Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije u Hrvatskoj

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar UDK: 54(497.5)”18” HAZU – Zavod za povijest Izvorni znanstveni rad i filozofiju znanosti Primljeno: 26.06.2011. Zagreb Prihvaćeno: 01.07.2011.

Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije u Hrvatskoj

Autorica se u radu bavi doprinosom Pavla Žulića (Paul Schulitsch) koji je svojim radom snažno utjecao na utemeljenje i razvitak hrvatske kemijske sredine. Pisanjem stručnih rasprava, prijevodom Rosceovog udžbenika” Kemija” s njemačkog na hrvatski jezik te objavljivanjem prvog izvornog udžbenika iz kemije na hrvatskom jeziku “Obća kemija za male realke”, Žulić je prenio suvremene srednjoeuropske kemijske spoznaje u Hrvatsku, čime je postavio temelje njenom daljnjem razvitku. Pored toga, Žulić je s Torbarom i Šulekom načinio hrvatsku kemijsku terminologiju, što je bilo neophodno za daljnji razvitak kemije u Hrvatskoj.

Ključne riječi: Liebig, Redtenbacher, Žulić, kemija u Hrvatskoj, udžbenici, rasprave, terminologija

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

Počeci hrvatske kemijske sredine

Kemijska sredina u Hrvatskoj se razvija i institucionalizira u drugoj polovici 19. stoljeća. Premda su se već sredinom 18. stoljeća u više hrvatskih gradova utemeljile isusovačke, a po dokinuću isusovačkog reda (1773.), kraljevske akademije znanosti, kemija se nije podučavala kao zaseban predmet. Osnove kemije, kao i drugih prirodnih znanosti, predaju se u okviru prirodoslovlja ili “nauka o prirodi” (physis). Premda je 1669. car i kralj Leoplold I. dao sveučilišne povlastice Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji i njenom Filozofskom fakultetu, te povlastice nisu iskorištene, pa je sveučilišna nastava u Zagrebu započela tek 1784., obnovom, odnosno utemeljenjem modernog sveučilišta. Nastava iz pojedinih prirodnih znanosti, pa tako i iz kemije, započela je dvije godine kasnije (1786.).

Godine 1850. je dokinut Filozofski fakultet Zagrebačke kraljevske akademije, tako da su u Zagrebu djelovali samo Bogoslovni i Pravoslovni fakultet. Po nalogu Austro-ugarskog ministra prosvjete Lea Thuna, prirodoslovni predmeti s Filozofskog fakulteta su premješteni u 3. i 4. razred realnih gimnazija.

Od sredine 19. stoljeća prirodne znanosti i kemija se podučavaju na realkama (četverogodišnje srednje škole) i realnim gimnazijama (osmogodišnje srednje škole). Otvaranje realki u Hrvatskoj započelo je proširivanjem Oberschule u Vojnoj krajini, pa je prva među njima utemeljena u Karlovcu, kao nesamostalna mala realka. Ubrzo su otvorene realke izvan Vojne krajine. Tako je već 1853. otvorena u Varaždinu, 1854. u Zagrebu i Rijeci, a zatim i u ostalim hrvatskim gradovima: Splitu, Petrinji, Osijeku i Zemunu. 1

Na Zagrebačkoj realci kemija se predavala kao poseban predmet u trećem razredu, a nastava je iz kemije započela 1856. Prvi profesor Pavao Žulić bio je i autor prvog izvornog udžbenika iz kemije na hrvatskom jeziku Obća kemija za male realke (1866.). Time je postavio temelje za tvorbu i ustanovljenje hrvatskog kemijskog nazivlja. Pored toga bavio se prevoditeljskim radom. Preveo je udžbenik i više stručnih kemijskih tekstova s njemačkog na hrvatski jezik, čime je omogućio recepciju suvremenih srednjoeuropskih kemijskih spoznaja u Hrvatskoj i stvaranje hrvatskog kemijskog nazivlja. Djelovao je i kao prvi sudski kemičar u Hrvatskoj.2

