Dr. sc. Dubravka Božić Bogović Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog podrijetla u južnoj Baranji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

Dr. sc. Dubravka Božić Bogović UDK: 262.1(497.5-3 Baranja)”18” Filozofski fakultet Osijek

Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog podrijetla u južnoj Baranji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća

U radu se na osnovu podataka iz kanonskih vizitacija Pečuške biskupije u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća donose podaci o župnicima i učiteljima njemačkog podrijetla u južnoj Baranji. Za gotovo trećinu svih župnika te preko polovine svih učitelji koji su zabilježeni u kanonskim vizitacijama može se pretpostaviti (ponekad i utvrditi na osnovu podataka izvora) da su njemačkoga podrijetla. U prikaz župničkoga klera uključeni su njihovo zemljopisno i društveno podrijetlo, obrazovanje, materijalne prilike u kojima su živjeli i obavljali svoju službu te njihove osobne i profesionalne kvalitete. Podaci o podrijetlu i školovanju učitelja rijetki su što je prikaz ograničilo na način na koji su obavljali svoju službu.

Ključne riječi: Baranja, 18. stoljeće, kanonske vizitacije, Pečuška biskupija, župnici, vjerski službenici

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

Uvod

U području Baranje koje se danas nalazi u Hrvatskoj, tijekom 18. i 19. stoljeća postojala je izražena vjerska i etnička, a time i jezična raznolikost. Taj su relativno mali prostor naseljavali katolici, pravoslavni, protestanti i poneki židov, odnosno Hrvati, Nijemci, Mađari i Srbi, a svi su oni živjeli bilo u etnički i vjerski homogenim ili pak miješanim naseljima. Ovakva raznolikost nije bila karakteristična samo za stanovništvo nego se odrazila i u narodnosnom sastavu katoličkih župnika te ostalih vjerskih službenika među kojima su se također mogli naći pripadnici svih onih narodnosnih skupina unutar kojih je katolička vjera bila dominantna (to su bili Hrvati i Nijemci) ili pak značajno zastupljena (to su bili Mađari).

Obveza nadzora nad župnim svećenstvom i vjerskim službenicima u južnoj Baranji pripadala je pečuškom biskupu, a on je kao jedno od najučinkovitijih sredstava po tom pitanju imao kanonske vizitacije koje su omogućavale neposredan uvid u život i djelatnost župnika te prikupljale podatke o njihovom ponašanju i službi od strane samih vjernika pa su one glavni povijesni izvor iz kojega su crpljeni podaci za ovaj rad. Ukupno je u promatranom razdoblju bilo obavljeno sedam vizitacija (1729., 1738., 1757., 1782., 1810., 1829. i 1845.). Vizitatori su se zanimali za podrijetlo i školovanje župnika, njihovo poznavanje vjere, opskrbljenost propisanim vjerskim knjigama, način na koji predvode bogoslužje i obavljaju ostale župničke dužnosti, njihovo ponašanje i moral, prihode, materijalne prilike i drugo, a slični su se podaci prikupljali i za učitelje.1 Ovdje, međutim, valja napomenuti da su vizitacije provedene u 18. stoljeću bogatije podacima o samim župnicima, dok se one iz 19. stoljeća uglavnom usmjerene na prikupljanje detaljnih podataka o prihodima i imovini župnika, a gotovo uopće više ne govore o načinu na koji obavljaju svoje dužnosti te o njihovom ponašanju i moralu. Također, iako biskupski pohodi donose mnoge vrijedne podatke o župnicima, u njima su ipak obuhvaćeni samo oni koji su bili u službi u trenutku vizitacije, ali činjenice sadržajno srodne onima iz vizitacijskih zapisa donosi Josip Brüsztle, što omogućava stvaranje potpunije slike o južnobaranjskom svećenstvu. O drugim vjerskim službenicima, u koje se, osim učitelja, ubrajaju i kapelani, crkvenjaci i zvonari, podaci kanonski vizitacija prilično su šturi.2

