Augustin Lukačević, dr. iur. Pismo u boci Antona Jegela

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 331-336 Augustin Lukačević, dr.iur.: Pismo u boci Antona Jegela

Augustin Lukačević, dr.iur. UDK: 930.85(497.5=112.2) Hrvatsko-njemačko društvo Zagreb

Pismo u boci Antona Jegela

Autor teksta opisuje kako je 1981. godine u Županji pronašao pismo tiskara Antona Jegela u boci skrivenoj u njegovoj kući davne 1931. godine.

Ključne riječi: Županja, tiskarstvo, Anton Jegel

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 331-336 Augustin Lukačević, dr.iur.: Pismo u boci Antona Jegela

Prateći rad Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj o djelovanju “lancmana” u hrvatskom kulturnom krugu, naišao sam na mnoštvo zanimljivih osoba, a i drugi sudionici prikazali su zanimljive biografije pojedinaca ili skupina Nijemaca koji su djelovali na prostoru bivše Jugoslavije i u Hrvatskoj.

Jedan od takvih “kulturtregera” u Hrvatskoj bio je i Anton Jegel - ili kako su ga zvali Županjci, gdje je osnovao tiskaru - Tuna Jekel. Njegova obitelj doselila se u čamcima, koje su nazvali “šatule”, najprije u Mađarsku, a onda u Baranju gdje je jedna grana živjela u Dražu, a druga grana je odselila u Cerić. U Mađarskoj i Osijeku-Anton Jegel naučio je tiskarski zanat, te je 1920 godine došao u Županju i otvorio prvu tiskaru u Županji i u okolici. No njegova je sudbina zanimljivija od naprijed navedenog prikaza, jer je povezana sa značajnijim povijesnim gospodarskim događajima, pa je ujedeno i prototip života i sudbina mnogih Podunavskih Švaba, njihova života, razvoja i kraja.

Doseljavanje njemačkih obitelji u Slavoniju počelo je nakon istjerivanja Turaka, jer je Slavonija bila skoro pusta, bogata vukovima, šumama i hajducima. Bečki dvor je nagovarao njemačko pučanstvo da se doseli u Hrvatsku, što je naišlo na veliki odjek, tako da su mnogi biskupi u Njemačkoj prosvjedovali čak i kod Pape, jer su im vjernici masovno odlazili. Neki su pak došli uz vojsku kao obrtnici i nastanili se u Osijeku, Petrovaradinu i drugim mjestima, jer je vojska uvijek trebala pouzdane krojače, postolare, kovače i si. No njegovo doseljenje u Županju bilo je uvjetovano nevjerojatnim povezanostima brojnih čimbenika, a i njegovo pismo je pronađeno nevjerojatnom koincidencijom činjenica, koje su se dogodile u 19. stoljeću. Sredinom 19. stoljeća započete su međunarodne izložbe, koje su se održavale u raznim gradovima, svakih osam godina, a nekad i češće. Na izložbu u Parizu poslana je hrvatska delegacija, a Slavoniju su predstavljali ugledni političari i posjednici, većinom njemačkog podrijetla.

Kako Slavonija nije imala razvijene industrije, glavni izložbeni proizvodi bili su hrastovi pragovi “šliperi”, trupci, daske za brodove i za izradu bačava, pa i same bačve. Nakon ove izložbe nastala je velika potražnja hrastovih proizvoda po čitavoj Europi i u Americi. Kako je Slavonija bila bogata šumom otpočelo je rušenje stoljetnih, a i starijih hrastova koji su prerađeni ili u trupcima izvažani na sve strane. Zbog rušenja hrastova ostalo je mnogo otpada tj. grana, grančica i lišća koje se naravno nije izvozilo. Međutim, u tim granama, grančicama i lišću ima tanina što je motiviralo jedno Englesko dioničko društvo da u Županji započne gradnju tvornice tanina i iskorištavanje hrastovog otrjada. To se sve događalo neposredno nakon ukidanja Vojne krajine, kad je Županja još bila krajiški ustrojena i to tako što se upotrebljavao njemački, ne kao službeni ali kao jezik konverzacije, te su preostali još brojni običaji u vezi sa stražom, dežurstvima i velikim strahom pred gospodom koji su svoje graničare mogli izbatinati. Ta graničarska tradicija ostala je duboko usađena u svijesti i Županjaca i okolice. Kao jedna vrsta centra, u Županji je bilo dosta činovnika i časnika, koji su se ženili s mještankama, uslijed čega je nastao jedan specifičan šokačko-švapski mentalitet i