Životni put i obrazovanje Pavla Žulića

Pavao Žulić je rođen kao Paul Schulitsch 28. lipnja 1831. u Hofu (Cimofu) u donjoj Austriji, gdje je i umro 22. studenoga 1922. Gimnaziju je pohađao i završio u Sopronu (Mađarska), a potom je osam semestara (1855.-1859.) studirao i diplomirao

1 S. Paušek-Baždar, Utemeljenje i razvitak hrvatske prirodoznanstvene sredine, Povijesni prilozi, god. 26,

Zagreb 2007., str. 223-240, na str. 229-231. 2 S. Paušek-Baždar, N. Trinajstić, Hrvatska kemija u 19. stoljeću, Kemija u industriji, br. 7-8, Zagreb 206, str. 333-339, na str. 334, 335; A. Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije, sv.

IV, Zagreb 1911., str. 95.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

kemiju s prirodopisom na Filozofskom fakultetu u Beču. Cjelokupnu nastavu iz anorganske, organske i analitičke kemije mu je držao Joseph Redtenbacher (1810.1870.).3

Redtenbacher je studirao kemiju kod poznatog engleskog kemičara Henrya Roscea (1833.-1915.), koji je djelovao u Berlinu, a potom kod znamenitog Justusa von Liebiga (1803.-1883.), profesora kemije na Sveučilištu u Giessenu. Liebig je utemeljio suvremenu sveučilišnu nastavu i povezao nastavu sa znanstvenim istraživanjem. Njegov pristup sveučilišnoj nastavi kemije presadili su njegovi učenici diljem Europe i Amerike. Stoga, glavnina poznatih kemičara 19. stoljeća pripada Liebigovu genealoškom stablu. Kako je Žulićev profesor u Beču J. Redtenbacher bio Lieebigov student, tako je i Žulić, u drugoj generaciji, pripadao Liebigovu genealoškom stablu. On je prenio Liebigov način nastave na zagrebačku realku. Kabinet za nastavu kemije preuredio je u kemijski laboratorij, gdje je s nadarenim i vještim učenicima obavljao analize vode i forenzičke analize.

Redtenbacher je bio izvrstan organski kemičar i precizan analitičar, a rezultati njegova rada mogli su se naći u svakom vrednijem kemijskom priručniku. Među njegovim znanstvenim otkrićima treba posebno spomenuti akrilnu kiselinu kao i razrješenje prirode već poznatog akroleina. Akrolein je aldehid glicerina. Nastaje paljenjem masti, a dobiva se dehidratacijom glicerola. Važan je kao polazni spoj u različitim sintezama, pa tako s anilinom daje kinolin, čiji su derivati neki važni alkaloidi, koji se koriste kao lijekovi (kinin, kinidin, cinhonin, cinhonidin i drugi).4 To njegovo otkriće naći će svoju recepciju i u Žulićevoj kemiji u Hrvatskoj.

Odmah po diplomiranju (1859.), Žulić je došao u Zagreb, gdje je postavljen najprije za suplenta, a potom za profesora kemije na Kraljevskoj velikoj realci u Zagrebu. Na toj Kraljevskoj velikoj realci, kasnije realnoj gimnaziji, Žulić je djelovao punih dvadeset i šest godina, kada je krajem rujna 1886. godine umirovljen. Po umirovljenju vratio se u rodni Hof (Cimof) u donju Austriju, ali je dolazio u posjete u Zagreb i ostao u pismenoj vezi s prijateljima i znancima.

Žulićev doprinos razvitku hrvatske kemije

U prvoj polovici 19. stoljeća dolazi do naglog razvitka prirodnih znanosti, pa tako i kemije. Žulić je prenio u hrvatsku sredinu većinu suvremenih kemijskih spoznaja svoga doba. Odmah po dolasku u Zagreb objavio je u Izvješću zagrebačke realke raspravu na njemačkom jeziku, pod naslovom: “Arbeiten in chemischen Laboratorium” (šk.

