Suzana Miljan Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Suzana Miljan UDK: 323.15(497.5 Turopolje=112.2(091) Odsjek za povijesne znanosti Izvorni znanstveni rad ZPDZ HAZU Primljeno: 30.09.2011. Zagreb Prihvaćeno: 01.10.2011.

Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

U radu se govori o pripadnicima njemačke etničke skupine koji su djelovali u Turopolje u razdoblju kasnog srednjeg vijeka (15. i prve polovice 16. st.). Prvi dio rada posvećen je ljudima koji su bili u službi grofova Celjskih koji su obrađeni prozopografskom metodom. Ističe se obitelj Kostibol, budući da su se njezini pripadnici zadržali ondje na trajnijoj bazi, te nekoliko puta mijenjali svoj plemićki pridjevak. Posebna je pozornost posvećena ljudima koji su obnašali dužnost turopoljskih župana, a potom i župana u drugim utvrdama koje su povezane s Turopoljcima. U drugom dijelu rada težište pregleda stavljeno je na ljude koji su u Turopolje došli kao rezultat povezanosti s markgrofom Jurjem Brandenburškim. U njegovom slučaju pripadnici njemačke etničke skupine obnašali su funkcije kapetana Medvegrada, Rakovca i Lukavca. U prilogu se donosi popis turopoljskih župana njemačkog porijekla i njihovih zemaljskih župana, kao i kapetana Lukavca njemačke narodnosti.

Ključne riječi: Turopolje, Nijemci, grofovi Celjski, turopoljski župan, Juraj Brandenburški, lukavečki kapetan, srednji vijek

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

U ovome radu bit će više riječi o pripadnicima njemačke etničke skupine koji su obitavali u Turopolju u srednjem vijeku na privremenoj ili trajnoj bazi. Izložit će se načini na koje su Nijemci djelovali unutar turopoljske plemićke zajednice u razdoblju kasnog srednjeg vijeka, točnije, u razdoblju od 15. st. do sredine dvadesetih godina 16. st., kada s odlaskom Jurja Brandenburškog iz Turopolja, praktično nestaju iz tog kraja. Rad se primarno temelji na diplomatičkoj građi objavljenoj u monumentalnoj zbirci Monumenta historica nobilis communitatis Turopolje olim Campus Zagrabiensis dictae s početka 20. stoljeća.1 Identifikacija pripadnika njemačke etničke skupine uglavnom se temeljili na karakterističnim njemačkim prezimenima budući da je pojavljivanje imenskog atributa Theutonicus uz ime u razdoblju srednjeg vijeka u Turopolju vrlo rijetko.2

* * *

Turopolje je dio Posavine južno od Zagreba, omeđeno desnom obalom Save na sjeveroistoku i Vukomeričkim goricama na jugozapadu. Naziva se i Zagrebačkim poljem. Turopoljski plemići bili su iobagiones castri koji su bili dužni vojnu službu, nasljedno su posjedovali zemlju, bili su izuzeti od poreza, sami su sebe smatrali plemenitima i uspjeli su postići plemićki status.3 Izvodili su svoje porijeklo od braće Buduna, Ivana i Levče i njihovih rođaka koji su svoj status dobili ispravom hercega Bele, kasnijeg kralja Bele IV. iz 1225. godine.4 Razlog zbog kojeg je turopoljska plemićka općina zahvalna za istraživanje društvene povijesti srednjeg vijeka jest činjenica da

1 Emilij Laszowski (prir.), Monumenta historica nobilis communitatis Turopolje olim ‘Campus Zagrabiensis’ dictae (nadalje: MHNC), 4 sv., Zagreb, 1904.-1908. 2 Iznimku čini slučaj Egidija koji se navodi kao Theutonicus, a koji se 1387. godine spominje kao kaštelan

Želina, jedne od utvrda u Turopolju (MHNC 1, dok. 107., str. 111.-112.). Kasnije te godine nalazimo ponovni spomen Egidija zvanog Theutonicus, kaštelana Želina, gdje se navodi da je on bio također i homo regius koji je sudjelovao u uvođenju stanovnika Zagrebačkog Gradeca u posjed Petrovine i

Hrašća (MHNC 1, dok. 108., str. 112.). U tom trenutku Želin je bio kraljevska utvrda, stoga je riječ o čovjeku koji je najvjerojatnije na turopoljsko područje došao zahvaljujući službi kralju Sigismundu

Luksemburškom (Pál Engel, Magyarország a középkor végén, CD-ROM, Budapest, 2001., sub voce:

Zselin). 3 Srednjovjekovno plemstvo imalo je važnu ulogu u političkom i društvenom životu svojih država.

Srednjovjekovno Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo spadalo je u kategoriju zemalja brojnog plemstva, što znači da su plemići činili od 1 do 10% ukupnog stanovništva. Unutar plemstva postojale su razlike u društveno-ekonomskom statusu te je ono predstavljalo heterogenu društvenu skupinu.

Niže kondicionalno plemstvo od pravog plemstva razlikovalo je to što su svoje posjede držali pod određenim uvjetima. Takav tip plemstva naročito je bio raširen na rubnim područjima Kraljevstva, pa tako i u srednjovjekovnoj Slavoniji. Usp. Damir Karbić, Hrvatski plemićki rod i običajno pravo,

Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: Zbornik OPZ HAZU), sv. 16, Zagreb, 1998., str. 73.-74.; Erik Fügedi, The

Elefánthy. The Hungarian Nobleman and His kindred, Budimpešta, 1998., str. 37.-38.; Martyn Rady,

Land, Nobility and Service in Medieval Hungary, London, 2000., str. 79.-82.; Pál Engel, The Realm of St.

Stephen. A history of Medieval Hungary, 895-1526, London – New York, 2001., str. 69.-72. 4 Usp. MHNC 1, dok. 1., str. 1.-3.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

se na relativno malom geografskom prostoru nalazio velik broj ljudi te jer je ostalo sačuvano dosta dokumenata iz kojih se mogu iščitati crtice iz raznih aspekata života. Razvoj je bio uvjetovan i blizinom Zagreba te tvrdog grada Medvegrada, bez kojih nije moguće razmatrati povijest Turopolja u cijelosti. Potrebno je još naglasiti da je Turopoljska plemićka općina bila dosta otvorena prema došljacima, o čemu svjedoče brojni slučajevi stanovnika zagrebačkog Gradeca u Turopolju, kao i hrvatskog plemstva odbjeglog tijekom rata s Osmanlijama.

U slučajevima pripadnika njemačke etničke skupine vidimo ponešto drugačiju sliku jer su oni dospjeli u Turopolje dobivanjem vlasništva nad utvrdom i pripadajućim posjedom Medvedgrada. Tu se ponajprije misli na magnate poteklim s njemačkog područja te njihove službenike – obitelj grofova Celjskih u razdoblju 15. st. te Jurju Brandenburškom u razdoblju prve trećine 16. stoljeća. Budući da su te osobe potekle iz područja na kojem se vrlo rano uspostavila razvijena administrativna struktura, sa sobom su vodili mašineriju ljudi kao sustav potpore i vladanja nekim prostorom. U slučaju Celjskih tu se radi o županima tvrdih gradova, a u slučaju Jurja Brandenburškog o kapetanima tvrdih gradova koji su imali, za razliku od turopoljskih župana, veću naoružanu pratnju svojih službenika.

* * *

Prvi pripadnik obitelji Celjski koji je doživio uspon u hrvatskim zemljama bio je Herman II. Celjski koji se uspinje na funkciju bana Slavonije 1425. godine,5 te je kao takav bio izvršitelj vrhovne sudske i upravne vlasti u Slavoniji, pa time i u Turopolju. Tako 1427. presuđuje u sporu oko posjeda Odre kojeg su vodili Lorand, Stjepan i Pavao iz Lužja protiv Ladislava de Gepew. 6 Drugi je put presudio 1435. u sporu kojeg su vodili zagrebački Gradec s plemićima Susegradskim – Ladislavom Nikole Totha i Ivanom Lovre Totha – oko posjeda Petrovine, Hrašća i Šiljakovine u Turopolju.7 Herman II. umire 1435. g. i njegova se faza može smatrati predpočetnom budući da glavna aktivnost Celjskih u Turopolju počinje s Hermanovim sinom Fridrikom II., a završava s unukom Ulrikom II.

Iako Celjski zadobivaju 1436. g. vlasništvo nad tvrdim gradom Medvegradom, čime i Turopolje postaje interesno područje za Fridrika II. i njegovog sina Ulrika II., ipak vidimo da se većinom spominju samo kao izvršitelji vrhovne vlasti. Spominju se već 1437., kada su kao banovi, u slučaju već spomenutih plemića de Gepew, presudili u sporu kojim su Ivan, Nikola i Matija zabranili moguće nasilno zauzimanje njihovih

5 Pál Engel, Magyarország világi archontológiája 1301-1457, sv. 1, Budapest, 1996., str. 20. 6 Usp. MHNC 1, dok. 210., str. 206.-210., dok. 212., str. 211.-212., dok. 213., str. 212.-214. 7 MHNC 1, dok. 230., str. 238.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

posjeda u Gepewu, Donjoj Zelini, Lučilnici i Mrazovcu.8 Zajedno se Fridrik II. i Ulrik II. spominju u ljeto 1453. godine, a radilo se o crkvenoj desetini i potvrdi dokumenta iz 1432. godine. Izaslanici Turopoljaca prvo su došli pred kneza Fridrika II. Celjskog,9 dok su dva mjeseca kasnije išli pred kneza Ulrika II. Celjskog.10 Potrebno je naglasiti da su obojica u tom trenutku obnašali funkcije slavonskih banova. Kralj Ladislav potvrdio je 1456. Ulrikovu ispravu,11 što je vjerojatno uvjetovano činjenicom da je Fridrik pokojni 1454. godine. Dakle, u tim djelovanjima, grofovi su Celjski bili izvršioci vrhovne kraljevske vlasti preko svojih službi kao banova, iako su i bili vlasnici Medvedgrada čime bi ih zanimala aktivnost nižeg plemstva u Turopolju.