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 331-336 Augustin Lukačević, dr.iur.: Pismo u boci Antona Jegela

svjetonazor. Županjci i danas govore da su pravi Šokci njihovi sugrađani Birgmajeri, Branšteteri, Bišofi, Guti, Bergeri, Huberi, Verneri, Hermani i dr. Domoroci su s ponosom recitirali pjesmicu nekog domaćeg autora:

O Županja, kleines Kaiserstädtchen

In dich kamen zum Appell Soldaten

Vom Salzlager bis zum Save-Ufer...

Englezi su započeli ozbiljnu proizvodnju tanina, zapošljavali i lokalno stanovništvo, te počeli igrati nogomet donijevši prvu nogometnu loptu na područje ovog dijela Europe, teniske rekete, kao i običaj da dame jašu konje. Nakon kraćeg zastoja u

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 331-336 Augustin Lukačević, dr.iur.: Pismo u boci Antona Jegela

proizvodnji tijekom Prvog svjetskog rata, a nastankom nove države intenzivirana je opet proizvodnja tanina za kemijsku industriju pa su se razmahale sve osnovne i sporedne aktivnosti. U takvim uvjetima 1920. dolazi Anton Jegel (Tuna Jekel) u Županju i tiska razne brošure, knjigovodstvene dokumente za tvornicu tanina, a kako je bio školovan u Austro-Ugarskoj monarhiji znao je uz hrvatski i njemački i mađarski jezik, te je tiskao plakate za nastupe junaka iz Like - Marjana Matijevića koji je živio u Županji.

Osim toga svi svećenici iz dekanata bili su njegovi klijenti, kojima je tiskao razne molitve na slikama što su se dijelile vjernicima prilikom raznih događaja i “kirbaja”.

No pomalo su se iscrpile zalihe hrastova pogodnih za obradu tako da ni tvornica tanina nije imala dovoljno sirovine, a nije joj se isplatilo dovažati lišće i grančice iz daljnje okolice, pa je njezina aktivnost pomalo odumirala, a s time i razne popratne djelatnosti u koje je bio uključen Anton Tona Jeki kao prvi županjski tiskar. Vidjevši kako se stvari kreću zaključio je da nema perspektive te je u velikoj kući trgovca Pisarža gdje je imao tiskaru u zemlju zakopao bočicu i u bočicu spremio pismo slijedećeg sadržaja:

“Županja 09.04.1931. dragi čitaoče! Kada budeš ovu cedulju čitao ja ću biti u zemlji pa se sjeti da ćeš i ti istim putem doći. U ovoj kući sam imao tiskaru 11 godina u Županji. Sreću nisam imao ovdje jer za sada je Županja još mala da može ovakva radnja ovdje uspjeti, sa kakvom skromnom zaradom. Kad ti to pročitaš biti će Županja veliki i prometni grad. Pokaži ovo pismo tvojoj okolici, drugovima, pa ako moj sin Andrija Jegel ima potomaka pokaži i njima oni će se veseliti sad je godina 1931., a kad ti sinko to nađeš izračunaj koliko je ova flašica u zemlji ležala. Ako bi prije našao nego 40 godina onda se propitaj za mene možda ću dotle živjeti. Da ste mi živi i zdravi Antun Jegl” - (Pismo je preneseno bez gramatičkih intervencija).