1 Uz podatke o samom učitelju, jezicima koje je govorio, stručnim i osobnim kvalitetama te prihodima i uvjetima stanovanja, vizitatori su se zanimali i za nastavni sadržaj, prostor u kojem se nastava održavala, broj učenika i redovitost pohađanja nastave. 2 Iz tih će se razloga ovaj rad ograničiti na župnike i učitelje njemačkog podrijetla. Što se ostalih službenika tiče, kanonske su vizitacije u promatranom razdoblju u sedamdeset i četiri slučaja zabilježile njihovo postojanje. Od toga se za njih dvadeset može pretpostaviti da su njemačkoga podrijetla i to uglavnom samo neprecizno na temelju podrijetla prezimena. Za mnoge od navedenih službenika, osobito u vizitacijama iz 18 .stoljeća, uopće nije navedeno ime ili se čak samo posredno iz drugih podataka (primjerice sredstava koja su predviđena za njihove prihode) može zaključiti da je neka župa imala kapelana, crkvenjaka ili kojega drugoga vjerskoga službenika. Sporadični i šturi podaci o ovim vjerskim službenicima govore, među ostalim, o njihovim prihodima, ponekad o podrijetlu, obrazovanju ili zanimanjima kojima se bave, ali i o njihovim moralnim osobinama. Što se ovoga posljednjega tiče, za veliku je većinu zabilježeno kako su dobroga ponašanja i da savjesno obavljaju svoje službe.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

Župnici

Od svih vjerskih službenika upravo župnici, zbog svojega neposrednoga dodira s vjernicima, imaju najveću ulogu u svakodnevnoj vjerskoj praksi i organizaciji vjerskoga života te ponajviše mogu utjecati na vjerske osjećaje, ali i nadgledati i ispravljati moguća odstupanja u obredima i vjerovanjima propisanim od strane službene Crkve. Njihova je uloga bila osobito važna u prvim desetljećima 18. stoljeća u onim područjima, poput južne Baranje, koja su bila netom oslobođena od osmanske vlasti. Zbog svega su toga biskupi, čija je obveza bio nadzor župnoga svećenstva, tijekom kanonskih vizitacija, koje su bile jedno od najučinkovitijih sredstava nadzora župnoga svećenstva, upravo župnicima, njihovoj službi i osobinama posvećivali značajnu pozornost.

U promatranom razdoblju koje obuhvaća oko 120 godina vizitatori su zabilježili ukupno četrdeset i četiri župnika od kojih su trinaestorica bila njemačkog podrijetla što je nešto manje od trećine.3 Među južnobaranjskim župama po većem broju župnika njemačkog podrijetla isticali su se Darda (od šestorice četvorica su bili Nijemci), Batina (dvojica od trojice) i Bilje (trojica od četvorice), pri čemu su Darda i Batina bile etnički miješane, dok je Bilje bilo naseljeno njemačkim stanovništvom. Također se može primijetiti da su u ovoj skupini i oba naselja koja su bila sjedišta Beljskoga odnosno Darđanskoga vlastelinstava koja su obuhvaćala cijelo područje južne Baranje. U ostalim župama su po jedan ili dvojica župnika bila njemačkog podrijetla, a s druge strane u Topolju, Zmajevcu, Duboševici i Popovcu nije bilo nijednog župnika njemačkog podrijetla što nije neobično za Topolje i Duboševicu koji su bili gotovo isključivo hrvatska naselja, a ni za Zmajevac u kojem su Nijemci živjeli miješano s Mađarima, ali je zato Popovac bio pretežno njemačko naselje. Međutim, slične su okolnosti vezane i uz naselja i župnike drugih narodnosti pa se može zaključiti da crkvene vlasti prilikom imenovanja župnika u pojedine župe etnički kriterij nisu smatrale jednim od primarnih.