Samostalno djelovanje Fridrika II. Celjskog imamo u Turopolju nekoliko puta, ali opet u izvršavanju banske vlasti. Pred njega je 1447. g. išlo turopoljsko izaslanstvo u njegov dvor u Celje kako bi potvrdio, za njih vrlo važnu, ispravu, jednu od temeljnih isprava na kojima su Turopoljci zasnivali svoje statuse, onu o slobodnom uživanju šuma, izdanu za vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Upravo zbog toga normalno je za pretpostaviti da se mnogo brige poklanjalo njezinom čuvanju. Ovdje je potrebno istaknuti da su i dvije zanimljive osobe išle pred grofa, službenik Celjskih, osoba njemačkog porijekla, Juraj Hagelsperger te “drugi“ Juraj.12 Budući da se radi o Jurju Hagelspergu koji je u tom trenutku obnašao i dužnost turopoljskog župana, što se u ovoj ispravi ne navodi, drugi navedeni Juraj može biti jedino njegov zemaljski župan, Juraj Egidijev iz Kurilovca. Potrebno je spomenuti da se je vidljivo da je Juraj Hagelsperger obnašao i neku važnu funkciju u tvrdom gradu Stupniku, koji je bio jedna od utvrda grofova Celjskih. Jednako djelovanje Fridrika II. Celjskog događa se i u sljedećem slučaju koji povezuje magnata njemačkog porijekla i turopoljski plemićki svijet. Radi se o činu kojim je Pavao, sin Mihovila iz Lomnice, za spas svoje duše i duša svojih roditelja, odlučio darovati dva kmetska selišta na svom udjelu u posjedu Male Mlake pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije.13 Fridrik II. Celjski, kao ban Slavonije, uputio je mandat Zagrebačkom kaptolu da izvrši uvođenje samostana Bl. Djevice Marije u Remetama u posjed Male Mlake,14 a kaptol je izvijestio da je to i učinio.15

8 MHNC 1, dok. 237., str. 249.-250. 9 MHNC 1, dok. 276., str. 307.-308. 10 MHNC 1, dok. 277., str. 309.-310. 11 MHNC 1, dok. 308., str. 363.-365. 12 MHNC 1, dok. 260.-261., str. 284.-286. 13 MHNC 1, dok. 271., str. 301.-302. 14 MHNC 1, dok. 272., str. 302.-303. 15 MHNC 1, dok. 273., str. 303.-304.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Situacija sa sinom Fridrika II., Ulrikom II. Celjskim je pomalo drugačija jer on djeluje i kao vlastelin Medvedgrada u slučajevima povezanim uz plemićku zajednicu nižih plemića u Turopolju.Tako je prvi put djelovao kao medvedgradski vlastelin već 1437. kada je za Turopoljce prepisao važan dokument – kraljevsku ispravu Sigismunda Luksemburškog oko sloboda plemićke općine. Tada je boravio u svom tvrdom gradu Rakovcu (u Križevačkoj županiji). Kao izaslanstvo pred njega su išli Turopoljci Stjepan, sin Petka, Mihovil, sin Barnabe, Fabijan, sin Mihovila i Marko, sin Ladislava čiji se plemićki pridjevci ne spominju, ali je očigledno da se radi o uglednijim članovima turopoljske plemićke općine.16 Iz drugih dokumenata vidimo da se radilo o turopoljskim županima Mihovilu, sinu Barnabe iz Odre i Fabijanu, sinu Mihovila iz Gornje Lomnice te Stjepanu, sinu Petka iz Lukavca, koji je bio turopoljski zemaljski župan.17 Ponovno pred Ulrika Celjskog dolazi Blaž, sin Ivana iz Batine u svoje ime, i ime svoga brata Ladislava 1444. g. kako bi mu grof potvrdio darovnicu Ivana, sina Rudolfa Albena iz 1420. koji je tada bio medvedgradski gospodar, te kojom mu potonji daje posjed Babču kao predij. Potrebno je još napomenuti da se Celjski imenuje kao knez Ortemburga te da je ispravu izdao u Varaždinu, na blagdan sv. Marije Magdalene.18 Ne začuđuje da je Blaž Ivanov želio potvrdu grofa Celjskog budući da je predij Babča još uvijek pripadao Medvedgradu zbog čega je to bila stvar koja se direktno ticala Celjskih. Naposlijetku, potrebno je spomenuti i jedini slučaj u kojem Ulrik II. Celjski koristi direktno turopoljske posjede. U Horn Neunburgu 1453. g. Ulrik II. Celjski darovao je Marku Greiberu posjede koji su pripadali utvrdi Stupnik (6 kmetskih selišta na posjedu Čehima), na rubnom području Turopolja, zbog njegovih vjernih službi koje je već učinio i koje će činiti u budućnosti. On je bio Ulrikov vitez te je kasnije, nakon Ulrikove smrti, dobio i kraljevsku potvrdu darovnice.19 Time dolazimo do sljedeće teme koja će ovdje biti obrađena – upravnog sustava na terenu pomoću službenika njemačkog porijekla.

U turopoljskoj plemićkoj općini velik je broj pojedinaca njemačke narodne zajednice obnašao funkciju turopoljskog župana (lat. comes Campi Zagrabiensis) koji je bio nosilac lokalne vlasti. Većinom se u svom djelovanju bavio kontrolom pravnih poslova koji su uključivali prodaju, zalog, dijeljenje i razmjenu posjeda, pobratimljenja novih članova ili posinaka, a određivao je i osobe (plemiće vjerodostojnike) koji će uvoditi pojedince u posjed.20 Njemu u upravljanju pomaže zemaljski župan ili podžupan,

16 MHNC 1, dok. 238., str. 250.-251. 17 Usp. npr.: MHNC 1, dok. 236., str. 247.-249. 18 MHNC 1, dok. 250., str. 266. 19 MHNC 1, dok. 316., str. 377.-378. 20 Emilij Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane, sv. 2, Zagreb, 1911., str. 23.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

a služba obnašaju godinu dana.21 Kako će se vidjeti dalje u tekstu, u razdoblju 15. st. funkciju turopoljskog župana obnašala je osoba koja nije potekla iz turopoljske općine, a njoj je kao zemaljski župan asistirao lokalni plemić. To se vjerojatno događalo jer su u praksi gospodari Medvedgrada postavljali svoje župane.22

Prvi poznati nam Nijemac u izvorima na funkciji turopoljskog župana bio je Seboldus Mayar koji se spominje 1439. godine kada izdaje ispravu kojom se uvodi u posjed djevojačke četvrtine (quarta puellaris) u Velikoj Mlaki Skolastika Jurjeva, žena Benedikta Krupića.23 Njegov zemaljski župan bio je Stjepan, sin Petka iz Lukavca.24 Iste se godine i izdaje isprava oko dobra Mraclin, no, čini se da je zemaljski župan promijenjen jer se tada spominje Petar, sin Ivana iz Mlake.25 Čini se da se Sebold nije u Turopolju duže zadržao jer se već početkom četrdesetih godina 15. spominje u Zagrebu kao osoba od povjerenja Katarine Celjske.26 Zanimljivo je da je sve do 1463. posjedovao imovinu u turopoljskim Čehima kada ih prodaje Ulriku Kositbolu i sinovima. U tome trenutku obnašao je dužnost kaštelana Rakovca.27 Iako je kaštelan Rakovca bio moćan pojedinac u plemićkom svijetu slavonskog društva, ipak vidimo da tu prodaju treba tumačiti u sklopu njegove generalno nepovoljne situacije koja je bila rezultatom pada Celjskih nakon smrti Ulrika II. 1456. g., te povezivanja s carom Fridrikom III., zbog čega je proglašen nevjernikom pa počinje polagano rasprodavati

21 Laszowski, Povijest plem. općine, sv. 2, str. 47.-48. 22 Usp. Nada Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, Zagreb, 1987.; Nada Klaić, Povijest Zagreba, knj. 1,

Zagreb, 1982. 23 Quarta puellaris je bila jedan od načina ženskog nasljeđivanja, a u izvorima Turopolja u razdoblju 14. i 15. stoljeća bila je vrlo česta. Njome se rezervirala četvrtina plemićeve imovine za njegove ženske potomke. Ukoliko je imao više kćeri, one su je međusobno dijelile, a tri četvrtine su dijelili sinovi.

