dr. sc. Lidija Dujić Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer, Zavičaj, zaborav

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

dr. sc. Lidija Dujić

Zagreb UDK: 821.163.42.09 Bauer,L.

Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer, Zavičaj, zaborav

Autorica u članku obrađuje književni opus književnika i publiciste Ludwiga Bauera koji se u svome radu posvetio njemačkim temama. Najveći dio njegova središnjeg romanesknog opusa čine upravo novopovijesni romani koji tematiziraju njemačke fabule u srednjoeuropskom miljeu, a posljednji objavljeni roman Zavičaj, zaborav iznimno je uspjela književna sinteza donaušvapske građe.

Ključne riječi: Ludwig Bauer, novopovijesni roman, “Kratka kronika porodice Weber”, “Zavičaj, zaborav”

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

I.

Roman Zavičaj, zaborav otvara se riječju – kiša. Negdje na polovici prve stranice spominje se i bujica, a kada se iza nje pojavi točka – čitatelj shvaća da je sve do tada bila zapravo samo jedna rečenica. Vraća se na početak, provjerava interpunkciju, prelistava nekoliko stranica unaprijed. Točke su rijetke, rečenice sve duže – čitanje glatko i protočno. Roman-bujica povlači za sobom poznatu usporedbu kako Bauer pripovijeda prirodno kao što pada kiša koju je izrekao Ljubo Ruben Weiss, ali i prve dječje stihove Borisa Brucknera Kiša pada ulicom, / Voda teče nizbrdicom / I slijeva se u bujice, / Pa prekriva sve ulice – koji su za posljednji stih imali i privatnu inačicu: Voda mi je do guzice (Bauer, 2001: 11-12). Kiša je blagoslovila i njegov prvi susret s vlašću, tada još djevojčicom Karolinom, koja je govorila njegove stihove na prvomajskoj svečanosti u bijeloj haljini s prve pričesti na koju je našila dvije crvene zvijezde, što ih je proljetna oluja pretvorila potom u crvene mrlje. Kiša je načela priču o identitetu Lukijana Pavlovića i njegovih svijetlih obrva – nisam htjela da se sramot’mo, da nam dijete izgleda ko mali Švabo (Bauer, 2010: 36), objašnjava lažna majka, koju je kiša uvijek uznemiravala, zašto mu je uopće bila crtala obrve. Čini se da u Bauerovim romanima često kiši, i da kiša nije samo meteorološka pojava. Na neki je način ovom romanu kiša i stilski predložak. S obzirom na svoje afinitete, mogućnosti razlivenoga pisanja, komunikativnost i kontrolu bujice riječi, mogao je Bauer istraživati najprije čitateljski. Konkretnu je potvrdu našao u češkoj i ruskoj literaturi koju dobro poznaje. Hrabal je svoje iskustvo sročio u jednu vrstu preporuke kolegama piscima: bacite se na pisanje kao kad biste umjesto riječi izlijevali boju na papir, pišite prije nešto kao izlite novine, izlite tekstove (Hrabal, 2004: 115). Radikalan primjer takvoga izlijevanja slobodnih rečenica nalazi se u romanu Ljeto u Baden-Badenu ruskoga liječnika Leonida Cipkina, koji je idolizirao Dostojevskoga i pisao za ladicu (Sontag, 2007: 7-9). Konačno, preduge pa i zapletene rečenice dio su opće percepcije njemačkoga jezika – ponovljene i u ovom romanu u obliku primjedbe na maturalni rad Nijemci u našoj književnosti poslije Oslobođenja koji piše Lukijan Pavlović.

Prethodni su novopovijesni romani pokazali da Bauer nije samo pisac jedne poetike. Narativni motori njegovih proza grade vješte fabule, ne iscrpljuju se u praznom hodu niti redundancijama čak ni onda kada posežu za prepoznatljivo istim donaušvapskim temama, inovativni su u arhitekturi teksta, uvjerljivi i autentični u plasiranoj romanesknoj slici. Posebna značajka Zavičaja, zaborava jest njegova superiorno realizirana mnogojezičnost – izraz kojim je Bahtin apostrofirao karakteristiku romana da bez teškoća može apsorbirati različite tipove jezika. U Bauerovu tekstu susrećemo standardni jezik, dalmatinski idiom, izvještačeni zagrebački govor, dijalektalni, iskvareni njemački, žargone raznih struka (politički, vojnički, medicinski), srpski (ekavski) jezik, jezik kolonista iz Dalmatinske zagore, oponašanje izgovora profesora s govornom manom, itd. Sve je to mnogoglasje, dakako, u službi

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

karakteriziranja likova, ali i jasnijeg razgraničenja njihovih iskaza budući da su oni uklopljeni u pripovjedačev govor (Primorac, 2011: 334).

