu. Redovnici su tvrdili da ubirači poreza od garićkog samostana i njegovih kmetova ubiru podavanja protivno slobodama samostana. Usp. Pisk, Pavlinski samostan, 51. 78 CD 12: dok. 210, 280-281. 79 CD 12: dok. 230, 306-307.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Iz toga nam je razdoblja Nikolina života sačuvana zanimljiva isprava koja nije vezana uz djelatnost Nikole kao bana, već se tiče njega privatno. Naime, dana 23. veljače 1355. Nikola je zajedno sa svojim sinovima Stjepanom, Franjom i Ivanom darovao franjevačkom samostanu u Szemenyu neko zemljište. U listini on izjavljuje i da su samostan osnovali njegovi preci.80 Iz ovog podatka i činjenice da se Szemenye nalazi u sklopu lendavskog vlastelinsta, glavnog posjeda Banića Lendavskih, možemo pretpostaviti da je ovaj samostan predstavljao i središte vjerskog života ove obitelji.

Kao ban Nikola se posljednji put spominje 22. veljače 1356. godine.81 Njegovu dužnost je s jedne strane preuzeo Leustahije Paksi koji od travnja 1356. vrši dužnost bana čitave Slavonije, a s druge strane Ivan Ćuz koji hrvatskim i dalmatinskim banom postaje u srpnju 1357. godine.82 Da li se Nikola možda povukao zbog bolesti, sa sigurnošću ne možemo reći. Ipak, taj razlog njegova povlačenja ne možemo isključito. Pogotovo ako uzmemo u obzir da se Leustahije prve tri godine svoga banovanja ne naziva banom čitave Slavonije već uz njegovo ime u ispravama stoji samo banalum tocius Sclavoniae tenente ili vicarius. 83 Osim toga, i Ćuz je hrvatskim banom imenovan tek sljedeće godine. Možda možemo pretpostaviti da je kralj čekao da vidi kako će se razvijati Nikolino zdravstveno stanje.

U svakom slučaju, Nikola se više nije vratio u javni život, a relativno brzo je i umro. U vrelima se, naime, kao živ posljednji put spominje u srpnju 1358. godine, a o njemu kao pokojnom govori se u ispravi iz listopada 1360. godine.84

I nakon Nikoline smrti glavni posjed obitelji ostaje Lendava. Lendavsko je vlastelinstvo u drugoj polovini 14. stoljeća zauzimalo područje od 725 km2, a u njega je ulazilo 90 sela i 4 trgovišta, od kojih je najznačajnije bila Lendava za koju su Banići 1366. dobili i pravo održavanja sajmova, čime su se ubrojili među prve u Ugarskohrvatskom kraljevstvu, koji su dobili takvo pravo.85 Osim u županiji Zala, u koju je tada ulazilo i Međimurje, Banići su u to vrijeme posjede imali i u drugim dijelovima Ugarsko-hrvatskog kraljevstva (u županijama Somogy, Sopron i Vas, a u hrvatskim zemljama npr. u Požeškoj, Varaždinskoj, Križevačkoj i Virovitičkoj županiji).86

80 CD 12: dok. 208, 278-279. Pogrešno datirano s 22. 2. 81 Klaić, “Hrvatski hercezi”, 180; Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Szlavón bán (regni Sclavoniae banus). 82 Paksi se na rečenoj dužnosti prvi puta spominje 6. travnja 1356., a Ćuz 2. srpnja 1357. (usp. Engel,

KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Szlavón bán (regni Sclavoniae banus).; Dalmát-horvát bán (regnorum

Dalmatiae et Croatiae banus). 83 Klaić, “Hrvatski hercezi”, 192. 84 Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 3. 85 Engel, The Realm, 263. 86 Josip Adamček – Ivan Kampuš (prir.), Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću (Zagreb, 1976), s. v. Banffy de Lydwa; Engel, MKV, s. v. Bánfi (alsólendvai).