Nasljeđivale su je nakon očeve smrti, no ne direktno, već ona predstavlja potraživanje prema muškim nasljednicima Pogledati detaljnije: Magdalena Apostolova-Maršavelski, Quarta puellaris po običajom pravu Turopolja (13.-16. st.), Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, god. 42, br. 2, Zagreb, 1992., str. 141.-149.; Marija Karbić, Položaj plemkinja u Slavoniji u srednjem vijeku, Historijski zbornik, god. 59,

Zagreb, 2007., str. 20.-24.; Marija Karbić, Heiratsstrategien des Kleinadels von Turopolje (Slawonien) im späten Mittelalter, East and Central Europe, Budapest, 2002., str. 171. Autorica dalje nastavlja kako se davanje quarte u zemlji kompenziralo na taj način da su sinovi pridodavali svome posjedu quarte svoje žene. O slučaju djevojačke četvrtine u kojem se prvi put spominje Seboldus Mayer u Turopolju vidi više: Suzana Miljan, Quarta puellaris prema slučaju Skolastike Jurjeve iz Mlake, Lucius. Zbornik radova Društva studenata povijesti Hrvatskih studija “Ivan Lučić-Lucius”, god. 5, br. 8-9, Zagreb, 2006., str. 141.-148. 24 MHNC 1, dok. 240., str. 252.-254. 25 MHNC 1, dok. 241., str. 254. 26 Ivan Krstitelj Tkalčić (prir.) et al., Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiensis (dalje:

MHCZ), sv. 2, Zagreb, 1895., str. 186. 27 MHNC 1, dok. 344., str. 424.-425.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

svoju imovinu koju je imao u gradu Zagrebu, a kako smo vidjeli, i velik posjed u turopoljskim Čehima.28

Odmah nakon Sebolda Mayera, Nijemac, službenik grofova Celjskih, koji je obnašao dužnost turopoljskog župana bio je Martin Rospohar, dok je njegov župan u ožujku 1441. bio Fabijan Mihovilov iz Gornje Lomnice.29 Tada su obojica sudjelovali u slučaju kojim se Kvirinu Šimunovom iz Donje Lomnice potvrdila djevojačka četvrtina (quarta puellaris) od posjeda Nikole Novkovića, njegovog bratića, koji nije imao muških nasljednika.30 U lipnju iste godine ispred župana Martina Rospohara i zemaljskog župana Petra Ivanovog iz Mlake, Petar Pavlov iz Rakitovca daje i potvrđuje svojoj tetki Jeleni djevojačku četvrtinu iz djedovskih dobara u Rakitovcu.31 To je i posljednji put da se kao turopoljski župan spominje Martin Rospohar, a za 1442. godinu nemamo podataka tko je obnašao tu dužnost.

Ivan Rayachar, kao čovjek Celjskih u Turopolju, u studenom 1443. godine spominje na dužnosti turopoljskog župana.32 Zanimljivo je za istaknuti da se prvi put spominje kada izdaje ispravu kojom već spomenuta Skolastika, zalaže svoje posjede, iste one koje je dobila u ispravi koju je izdao već spomenuti Seboldus Mayar. 33 Potrebno je spomenuti da je imao istoga zemaljskog župana, Petra Ivanovog iz Mlake, kao i prethodni Nijemac turopoljski župan, Martin Rospohar. Kao i u prethodnom slučaju, i sljedeći slučaj Ivana Rayachara povezan je s djevojačkom četvrtinom (quarta puellaris) u Turopolju. Pred Ivanom Rayacharom, županom, i Petrom, sinom Ivana

28 Seboldus Mayer je jedna od zanimljivijih osoba koje su pripadale klijenteli grofova Celjskih. Koliko sam dosada istražila, obnašao je tri funkcije u Zagrebačkoj županiji. Prvo je počeo od turopoljskog župana 1439. g., s time da vrlo brzo odlazi u Zagrebački Gradec gdje kupuje raznu imovinu te obnaša funkciju dvorjanika kneginje Katarine. Kao medvedgradski kapetan i kaštelan javlja se već 1449. a tu je funkciju obnašao sve do 1456./57. godine. Čini se da tada prelazi u drugi tvrdi grad Celjskih – Rakovec gdje se zadržava sve do 1463. na funkciji kaštelana i kapetana. Tada se navodi kao Seboldus Mayer-Fisher.

Čini se da je ulazio u uži krug klijentele Celjskih budući da su ga toliko selili po svojim strateški važnim mjestima. Više o raznim aspektima njegova djelovanja vidi: N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str.151.153.; N. Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah sv. Krone, Celje, 1991., str. 68.; N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 126.; Josip Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, Kaj, Zagreb, 1984., str. 39.;

Bruno Škreblin, Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća, Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch, sv. 17, Osijek, 2010., str. 37.-42.; Bruno Škreblin, Urbana elita zagrebačkog

Gradeca u 15. i početkom 16. st. Primjeri nekolicine uglednih gradečkih građana, u: Mestne elite v srednjem in zgodnjem novem veku med Alpami, Jadranom in Panonsko nižino, ur. Janez Mlinar i Bojan

Balkovec, Ljubljana, 2011., str. 321. (bilj. 74.); Engel, Magyarország világi archontológiája, str. 398. 29 O Martinu Rospoharu nemamo, zasada, drugih podataka osim da je obnašao službu turopoljskog župana. Opširnije vidi u: N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 126.; Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 39. 30 MHNC 1, dok. 245., str. 258.-260. 31 MHNC 1, dok. 246., str. 260.-261. 32 O Ivana Rayacharu znamo da je bio samo turopoljski župan. Vidi više u: N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 126.; Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 39. 33 MHNC 1, dok. 247., str. 261.-262.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

iz Mlake, zemaljskim županom, Jelena iz Rakitovca poklanja djevojačku četvrtinu u Rakitovcu svom sinu Jurju. Pozivaju se na ispravu koju su izdali Martin Rospohar, nekoć turopoljski župan, i Ivan, sin Petra iz Mlake, tadašnji turopoljski zemaljski župan.34 Turopoljski župan sudjelovao je i drugačijim dogovorima oko zemlje. Tako je u rujnu 1444. pred Ivanom Rayacharom i njegovim zemaljskim županom Jurjem, sinom Egidija, plemić Stojan sa svojom braćom dogovorio pod kojim uvjetima će se obrađivačima predati vinograd u podbrežju Čujkova Gorica.35 U srpnju 1445. pred turopoljskim županom Ivanom Rayacharom i zemaljskim županom Jurjem Egidijevim iz Kurilovca, Ilija, sin Ivana Jelkovog iz Plesa, prepisuje djevojačku četvrtinu Margareti, kćeri Pavla, sina Benedikta Jelkovog iz Plesa, sva selišta u Rakarju koja je nekoć posjedovao pokojni Pavao Benediktov, njezin otac.36 Istovremeno, obojica službenika sudjelovali su u sporu na sudištu oko djevojačke četvrtine u Mlaki između mesara Egidija, muža Agate Markove iz Mlake, i njezinog brata Tome Markovog te potom točnom razgraničenju posjeda.37 Potrebno je naglasiti da se ovdje radilo o dva ogranka kasnije obitelji Lacković koja je imala važnu ulogu u turopoljskoj Velikoj Mlaki, a problem je nastao kada je Agata prepisala svoju djevojačku četvrtinu svome mužu što je njezin brat osporio, a u priču su bili uključeni i drugi pripadnici porodice budući da je bilo više zemalja u pitanju. U prosincu 1455. ponovno se spominju Ivan Rayachar, kao turopoljski župan, i Juraj Egidijev iz Kurilovca, kao zemaljski župan, kada je turopoljski plemić Benedikt Krupić, zajedno sa Stjepanom Urbanovim i Klementom Pavlovim iz Kurilovca kupio neku zemlju u Kurilovcu. Potom su sva trojica plemića zajedno uvedeni u posjed.38 U ožujku 1446. pred Ivana Rayacharom i Jurjem Egidijevom iz Kurilovca, Šimun Tovarušević iz Gorice prodaje svoj posjed u Gorici Fabijanu, sinu Mihovila iz Gradeca.39 To mu je ujedno i posljednji spomen u Turopolju u tome trenutku. Općenito gledano, Ivan Rayachar se zadržao neuobičajeno dugo vremena na funkciji župana, točnije od 1443. do 1446. godine. Ponovno se aktivira šezdesetih godina 15. stoljeća. Tada mu je prvi spomen 1. travnja 1465. kada pred njim, i Benediktom Stančićem iz Gornjeg Lukavca, Andrija, sina Petra iz Velike Mlake neka selišta i oranice u Mlaki prodaje Pavlu, sinu Blaža iz Mlake, uz dopuštenja Jelke, udovice pokojnog Petra župana i njihove kćeri Katice, kao

34 MHNC 1, dok. 248., str. 262.-263. 35 MHNC 1, dok. 251., str. 266.-267. 36 MHNC 1, dok. 253., str. 268.-270. 37 MHNC 1, dok. 254., str. 270.-275. 38 MHNC 1, dok. 255., str. 275.-278. 39 MHNC 1, dok. 257., str. 279.-281.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

i drugih njihovih susjeda, bližih i daljnjih.40 Sljedeće godine u otprilike isto vrijeme, pred županom Ivanom Rayacharom i njegovim novim zemaljskim županom, Pavlom, sinom Antuna iz Plesa, Martin i Nikola Surnovički iz Kurilovca prodaju neke svoje udjele u posjedu (četvrtinske) u Kurilovcu Brikciju, Tomi i Jakovu, sinovima Jurja, nekadašnjeg turopoljskog zemaljskog župana.41 Nije na odmet zaključiti da se radi upravo o Jurju sinu Egidija koji je četrdesetih godina bio zemaljski župan i koji je surađivao s Ivanom Rayacharom prilikom provođenja upravne vlasti u Turopolju.