Jezik dohvaća i oblikuje građu – ne samo onaj jezik kojim upravlja narator već i svi oni jezici s čijom naracijom dolazi u kontakt. Svijet opisuju riječi drugih. Gledamo ga kroz napuklo zrcalo sluge, istaknuo je Bauer kao moto romanu Zavičaj, zaborav. Živu, amorfnu i delikatnu građu koja ključa ispod prozirne površine novoga svijeta, i nije moguće drugačije artikulirati nego polifonijski. Naime, Bauerova rečenica ovdje je kao s neke vrpce skinut emotivno užaren govor, jasan, jer je odvajan zarezima te manje rečeničice unutar te velike rečenice teku kao bujan i bučan slap. On se zapravo nikada ne prekida, jer su rijetke točke samo lagan predah, a ostala interpunkcija – inače posve izvan pravopisnih pravila – tu je da ubrza tijek govora, a ne da uspori živost i umanji životnost pripovijedanja. S jezično-načinskoga prosudbenoga motrišta proza je u našim uvjetima jedinstvena, podsjeća dubinom poniranja u dušu i zbivanje na Šegedinove, a jezičnom raskoši i igrivosti riječima na Božićeve ponajbolje stranice, ali ovdje slojevitije i sudbonosnije. U svjetskoj književnosti taj način blizak je Faulknerovu, a u dobroj mjeri i Joyceovu štivu. K tome još ogledan je primjerak što je to hrvatski književni jezik, koji Bauer stvaralački obogaćuje (Mijović Kočan, 2011: 27). To je mjesto na kojemu treba podsjetiti na snagu jezične kreacije. Najlakše odčitavamo konvencije i upadamo u zamku razvrstavanja stvarnoga (autobiografija, kronika) od fikcionalnoga (umjetnička proza). U ovome se romanu nije teško polakomiti za istinom – glavni junak otkriva da se zove isto kao i autor romana. Čini to već u prvoj trećini teksta pa opet, orijentirani prema konvencijama, upravo tada sigurno znamo da to nije tako. Lukijan Pavlović zapravo je Ludwig Bauer, ali Ludwig Bauer nikada nije bio Lukijan Pavlović – iako je bio Ljudevit Bauer. Osobno iskustvo korigiranoga identiteta postalo je možda podlogom književnoj stvarnosti o potpuno novom prikladnom identitetu i njegovim posljedicama – stvarnosti koju je autor romana konstruirao kao moguću, alternativnu (auto)biografiju. Baš kao što Susan Sontag tumači Cipkinov odnos prema Dostojevskom: Ništa nije izmišljeno. Sve je izmišljeno (Sontag, 2007: 15).

Uporni graditelj malih njemačkih priča, u posljednjih je dvadesetak godina u korpus suvremene hrvatske književnosti, unio ne samo potpuno novo poglavlje nego i jedinstven primjer razvedenoga bildungsromana – čiji je početak bila Kratka kronika porodice Weber, a čiju summu predstavlja upravo Zavičaj, zaborav. Na kraju Kratke kronike izgorjela je kuća Weberovih, u gradskoj su biblioteci sačuvane nekatalogizirane knjige koje su im pripadale, širile su se apokrifne priče o tome da su Vlado i Gizela živjeli u Berlinu, Kölnu, Parizu...

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

Povijest se u Bauerovoj Kronici na drastičan način upleće u privatne biografije, modelira ih, preusmjeruje životne putanje. Ratovi, revolucije, društveni preokreti, nacionalne mitologije, lijeva i desna politička “skretanja” – sve to ostavlja na razgranatu porodičnom stablu Weberovih bolne ožiljke. Ističući u predgovoru da ga “više zanimaju sudbine nego epoha”, autor se predstavlja u ulozi posrednika koji će na temelju obiteljske ostavštine – gomile papira, dokumenata, pisama, fotografija, bilježaka, dnevnika – rekonstruirati živote pojedinih izdanaka Weberovih. A ti se životi, kao svojevrsna exempla s temom o razornu djelovanju povijesti na ovim prostorima, pokazuju uistinu vrijednima priče. Autor ima pravo kad samouvjereno ističe da Weberi “nisu bili ljudi o kojima se uspomene čuvaju u muzejima”; zato im je i namijenio – literarnu sudbinu (Nemec, 2003: 395).