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Banići Lendavski i dalje pripadaju među najuglednije i najutjecajnije obitelji u kraljevstvu. Nikolini sinovi Stjepan i Ivan obnašaju važne dužnosti. Stjepan je bio dvorski vitez od 1361. do 1380. godine,87 a zajedno su nosili naslov varaždinskih župana (1366.-1372.),88 te obnašali dužnost banova čitave Slavonije (1381.-1385.).89

Vršeći službu banova Stjepan i Ivan rješavali su posjedovna pitanja, sudili u različitim vrstama parnica. Tako ih, na primjer, kao suce nalazimo u sporu oko posjeda Selnice između Pavla, sina Jurja Zrinskog, i Pavla Krupskog, o čemu saznajemo iz njihove isprave od 29. listopada 1381. kojom nalažu Čazmanskom kaptolu da Pavla, sina Jurja Zrinskog, uvede u sporni posjed u skladu s njihovom presudom.90 U studenome 1381. na zahtjev Akuša, unuka bana Mikca, provode istragu o nekim nasiljima91. Dana 5. siječnja 1382. određuju, pak, da Marko Mikčev iz Gračana mora plaćati gornicu od svojih vinograda samostanu sv. Marije u Remetama.92

Braća su nastavila banovati i po smrti kralja Ludovika, kada je krunu naslijedila njegova kćer Marija. Sačuvana nam je njihova isprava od 20. prosinca 1382. kojom kao banovi nalažu županu, dožupanu i plemićkim sucima Vrbaške županije da ispitaju neka nasilja počinje na posjedima plemića u Polučju.93 Dana 28. siječnja 1383. donose presudu da je Ana iz Uzurnice kriva, jer je dva puta tražila svoju djevojačku četvrtinu,94 a u ožujku 1384. naređuje Zagrebačkom kaptolu da ispita nasilja u Orešju, što je ovaj i učinio.95

Inače, izgleda da je određeno suparništvo s potomcima bana Mikca, iako je Nikola postigao sporazum s njegovim sinovima, postojalo i dalje. Naime, kraljica Elizabeta,

87 Engel, KMG/MVA, MVA, “Az aula tagjai”. 88 Engel, KMG/MVA, MVA, “Ispánok”, s. v. Varasd (Zagoria). 89 Usp. Klaić, “Hrvatski hercezi”, 132, 211; Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Szlavón bán (regni

Sclavoniae banus). Kao banovi spominju se 18. ožujka 1381. – 1. kolovoza 1385. godine. Zanimljivo je da se u dignitarijima kraljevskih isprava kao ban cijele Slavonije spominje samo Stjepan (usp. npr. CD 16: dok. 210, 258), dok se u listinama, koje sami izdaju kao banovi, kao takvi navode obojica, a i kralj ih, kada navodi te isprave, obojicu naziva banovima cijele Slavonije (usp. npr. CD 16: dok. 243, 295). 90 CD 16: dok. 191, 229-233. Kaptol je na njihov zahtjev odgovorio u veljači 1382. obavještavajući ih da je u posjed za koji se dugo parničio, uveo Pavla, sina Jurja Zrinskog (CD 16: dok. 219, 268). 91 CD 16: dok. 196, 236-239. 92 CD 16: dok. 206, 250-253. 93 CD 16: dok. 266, 333. 94 CD 16: dok. 272, 342-344. Djevojačka četvrtina nasljedno je pravo kćeri; to jest, plemkinje su imale pravo na četvrtinu vrijednosti nasljednih dobara svoga oca. O tome više vidi: Magdalena Apostolova

Maršavelski, “Quarta puellaris po običajnom pravu Turopolja (13.-16. stoljeće)”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 42/2 (1992), 141-149; Lujo Margetić Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo (Zagreb, 1996), 303-310; Marija Karbić, “Položaj plemkinja u Slavoniji tijekom srednjeg vijeka”,