Sljedeći pripadnik njemačke narodne zajednice koji je obnašao službu turopoljskog župana bio je Juraj Hagelberger koji se prvi put spominje na toj dužnosti u ožujku 1448. godine.42 Ipak, on se u Turopolju spominje i nešto ranije kada se navodi da je, kao župan u Stupniku došao pred Fridrika Celjskog zajedno sa svojim budućim zemaljskim županom, Jurjem, sinom Egidija iz Kurilovca, kako bi prepisao isprave koje govore o slobodama, kao i o šumama koje su Turopoljci imali pravo uživati prema privilegiju kralja Bele IV.43 Stupnik je bila utvrda zapadnije od sela Čeha, nešto izvan rubnog dijela Turopolja pa je stoga zanimljivo da je Juraj Hagelsperger djelovao već tada za interese turopoljske plemićke zajednice. Slučaj u kojem se prvi put spominje kao turopoljski župan je iz ožujka 1448. kada su se na sudištu u Zagrebu našli on i Juraj Egidijev iz Kurilovca kao zemaljski župan turopoljski, zajedno s Martinom Kaczendorffom, kapetanom Ulrika Celjskog u Zagrebu, Seboldom Mayerom, prijašnjim županom turopoljske općine, i drugim plemićima, prisežnicima (assessores) zbog spora Emerika, sina Matije i njegove braće i rođaka s jedne strane, a s druge Blaža Majhenića zbog posjeda pokojnog Pavla zvanog Vrag u Donjoj Lominici.44 U listopadu iste godine došlo je pred Jurjem Hagelspergerom, županom turopoljskim, i Jurjem, sinom Egidija iz Kurilovca, zemaljskim županom, do potvrđivanja primitka novca oko zaloga zemlje u Kurilovcu Mateju, sinu Valentina iz Donje Lomnice, čime je zapravo okončan prethodni slučaj u vezi sporne zemlje u Lomnici.45 Littera expeditoria koju su izdali u ožujku 1449. župan Zagrebačkog polja Juraj Hagelsperger i Klement,

40 MHNC 1, dok. 351., str. 430.-431. Rođački i susjedski prvokup formuliran je u zborniku običajnog prava, Tripartitumu. U praksi ih također razlikujemo, ali je princip bio isti – prvo se rođacima ili susjedima ponudi nekretnina koja je na prodaju, a onda je, ukoliko oni to ne žele, ostali pojedinci imaju pravo kupiti. Vidi: Magdalena Apostolova Maršavelski, Iz pravne prošlosti Zagreba, Zagreb, 1998., str. 126.-129. 41 MHNC 1, dok. 354., str. 434.-435. 42 Juraj Hagelsberger je jedina osoba osim Sebolda Mayera za koju dosada imamo potvrđeno da je izvršavala više službi kod Celjskih, stoga ulazi u uži krug njihove klijentele. Stupanje na mjesto turopoljskog župana možemo tumačiti kao primjer društvenog uspjeha jer je to ipak funkcija u kojoj se kontrolira veće geografsko područje i upravlja s više ljudi. O Jurju Hagelspergeru vidi: N. Klaić, Zadnji knezi Celjski, str. 68.; N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 126.; Josip Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 39. 43 MHNC 1, dok. 260.-261., str. 284.-286. 44 MHNC 1, dok. 263., str. 287.-294. 45 MHNC 1, dok. 264., str. 294.-295.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

sin Pavla iz Kurilovca ujedno je i posljednji spomen tog pripadnika njemačke narodne zajednice na funkciji turopoljskog župana.46 Ovdje je potrebno naglasiti da je došlo do promjene zemaljskog župana turopoljskog te da je ovo prvi put da se Klement Pavlov spominje na toj funkciji, a zacijelo je do promjene došlo jer je umro Juraj, sin Egidija iz Kurilovca.

Za razliku od dosada navedenih pripadnika njemačke narodne zajednice koji su obnašali upravne funkcije u turopoljskoj zajednici, potrebno je istaknuti obitelj Kostibol, koja je ondje ostala, kako ćemo vidjeti, duže od ostalih. Njezin prvi pripadnik je Ulrik Kostibol iz Čeha. Iako se on spominje kao turopoljski župan tek sredinom 15. stoljeća, saznajemo da je već 1428. bio upleten u slučaj povezan s turopoljskom plemićkom općinom kada je kao susjed sudjelovao u razgraničenju posjeda Donjeg Lukavca između pripadnika Levčinog roda.47 Dakle, očito je nešto posjedovao na području plemićke općine, ali pobliže u tom trenutku ne znamo što. Ulrik Kostibol spominje se kao turopoljski župan u listopadu 1454. g., a njegov zemaljski župan turopoljski bio je Toma, sin Pavla Grgurovog, sina Vojna iz Vojnošca. Tada je izdao ispravu u kojoj se Dionizije Mikšić iz Donjeg Lukavca oslobađa plaćanja daće na posjedima u Lužju, Donjem i Gornjem Vojnošcu.48 Sljedeće godine, 1455., turopoljski župan Ulrik Kostibol i Toma Pavlov, zemaljski župan turopoljski, potvrđuju uvođenje Elizabete Egidijeve iz Kurilovca i njezinih sinova Brikcija, Tome i Jakova u posjed djevojačke četvrtine (quarta puellaris) u selu Kurilovcu.49 Samo dva dana kasnije došlo je do spora između Jakova Valentinovog iz Kurilovca i Elizabete, kćeri Egidija iz Kurilovca, oko djedovskih i pradjedovskih posjeda u Kurilovcu.50 U ožujku, Ulrik Kostibol kao turopoljski župan, i Toma Pavlov, zemaljski župan turopoljski izdaju ispravu o protestiranju Dionizija Jurjevog iz Donjeg Lukavca zbog nezakonitog zauzimanja vinograda pokojnog Borića i nekih oranica.51 Jedna od zanimljivijih isprava koje je Ulrik Kostibol izdao zasigurno je ona iz ožujka 1455. kada je pred njim, i njegovim zemaljskim županom turopoljskim, Tomom iz Vojnošca, cijela turopoljska plemićka općina (tota universitas seu communitas cunctorum nobilium) odlučila cijele udjele u posjedu Kupčine, oranice sa sjenokošama i livadama, pašnjacima i šumama, na teritoriju općine, pokloniti crkvi sv. Jurja u Odri. U posjede su je uveli, između ostalog, i Blaž Matejev iz Mlake, Benedikt Krupić iz Mlake, Valentin Damjanov iz Lužja, kao općinski prisežnici (fidedignos).52 To je ujedno i posljednji put da se kao Ulrikov zemaljski župan spominje Toma Pavlov jer to mjesto već u lipnju 1455.

46 MHNC 1, dok. 265., str. 295.-296. 47 MHNC 1, dok. 221., str. 223.-226. 48 MHNC 1, dok. 287., str. 325. 49 MHNC 1, dok. 290., str. 327.-330. 50 MHNC 1, dok. 291., str. 330.-333. 51 MHNC 1, dok. 293., str. 335. 52 MHNC 1, dok. 296., str. 339.-341.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

popunjava Ivan, sin Benedikta Jagnjića iz Gornjeg Lukavca. Tada su izdali ispravu kojom se prepisuje literatu Mihovilu djevojačka četvrtina (quarta puellaris) u Lužju.53 Istog mjeseca Ulrik Kostibol i Ivan Benediktov Jagnjić iz Gornjeg Lukavca izdaju dokument u kojem se opisuje slučaj kada plemići iz Dubranca primaju među sebe Benedikta iz Kraljevca, nekadašnjeg provincijalnog suca u Medvegradu,54 oženjenog za pripadnicu njihova roda te im poklanjaju jedno kmetsko selište u istom Dubrancu, kao i sve posjede njegovog pokojnog punca. Zanimljivo je još za spomenuti da se kao jobagion vjerodostojnik (iobagio fidedigno) spominje već navedeni Benedikt Krupić iz Mlake, i Stojan Tomin iz Gustilnice.55 U studenom 1455. ponovno je Ulrik Kostibol kao župan Zagrebačkog polja (i Ivan Benedikta Jagnjića iz Gornjeg Lukavca) sudjelovao u podjeli i dogovoru između ogranaka porodice Lacković iz Velike Mlake, kao i zetova koji su ušli u tu obitelj (npr. mesara Egidija i Benedikta Krupića).56 Dokument je zanimljiv jer odražava kompleksne odnose unutar šire obitelji, ali i želju da se održi obiteljska kohezija. U siječnju sljedeće godine (1456.) isti Ulrik i Ivan izdaju potvrdu o uvođenju u posjedovanje dva selišta na području Lužja za plemića Dimitrija Andrijinog iz Lužja.57