Literarna sudbina Weberovih nije jednokratna. U romanu Zavičaj, zaborav Vlado Weber ponovno je pred policama knjiga. Dok tetka Gizela, i dalje učiteljica klavira, nudi popodnevnu bijelu kavu i himberzaft, on slobodno govori o Nijemcima i njemstvu koje je smiješno kao buržoaski nacionalizam, ali ima vrijednost ako je nazivnik za učenje, rad, upornost i poštenje (Bauer, 2010: 106). Vlado Weber nesavitljiva je moralna vertikala – onaj koji gradi, a ne onaj koji ruši mostove – kičma Bauerove književne istine. Možda najviše – i sam Bauer. “Zavičaj, zaborav” je, nakon spomenute “Kronike”, ne samo najopsežniji nego i najkompleksniji Bauerov roman u kojem kao da je načinjena sinteza svega onoga čime se autor bavio zadnjih dvadesetak godina, čak i posve direktnim “preseljavanjem” motiva i likova iz prethodnih romana (Pogačnik, 2011: 27). Srušeni most u Kratkoj kronici simbolično pruža luk prema slomljenom (zubnom) mostu na kraju romana Zavičaj, zaborav. Most između male obiteljske freske Weberovih i velikoga portreta Lukijana Pavlovića/Ludwiga Bauera nije samo gradivni element kronotopa. Biti ničiji – ni naš ni njihov – znači spomenuti kronotop doživjeti na vlastitom tijelu i preživjeti samo jezikom/tekstom. Čitateljsko iskustvo s takvom vrstom literature uvjerljivo je opisala Susan Sontag riječima: čovjek je pročišćen, potresen, okrijepljen, dubljeg daha, zahvalan književnosti na onome što može skrivati i tumačiti (Sontag, 2007: 20).

II.

Kompozicijska simetrija – tri dijela po tri glave – uspostavljena je kronološkom naracijom, od koje odstupa jedino okvir romana. Naime, prva priča (iz prvoga dijela prve glave) Susret, u cijelosti se ponavlja u posljednjoj priči (trećega dijela treće glave) Most. Preciznije bi bilo reći da prva priča sjeda u zadnju priču tako da zajedno čine neku vrstu opasača koji drži sve na okupu. Pritom je kadriranje i montiranje fragmenata stvarnosti (i stvarnosti) blisko filmskoj naraciji – tako je primjerice