3 I. Senčar-Čupović, Prva organska kemija na hrvatskom jeziku i dosad nepoznati podaci o njezinu autoru

Pavlu Žuliću, Zbornik radova trećeg simpozija iz povijesti znanosti: Prirodne znanosti i njihove primjene krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, HPD, Zagreb 1981., str. 197-203, na str. 198. 4 M. Kohn, Joseph Redtenbacher, Jouranal of Chemical Education, br. 24, London 1947., str. 366-368;

D. Grdenić, Sveučilišna kemijska nastava u devetnaestome stoljeću, Croatica Chemica Acta, god 50,

Zagreb 1877., str. S19-S38.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

god. 1860./61.). Godinu dana kasnije objavio je u istom Izvješću istu raspravu na hrvatskom jeziku, pod naslovom “Lučbena rastvorba vrela u nadbiškupovom vrtu” (šk. god. 1961./62.). Je li već prije poznavao hrvatski jezik, ili ga je naučio u svega godinu dana, nije poznato. No, sigurno mu je predstavljala problem i stručna terminologija na hrvatskom jeziku, koja još nije bila utemeljena. Navedenu kemijsku analizu je izveo s grupom učenika u školskom laboratoriju te je odredio prisutnost, kvalitativni i kvantitativni sastav: “ugljične soli, kremečnine, željeza, vapna, soli magnezija i sodika”. Sodikom se u 19. stoljeću nazivao natrij, jer se dobivao iz sode.5

Četiri godine kasnije Žulić je u Zagrebu objavio i prvi udžbenik kemije na hrvatskom jeziku Obća kemija za male realke (1866.). Ta prva hrvatska kemija napisana je u doba kada dolazi do prijelomnog razdoblja u razvitku kemije, nakon Prvog međunarodnog kongresa kemičara, koji je održan u Karlsruheu u Njemačkoj 1860. godine, na prijedlog uglednog njemačkog organskog kemičara Augusta Kekuléa (1829.-1896.), koji je shvatio da se još uvijek primjerno ne pišu kemijske empirijske formule. Stoga je na tom kongresu 130 najistaknutijih kemičara iz svih država Europe raspravljalo o različitim koncepcijama atoma, molekula, ekvivalenata i racionalne

5 P. Žulić, Arbeiten in chemischen Laboratorium, Izvješće zagrebačke realke za god. 1860/61., str. 30-32; P.

Žulić, Lučbena rastvorba vrela u nadbiškupovu vrtu, Izvješće zagrebačke realke za god. 1861/62., str. 3-8;

S. Paušek-Baždar, Problematika kemijskih rasprava u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, Zbornik radova trećeg simpozija iz povijesti znanosti: Prirodne znanosti i njihove primjene krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, HPD, Zagreb 1981., str. 79-87.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

nomenklature. Tako je na kongresu, između ostalog, razjašnjen pojam atoma, molekule, valencije i ekvivalenata te je pokazano da plinovite supstancije nalaze u obliku molekula i to uglavnom na temelju Cannizzarovog (Stanislao Cannizzaro, 1826.1910.) prijedloga primijene Avogadrovih zakona za pisanje kemijskih formula.6

Žulićev udžbenik Obća kemija za male realke (Zagreb,1866.) ima 160 stranica, a sadrži poglavlja iz opće, anorganske i organske kemije. U to doba Žulić još nije znao za Cannizzarov prijedlog i rezultate kongresa, pa je formulu vode pisao HO, vodikova peroksida HO2, kalijeva oksida KO i drugo.