Za razliku od djelovanja po službenoj dužnosti, Ulrik Kostibol imao je i osobne poveznice s Turopoljem. Tako saznajemo da je pred Zagrabečkim kaptolom 1463. Seboldus Mayar, tada kaštelan Rakovca, u svoje ime i ime svog sina Sigismunda prodao sve svoje udjele u posjedu, kuriju i pripadnosti (... sessionibus iobagionalibus, populosis atque desertis, necnon terris arabilibus, cultis et incultis, pratis, fenilibus, silvis, nemoribus, rubetis, aquis, aquarumque decursibus, molendis et eorundem locis...) na području Čeha Ulriku Kostibolu i njegovim sinovima Fridriku, Jurju, Kristoforu i Ivanu za sto zlatnih florena.58 Ulrik Kostibol se spominje i krajem stoljeća, ali kao pokojan, kada je rečeno da su mu posjedi koje je imao u Čehima oduzeti, te ih je herceg Ivaniš Korvin predao Stjepanu Berislaviću i Nikoli Mladenčiću, zbog nevjernosti koju je Kostibol počinio Matijašu Korvinu.59 Ipak, čini se da to nisu jedini posjedi koje je imao u Turopolju, budući da se prilikom opisivanja granica nekih oranica zvanih Mala breska spominje i oranica Ulrika Kostibola.60

53 MHNC 1, dok. 300., str. 346.-348. 54 O aktivnostima Benedikta iz Kraljevca vidi u: N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 128., 140.-141. 55 MHNC 1, dok. 301., str. 349.-351. 56 MHNC 1, dok. 303., str. 354.-357. 57 MHNC 1, dok. 305., str. 359.-361. 58 MHNC 1, dok. 344., str. 424.-425. 59 MHNC 2, dok. 111., str. 156.-157. O odnosu hercega Ivaniša Korvina i Stjepana Berislavića vidi više u:

Ivan Jurković, Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića de Werhreka de Mala

Mlaka (Dio prvi – Stjepan Berislavić Vrhrički i Malomlački), Zbornik OPZ HAZU, sv. 20, Zagreb, 2002., str. 146. 60 MHNC 2, dok. 250., str. 386.-387.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Treća generacija obitelji Kostibol, Fridrikovi sinovi Kristofor i Ivan iz Čeha, ponovno koriste dokument u kojem se navodi da je Ulrik kupio zemlju u Čehima kako bi od kralja Matijaša Korvina dobili potvrdu plemstva.61 Sljedeći spomen Kristofora imamo tek 1497. kada se spominje da je pred Zagrebačkim kaptolom prodao sve svoje udjele u posjedu u Čehima Stjepanu Berislaviću i Nikoli Mladenčiću za 60 zlatnih florena.62 Nakon toga čini se da Kristofor mijenja svoj plemićki pridjevak jer se 1519. prilikom potvrđivanja sloboda Turopoljcima spominje Kostibol de Glawnycza.63 Za drugog Fridrikovog sina, Ivana zvanog Hans saznajemo da je bio oženjen Elizabetom Mihovilovom iz Odre te da je bio pokojan 1494. godine. Njihov sin Pavao tada je protestirao pred Zagrebačkim kaptolom zbog prodaje posjeda u Malom Obrešu Stjepanu Berislaviću i Nikoli Mladenčiću.64 Očito je to bio njegov središnji posjed budući da se 1500. navodi kao Pavao Kostibol de Mala Obres, 65 a čini se da je imao neke posjede i u Trnovcu jer se ondje navodi 1503. godine.66 Ponovno se 1513. spominje u slučaju povezanom s Berislavićima jer je bio prisutan u Odri kada su familijari Berislavića protjerali kaptolskog i banskog čovjeka s Berislavićevih posjeda.67 Nešto kasnije iz procesa Franje i Baltazara Stubičkih protiv Jurja Berislavića vidi se da je Pavao Kostibol iz Male Obreši nešto posjedovao u Odri, Mrazovcu i Lučilnici.68 Spominje se opet tek 1525. kao Pavao Kostibol de Kys Obres u dokumentu kojim su turopoljski plemići ponovno podvrgnuti jurisdikciji bana.69

U drugoj polovici 16. st. javlja se još nekoliko članova obitelji Kostibol koji se nažalost ne mogu povezati s prethodnim generacijama. Nikola Kostibol iz Trnovca spominje se 1559. kada prodaje, u svoje ime, kao i ime svojih kćeri Doroteje, Katarine i Barbare neke svoje oranice u pripadnostima posjeda Kurilovca koji se nalaze prema riječici Lomnici i posjedu Odre za šest ugarskih florena.70

Obitelj Kostibol očito je posjedovala u turopoljskoj plemićkoj zajednici više posjeda nego što se vidi u sačuvanim izvorima budući da i unatoč raznovrsnim prodajama ne odlaze otamo, čak štoviše, zadržali su se više od stotinu godina ondje.

61 MHNC 2, dok. 20., str. 22.-23. 62 MHNC 2, dok. 124., str. 175.-176. Više o tom slučaju iz perspektive obitelji Berislavić vidi u: Jurković,

Raseljena plemićka obitelj (Dio prvi), str. 147. 63 MHNC 2, dok. 258., str. 416. 64 MHNC 2, dok. 91., str. 128.-129. 65 MHNC 2, dok. 134., str. 185.-186. 66 MHNC 2, dok. 147., str. 222. 67 MHNC 2, dok. 208., str. 326.-327. O odnosu Berislavićevih familijara vidi: Jurković, Raseljena plemićka obitelj (Dio prvi), str. 142. (posebice bilj. 92.). 68 MHNC 3, Supplementum, dok. 18., str. 558.-559. O sukobu između Stjepana Berislavića i obitelji

Stubičkih vidi: Jurković, Raseljena plemićka obitelj (Dio prvi), str. 149.-151. 69 MHNC 2, dok. 304., str. 539.-541. 70 MHNC 3, dok. 263., str. 418.-419.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Nekoliko su puta i promjenili svoj plemićki pridjevak, ovisno o tome koji su posjed smatrali svojim središnjim. Tako su od Čeha prešli na Malu Obreš te naposlijetku u Trnovec. Budući da je zadnji pripadnik roda imao tri kćeri, očito se obitelj ugasila u muškoj liniji te se više ne spominje u izvorima.

Razdoblje turopoljske povijesti povezano s grofovima Celjskim pokazuje zanimljive karakteristike. Sami grofovi Celjski osobno nisu imali puno veze s plemićkom općinom, ali su kao medvedgradski vlastelini imali pravo postavljati turopoljske župane, što su i činili pa tako imamo zabilježenih njihovih šest službenika. Prije nego što su Celjski zadobili medvedgradsko vlastelinstvo, u Turopolju je župane postavljao kralj Žigmund Luksemburški. Tada vidimo da je funkcija župana bila

Dijagram 1. Rodoslovlje obitelji Ulrika Kostibola u Turopolju

Dijagram 2. Rodoslovlje obitelji Nikole Kostibola u Turopolju

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

spojena s onom medvedgradskog kapetana (npr. u slučaju Ivana Velikog).71 Celjski sa sobom dovode brojne službenike, većinom njemačkog porijekla, koje smještaju u svoje tvrde gradove i kaštele koje posjeduju na području srednjovjekovne Slavonije. U Turopolje, budući da se očito radilo o većem broju ljudske pratnje kojom su upravljali, nije bilo potrebno da se u jednoj osobi stopi nekoliko funkcija te se stoga odvaja funkcija medvedgradskog kapetana/kaštelana i turopoljskog župana. U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je, za vrijeme dok se Sebold Mayer spominje kao turopoljski župan, službu medvedgradskog kapetana obnašao Wilhelm Stamm.72 Na jednak način, kada je funkciju turopoljskog župana obnašao Ivan Rayachar, kao medvedgradski kapetan se spominje Erhard Hohenbrat,73 a kada je djelovao Juraj Hagelsperger spominje se medvedgradski kapetan Martin Katzendorf te naposljetku već spomenuti Sebold Mayer koji je bio medvedgradski kapetan i za vrijeme Jurja Hagelspergera i za vrijeme Ulrika Kostibola kao turopoljskog župana. Jedina je iznimka slučaj Bogavca Milakovića, pripadnika uže klijentele Katarine Branković, udovice Ulrika II. Celjskog koji je u razdoblju 1456.-1458. istovremeno obnašao obe funkcije. Njegova se karijera ovdje nije detaljnije razmatrala budući da se on u izvorima naziva Rascianus te se ne uklapa u ovu tematiku. Ipak, potrebno ga je ovdje navesti, a njegovu iznimnost objašnjavam činjenicom da se ovdje opet radilo o osobi koja zapravo i nije bila povezana s Celjskima, već Brankovićima. Što se tiče službenika Celjskih, od svih šest koji se spominju u Turopolju, samo njih dvojica javljaju se u dva druga tvrda grada koja su bila pod vlašću grofova. To su u biti slučajevi vrlo uspješnog Nijemca, Sebolda Mayera-Fishera (kapetana Zagreba i potom Rakovca), i Jurja Hagelspergera (kapetana Stupnika). Takva razrađena struktura klijentele Celjskih, koju su doveli sa sobom, ne začuđuje, budući da su samo preslikavali modele razvijene administrativne strukture Svetog rimskog carstva njemačkog naroda. Također, takav sustav im je kao vlastelinima omogućavao bolju kontrolu nad područjem kojim su vladali.