Međutim, u etnički i jezično složenim prilikama kakve su vladale u južnoj Baranji, za župnika, koji je bio u svakodnevnom doticaju s narodom svoje župe, važno je bilo poznavanje jezika u uporabi, odnosno hrvatskog, mađarskog i njemačkog jezika. Predvođenje bogoslužja, propovijedanje, kateheze i ispovijedi bilo je teško obavljati bez poznavanja lokalnoga govora, a kvalitetna poduka i uspješna kontrola religijskih uvjerenja i ponašanja vjernika bili su jedan od temeljnih čimbenika u osiguravanju položaja Katoličke crkve, čime se ujedno objašnjava veliko zanimanje vizitatora za pitanja poznavanja jezika. Što se tiče župnika njemačkog podrijetla, zabilježeno je da ih je većina tijekom 18. stoljeća poznavala sva tri jezika, a samo je za biljskoga župnika, franjevca Eugena Esterhamera, 1782. god. zabilježeno da zna samo njemački i osrednje mađarski.4 U prvoj polovici 19. stoljeća u tom je smislu došlo do neznatne promjene u pravcu povećanja broja onih župnika koji govore samo njemački ili uz

3 U većini slučajeva narodnosno podrijetlo župnika nije izrijekom navedeno pa se o njemu zaključuje posredno i neprecizno na temelju podrijetla prezimena. 4 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), (ur. i prev. Stjepan Sršan), Osijek, 2003, 145.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

njega eventualno osrednje mađarski i/ili hrvatski. Budući da je riječ o razdoblju jačanja mađarske nacionalne svijesti nije čudno što je prilikom vizitacije župe Bilje 1810. godine, gdje je župnik bio Bruno Plabenstainer, naloženo da se djecu podjednako podučava na mađarskom i njemačkom jeziku jer je “opća želja cijelog kraljevstva da se narod bilo kojega jezika usavršava na mađarskom jeziku”.5 Poznavanje latinskoga jezika, kao propisana župnička obveza, bilo je ispitivano samo tijekom vizitacije 1738. godine, kada su svi župnici ispunjavali ovaj uvjet. Međutim, na temelju stečenih obrazovnih stupnjeva, može se pretpostaviti da su se župnici općenito služili latinskim jezikom, barem u određenoj mjeri, premda se to u vizitacijskim zapisnicima izrijekom uvijek ne navodi.

Najviše župnika o kojima je riječ, iako su podrijetlom bili Nijemci, rodom su bili iz Ugarske, odnosno okolnih ugarskih županija, te posebice iz Pečuha. Samo je za jednoga, draškoga župnika Joannesa Mechlera, 1810. godine bilo zabilježeno da je iz Osijeka, a tek dvojica su bila s njemačkog govornog područja, već spomenuti biljski župnik Eugen Esterhamer, koji je bio iz Tirola te Bavarac Andreus Adam Freidenhoffer, za kojega je 1829. godine bilo navedeno da je ranije bio župnik u Dardi.6 Martin Halsch jedini je južnobaranjski župnik njemačkog podrijetla koji je ondje i rođen. Naime, rodom iz Popovca, bio je župnik u Luču od 1759. do 1772. godine.7 Ovakva struktura podrijetla uglavnom odgovara ukupnoj slici južnobaranjskoga župnoga klera koji je potjecao iz različitih krajeva Habsburške Monarhije,8 ali uglavnom iz Ugarske i to ponajviše iz Pečuha.9

S ozbirom na društveno podrijetlo, podaci su vrlo oskudni, osim što se na osnovu mjesta u kojima su župnici rođeni može zaključiti da ih je veći broj bio iz gradskih sredina, (Pečuh, Pešta, Veliki Varadin, Osijek), a vizitacije u 19. stoljeću povremeno bilježe i podatak o staleškoj pripadnosti na osnovu kojega proizlazi da su župnici u pravilu pripadali građanstvu. Već spomenuti Martin Halsch iz Popovca bio je sin činovnika na Beljskome vlastelinstvu, a jedini za kojega postoji podatak da potječe iz plemićke obitelji bio je Mihovil Traiber iz Körmenda, koji je 1796. godine bio župnik u Dardi.10 Premda oskudnost podataka ne dopušta pouzdanije zaključke i uopćavanja, ipak bi se moglo pretpostaviti da je veći broj župnika njemačkog podrijetla potjecao iz srednjeg gradskog sloja, iz boljestojećih obrtničkih, trgovačkih ili službeničkih