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

odrastanje prikazano produljivanjem okračalih košulja predratnim materijalom, a ta je skokovita temporalnost istodobno slikovito označena i silaskom s rodnoga Švabenbajera, i prvim kontaktom s istima, i prvim vijestima o Weberima. Činjenica da je i ovaj roman smješten u Bauerov fiktivni romaneskni Gradec, osigurava novoj priči da se prirodno razvija u prostoru poznatoga i očekivanoga – odnosno da se u ovakvoj epskoj širini (426 stranica) konfigurira kao velika sinteza dosadašnjih njemačkih priča, u rasponu od onih prešućenih/zaboravljenih, preko odnesenih/izmještenih do onih ispričanih/zapisanih. U središtu je romana pojedinac, odnosno njegov identitet – brendiran u skladu s novim društvenim poretkom i ulogom obitelji. Roman i počinje nekom vrstom sklopljene obiteljske fotografije za koju nije tajna to da je sastavljena od tajni. Narativnom progresijom rasklapa se kako identitet junaka tako i društveni model koji ga je artikulirao. Između roditelja s partizanskim pedigreom, oca MilanaTeče i majke Mile, smješten je dječačić Lukijan Pavlović koji odrasta sa sviješću da ga majka ne voli dovoljno jer mu stalno ponavlja da ga je rodio ćaća u zbjegu. San u kome mu neka druga majka govori nekim drugačijim jezikom postaje i provodnim motivom i korektivom njegova odrastanja. Posebno su dirljive epizode u kojima mali Lukijan provjerava obiteljsku priču čije šavove osjeća na vlastitom tijelu – jednom intuitivno, kada poput psića označava teritorij tako što mokri u rupu na podu ispred roditeljskoga bračnog kreveta, drugi put egzaktno, kada matematički utvrđuje da ga je majka rodila s trinaest godina. I u prethodnim je romanima Bauer pokazao kako spretno otvara raster duhovitoga i ironičnoga u prikazivanju socijalističkih nesklapnosti. Ovdje se njegov infantilni pripovjedač upušta u reinterpretaciju povijesti naših naroda na temelju toliko prepoznatljivoga nastupa druga s ordenom na prsima na svečanoj priredbi povodom Dana Republike: od davnina naši su narodi vapili za svjetlom slobode, spomenuo je i drugove hajduke, i neretljanske gusare, i uskoke, i svi su nekako iz potaje dočekivali neprijatelja, partizansko je ratovanje imalo dugu tradiciju u našem Narodu, jedino je Matija Gubec bio naivan pa je umjesto da se raziđe po šumama, prihvatio borbu s klasnim neprijateljem (Bauer, 2010: 52-53). Isti nas nejaki pripovjedač ne ostavlja ravnodušnim pričom o tome kako zbog bolesti nije postao pionir iako je Pionirsku zakletvu odavno znao napamet, a pod njezinim se utjecajem u groznici i sam borio poput bombaša Boška Buhe – morao sam što brže puzati da ne narastem u međuvremenu (Bauer, 2010: 52) – ili, o tome kako je pod utjecajem knjige Družba Sinjega galeba i sam osnovao Bauerovu družbu, nazvanu prema rodnoj pećini; bio sam Obrva, vlasnik pećine (Bauer, 2010: 71). Riječ je bila o podrumu ukopanom u brijeg Vajnberga na kome su otkrili natpis Familie Bauer. Lukijan Pavlović-Obrva, čiji je identitet posljedica društvenoga modela a ne genetike, spotiče se na razbijene kocke u dvorištu Švabenbajera, na podatak da je njihova kuća sagrađena još 1799. i obnovljena 1925. godine, na glas neke druge majke i šum nekoga drugog jezika, na društvene predrasude, na frazeme, na dječje igre u kojima je Švabo uvijek samo neprijatelj. Crno-bijela priča o Švabama načeta je onda kada iz kontroliranoga obiteljskog kruga stupa u kontakt s jednako nepouzdanim naratorima – kakva je Maksina baka Oma

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

koja ga odmah prepoznaje kao klajna Ludvih, Vesnina baka šnajderica koja otvoreno prezire koloniste jer su se uselili u švapske kuće, ili profesorica njemačkoga jezika koja je bila gradišćanska Hrvatica i inzistirala na razlici između fašista i Nijemaca.