Što se tiče koegzistencije župana Celjskih s njihovim zemaljskim županima vidimo zanimljivu situaciju budući da su dvojicu služili pod više župana. Tako se Petar, sin Ivana iz Mlake spominje u suradnji sa čak trojicom Nijemaca. Počeo je sa Seboldom Mayerom 1439., potom Martinom Rospoharom 1441. te naposljetku Ivanom Rayacharom 1443. godine. O njemu znamo da je funkciju turopoljskog zemaljskog župana vršio već 1403.,74 što znači da je već bio iskusan čovjek kada se

71 Za Ivana Velikog vidi: N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 99.; Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 34.; Engel, Magyarország világi archontológiája, str. 366. 72 Wilhelm Stamm je bio medvedgradski kapetan u razdoblju od 1437.-1439. godine. Za njegove raznolike aktivnosti vidi: N. Klaić, Zadnji knezi Celjski, str. 69.-74.; N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 128.-139.; Josip Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 35.-36.; Engel, Magyarország világi archontológiája, str. 366. 73 Usp. npr. N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 140. 74 MHNC 1, dok. 165., str. 155.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

povezao sa službenicima Celjskih.75 Drugi pak zemaljski župan, Juraj, sin Egidija iz Kurilovca, spominje se u slučaju dva turopoljska župana njemačkog porijekla, Ivana Rayachara i Jurja Hagelspergera. To znači da se javlja u razdoblju od 1444. do 1449. godine.76

* * *

U trenutku kada Medvedgrad i drugi tvrdi gradovi prelaze u ruke obitelji Thuz de Laak povijest Turopolja povezana je s tim velikaškim rodom. Za njihovog gospodarenja imamo dva službenika njemačkog porijekla koji su obnašali dužnost turopoljskog župana. Prvi od njih bio je Sigismund Kellerberger koji se 1467. navodi i kao kapetan Medvegrada, a zemaljski mu je župan Klement, sin Dioniza Mikšića iz Donjeg Lukavca. U slučaju u kojem se navode, u srpnju, Matija Petic i Valentin iz Donje Lomnice pred njima prodaju oranicu Kučkovicu na teritoriju Donje Lomnice Grguru Šimunkoviću, koji je ujedno i jedan od susjeda.77 Istovremeno, pred Sigismundom Kellerbergerom i Klementom, sinom Dioniza Mikšića iz Donje Lomnice, Petar Čanković iz Donje Lomnice prodaje neke svoje oranice, kao i polja na području Donje Lomnice za 20 zlatnih florena Benediktu Krupiću iz Velike Mlake.78 To mu je ujedno i posljednji spomen na toj dužnosti, a zanimljivo je za primijetiti da se on prvi počeo titulirati dvostrukim nazivom, i medvedgradskog kapetana i turopoljskog župana. Sigismund je došao na položaj turopoljskog župana zahvaljujući službi kod braće Thuz de Laak koji su vlasnici Medvedgrada sve do 1499. godine.

Još jedan njemački službenik obitelji Thuz de Laak na funkciji turopoljskog župana javio se u izvorima dvadesetak godina kasnije, u listopadu 1486. godine. Albert Waltersdorff sličan je slučaj jer se navodi i kao kapetan Medvedgrada i kao

75 Iz ostalih izvora saznajemo da mu se djed zvao Luka te da su mu bratići bili Petar, sin Jurja iz Mlake, i Matija, sin Marka iz Mlake, a spominje se još i Matijin sin Blaž u sporu oko međa posjeda u Mlaki (MHNC 1, dok. 211., str. 210.-211., dok. 222., str. 225.-229.). Moguće je da se zapravo radi o kasnijoj obitelji Lacković, budući da se kod njih u otprilike isto vrijeme spominje Ivan, sin Lacka, koji bi mogao biti istovjetan Ivanu, ocu zemaljskog župana Petra iz Mlake, ali o ovome trenutku to ostaje na razini pretpostavke. 76 Juraj, sin Egidija iz Kurilovca spominje se 1439. kada uzima u zalog selište u Kurilovcu (MHNC 1, dok. 242., str. 255.-256.). Nešto prije nego je postao turopoljski zemaljski župan saznajemo da je njegova majka Jelena bila kćerka Mirena Rodikovog iz Rakitovca, a budući da je imenovana kao udovica

Egidija, sina Nikole, poznat nam je i Jurjev djed (MHNC 1, dok. 248., str. 262.-263.). Nekoliko dana nakon prethodno spomenutog dokumenta u sporu oko zemlje zvane Ograda saznajemo da je i

Jurjev otac Egidije nekoć bio turopoljski zemaljski župan, te da je imao sinove Brikcija, Tomu i Jakova (MHNC 1, dok. 249., str. 264.-265.). Njima je Jurjeva majka Jelena prodala svoju djevojačku četvrtinu u Kurilovcu, u svoje ime i ime svoje sestre Agneze (MHNC 1, dok. 259., str. 283.-284.). Zemaljski župan Juraj umro je prije siječnja 1455. jer se tada njegova supruga Elizabeta, kći Matije Munkovog iz

Kurilovca, spominje kao udovica kada je tražila da joj se potvrde već gore navedeni posjedi, u koje je i uvedena, zajedno sa sinovima Brikcijem, Tomom i Jakovom (MHNC 1, dok. 290., str. 327.-330.) 77 MHNC 2, dok. 4., str. 4.-5. 78 MHNC 2, dok. 6., str. 6.-7.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

župan Zagrebačkog polja, a zemaljski mu je župan Matija iz Donje Lomnice. Pred njih dolazi župan u Lukavcu, Stjepan Berislavić, kako bi ga uveli u posjed Babče kojeg je kupio od Uršule i Agneze, kćeri Blaža Ivanovog iz Babča.79

Ovdje se potrebno osvrnuti na činjenicu ponovnog spajanja funkcije turopoljskog župana i medvedgradskog kapetana što je povezano sa činjenicom da očigledno obitelj Thuz de Laak nije imala u tom trenutku toliko upravno i administrativno razvijen sustav, ali i toga da su medvedgradski kapetani počeli imali pod svojim zapovjedništvom veće oružane čete. U svakom slučaju je zanimljivo da se stanje vraća na model koji je korišten za vrijeme Žigmunda Luksemburškog. * * *

Osim grofova Celjskih, drugi magnat njemačkog porijekla koji je povezan s turopoljskom plemićkom zajednicom bio je markgrof Juraj Brandenburški. On se ondje našao ženidbom za Beatricu Frankopan, udovicu Ivaniša Korvina, početkom 16. stoljeća. Prvi se put spominje u Turopolju u travnju 1509. kada Stjepan Berislavić, kapetan Medvegrada, Rakovca i Lukavca izvještava da je potvrđen u svoje službe i posjede jer je novim brakom Beatrice Frankopan dobio i novog gospodara.80 Potrebno je ovdje samo kratko spomenuti da je u tijeku bio sukob s Baltazarom Alapićem, ali je to u historiografiji dobro obrađeno pa se ovdje neće detaljnije o tome govoriti.81 Radilo se o napadima familijara Alapića na familijare Stjepana Berislavića, kapetana Lukavca i službenika Jurja Brandenburškog, tj. njegove supruge, tijekom prosinca 1509. godine.82 U tom razdoblju Juraj Brandenburški tek posredno sudjeluje u životu turopoljske plemićke zajednice, ali se to mijenja nakon što Beatrica umire, a on sam dobiva kraljevsku darovnicu za navedena područja te u Lukavec smješta svoje kapetane (njemačkog porijekla) čije će aktivnosti biti pojedinačno razmatrane nešto kasnije u tekstu.83 U posjed istih uveo ga je Zagrebački kaptol u travnju 1510. godine.84 Zanimljiv slučaj uključenosti markgrofa Jurja Brandenburškog u javni život u Turopolju potječe iz slučaja iz 1513. kada prepisuje ispravu svoje pokojne supruge kojom je ona dala slobodno korištenje šuma oko posjeda Grdoševca i Petruševca za samostana Bl. Djevice Marije ispod Medvedgrada (u Remetama).85 Ipak, odnosi između njega i Turopoljaca uglavnom su bili napeti, a problemi i sukobi koji su rezultirali pustošenjem i drugim nedjelima počinju već od 1512., a nastavila su sve do

79 MHNC 2, dok. 35., str. 44.-45.; Jurković, Raseljena plemićka obitelj (Dio prvi), str. 145. 80 MHNC 2, dok. 172., str. 257.-259.; Jurković, Raseljena plemićka obitelj (Dio prvi), str. 141. 81 Za detalje vidi: Jurković, Raseljena plemićka obitelj (Dio prvi), str. 137.-141. 82 Usp. npr. MHNC 2, dok. 175.-178., str. 265.-274., dok. 180.-185., str. 276.-284. 83 MHNC 2, dok. 186., str. 285.-289. 84 MHNC 2, dok. 187., str. 289.-291. 85 MHNC 2, dok. 197., str. 301.-302.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

1524. g., zbog raznih žalbi i odugovlačenja.86 Pripadnici turopoljske plemićke općine došli su čak do Budima i kraljevskog suda zbog tih događanja, a naposljetku su i dobili parnicu. Juraj Brandenburški naposljetku počinje rasprodavati svoju imovinu u Slavoniji te se vraća u Njemačku u nekom trenutku 1520. godine.87

Za vrijeme markgrofa Jurja Brandenburškog pripadnici njemačke narodne zajednice obnašali su funkcije kapetana Medvedgrada, Rakovca i Lukavca. Lokalne plemiće koji su zajedno s njima obnašali upravne i sudske funkcije unutar plemićke zajednice treba tražiti pod terminima supanus et comes terrestris campi Zagrabiensis. Njih će se tek usputno spomenuti kako bi se razjasnio proces povezivanja kapetana pripadnika njemačke narodne zajednice s lokalnom turopoljskom zajednicom.88