5 Kanonske vizitacije - Baranja (1829.-1845.), (ur. i prev. Stjepan Sršan), Osijek, 2004, 371. 6 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), 149; Kanonske vizitacije - Baranja (1829.-1845.), 277, 41. 7 Josip Brüsztle, Povijesti katoličkih župa u istočnom dijelu Hrvatske do 1880. godine, Osijek, 1994, 89. 8 Samo iznimno župnici su bili rođeni u krajevima koji nisu bili pod vlašću habsburške krune. 9 Dubravka Božić Bogović, Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću - iz zapisa kanonskih vizitacija,

Beli Manastir, 2009, 60-61. 10 J. Brüsztle, Povijesti katoličkih župa u istočnom dijelu Hrvatske do 1880. godine, 89, 44.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

obitelji, dok ih je manje bilo plemićkoga ili pak seljačkoga podrijetla, što odgovara općoj strukturi nižeg katoličkog svećenstva 17. i 18. stoljeća.11

Od Tridentskog koncila (1545.-1563.) veća se pozornost posvećivala obrazovanju nižega svećenstva kako bi se dobio kadar koji je bio ujednačeno obučen za službu, upućen u vjerska i teološka pitanja u dovoljnoj mjeri da može spriječiti odstupanja i praznovjerice među vjernicima ili laičkim crkvenim službenicima, te koji bi bio sposoban osigurati dostojanstvo svećeničkog poziva i ujedno pokornost biskupskim odredbama. Prema odredbama Josipa II. obrazovanje svećenika bilo je povjereno općim seminarima pod državnim nadzorom budući da su i oni bili smatrani državnim službenicima.12 Što se tiče obrazovanja, svi župnici o kojima je u ovom radu riječ zadovoljavali su zahtjeve za formalnim obrazovanjem što znači da su nakon završene gimnazije odlazili na studije filozofije i teologije. Gimnaziju su, ukoliko je postojala, najčešće završavali u rodnome mjestu (uglavnom je to bio Pečuh, a većina onih koji su ondje završili niže školovanje ujedno su bili i pitomci tamošnjega sjemeništa). Studije su završavali u Pečuhu, Budimu, Grazu, Beču, Paviji, Zagrebu, Đakovu. Kao posebnost može se izdvojiti već spominjani biljski župnik, franjevac Eugen Esterhamer, koji je dogmatsku i moralnu teologiju završio u Osijeku i Radni.13 Iako su svi pohađali visoke škole, čini se da je među njima ipak bilo malo onih koji su se u većoj mjeri posvećivali intelektualnom radu ili kulturnoj djelatnosti te se isticali svojom obrazovanošću premda ih je većina posjedovala obvezne vjerske knjige te su vodili matice i drugu obveznu evidenciju.

Glavnina južnobaranjskoga klera, pa tako i onoga njemačkoga podrijetla, pripadala svjetovnom svećenstvu, a samo se za nekolicinu navodi pripadnost nekim od vjerskih redova. Osim osječkih franjevaca, koji su obavljali dušobrižničku službu u Bilju i Podravlju (među njima više puta spominjani Esterhamer), spominje se i franjevac Kazimir Dietlmayer koji je početkom 19. stoljeća bio župnik u Čemincu. Mihovil Traiber, koji je 1796. godine bio župnik u Dardi, bio je cistercit, ali je napustio red zbog promjena koje su red zahvatile krajem 18. stoljeća. Dominikancima su pripadali Florijan Karlo Pop, kapelan novopodignute kapelanije u Čemincu od njezinog osnutka 1789. do 1791. godine, kada je postavljen za župnika u Dardi, te Antun Kögl, također kapelan u Čemincu od 1790. do 1794. godine.14

Materijalno stanje župnika njemačkog podrijetla, kao i ostalih južnobaranjskih župnika, bilo je relativno skromno, ali su im prihodi bili stabilni i sigurni, što je jedan od važnijih uvjeta za održavanje dostojanstva svećeničkog poziva. Budući da su