Sve do održavanja kongresa, formula vode, koja se sastoji od dva plina: vodika i kisika, bila je neispravno pisana kao HO, jer se smatralo da se sastoji od jednog atoma vodika i jednog atoma kisika, a ne od dva atoma vodika i jednog kisika. Moralo je proći više godina da se nove spoznaje i rezultati kongresa u Karlsruheu prihvate u svim državama Europe. Kako se hrvatska znanstvena sredina tek stvarala, ona nije mogla pridonijeti Žulićevu kemijskom znanju. Njegov udžbenik Obća kemija za male realke, koji je objavljen u Zagrebu 1866., odraz je kemijskog znanja sa Sveučilišta u Beču, gdje je studirao u razdoblju prije održavanja Prvog međunarodnog kongresa kemičara. Stoga, Žulić u svom udžbeniku, u dijelu u kojem govori o anorganskoj kemiji, još uvijek koristi “staru” formulu vode HO. No, Žulić je to “ispravio” jedanaest godina kasnije, kada je objavio svoj drugi udžbenik, pod naslovom Uputa u kemiju za velike realke, Dio I-Anorganička kemija (Zagreb, 1877.) na 194 stranice. U njemu je prihvatio Cannizzarov prijedlog i najnovije kemijske spoznaje, osobito u poglavljima: Teorija najmanjih čestica, Opredieljivanje težine atoma, Težina drobnica i broj atoma u drobnici i Valjanost atoma. U navedenim poglavljima je prihvatio suvremene spoznaje o strukturi tvari te je prikazao kemijska svojstva, dobivanje i spojeve metala i nemetala. Protumačio je pojmove valencije, atoma, ekvivalenta i molekule (drobnice), a u završnom poglavlju izložio je i metodu spektralne analize.7

U svom prvom udžbeniku Obća kemija za male realke (Zagreb, 1866.), Žulić je zaseban dio posvetio i organskoj kemiji (Organička kemija). U tom dijelu udžbenika je izložio znanstveni doprinos svog bečkog profesora J. Redtenbachera, kojim je utjecao na razvitak moderne kemije. Redtenbacher je u svom najvažnijem radu, kojeg

6 Kako se u Europi još uvijek nisu znale primjerno pisati kemijske empirijske formule, nije se moglo pristupiti niti pisanju strukturnih formula brojnih novootkrivenih organskih spojeva. Amadeo

Avogadro (1776.-1856.) je već 1811. pokazao da se plinovite tvari nalaze u obliku molekula, ali to otkriće nije odmah prihvaćeno. Njegov sunarodnjak S. Cannizzaro ga je protumačio i izložio tek gotovo pola stoljeća kasnije. Kongresu je prisustvovao i znameniti Dimitrije I. Mendeljejev (1834.1907.). Vidi: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber i Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 672-678. 7 “Visokovladin odjel za bogoštovlje i nastavu otpisom od 23. svibnja 1877. br. 2579 oglušuje pripust školske knjige “Uputa u kemiju za velike realke” napisao Pavao Žulić, prof. Velike realke u Zagrebu”.

Sedmo godišnje izvješće Kraljevske velike realke u Osijeku koncem šk. god. 1876/77., str. 25; Isti propis javlja se tijekom 1877. i u izvješćima ostalih velikih realki u Hrvatskoj; P. Žulić, Uputa u kemiju za velike realke, Dio I-Anorganička kemija, Zagreb 1877., str. 143-170.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

je objavio 1843., pokazao da je akrolein produkt raspadanja glicerina iz masti, a ne masnih kiselina. Naime, već prije je bilo poznato da se zagrijavanjem masti stvara produkt vrlo prodorna i neugodna mirisa, ali taj produkt nije bio izoliran u čistom stanju. Jöns Jakov Berzelius (1779.-1848.) mu je dao naziv akrolein. Redtenbacher je prvi opisao metodu preparacije akroleina kao bezbojne tekućine, zagrijavanjem glicerina s kalijhidrogensulfatom ili fosfor V-oksidom. Opazio je da se akrolein veže s kisikom iz zraka i stvara akrilnu kiselinu. Stoga je oksidacijom akroleina sa srebro-oksidom priredio akrilnu kiselinu, odredio njezinu formulu i pokazao da se radi o prvom članu u nizu organskih nezasićenih kiselina. Žulić je u svom udžbeniku izložio Redtenbacherove pokuse i rezultate, s tim da akrolein prevodi kao akrol te njegovu postojanost uspoređuje s mravinjom (mravljom) i s kvasovinom (octenom) kiselinom.8