Historijski zbornik 59 (2006), 20-24. 95 CD 16: dok. 343, 455-456; dok. 344, 456-457.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Marijina majka, je 25. travnja 1383. Ivanu i Stjepanu naložila da ne pljačkaju imanja Mikčeva unuka Stjepana.96

Treba reći da su braća ostala uz kraljice Mariju i Elizabetu i u vrijeme sve većeg nezadovoljstva “ženskom” vladavinom i sve jačeg otpora prema njoj, te i dalje vrše dužnost banova.97 Tako su 6. siječnja 1385. uputili Nikoli, sinu kneza Dujma Blagajskog, pismo u kojem ga obavještavaju da su pavlinski samostan sv. Marije uzeli u svoju zaštitu te mu nalažu da ga štiti od svih nasilja.98 Kao banovi posljednji se puta javljaju 1. kolovoza iste godine kada Jurju i Valentinu, sinovima Henrika iz Konjske, i Bartolu, sinu Ivanu iz Konjske, opraštaju kaznu od 3 marke.99 No, iako više nisu banovi ostaju bliski dvoru, te se Ivan spominje kao mačvanski ban (1386.1387.).100 Godine 1388. Ivana ubrajaju među barune kraljevstva (tj. među najmoćnije i najutjecajnije ljude u njemu),101 a nekoliko godina kasnije (1391.) Ivanov sin Stjepan je vitez na kraljičinom dvoru.102 Nakon toga Baniće neko vrijeme više na nalazimo među ljudima bliskim kruni. Izgleda da su se povezali sa Žigmundovim protivnicima, te stoga upali u nemilost.103

Dvoru se ponovno približava Pavao, unuk bana Ivana.104 Ondje ga nalazimo od 1431. (prvo kao dvorjanina, a potom, 1435. godine, kao dvorskog viteza).105 Bio je i magistar konjušnika (agazonum regalium) (1437.-1438, 1453.-1456.);106 magistar stolnika (dapiferorum regalium) (1438.-1439.);107 magistar vratara (ianitorum regalium) (1456.-1458.).108 Osim toga bio je i župan Zale (1453.).109 Obiteljske posjede proširio

96 CD 16: dok. 284, 359. 97 Usp. Klaić, Povijest, 2: 241-246. O događajima nakon Ludovikove smrti, pa do učvršćenja Žigmundove vlasti vidi: Franjo Rački, “Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća”, Rad

JAZU, 2 (1868), 68-160; 3 (1868), 65-156; 4 (1868), 1-103; Klaić, Povijest Hrvata, 2: 217-367; Engel,

The Realm, 195-208. Rad Račkog, usprkos određenim netočnostima, i danas predstavlja vrijedan prilog poznavanju ove problematike. 98 CD 16: dok. 375, 497. 99 CD 16: dok. 418, 539. 100 Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Macsói bán (banus Machoviensis). 101 Engel, KMG/MVA, MVA, “ Az aula tagjai”, s. v. 1388. 102 Engel, KMG/MVA, MVA, “ Az aula tagjai”, s. v. 1390. 103Banići su bili među velikašima koji su 1403. nastojali spriječiti Žigmundov povratak iz Češke (Klaić,

Povijest, 2: 363). 104 Pavao je bio sin Ivanova sina Stjepana. Usp. Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 3 105 Engel, KMG/MVA, MVA, “ Az aula tagjai”, s. v. 1431. 106 Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Lovászmester (magistar agazonum regalium). 107 Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Asztalnokmester (magistar dapiferorum regalium). 108 Engel, KMG/MVA, MVA, “Bárók”, s. v. Ajtónállómester (magistar ianitorum regalium). O tome više vidi: István Tringli, “ajtónállómester”, KMTL, 32. 109 Engel, KMG/MVA, MVA, “Ispánok”, s. v. Zala.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