11 Usporedi u R. Po-Chia Hsia, The world of Catholic renewal 1540-1770, Cambridge (UK), 1998, 120. 12 Petar Rokai - Zoltan Đere - Tibor Pal - Aleksandar Kasaš, Istorija Mađara, Beograd, 2002, 356. 13 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), 45. 14 Kanonske vizitacije - Baranja (1829.-1845.), 335; J. Brüsztle, Povijesti katoličkih župa u istočnom dijelu

Hrvatske do 1880. godine, 34, 43, 44.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

vizitacije najviše pozornosti pridavale upravo materijalnim prilikama u kojima je Crkva djelovala, o prihodima i imovini svećenika postoje prilično detaljni podaci. Specifičnost položaja Crkve u južnoj Baranji, pa time i njezinih svećenika, bila je u tome što je cijelo područje bilo podijeljeno između Darđanskoga i Beljskoga vlastelinstva pa crkvene institucije i osobe u njoj nisu imale svojih posjeda. Stoga župnici i crkve uglavnom nisu posjedovali nikakvo zemljište, osim vrta u okviru okućnice župnoga doma u kojem su, najčešće sami, uzgajali povrće te su u osiguravanju sredstava za vlastito uzdržavanje bili upućeni gotovo isključivo na ubiranje prihoda od svojih vjernika što se, međutim, nije uvijek pokazivalo najpouzdanijim sredstvom za osiguranje uvjeta života kakvi su bili smatrani primjerenima položaju, ugledu i dostojanstvu crkvenoga službenika. Desetina i šesnaestina plaćale su se u naravi i to u vinu, pšenici, zobi i ječmu. Osim šesnaestine, kao redovan prihod, župniku su pripadala davanja ubirana od svakog oženjenog para, a koja su se sastojala od pšenice, vina, jednog pileta, nekoliko desetaka novčića, te ponekad drva za ogrjev, premda se o opskrbi ogrjevom i sijenom najčešće brinula cijela seoska općina. Štola je obuhvaćala novčanu naknadu koju su vjernici plaćali za krštenje, vjenčanje, uvod nevjeste i porodilje te pokop, a ponekad je župnik, uz novac, dobivao kruh, pile, komad mesa ili kolač. Vjernici su, također, imali obvezu rada na župnikovoj zemlji, ukoliko ju je imao, te obavljanja različitih lakših radova, gradnji i popravaka na crkvi i drugim vjerskim objektima. Vlastelinstva, kao svjetovni gospodari i patroni, u neznatnoj su mjeri sudjelovala u zadovoljavanju materijalnih potreba župnika na njihovim posjedima. Njihova se materijalna pomoć uglavnom svodila na davanje sijena i ogrjevnoga drva, na pravo župljana da za svojega župnika kose livade i sakupljaju drvo u vlastelinskim šumama, a vrlo je rijetko to bila novčana pomoć. Općenito se može zaključiti da su, s obzirom na pretežnu vezanost župničkih prihoda uz davanja vjernika, župnikovi prihodi rasli sukladno porastu broja naselja i vjernika.15

Prema podacima koji se mogu pronaći u kanonskim vizitacijama, ponašanje i služba župnika bili su gotovo besprijekorni: župnici su znali sve što se tražilo za pastoralnu i svećeničku službu, bili su dovoljno snabdjeveni potrebnim knjigama, služili su misu na propisan način na sve nedjelje i veće blagdane, stalno su boravili u župi, bili su marljivi u svojoj dušobrižničkoj djelatnosti te uzornoga života i vladanja, bez primijećenih nedostataka, a sami vjernici, zapitani o svojem župniku, izjavljivali su da su zadovoljni njegovim ponašanjem i službom. Tome uzroci mogu biti površnost vizitatora prilikom ispitivanja i prikupljanja podataka, možda oportuno ponašanje vjernika koji se nisu željeli zamjeriti svojemu župniku, koji su, možda, s njim dijelili neke zajedničke interese, ili pak nisu marili za njegove nedostatke, ili nisu vjerovali da bi njihove kritike naišle na plodno tlo i urodile konkretnim poboljšanjima. Tako se, primjerice, može naći nepodudarnosti između podataka u kanonskim vizitacijama i