Prvi Nijemac, kapetan turopoljskog Lukavca, bio je Petar Pan iz Kunigsffelta, a njegov turopoljski župan bio je Juraj iz Malog Obreša. Obojica su predsjedavali u sporu na sudištu u Lukavcu kada je Margareta, udovica pokojnog Pavla Bužanića u svoje ime i ime svojih sinova Stjepana i Martina, zabranila potencijalno darovanje svojih posjeda u Kurilovcu, Kušancu i Trnovcu od strane markgrofa Jurja Brandenburškog.89 U lipnju 1512. Petar Pan iz Kunigsfelda kao kapetan Lukavca i župan Zagrebačkog polja izdao je ispravu, zajedno sa zemaljskim županom turopoljskim Jurjem iz Malog Obreša, kojom je izvršena kupoprodaja posjeda u selu Mraclin, jer je Stjepan Jambreković iz Bukovca odlučio prodati posjede i plemićka selišta za 21 zlatni floren Blažu Križaniću i njegovim sinovima Marku, Valentinu, Tomi, Antunu i Ivanu, a plemići vjerodostojnici (...iobagioni nostri fidedigni...) Petar Krupić iz Velike Mlake, Marko Knezeković i Antun Sukčić iz Mraclina su u posjed istog i uveli.90 Već početkom 1513. g. saznajemo i za drugačiji tijek rezidiranja Petra Pana u Turopolju jer se Gašpar Kišević žalio palatinu i banu Emeriku Perenjiju zbog pustošenja Petra Pana i njegovih naoružanih familijara, koji se poimence ne navode, po posjedu Lukavca. Potrebno je još napomenuti da se tada Petar Pan navodi samo kao kapetan Medvedgrada, a kapetan Lukavca je postao stanoviti Ivan Hok.91 Čini se da se navedeni Hok ondje nije zadržao jer već u lipnju iste godine imamo navod kako je Petar iz Kunigsfelda, zajedno s Jurjem županom iz Malog Obreša izdao ispravu kojom Lovro Kavčić,

86 Za opis cijelog dugogodišnjeg spora s Jurjerm Brandenburškim vidi: Laszowski, Povijest plem. općine, sv. 1, str. 58.-68.; N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 180.-198. 87 Usp. Adamček, Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 40. 88 Prilikom razmatranja strukture klijentele markgrofa Jurja Brandenburškog na lokalnoj razini u

Turopolju potrebno je naglasiti aktivnost Jurja Berislavića, sina već spomenutog Stjepana Berislavića vidi: Ivan Jurković, Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića de Werhreka de

Mala Mlaka (Dio drugi – Nasljedinici Stjepan Berislavića tijekom 16. st.), Zbornik OPZ HAZU, sv. 21,

Zagreb, 2003., str. 121.-127. 89 MHNC 2, dok. 190., str. 293.-294. 90 MHNC 2, dok. 193., str. 295.-297. 91 MHNC 2, dok. 205., str. 318.-319.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Juraj Mudić, Grgur Biserić, Antal Briglević, Bartol Vočić iz Kurilovca, Juraj Uglešić, Marko Grdina, Valentin Uglešić iz Kušanca i Andrija iz Gorice protestiraju protiv nezakonitog držanja i uzurpiranja posjeda u Kurilovcu, Trnovcu i Kušancu od strane udovice Margarete Bužanić i njezinih sinova Stjepana i Martina. Isprava je izdana u Lukavcu.92 Potrebno je naglasiti da je riječ o već spomenutoj udovici Margareti, a očito se radilo o opetovanim sporovima na navedenim posjedima. To potvrđuje i slučaj iz srpnja 1513. jer se osim već navedenih plemića spominju još i Mihovil Slivčić, Jakov Notić, Toma Oderjanić, Ivan Krupić i Valentin Bomberić koji zabranju i protestiraju oko nezakonitog držanja udjela u posjedima Kurilovec, Trnovec i Kušanec što su izveli Toma Brlek, Grgur i Petar Pogledić iz Kurilovca.93 Ponovno dolazi do žalbe na ponašanje kapetana Petra Pana jer su Ivan Lacković iz Mlake i Petar Imprić iz Jamnice došli pred vicebana Baltazara Alapića zbog toga jer su naoružani i opasni službenici kapetana i markgrofa Jurja Brandenburškog poharačili kurije Ambroza, Ivana Kavčića i kmeta Marka na njihovim posjedima u Velikoj Mlaki94 i Malom Obrešu95 te potom na posjedu Mihovila Mikšića u Lukavcu96 i Barnabe Pogledića u Kurilovcu.97 Potrebno je ovdje još spomenuti da je kapetan Petar Pan imao i mnogo svojih familijara koje je crpio iz lokalne turopoljske plemićke zajednice, ali i šireg zagrebačkog područja (oko zagrebačkog Gradeca, medvedgradskog podgrađa, tvrdih gradova Vrbovca i Rakovca).

Sljedeća osoba koja se spominje kao kapetan Medvedgrada, Rakovca i Lukavca bio je Konrad Pynczynger, ali se on spominje samo u kontekstu pustošenja po turopoljskim posjedima u razdoblju od ožujka 1516. do ožujka 1517. godine. Tada kapetan Pynczynger, zajedno sa svojim naoružanim službenicima i familijarima pustošio po posjedima u Gorici (a čak su popalili i crkvene posjede),98 Kostanjevečkom vrhu99 te Kušancu i Lomnici.100 Kao familijari kapetana Pynczyngera se spominju turopoljski plemići, ali kao i u slučaju Petra Pana, i plemići iz šireg zagrebačkog područja. Također, kako se radilo o neprijateljskim odnosima, Konrada Pyczyngera ne vidimo unutar upravljačke strukture turopoljske plemićke zajednice.

92 MHNC 2, dok. 209., str. 327.-328. 93 MHNC 2, dok. 210., str. 328. 94 MHNC 2, dok. 212.-213., str. 332.-333. 95 MHNC 2, dok. 213., str. 333.-335. 96 MHNC 2, dok. 214., str. 335.-336. 97 MHNC 2, dok. 215., str. 336.-337. 98 MHNC 2, dok. 228., str. 348.-350. 99 MHNC 2, dok. 233., str. 353.-254. 100 MHNC 2, dok. 239., str. 363.-368.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Sličan primjer imamo i sa sljedećim kapetanom – Sigismundom Frodonharom iz Bednje.101 U srpnju 1518. pred Zagrebačkim kaptolom turopoljski plemići Toma Mudić iz Mlake i Toma Pogledić iz Kurilovca su protestirali i tužili se da su Sigismund Frodonhar iz Bednje, kao kapetan Medvedgrada i njegovi naoružani ljudi, familijari i jobagioni, u selima koja su pripadala tvrdom gradu Lukavcu haračili, ranili ljude te silovali djevojke i vrijeđali ih.102 O sličnoj aktivnosti kapetana Sigismunda Frodonhara svjedoči i slučaj iz kolovoza sljedeće godine, kada su turopoljski plemići Barnaba i Toma Pogledić te Mihovil iz Ščitarjeva protestirali protiv pustošenja kojeg su njegovi familijari počinili u Kostanjevcu koji je pripadao tvrdom gradu Lukavcu. Posebno se spominje i Kristofor Pan, kao factor u Lukavcu, a ovdje je potrebno napomenuti i sljedeće familijare: Lacka Čeha, Jurja Mađara i Mihovila Hrvata.103 Navedeni pojedinci ukazuju da je klijentela Jurja Brandenburškog postala nešto raznolikija budući da je pojačana plemićima koji su potekli iz hrvatskih krajeva, ali i onim iz njemačkog područja (Svetog Rimskog Carstva) te da u nju nisu ulazili samo plemići iz šire zagrebačke regije. Kapetani su priča za sebe, budući da su oni sami dolazili iz kruga važnijih i povjerljivijih markgrofovih ljudi. Praktički isti primjer imamo istovremeno, zahvaljujući žalbi Andrije Gerdavića iz Ilovenjaka i Mihovila iz Ščitarjeva jer su ponovno Sigismund Frodonhar i Kristofor Pan (factor in Lukawecz) zajedno s drugim familijarima markgrofa Jurja Brandenburškog palili posjede u Ilovenjaku,104 Kurilovcu i Lukavcu105 zbog čega su pozvani na sud.106 Sigismund Frodonhar je imao središnji posjed u Bednji u srednjovjekovnoj Križevačkoj županiji, na području bliskom tvrdom gradu Rakovcu. Za Kristofora Pana pretpostavljam da je u rodu s Petrom Panom iz Kunigsfelda, ali u ovom trenutku pregledani izvori ne dopuštaju daljnje sigurnije zaključke.