je dobivši od kralja Vladislava I. 1441. utvrdu i trgovište Papa u županiji Veszprém.110 I Pavlov brat Stjepan bio je među istaknutim pristalicama Vladislava I. Bio je uz njega dok je nastojao pokoriti Celjske, te se kod Samobora 1. ožujka 1441. sukobio i s njihovim zapovjednikom Janom Vitovcem. Pretrpio je poraz i bio zarobljen te se domogao slobode tek nakon što su Celjski postigli sporazum s Vladislavom.111 Stjepan je poginuo na Kosovu Polju kao sudionik pohoda Ivana Hunyadija protiv Osmanlija 1448.112

Prema Thuróczyju Pavao je bio među velikašima u kraljevoj pratnji kada je ovaj Ladislavu Korvinu podijelio oprost za ubojstvo Ulrika Celjskog. Iako je bio prisutan, Pavao nije tome bio sklon. Pripadao je grupi velikaša koja nije željela da položaj vrhovnog kapetana Ugarske postane nasljednim, pa ga nalazimo među onima koji su kralja nagovarali da osveti Ulrikovu smrt.113 Prisustvovao je i Ladislavovu uhićenju, a kasnije je bio i među protivnicima izbor Matijaša Korvina za kralja te je podržavao protukralja Fridrika III.114 Sve to je dovelo do toga da nakon dolaska kralja Matijaša Korvina na prijestolje Pavla više ne nalazimo među nosiocima najviših dužnosti.

No, druge članove obitelji i kasnije nalazimo na važnim funkcijama, a i posjedi obitelji se i u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća i dalje šire. Pavlov nećak Nikola bio je župan županije Požun (1469.-1473.),115 a poput svoga strica ranije, vršio je i dužnosti na kraljevom dvoru, tj. bio je ondje magistar vratara (1494. i 1500.)116 i magistar tavernika (1498.).117 Za svoje zasluge Nikola je dobio 1476. Obrovnicu,118 1481. grad Stupčanicu,119 a držao je i Viroviticu,120 u kojoj je kao njegov gost u vrijeme

110 Magyar Országos Levéltár [dalje: MOL], DL 44293. Doduše, Pápa je u rukama Lendavskih ostala kratko. Već 1445. opet se nalazi u rukama Gorjanskih (Engel, KMG/MVA, MVA, “ Várnagyok és várbirtokosok”, s. v. Pápa). 111 Klaić, Povijest, 3: 215-216. O borbama za prijestolje iza Žigmundove smrti vidi: Engel, The Realm, 278-283. 112 Usp. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1:256, 258; Thuróczy, Chronicle, 152; Engel, KMG/MVA,

KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 3. O Hunyadijevom pohodu 1448. više vidi: Klaić, Povijest, 3: 267-268; Ive

Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo (Zagreb, 1998), 32-33. 113 de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 276-277; Klaić, Povijest, 3: 344-345. 114 de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 278, 282-283. O dolasku Matijaša Korvina na prijestolje te o protukandidatu Fridriku III. vidi: Klaić, Povijest, 4: 7-13; 30-37. 115 Usp. MOL, DL 37412; 37413; 48477; DF 227248. 116 Usp. MOL, DL 46263; DF 252117. 117 Usp. MOL, DF 248778. 118 Dezső Csánki, Körösmegye a XV-ik században (Budimpešta, 1893), 21-22; Engel, MKV, s. v. Orbona. 119 Dobio ju je zajedno s bratom Jakovom. Usp. Csánki, Körösmegye, 49; Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), 89; Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1920), 110. 120 Virovitica je u rukama Banića od 1474. (usp. Engel, MKV, s. v. Verőce).