Pored opisa Redtenbacherovih rezultata, Žulić je u svom udžbeniku u dijelu o organskoj kemiji izložio organokemijske spoznaje prema udžbeniku Leopolda Gmelina (1788.-1853.) Handbuch der Chemie (Heidelberg, 1848.). U tom udžbeniku Gmelin je izložio rezultate najutjecajnijih kemičara tog vremena. Za molekulu je koristio izraz Michungsgeviht, što je prihvatio i Žulić, te ga je preveo na hrvatski kao riječ drobnica (molekula).9

Nakon što je objavio dva izvorna udžbenika iz kemije na hrvatskom jeziku za potrebe hrvatskih realki i realnih gimnazija, Žulić je načinio i prijevod udžbenika iz kemije, autora Henrya Roscoea (1833.-1915.) i objavio ga u seriji Prirodoslovne početnice: Kemija (Zagreb, 1878.). Henry Roscoe je bio ugledni engleski kemičar, koji je deset godina djelovao i usavršavao se u Berlinu, u laboratoriju znamenitog Roberta Bunsena. Njegova Kemija (Chemistry Primer, 1870.) je najprije prevedena s engleskog na njemački, a s njemačkog ju je Žulić preveo na hrvatski jezik. Tako u Predgovoru svog prijevoda Žulić kaže: “Vriedno mi se činilo da prevedem knjižicu, koju je englezko i njemačko obćinstvo s veseljem pozdravilo. Djelce ovo jest naime jedna od onih početnih knjižica za prirodoslovje, kako su ih u praktičkoj Englezkoj počeli sastavljati neki prve vrste učenjaci, s namjerom, da rabe kao poučne knjige za mladež nižih školah. Što se ove kemije tiče, svatko će lasno opaziti, čim ju pročita, da se ona znatno razlikuje od knjižicah dosada u nižih školah rabljenih. Sastavatelj gleda mlađahnu učeniku redovitim motrenjem prirode izvježbati razum”. 10

8 P. Žulić, Obća kemija za male realke, Tiskara Ljudevita Gaja, Zagreb 1866., Zagreb 1866., str. 119-153; 9 Leopold Gmelin je od 1817. bio profesor medicine i kemije na Sveučilištu u Heidelbergu. Otkrio je kompleksne cijanide kobalta i platine. Na europsku kemiju je utjecao priručnikom Handbuch der theoretischen Chemie iz 1817.-1819. u tri sveska. Na primjer, uveo je nazive recemičan, ester i keton.

Četvrto izdanje, pod naslovom Handbuch der Chemie, u 13 svezaka, dovršio je V. Kraut poslije Gmelinove smrti (1848.). Vidi: J.R. Partington, A History of Chemistry, sv. IV, London 1964., str.181-185. 10 H. Kargon, Roscoe, Henry Enfield, Dictionary of Scientific Biography, vol. 11, New York 1980., str. 536-539; H.E. Roscoe, Kemija, prevedena od P. Žulića, profesora Kraljevske velike realke zagrebačke, tiskara i litografija C. Albrechta, Zagreb 1878., Predgovor.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

Na kraju treba istaknuti i Žučićev doprinos pionirskom radu u tvorbi hrvatskog kemijskog nazivlja. U svom udžbeniku Obća kemija za male realke Žulić je prvi uveo hrvatske kemijske nazive. Rabio je prijevode riječi s latinskoga i njemačkoga, ili kovanice. Zadržao je riječ kemija premda se u to doba rabila i riječ lučba, od riječi lučiti, kovanica prema njemačkoj riječi Scheidekunst.