15 D. Božić Bogović, Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću - iz zapisa kanonskih vizitacija, 49-51.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

onih u drugim izvorima, a koje ne idu u potpunosti u prilog župnicima, kao u slučaju Franje Alojzija Koglera, prvog župnika u Batini, od 1780. do 1793. godine, za kojega su župljani izjavili da su njime djelomice zadovoljni. Na Koglerov nemaran odnos prema službi, međutim, ukazuje niz primjedbi koje je iznio vizitator, od potrebe da se ogradi groblje, provjere crkvena zvona kako ne bi pala na vjernike, izgradi zdenac uz župnu kuću, do poticanja na gorljivije djelovanje u iskorjenjivanju mana, zlouporaba i prekršaja vjernika.16 O ne baš uzornom liku ovoga župnika govori i podatak iz drugog izvora prema kojem je 1798. godine zbog raznih mana i izgreda pobjegao iz Olasa, gdje je služio kao kapelan.17

Djelovanje župnika ponekad je bilo ometano od strane vlastelinstava, što je uglavnom bilo motivirano materijalnim interesima vezanim uz prikupljanja daća ili borbom za imenovanje župnika, na što su vlastelinstva imala pravo kao patroni. Tako je u slučaju ranije već spominjanog Martina Halscha otvoreno izbio sukob između biskupije i Beljskoga vlastelinstva oko njegova imenovanja za župnika. Njega je, budući da je bio sin vlastelinskoga činovnika, vlastelinstvo 1758. godine odredilo za župnika u Luču. Međutim, biskupija je odbacila ovaj prijedlog uz obrazloženje da Halsch, zbog svojega nedovoljnog iskustva te nepoznavanja hrvatskoga jezika, ne odgovara za tu službu. Vlastelinstvo je uporno ostalo pri svojim zahtjevima te je biskupija popustila i 1759. godine Halscha poslala u Luč.18

Učitelji

Seoski učitelji u promatranom se razdoblju također mogu ubrojiti u laičke crkvene službenike, budući da su škole, osobito u prvoj polovici 18. stoljeća, bile u rukama crkve. Vladari razdoblja prosvijećenog apsolutizma uveli su državni nadzor nad školama, ali su seoske pučke škole, kakve su bile one u južnoj Baranji, i nadalje ostale pod crkvenom kontrolom i utjecajem. Odabir učitelja bio je prepušten župniku, koji se trebao pobrinuti da se na to mjesto postavi odgovarajuća osoba, kako po svojemu znanju, tako i po ponašanju, mada je bilo pojedinih slučajeva kada je učitelj bio primljen u službu bez župnikova znanja. Učitelji su u svemu bili podređeni župnicima, a kako je njihova služba bila neposredno vezana uz Crkvu, morali su položiti ispovijest vjere i prisegu, najčešće pred arhiđakonom. Osim poduke djece, učitelji su nerijetko obavljali funkciju kantora i pomagali župniku prilikom obreda krštenja, pokopa, vjenčanja i uvoda, ponekad su obavljali i dužnost bilježnika, a prihode su zacijelo popravljali i drugim poslovima. O njihovom su uzdržavanju brigu vodili sami vjernici te su učitelji od svake kuće, odnosno oženjenog para, dobivali određenu količinu pšenice, kukuruza, vina, drva za ogrjev te manji gotovinski iznos. Osim od pouke djece, novčane su prihode dobivali od vjernika prilikom krštenja, vjenčanja, pokopa

16 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), 111-121. 17 J. Brüstle, Povijesti katoličkih župa u istočnom dijelu Hrvatske do 1880. godine, 60. 18 Isto, 89.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

i pjevanih misa. Školske i učiteljske kuće u južnoj Baranji uglavnom su gradili sami članovi vjerskih zajednica, odnosno seoska općina, a tek iznimno vlastelinstva. Te su kuće bile skromne, uglavnom izgrađene od naboja, a često su služile i za nastavu i za stanovanje učitelja.19