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

svojih sukoba s Lovrom Iločkim boravio kralj Vladislav II. Jagelović.121 Nikola i njegov brat Jakov bili su i virovitički župani.122

Nikolin sin Ivan bio je magistar peharnika na kraljevom dvoru i kraljev komornik,123 a početkom 16. st. dobio je i čast nasljednog župana Virovitičke županije.124 Bio je jedan od zapovjednika vojske bana Franje Batthyányja u bitci na Mohačkom polju 1526. godine.125 O njegovu ugledu u to vrijeme svjedoči i činjenica da ga nalazimo i među dvadeset devet ugarskih i slavonskih velikaša koje, prema mišljenju Tome Nádasdija, Ferdinand mora pridobiti ako hoće postati ugarskim kraljem.126

U borbama za krunu do kojih dolazi iza pogibije Ludovika II. Jagelovića na Mohaču, Ivan je pristao uz Ivana Zapolju (štoviše bio je i njegov poslanik na Slavonskom saboru na kojem je ovaj izabran kraljem te je vjerno ustrajavao na njegovoj strani sve do smrti 1533. godine vršeći i dužnost njegova palatina), pa stoga 1527. gubi Viroviticu i Stupčanicu.127

Iza Ivana je ostao sin Stjepan. I u njegovo su vrijeme Banići zadržali istaknuti položaj u Kraljevstvu i gospodarsku moć, o čemu nam svjedoči i činjenica da je u odluci Sabora u Križevcima 17. lipnja 1537. naveden među velikašima koji trebaju dati konjanike za obranu zemlje (u njegovom slučaju tu se radilo o 60 konjanika). Na istom Saboru bio je zadužen i za sprečavanje krijumčarenja hrane u Podravini, kako bi se spriječila njezina prodaja Osmanlijama.128 Stjepan je 1541. uspio vratiti u ruke obitelji i oduzete posjede,129 iako, ne zadugo. Stupčanica je pala u osmanlijske ruke 1543,130 a branitelji Virovitice predali su se Osmanlijama 2. kolovoza 1552. godine.131

O utjecaju i ugledu Bánffyja Lendavskih svjedoče i brakovi koje su sklapali. Ban Ivan bio je oženjen za kćer palatina Nikole Széczija. Njegova unuka Doroteja bila je prvo žena Ivana Blagajskog, pa potom iza njegove smrti Martina Frankapana,

121 Klaić, Povijest, 4: 244. O situaciji u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu u to vrijeme vidi: Isto, 240 i dalje. 122 Kao virovitički župani obojica se spominju 1488. (MOL, DL 32796) i 1495. (MOL, DL 68458). 123 Kao peharnik javla se u ispravama 1520.-1525. MOL, DL 24207; 34189; 36389), kraljev komornik je 1513. (usp. MOL, DF 232375). 124Kao nasljedni virovitički župan spominje se npr. 16. 8. 1520. (MOL, DL 36389). 125 Klaić, Povijest, 4: 423. 126 Klaić, Povijest, 5: 76. 127 Za Ivana kao Zapoljinog pristalicu vidi: Klaić, Povijest, 5: 87-137; a za Viroviticu: Szabo, Sredovječni gradovi, 110, 129. 128 Usp. Klaić, Povijest, 5: 151-152; Mažuran, Hrvati, 88. 129 Szabo, Sredovječni gradovi, 110, 129. 130 Ive Mažuran, “Turska osvajanja u Slavoniji (1526.-1552.)”, Osječki zbornik, 6 (1958), 115. 131 O događajima koji su mu prethodili i padu Virovitice više vidi: Mažuran, “Turska osvajanja”, 122-123;

Isti, Hrvati, 116-117.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

pripadnika najuglednijih hrvatskih plemićkih obitelji. Ženidbenim vezama Banići su bili povezani i s Erdödijima.132 Hrvatska grana ove obitelji izumrla je u prvoj polovini 17. stoljeća.133

Kao što se iz prije navedenog vidi, Banići Lendavski odigrali su važnu ulogu u povijesti hrvatskih zemalja, napose današnje sjeverozapadne Hrvatske. Iako nisu dosegnuli moć nekih drugih plemićkih obitelji njemačkog podrijetla (Gisingovaca ili Gut-Keleda), njihova uloga nipošto nije bila zanemariva. Nadam se da je ovaj rad pokazao da Banići Lendavski u svakom slučaju zaslužuju da se njihovoj povijesti posveti pažnja, te da on može poslužiti i kao poticaj za dalja istraživanja.