Vraćamo se sada na neobičan splet okolnosti koje su se ponavljale i utjecale jedna na drugu. Svjetska izložba, na kojoj su dominirali njemački poduzetnici iz Slavonije dovela je do izuzetne konjunkture s hrastovom građom, što je dovelo Engleze u Županju da grade tvornicu. Englezi su omogućili Tuni Jeklu da se zaposli tiskanjem raznih tiskanica. Isto tako Englezi su donijeli prvu nogometnu loptu, koja je u Županji sačuvana i jedinstveni je primjerak lopte od kraja 19. stoljeća koja je sačuvana u svijetu, a nigdje na južnoeuropskim prostorima. Kad je 1981. vođen postupak radi obilježavanja stogodišnjice igranja nogometa u bivšoj Jugoslaviji pozvan sam u Županju ja, kao vlasnik lopte, te sam došao na gradilište kad se rušila kuća pokojnog Pisarža, gdje je bila tiskara Antona Jegela. Gledajući staro zdanje, zapitao sam radnike jesu li pronašli nešto zanimljivo, a ne znam odakle mi ta ideja, na što su mi oni predali bočicu i u njoj pismo koje smo citirali i koje se lako može vidjeti u prilogu. Postupajući prema njegovoj uputi, pokušao sam pronaći njega ili njegove srodnike, te u Jugoslaviji našao još jednu predstavnicu obitelji i prezime Jegel u Dražu koja je bila udata za

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 331-336 Augustin Lukačević, dr.iur.: Pismo u boci Antona Jegela

rođaka Antona Jegla. No taj je umro. Uputila me na njegova brata Stefana Jegela koji je živio u Njemačkoj i kome sam se obratio, no nisam dobio odgovor. Pitanje je dakle, je li još netko živ ili su svi Jegeli, kao i ostali brojni Jekli i Jegli odselili ili potučeni ili emigrirali. Na taj način završava krug oko Antona Jegela skromnog nositelja kulture predstavnika davnih vremena i daleke epohe.

Sažetak

Svjetska izložba u parizu 1867. godine, na kojoj su dominirali njemački poduzetnici iz Slavonije dovela je do izuzetne konjunkture s hrastovom građom, što je dovelo Engleze u Županju da grade tvornicu. Englezi su omogućili Antonu Jegelu (Tuni Jeklu) da se zaposli tiskanjem raznih tiskanica. Isto tako Englezi su donijeli prvu nogometnu loptu, koja je u Županji sačuvana i jedinstveni je primjerak lopte od kraja 19. stoljeća koja je sačuvana u svijetu, a nigdje na južnoeuropskim prostorima. Kad je 1981. vođen postupak radi obilježavanja stogodišnjice igranja nogometa u bivšoj Jugoslaviji autor teksta je pozvan u Županju kao vlasnik te lopte, a kada je došao na gradilište gdje se rušila kuća pokojnog Pisarža, gdje je bila tiskara Antona Jegela, pronašao je bočicu i u njoj pismo Antona Jegela iz 1931. godine. Unatoč molbi autora pisma, njegovi potomci nisu pronađeni.

Flaschenpost von Anton Jegel

Die Weltausstellung in Paris 1867, bei der die deutschen Unternehmer aus Slawonien dominierten erzeugte eine hervorragende Konjunktur von Eichenholz, was die Engländer nach Županja brachte, um eine Fabrik zu bauen. Die Engländer ermöglichten Anton Jegel (Tuna Jekl) sich mit dem Drucken verschiedener Drucksachen zu beschäftigen. Ebenso brachten die Engländer den ersten Fußball, der in Županja aufbewahrt blieb, als das einzige Exemplar eines Balls vom Ende des 19. Jahrhundert in der Welt. Als 1981 die Feier zum 100-jährigen Jubiläum des Fußballs in Jugoslawien vorbereitet wurde, wurde der Autor dieser Arbeit als Eigentümer des Balls nach Županja eingeladen. Als er zum Baugrund wo das Haus des verstorbenen Pirsaž stand, wo einst Anton Jegels Druckerei stand, fand er eine Flasche und in der Flasche ein Brief von Anton Jegel aus dem Jahr 1931. Trotz der Bitte des Briefautors, wurden seine Nachfahren nicht aufgefunden.

336