Preklapanja sa stvarnom biografijom književnika Ludwiga Bauera vidljiva su i prepoznatljiva – natpis Familie Bauer ne nalazi se doduše na vinskom podrumu nego na obiteljskom grbu, ali izbor studija, Prag, Hrabalov goveđi gulaš, tema doktorske disertacije, teze o Križanićevoj germanofobiji koja je ustvari germanofilija i sl. premještene su iz stvarnoga u književni život. I do ovoga su se romana kritičari bavili pitanjem prelijevanja biografskoga materijala u književni tekst, odnosno različitim vrstama i razinama autobiografičnosti Bauerovih romana. Zavičaj, zaborav moguće je čitati kao alternativnu (auto)biografiju – književnik njemačkoga podrijetla rođen je u obitelji onih koji su na kraju Drugoga svjetskog rata bili na strani pobjednika. Što bi se dogodilo da je bilo suprotno? Tu je tešku ruku velike povijesti na nejakim plećima osjetio upravo Lukijan Pavlović – unatoč tomu što ga je lažni otac iz najhumanijih razloga i ne bez osobnoga rizika htio poštedjeti toga što znači biti Nijemac (Bauer, 2010: 128). Kako Lukijan sazrijevanjem izlazi iz tijesne košulje podešenoga identiteta, tako se urušavaju i reprezentativni portreti njegovih zamjenskih roditelja. Strpljenjem prosvjetnoga radnika i budućega visoko rangiranoga funkcionera, otac-idealist selektivno otkriva obiteljske tajne i preuzima na sebe svu krivicu – za prvu suprugu Draginju koja ga je ostavila jer je otišao u partizane, za Milu koja je zapravo bila njezina nećakinja, a koju su silovali i četnici i partizani pa ju je on uzeo za ženu kako bi je zaštitio od zlostavljanja, za Lukijanovu pravu majku Švabicu sa Švabenbajera koja je umrla u zbjegu i od koje je preuzeo dijete zbog grižnje savjesti jer se uselio u njihovu kuću... Za Milana Pavlovića-Teču alternativa nije postojala: mislio sam najbolje, htio sam da imaš oba roditelja i dom, nekada je najbolje ne znati istinu, istina boli, preko mnogih stvari moraš preći da izbjegneš bol, da ne nanosiš još veću bol drugima i sebi, i to izbjegavanje također boli, ali manje, naprosto biraš manje zlo, a ti nisi nikome ništa skrivio, Lukane moj, svi smo mi žrtve, žrtve rata (Bauer, 2010: 118). Njegov poučak o istini iz drugoga roditeljskog ugla zasut je neočekivanim ali namjernim grubostima: nisam ja tvoja mater, nisam, nisam, nisam (Bauer, 2010: 111), a i teb’ je lago, nije ti ćaća, ko što ti ni ja mater nisam (Bauer, 2010: 167), Pitaj ga samo kako ti je oca ubio! (Bauer, 2010: 197). Mila je sve samo ne ono što joj ime kazuje. Lukijan je doživljava kao debelu hipertrofiranu djevojčicu koja je zarobljena u nekoj fazi vlastitoga odrastanja (Bauer, 2010: 175-176), što se od žrtve prometnula u agresivnu alkoholičarku koja jedino razumije registar fiziološkoga, napastuje posinka i tone u depresiji. Na poseban je način upravo Mila još jedna velika latentna tema dvadesetoga stoljeća – objekt psihoanalize, metafora tijela traumatiziranoga ratom na koje su nefunkcionalno pridružene socijalno relevantne ženske uloge. Bauerov osjećaj za detalj, nijansu, gradaciju, za semantičko punjenje i povezivanje ključnih pojmova dolazi do izražaja u tri susljedna poglavlja

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

(prvi dio, druga glava) koja donose temat o kutiji: Schachtel, I opet: Schachtel, Još jednom: Schachtel. Od doslovnoga značenja (kutija) preko pejorativnoga značenja (žena), uspostavlja se niz od Ulmske kutije (brodovi s kolibom za stanovanje na kakvima su stizali Podunavski Nijemci), preko majke Mile (koja to zapravo nije), do otkrivanja žene u Vesni (koja mu je prva ponudila sintagmu Mi Nijemci, što je potom rastvorila obiteljsku tajnu i pokazala mu pravu majku). O kutijama koje ulaze jedna u drugu, liječnik na kraju izriče i dijagnozu: a čovjek nije neka kutija o koju je nešto udarilo pa se jedna stranica probušila ili čak polomila, i onda treba zamijeniti tu stranicu novom ili samo zalijepiti onaj probušeni dio, istim materijalom od kojeg je kutija napravljena, recimo, kartonom ili daščicom, svejedno, čovjek je složeno biće (Bauer, 2010: 119-120). Baš kao što je i Lukijan Pavlović bio složen od pogrešnog, lažnog, nestvarnog, posuđenog identiteta, onakvog kakav imaju glumci u kazališnoj predstavi (Bauer, 2010: 157).

III.

Između Kratke kronike i Zavičaja, zaborava postoji asimetrija koja se sastoji u tome da Kronika na otprilike 250 stranica obuhvaća četiri generacije Webera u vremenskom rasponu od 120 godina, dok se Zavičaj, zaborav na 426 stranica bavi sudbinom pojedinca u razdoblju između Drugoga svjetskog rata i Domovinskoga rata. Sličan se oblik asimetrije ponavlja unutar romana Zavičaj, zaborav – iako je u središtu pojedinac, roman postavlja brojne rakurse i osvjetljava trusna mjesta, propadališta totalitarnih ideologija i ožiljke koje su ostavili razgranati modeli germanofobije. U artikuliranju tih priča Bauer poseže za parafraziranjem i citiranjem izvora – pročitat ćemo ne samo njegovu već spomenutu analizu Križanićeve germanofobije, nego i argumentiranu raspravu o njemačkoj podlozi hrvatskoga ilirizma ili dijelove eseja Bogdana Mesingera.