Kada je povratkom Ustava (1860.) ponovno uveden narodni jezik u škole, povećala se potreba za izradom znanstvene nomenklature na hrvatskom jeziku. Tako je ustanovljen Školski odbor (1862.), za čijeg predsjednika je izabran Franjo Rački (1828.-1894.). On je odmah podijelio rad u dva odbora, od kojih je prvi radio na terminologiji iz povijesti, zemljopisa, filologije i filozofije, a drugi je radio na tvorbi hrvatskih naziva u svim ostalim znanostima. Taj drugi odbor podijeljen je na dva pododbora, od kojih je jedan vodio brigu o terminologiji u kemiji i prirodopisu, a drugi u fizici, matematici, strojoslovlju, opisnom mjerstvu, crtanju i graditeljstvu. U prvi pododbor drugog Odbora, uz Vukasovića, ravnatelja osječke gimnazije, Tkaleca, profesora zagrebačke gimnazije, Trobara, ravnatelja i Erjavca profesora zagrebačke realke, imenovan je i Pavao Žulić, profesor kemije na istoj realci. Po završenom poslu, oni su svoje prijedloge trebali proslijediti Bogoslavu Šuleku (1816.-1895.).11

Taj višegodišnji rad je rezultirao objavljivanjem Hrvatsko njemačko talijanskog rječnika znanstvenog nazivlja, u dva sveska (Zagreb 1874., 1875.). U tom Rječniku u kemiji su se uglavnom zadržale novotvorenice u duhu hrvatskog jezika i to uglavnom u doslovnom prijevodu s latinskoga ili pak s njemačkoga jezika, a ponešto sa češkoga ili

11 A. Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije, drugo izdanje, sv. V, Zagreb 1910., str. 254-255 i 321-331; Ž. Dadić, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, sv. I, Zagreb 1982., str. 94 i 148.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

slavenskih jezika. Kako su prirodne znanosti po predmetu svog istraživanja univerzalne, to se izbjegavala krajnost “pretjeranog purizma i bespotrebnog klasicizma”.

U uvodnom dijelu Rječnika, Šulek u tekstu pod naslovom “O hrvatskom lučbenom nazivlju” kaže: “Osnovu toga nazivlja priobćio sam gospodi Josipu Torbaru, ravnatelju Kraljevske realne gimnazije u Zagrebu i Pavlu Žuliću, profesoru lučbe u istom zavodu, koji ju odobriše”.12

Tako su se prema Šulek-Torbar-Žulićevom prijedlogu zadržali nazivi za: kisik, dušik, vodik i ugljika, a uveli su se novi nazivi: barij za težik, cink za tutiju, magnezij za gorčik, aluminij za glinik, indij za šarik, silicij za kremik, arsen za sićan, antimon za raztok, kalij za pepelik, natrij za sodik, brom za smrdik, klor za solik, jod za resik, fosfor za svetlik i drugo. Osamdesetih godina 19. stoljeća uveden je i naziv kemija umjesto naziva lučba.

Pavao Žulić je načinio pionirske korake ka utemeljenju hrvatske kemijske sredine. Više od četvrt stoljeća je djelovao kao profesor kemije na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Bio je autor prvog izvornog udžbenika iz kemije na hrvatskom jeziku Obća kemija za male realke (Zagreb 1866.). Pored toga, preveo je poznati udžbenik Kemija, autora Henrya Roscoea s njemačkog na hrvatski jezik. Tim udžbenicima on je prenio suvremene srednjoeuropske kemijske spoznaje u hrvatsku sredinu. Uz to, svojim stručnim raspravama iz kemije i dugotrajnim radom na ustanovljenju hrvatskog kemijskog nazivlja, on je utemeljio kemijsku i uopće prirodoslovnu sredinu u Hrvatskoj i to u razdoblju deset godina prije osnutka modernog Sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu (1874.), odnosno njegovih prirodoslovnih odjela (1876.). Po umirovljenju, vratio se u svoj rodni Hof u donju Austriju.