Prozopografski promatrajući ove službenike markgrofa Jurja Brandenburškog dolazimo do zanimljivih zaključaka. Prvo i osnovno, vidi se da tvrdi grad Lukavec postaje strateški važno mjesto, a u osobi njegovoj kapetana ujedinjene su i funkcije kapetana Medvedgrada i Rakovca. To može ukazivati na činjenicu da se radi o moćnim pojedincima koji mogu kontrolirati neko područje bez da se taj trenutak nalaze neposredno u njemu, ali više na činjenicu da su pod sobom imali veće skupine naoružanih nižih službenika. U prilog tome ide i činjenica da se u Turopolju gotovo isključivo spominju u slučajevima pustošenja te svakakvih drugih nedjela. Također je potrebno naglasiti da su oni sami imali dalje razrađenu strukturu nižih službenika,

101 O njegovoj aktivnosti vidi više: N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, str. 187., 193.-195.; Adamček,

Medvedgradsko vlastelinstvo, str. 40. 102 MHNC 2, dok. 252., str. 389. 103 MHNC 2, dok. 259., str. 417.-418. 104 MHNC 2, dok. 260., str. 418.-419. 105 MHNC 2, dok. 261., str. 420.-421. 106 MHNC 2, dok. 262., str. 421.; dok. 264., str. 423.-424.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

što znači da je svaki pojedini tvrdi grad imao svoje kaštelane koji su im direktno odgovarali. Ti svi pojedinci nisu bili njemačkog porijekla, čak štoviše, Nijemci su jedino bili viši službenici, ostatak strukture se crpio iz pripadnika lokalnog srednjeg i nižeg plemstva.

* * *

U razdoblju kasnog srednjeg vijeka javljaju se stalno pojedinci njemačkog porijekla. To su osobe koje se spominju kao turopoljski župani, a uglavnom su povezani uz plemićku obitelj Celjskih te činili samo djelić kompleksne strukture njihove klijentele. Ipak, i u drugoj polovici 15. stoljeća nalazimo dvojicu službenika njemačkog porijekla koji su u dospjeli u turopoljsku plemićku zajednicu zahvaljujući povezanosti s obitelji Thuz de Laak. U razdoblju ranog 16. st. Juraj Brandenburški došao je u Turopolje oženivši Beatricu Frankopan, udovicu Ivaniša Korvina, čime je preuzeo i posjede njezinog pokojnog supruga. Sa sobom je doveo i svoje službenike zbog čega pojedince njemačkog porijekla imamo kao kapetane Lukavca koji imaju pod svojim zapovjedništvom i tvrde gradove Medvedgrad i Rakovec. Time su Nijemci u kasnosrednjovjekovnom Turopolju odigrali važnu ulogu reflektirajući kompleksnost međuljudskih odnosa u stvarnosti te ukazali na potrebu daljnjeg istraživanja problematike klijentelskog sustava na području srednjovjekovne Slavonije.

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Prilog 1. Arhontološki popis osoba njemačkog porijekla na funkciji turopoljskog župana (lat. comes Campi Zagrabiensis) i njihovih zemaljskih župana turopoljskih (lat. comes terrestris) za vrijeme grofova Celjskih:

Seboldus Mayar (1439.) comes terrestris: Stjepan, sin Pedka iz Lukavca (veljača 1439.) comes terrestris: Petar, sin Ivana iz Mlake (lipanj 1439.)

Martin Rospohar (1441.) comes terrestris: Fabijan, sin Mihovila iz Gornje Lomnice (ožujak 1441.) comes terrestris: Petar, sin Ivana iz Mlake (lipanj 1441.)

Ivan Rayachar (1444.-1446.) comes terrestris: Petar, sin Ivana iz Mlake (studeni 1443.) comes terrestris: Juraj, sin Egidija iz Kurilovca (rujan 1444.)

Juraj Hagelberger (1446.-1448.) comes terrestris: Juraj, sin Egidija iz Kurilovca (ožujak 1448.) comes terrestris: Klement, sin Pavla iz Kurilovca (ožujak 1449.)

Ulrik Kostibol (1454.-1456.) comes terrestris: Toma Pavlov iz Vojnošca comes terrestris: Ivan Benedikta Jagnjić iz Donjeg Lukavca

Ivan Rayachar (1465.-1466.) comes terrestris: Benedikt Stančić iz Gornjeg Lukavca (travanj 1465.) comes terrestris: Pavao, sin Antuna iz Plesa (ožujak 1466.)

Prilog 2. Arhontološki popis osoba njemačkog porijekla koje su obnašale funkcije turopoljskog župana i medvedgradskog kapetana za vrijeme braće Thuz de Laak:

Žigmund Kellerberger (1467.) comes terrestris: Klement, sin Dionizija Mikšića iz Donjeg Lukavca (srpanj 1467.)

Albert Waltersdorff (1486.) comes terrestris: Matija iz Donje Lomnice (listopad 1486.)

Prilog 3. Arhontološki popis osoba njemačkog porijekla, službenika markgrofa Jurja Brandenburškog, na funkciji kapetana Lukavca (lat. capiteneus castri Lukawecz), Rakovca i Medvedgrada:

Petar Pan iz Kunigsffelta (1512.-1514.) supanus et comes terrestris: Juraj iz Malog Obreša (siječanj 1512.)

Konrad Pyczynger (1516.-1517.)

Sigismund Frodonhar (1519.) factor in Lukawecz: Kristofor Pan (kolovoz 1519.)

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 29-50 Suzana Miljan: Nijemci u Turopolju u kasnom srednjem vijeku

Sažetak

Povezanost osoba njemačkog porijekla i Turopolja najbolje se vidi od razdoblja grofova Celjskog do razdoblja markgrofa Jurja Brandenburškog. Grofovi Celjski povezani su uz Turopolje kao izvršitelji vrhovne kraljevske vlasti preko obnašanja funkcije slavonskog bana sve dok ne zadobivaju vlast nad vlastelinstvom Medvedgrada čime započinje druga razvojna etapa. Ipak, direktan kontakt s Turopoljem vidimo tek s grofom Ulrikom II., ali su i prethodni grofovi Celjski posredno djelovali u zajednici nižih turopoljskih plemića. To se ponajprije misli na postavljanje turopoljskih župana (lat. comes Campi Zagrabiensis) koji su bili izvršilaci vrhovne lokalne turopoljske vlasti. Za vremena grofova Celjskih, bilo je šest službenika njemačkog porijekla koji su obnašali tu važnu funkciju. Između njih se ističe djelovanje Sebolda Mayera-Fishera koji je ulazio u krug uže klijentele, te Ulrik Kostibol budući da se njegova obitelj u Turopolju zadržala čak stotinu godina nakon smrti tog turopoljskog župana. S druge strane, za vrijeme kada je obitelj Thuz de Laak imala u svojem posjedu Medvedgrad nalazimo spomen dvojice turopoljskih župana, koji su istovrmeno i obnašali funkcije medvedgradskih kapetana odnosno kaštelana. Razdoblje većeg utjecaja osoba njemačkog porijekla u Turopolju događa se s dolaskom markgrofa Jurja Brandenburškog. U tom trenutku njihovi su međusobni odnosi bili napeti, ponajprije zbog činjenice da su pripadnici njemačke etničke skupine koji su obnašali funkcije kapetana Medvegrada, Rakovca i Lukavca imali pod svojim zapovjedništvom veći broj ljudi poteklih iz šireg zagrebačkog područja te koji su pustošili posjede lokalnih turopoljskih plemića. S odlaskom markgrofa Jurja Brandenburškog u Turopolju u srednjem vijeku više ne nalazimo pripadnike njemačke etničke skupine.

Die Deutschen in Turopolje im späten Mittelalter

Die Verbindung von Personen deutscher Herkunft und Turopolje ist am besten sichtbar seit der Zeit der Grafen von Celje bis zum Zeitalter des Markgrafen Georg von Brandenburg. Die Grafen von Celje sind mit Turopolje als die Ausführer der obersten königlichen Macht über der Funktion des Ban von Slawonien verbunden, bis sie die Macht über den Besitz von Medvedgrad bekommen, womit die zweite Entwicklungsepoche beginnt. Jedoch sieht man den direkten Kontakt mit Turopolje erst mit dem Grafen Ulrich II., wobei auch die bevorigen Grafen von Celje indirekt in der Gemeinschaft des niedrigeren Adels von Turopolje wirkten. Dabei denkt man erstens an die Ernennung der Gespanen von Turopolje (lat. comes Campi Zagrabiensis) die Ausführer der obersten lokalen Macht in Turopolje waren. In der Zeit der Grafen von Celje gab es sechs Bedienstete deutscher Herkunft die diese wichtige Funktion besetzten. Unter ihnen tut sich Sebold Mayer – Fischer hervor, der im Kreis des engeren Klientel war, sowie Ulrich Kostibol, da sich seine Familie sogar hudert Jahre in Turopolje nach dem Tod dieses Turopolje Gespanen aufhielt. Auf der anderen Seite, zur Zeit als die Familie Thuz de Laak Medvedgrad in ihrem Besitz hatte, finden wir die Namen zweier Gespanen von Turopolje die zur gleichen Zeit als Kapitäne bzw. Burgmeister von Medvedgrad amtierten. Das Zeitalter des größeren Einflusses von Personen deutscher Herkunft in Turopolje kommt mit dem Antritt des Markgrafen Georg von Brandenburg. In dem Moment sind ihre Beziehungen angespannt, vor allem wegen der Tatsache das die Angehörigen der deutschen ethnischen Gruppe die als Kapitäne von Medvedgrad, Rakovac und Lukavac amtierten unter ihrem Kommando eine größere Anzahl von Männern unter sich hatten, die Besitze der lokalen adeligen von Turopolje plünderten. Mit dem Abtritt des Markgrafen Georg von Brandenburg finden wir in Turopolje im Mittelalter keine Angehörigen der deutschen ethnischen Gruppe vor.