Bauerova erudicija uvijek iznova fascinira i kritičare i njegovu publiku. Nije pritom riječ samo o činjenici da pisac doista čita na velikom broju europskih jezika pa može sasvim meritorno citirati ono što mu se čini relevantnim na lužičkosrpskom ili nekome skandinavskom jeziku pa čak i na zaboravljenome esekerskom, nego je posebno riječ o temeljitom poznavanju povijesnih činjenica i odnosa koji su nerijetko slabo poznati čak i stručnjacima. Valorizacija doprinosa germanske kulture hrvatskom preporodu, ali i preporodima drugih slavenskih naroda – sasvim usputno Bauer će nas primjerice informirati da geslo Piši kao što govoriš i čitaj kako je napisano, koje se na ovim prostorima pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću, potječe zapravo od njemačkoga gramatičara Johanna Christopha Adelunga – u Bauerovu romanu ima i znanstvenu težinu i važnost. Iz romana Zavičaj, zaborav čak i stručnjak može naučiti ponešto novo o ilirizmu, o češkom preporodu, o suživotu njemačke i češke kulture u nekadašnjem Pragu, ili o piscima i sredinama koje je Bauer dobro poznavao. Pritom je ta znanstvena i(li) esejistička dimenzija tako spretno upletena u romaneskno tkivo da

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

se uopće ne doživljava kao opterećenje literarnom, nego naprotiv – kao beletristički začin koji podupire sugestivnost naracije.

Radni naslov romana bio je najprije njemački, Heimat Vergeßlichkeit. Jedan od suizdavača smatrao je međutim da bi njemački naslov ometao recepciju romana pa je Bauer pristao na naslov Zavičaj, zaborav. Taj hrvatski naslov i nije najtočniji prijevod – njemačka riječ Vergeßlichkeit znači zapravo zaboravljivost, čime je Bauer aludirao na zaboravljivost povijesti u odnosu na zavičajnost pojedinaca ili grupa, a pojam zavičaja urezan je, prema piščevu stavu, duboko u njegov identitet, i ne predstavlja samo ishodište, izvor toga identiteta nego anticipira i njegov kraj. Slikovito je to u romanu izraženo riječima: osjećaj zavičaja ima svoj oslonac i na jeziku i nepcu (Bauer, 2010: 396). Ponavljajući kao mantru Joyceovu misao o tome da svijet opisuju riječi drugih, Bauerov Lukijan Pavlović/Ludwig Bauer nalazi jedini smisao u samoj potrazi. Krug kojim se kreće markiraju postaje na kojima ga drugi prepoznaju kao dragoga Švapčića (Bauer, 2010: 158), švapsku koreniku (Bauer, 2010: 169), švapskoga gada koji ljubi tabane onome koji mu je ubio oca (Bauer, 2010: 231), sebeljubivoga Švabu koji je protivnik svakoga klubatanja i klubarenja, pravi Übermensch, arijevac (Bauer, 2010: 253-254). Krug ispisan rječnikom marginalizacije, diskriminacije i demonizacije zatvara se tamo gdje je i bio otvoren prije pola stoljeća.

Uobičajena praksa da se Bauerove romane uspoređuje međusobno, a Bauera samo s klasicima – nikada sa suvremenicima – ponovila se i s ovim romanom, s tom razlikom što ga je kritika jednoglasno proglasila vrhuncem Bauerova opusa. Evo nekoliko primjera: Sjajno napisane stranice vrhunskoga romana, iznimnog i snažnog; sretan trenutak suvremene hrvatske književnosti (Mijović Kočan, 2011: 27). (...) novi je Bauerov roman daleko iznad hrvatskih proznih standarda (Pogačnik, 2011: 27). U cjelini: izvrstan roman, kapitalan u njegovu opusu (Primorac, 2011: 334).

Romanu je dodijeljena i nagrada Meša Selimović za najbolji roman s područja Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije – s obrazloženjem: Roman Ludwiga Bauera spada u velika djela savremene interliterarne južnoslavenske zajednice. (...) Ritmična, meditativna rečenica s vlastitom logikom lišenom suvišnih pravopisnih pravila, mozaik scena, kako onih koje prate vanjski tok zbivanja tako i onih koje iznose unutarnji život naratora, vrsna arhitektonika romana, njegova etička podloga i zahvat u epohu, sve to potvrđuje da je Bauer napisao remek djelo. U čitanju ovog romana se uživa na način kako nam to nude klasici književnosti. Ludwig Bauer napisao je roman koji nas uči kako se pišu dobri romani (Saopćenje, 2011).