U promatranom su razdoblju kanonske vizitacije zabilježile ukupno šezdeset i osam učitelja, od toga je njih četrdeset bilo njemačkog podrijetla.20 O njihovom školovanju i podrijetlu u većini su zapisa podaci vrlo šturi ili ih uopće nema, a tek vizitacije iz 1829. i 1845. godine zabilježile su mjesto rođenja učitelja te je vidljivo da su svi o kojima je ovdje riječ rođeni u Ugarskoj, ponajčešće u okolnim naseljima Baranjske županije, a nekolicina ih je iz same južne Baranje. Općenito, učitelji njemačkog podrijetla u južnobaranjskim su školama nastavu održavali pretežno samo na njemačkom jeziku koji je određenom većem dijelu njih bio i jedini jezik koji su govorili. Poneki su slabije ili osrednje govorili i mađarski, a tek vrlo rijetko hrvatski jezik.

Župnici su o većini učitelja vizitatorima iznijeli pozitivno mišljenje, ističući njihovo dobro vladanje, čestito ponašanje, poslušnost župniku i posjedovanje znanja dovoljnoga za službu. Ipak, bilo je i takvih koji nisu mogli zadovoljiti potrebe svoje službe ili svojim ponašanjem nisu služili na čast svojemu zvanju. Tako je vizitator 1782. godine strogo opomenuo Danijela Knochla, učitelja u Petlovcu, da se više ne smije baviti stolarskim poslovima kada dođe vrijeme za poduku djece jer ga ti poslovi ometaju u njegovoj službi. Osim toga, isti je učitelj opisan kao jako glasan i neposlušan svojemu župniku, nesklon službi i ne osobito marljiv. Stoga je dobio opomenu uz nalog da mora početi obavljati svoju učiteljsku službu te poštivati župnikove odredbe i bez njegova se znanja “ne smije usuditi posvuda lutati po drugim selima”. Za njegova prezimanjaka, Valentina Knochla (možda rođak?!), školnika u Zmajevcu, utvrđeno je da ima malo znanja, a zamjereno mu je i što zna samo njemački, a ne i mađarski jezik. Za biljskoga je učitelja Andreasa Pacherta, inače dobroga vladanja, zabilježena opaska da bi bilo dobro da je manje sklon vinu, ali i da je nedovoljnoga znanja, dok je vizitator 1829. godine za Konrada Krafta, učitelja u Zmajevcu, primijetio da je stalno bolestan. Zanimljiv je slučaj darđanskoga učitelja Mathiasa Wagerdera. Naime, jedino naselje u južnoj Baranji koje je prilikom svih kanonskih pohoda imalo učitelja, bila je Darda. Tu je funkciju vjerojatno više od trideset godina obavljala ista osoba. Naime, vizitacija 1729. godine navodi Mathiasa Wagerdera kao darđanskoga učitelja, godine 1738. u istoj službi nalazimo Mathiasa Vogrija, a 1757. godine Mathiasa Vagera. Sličnost navedenih imena, kao i podaci o samoj osobi, upućuju da razlike u pisanju imena mogu potjecati od sastavljača ili prepisivača vizitacijskoga zapisa. Tome u prilog može poslužiti i jedinstveno negativan stav župnika prema učitelju. Godine 1729. vizitator

19 D. Božić Bogović, Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću - iz zapisa kanonskih vizitacija, 66-67. 20 Za utvrđivanje podrijetla učitelja vrijede iste napomene kao i za župnike i ostale vjerske službenike.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

je zabilježio kako se Mathias Wagerder ne sviđa ni župniku ni narodu. U bilješkama naredne vizitacije 1738. godine, može se naći primjedba o potrebi otpuštanja učitelja jer je “vrlo priprost”. Na prvi se pogled čini da vizitator 1757. godine ne govori o istom Mathiasu, kada bilježi da ima potrebna znanja za poduku djece, da je pohvalnoga ponašanja i poslušan župniku. Međutim, dalje se naglašava kako je učitelja, zbog njegove poodmakle dobi, potrebno zamijeniti drugim, budući da je nesposoban za službu. Ukoliko se radi o istoj osobi, onda bi darđanski učitelj, koji je 1729. godine imao trideset i tri godine, 1757. godine morao imati šezdeset i jednu godinu, što se može smatrati poodmaklom dobi.21