132 Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Hahót nem, tbl. 3-4. 133 Mladen Švob, “Bánffy, de Lendwa (Banići)”, Hrvatski biografski leksikon, 1 (Zagreb, 1983), 420.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 11-28 doc. dr. sc. Marija Karbić: Banići Lendavski od plemićkog roda Hahót i njihova uloga...

Sažetak

U radu se govori o Banićima Lendavskim, obitelji potekloj iz plemićkog roda Hahót, koji je prema svjedočanstvu Šimuna de Kéza i nekih drugih kroničara u Ugarsku došao iz njemačkih zemalja (vjerojatno iz Türingije). Prvi članovi roda došli su u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo u vrijeme kralja Stjepana III., a već u prvoj polovini 13. stoljeća rod se podijelio na tri glavne grane: Arnoldovu, Buzadovu i Hahótovu, čiji su odvjetak Banići Lendavski. U tekstu se donose podaci o istaknutim pripadnicima Hahótove grane braći Mihaelu i Hahótu (II.), Hahótu (III.), sinu Hahóta (II.), i njegovim sinovima Mateju i Stjepanu, ali je najveća pažnja poklonjena Nikoli, Stjepanovu sinu, začetniku obitelji Banića Lendavskih, koji je dužnost bana cijele Slavonije obnašao sredinom 14. stoljeća, te njegovim sinovima Ivanu i Stjepanu, koji su također bili banovi. Rad se bavi i njihovim potomcima, koji su obnašali značajne dužnosti u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu i sudjelovali u važnim političkim zbivanjima (poput Ivana, koji je bio jedan od najvažnijih pristalica Ivana Zapolje u razdoblju dinastičkih sukoba do kojih je došlo iza pogibije Ludovika II. Jagelovića na Mohaču 1526. godine).

Die Banus von Lendava aus dem adeligen Hause Hahót und ihre Rolle in der kroatischen Geschichte

In der Arbeit handel es sich um die Banus von Lendava, einer Familie aus dem adeligen Hause Hahót, das nach Ungarn, nach den Erzählungen von Simon de Kéz und anderen Chronikern, aus den deutschen Ländern (höchst wahrscheinlich Thüringen) kamen. Die ersten Mitglieder der Familie kamen ins Ungarisch-kroatische Königreich in der Zeit des Königs Stefan III., und schon in der ersten Hälfte des 13. Jahrhunderts teilte sich die Familie in drei Hauptzweige: Arnolds, Buzads und Hahót, dessen Nachkommen die Banus von Lendava sind. Der Text bringt Angaben über angesehene Angehörige des Hahót Hauses, die Brüder Mihael und Hahót (II.), Hahot (III.) dem Sohn von Hahot (II.), und seinen Söhnen Matej und Stjepan, aber die meiste Aufmerksamkeit schenkt man Nikola,, Stjepans Sohn, dem Anfänger der Familie der Banus von Lendava, der als Ban von ganz Slawonien Mitte des 14. Jahrhunderts regierte, sowie seinen Söhnen Ivan und Stjepan, die ebenfalls Bane waren. Die Arbeit beschäftigt sich auch mit deren Nachkommen, die wichtige Ämter in dem Ungarischkroatischen Königreich besetzten und in wichtige politische Ereignisse verwickelt waren (wie Ivan, der einer der wichtigsten Anhänger von Ivan Zapolja zur Zeit der dynastischen Konflikte nach dem Tod von Ludwig II. Jagelović bei Mohacs 1526 kam).

28