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

Temperament Bauerove rečenice i temperatura cijeloga teksta probila se još jednom kroz nove granice dignute u geopolitičkim cjelinama koje uporno obnavljaju (ne)razumijevanje. Ohrabrujuće je to prije svega za njemačku priču koju je Bauer i ranije uspijevao proširiti izvan okvira matične književnosti – sarajevskim i bečkim epizodama svojih novopovijesnih romana. I opet na tragu europskih književnih uzora – Jana Nerude i njegovih Malostranskih pripovijesti: Za velikog književnika treba biti veliki talent, a mali književnici ne će pomoći našem narodu. Mali književnici su samo svjedočanstvo o našoj ograničenosti, oni slabe narod misaono, pa ako se osjeća potreba za nečim snažnim, tada se poseže u tuđinu. Samo onaj, koji može stvarati sasvim originalne i nove misli, ima pravo da uđe u književnost. Okretnih nadničara imamo više, nego što je zdravo za nas! (Neruda, 1950: 49)

DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 167-176 dr. sc. Lidija Dujić: Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer...

Literatura

Bauer, Ljudevit. 1990. Kratka kronika porodice Weber. Sarajevo: Svjetlost. Bauer, Ludwig. 2001. Biserje za Karolinu. Zagreb: Znanje. Bauer, Ludwig. 2010. Zavičaj, zaborav. Zagreb: Fraktura – Osijek: Njemačka zajednica. Hrabal, Bohumil. 2004. Varijacija o krasnoj gospođici. Umjesto pogovora knjizi: Prebučna samoća.

Zagreb: Hena com. Mijović Kočan, Stijepo. 2011. Romanopisac – izniman i snažan. Školske novine, god. LXII, br. 9 (2791), Zagreb, str. 27. Nemec, Krešimir. 2003. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. Zagreb: Školska knjiga. Neruda, Jan. 1950. Malostranske pripovijesti. Zagreb: Matica hrvatska. Pogačnik, Jagna. 2011. Kako se suočiti s vlastitim, neprijateljskim identitetom. Jutarnji list, Zagreb, 14. siječnja 2011., str. 27. Primorac, Strahimir. 2011. Ludwig Bauer: Zavičaj, zaborav. Forum, god. L, knjiga LXXXIII,

Zagreb, str. 329-334. Saopćenje o pobjedničkom romanu. 2011. Žiri za dodjelu nagrade Meša Selimović za najbolji roman s područja Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije: Ferida Duraković, Vladimir

Arsenijević, Andrej Nikolaidis, Miljenko Jergović, Enver Kazaz. Sontag, Susan. 2007. Voljeti Dostojevskog. Predgovor knjizi: Ljeto u Baden-Badenu. Zagreb: Naklada

Ljevak.

Sažetak

Njemačkim se temama Ludwig Bauer bavio angažirano i kao publicist i kao književnik. Najveći dio njegova središnjeg romanesknog opusa čine upravo novopovijesni romani koji tematiziraju njemačke fabule u srednjoeuropskom miljeu – one su istodobno otvarale hrvatsku književnost prema većem kulturnom prostoru, ali i činile Bauera više europskim nego (samo) hrvatskim književnikom. Roman Zavičaj, zaborav iznimno je uspjela književna sinteza donaušvapske građe.

Die literarische Summe der donauschwäbischen Themen: Ludwig Bauer, Heimat, Vergesslichkeit

Ludwig Bauer beschäftigte sich mit den deutschen Themen engagiert ebenso als Publizist, wie auch als Schriftsteller. Den größten Teil seines Zentralen Romanopus formen eben die neugeschichtlichen Romane die deutsche Geschichten in einem mitteleuropäischen Milieu thematisieren – sie haben gleichzeitig die kroatische Literatur zu einem größeren Kulturraum geöffnet, aber machten auch Bauer zu einem mehr europäischen als (nur) kroatischen Schriftsteller. Der Roman Heimat, Vergesslichkeit ist eine sehr gut gelungene literarische Synthesis des donauschwäbischen Materials.