Etničku složenost stanovništva južne Baranje u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća slijedila je i etnička složenost njezinih vjerskih službenika: župnika, učitelja, kapelana, crkvenjaka i zvonara. Oko trećine svih župnika o kojima postoje podaci u kanonskim vizitacijama činili su oni za koje se može pretpostaviti da su njemačkoga podrijetla dok udio učitelja njemačkoga podrijetla premašuje polovicu. Župnici njemačkog podrijetla dolazili su iz različitih habsburških zemalja, ali ih je ipak najviše bilo iz Ugarske te se, s obzirom na to, nisu razlikovali u odnosu na župnike drugih narodnosti. Podudarnost između župnika njemačkog podrijetla i onih koji su pripadali drugim narodnosnim skupinama postoji i po pitanju njihovog obrazovanja, društvenog podrijetla, materijalnih prilika, načina na koji su obavljali svoju službu i procijenjenih moralnih osobina: svi su imali potrebno obrazovanje, potjecali su pretežno iz obitelji srednjega gradskoga sloja, živjeli su u relativno skromnim, ali dostatnim materijalnim prilikama, uzdržavani od svojih župljana, a velika većina ih je savjesno obavljala svoju službu te bila uzornoga ponašanja. U zapisima vizitatora o učiteljima može se naći nešto više pritužbi koje su davali župnici, kojima su učitelji u svemu bili podređeni. Ipak, opća je slika da su i učitelji uglavnom ispunjavali zahtjeve svoje službe iako ponekad ne baš na sasvim zadovoljavajućoj razini. Karakteristično je da je većina učitelja njemačkog podrijetla u južnobaranjskim školama nastavu održavala pretežno samo na njemačkom jeziku koji je određenom većem dijelu njih bio i jedini jezik koji su govorili.

21 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), 177, 129, 147, 11, 25, 81, 83.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 189-198 Dr. sc. Dubravka Božić Bogović: Župnici i drugi vjerski službenici njemačkog...

Sažetak

U radu se na osnovu podataka iz kanonskih vizitacija Pečuške biskupije u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća donose podaci o župnicima i učiteljima njemačkog podrijetla u južnoj Baranji. Za gotovo trećinu svih župnika te preko polovine svih učitelji koji su zabilježeni u kanonskim vizitacijama može se pretpostaviti (ponekad i utvrditi na osnovu podataka izvora) da su njemačkoga podrijetla. U prikaz župničkoga klera uključeni su njihovo zemljopisno i društveno podrijetlo, obrazovanje, materijalne prilike u kojima su živjeli i obavljali svoju službu te njihove osobne i profesionalne kvalitete. Podaci o podrijetlu i školovanju učitelja rijetki su što je prikaz ograničilo na način na koji su obavljali svoju službu.

Gemeindepriester und andere religiöse Beamte deutscher Herkunft in der südlichen Baranya im 18. und der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts

In der Arbeit werden aufgrund der kanonischen Visitation des Bistums Pecs im 18. und der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts werden Angaben über Gemeindepriester und Lehrer deutschen Herkunft in der südlichen Baranya gebracht. Für fast ein Drittel aller Gemeindepriester und über die Hälfte der Lehrer die in den kanonischen Visitationen erwähnt wurden, kann man annehmen (manchmal auch aufgrund von Datenquellen feststellen) dass sie deutscher Herkunft waren. In das Bild der Gemeindepriester sind ihre geographische und soziale Herkunft eingeschlossen, sowie die Ausbildung, materielle Zustände in denen sie lebten und ihr Amt ausübten und ihre persönlichen und professionellen Qualitäten angegeben. Die Angaben über die Herkunft und Ausbildung der Lehrer sind selten was die Darstellung auf die Art und Weise wie sie ihr Amt ausübten verringert hat.