12 B. Šulek, O hrvatskom lučbenom nazivlju, Hrvatsko njemačko talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, reprint izdanje, Globus, Zagreb 1990., sv. I, A-N, str. 15; S. Paušek-Baždar, Bogoslav Šulek i kemija,

Zbornik o Bogoslavu Šuleku, HAZU, Zagreb 1998., str. 121-128.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 99-108 Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar: Pavao Žulić (1831.-1922.) i razvitak kemije...

Sažetak

Pavao Žulić je rođen kao Paul Schulitsch u Hofu u donjoj Austriji 28. lipnja 1831., gdje je i umro 22. studenoga 1922. Odmah po završetku studija na Sveučilištu u Beču (1859.) imenovan je profesorom kemije na Kraljevskoj zagrebačkoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je djelovao punih dvadeset i šest godina. Po umirovljenju, vratio se u rodni Hof, ali je prepiskom i posjetima ostao vezan uz Zagreb. Svojim radom Žulić je snažno utjecao na utemeljenje i razvitak hrvatske kemijske sredine. Pisanjem stručnih rasprava, prijevodom Rosceovog udžbenika” Kemija” s njemačkog na hrvatski jezik te objavljivanjem prvog izvornog udžbenika iz kemije na hrvatskom jeziku “Obća kemija za male realke”, Žulić je prenio suvremene srednjoeuropske kemijske spoznaje u Hrvatsku, čime je postavio temelje njenom daljnjem razvitku. Pored toga, Žulić je s Torbarom i Šulekom načinio hrvatsku kemijsku terminologiju, što je bilo neophodno za daljnji razvitak kemije u Hrvatskoj. Žulićev rad odvijao se u razdoblju deset godina prije osnutka modernog Sveučilišta u Zagrebu (1874.), odnosno njegovih prirodoslovnih odjela (1876.), što znači da je bio temelj kasnijem razvitku sveučilišne kemije i institucionaliziranog znanstveno-istraživačkog rada na području kemije u Hrvatskoj.

Pavao Žulić (1831 – 1922) und die Entwicklung von Chemie in Kroatien

Pavao Žulić wurde als Paul Schulitsch in Hof in Niederösterreich am 28. Juli 1831 geboren, wo er am 22. November 1922 starb. Gleich nach seinem Studium an der Wiener Universität (1859) wurde er zum Professor von Chemie an dem Königlichen Agramer Realgymnasium in Zagreb ernannt, wo er volle 26 Jahre tätig war. Nach seiner Pensionierung, kehrte er in seinen Geburtsort Hof zurück, jedoch blieb er durch Korrespondenz und Besuche mit Zagreb in Verbindung. Durch seine Arbeit beeinfluß er die Gründung und Entwicklung der kroatischen Chemiewissenschaft. Durch Fachdebatten die er schrieb, die Übersetzung des Lehrbuches Chemie von Rosce aus dem Deutschen ins Kroatische, und der Veröffentlichung des ersten Originalchemielehrbuches in kroatischer Sprache Allgemeine Chemie für die Realschule (Obća kemija za male realke), brachte Žulić die modernen mitteleuropäischen Chemiekenntnisse nach Kroatien, womit er den Grundstein ihrer weiteren Entwicklung setzte. Nebendessen schuf Žulić zusammen mit Torbar und Šulek die kroatische chemische Terminologie, was für die Weiterentwicklung der Chemie in Kroatien unentbehrlich war. Seine Arbeit entwickelte sich in der Zeit zehn Jahre vor der Gründung der modernen Universität in Zagreb (1874), bzw. seiner naturwissenschaftlichen Abteilungen (1876), was bedeutet daß er die Grundlagen für die spätere Entwicklung der Universitätschemie und der institutionalisierten wissenschaftlichen Forschung auf dem Gebiet der Chemie in Kroatien setzte.

108