11 minute read
Petar Kerže, prof. Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
Petar Kerže, prof.
Advertisement
Prva gimnazija Osijek UDK: 796(497.5 Osijek)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Primljeno: 30.09.2011. Prihvaćeno: 01.10.2011.
Autor u radu, koji je još jedan prilog za proučavanje sporta grada Osijeka, nakon kratkog osvrta na obitelji Glaser prikazuje većim dijelom aktivnosti Franje Glasera (1913.2003.), koji je ostavio trajni trag u povijesti sporta grada na Dravi, ali i šire, posebice u nogometu kao vrhunski golman, a nakon aktivnog bavljenja nogometom i kao zapaženi nogometni trener.
Ključne riječi: Franjo Glaser, nogomet, Osijek, 20. stoljeće
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
Ukratko o Glaserovima
U knjizi Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946.1 nema obitelji Glaser iz koje je potekao Franjo Glaser, potonji zapaženi golman i nogometni trener. U navedenoj knjizi zapisane su tri obitelji toga prezimena nastanjene u Njemačkoj Retfali, općini nadomak od Osijeka. Riječ je o obiteljima čaraparskih obrtnika, i to obitelj Josipa Glasera (rođ. 1872.) oženjenog za Osječanku Elizabetu Altgajer (rođ. 1879.), Martina Glasera (rođ. 1878.) oženjenog 1906. za Anu Szabo iz Mađarske Retfale (rođ. 1883.) i obitelj njihovog sina Martina (rođ. 1907.) i oženjenog 1933. za Osječanku Mariju Abel (rođ. 1913.).2
Inače se zavičajno pravo u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji temeljilo na Zakonu od 30. travnja 1880. o uređenju zavičajnih odnošaja u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. „Pravo se stjecalo rođenjem, udajom, izričnim primanjem u zavičajnu vezu ili naseljavanjem te stalnim namještenjem u javnu službu. Zakonita djeca su pripadala glede zavičajnog prava u onu općinu (grad) kojoj je pripadao otac za vrijeme kada su djeca rođena.“3 *
Franjo Glaser rođen je 7. siječnja 1913. u Sarajevu, gdje je njegov otac jedno vrijeme radio. Stoga je jasno zašto njega i njegove obitelji iz koje je potekao nema u knjizi Zavičajnika grada Osijeka.
U najranijem djetinjstvu Franjo s roditeljima dolazi u Osijek gdje je otac otvorio užariju. Vrlo rano je pokazao sklonosti prema sportu, posebice nadarenost u igranju nogometa. Budući da je obitelj Glaser stanovala u Gornjem gradu, tj. Strossmayerovoj ulici, nogomet je počeo igrati na Pampasu. (Prostor dravske obale od današnjeg Neptuna na zapad, sve do male šumice koja se nalazila na rubu rijeke Drave i kanala Stare Drave, nazvan je Pampas – zacijelo po južnoameričkim pampama.) Igralo se krpenjačama, a nešto kasnije bi se našla i koja prava lopta. Igrale bi momčadi razreda protiv razreda. Budući da se među profesorima smatralo da se to oduševljenje za nogomet negativno odražava na učenje, poveli su profesori „vojnu protiv te novotarije i napasti.“ Međutim, dok su profesori mislili da su nekim mjerama učinili kraj nogometu među školskom mladeži, dotle se uz rijeku Dravu nabijalo „sve u šesnaest“, i to osobito na lijepoj travnatoj i prostranoj ravnici na kojoj su pasle retfalačke krave, a koja je dobila ime Pampas. ‘Idemo na Pampas...’ prenosilo bi se za vrijeme satova i odmora. Nitko nije morao tumačiti gdje se to nalazi, jer su svi znali za veliku ravnicu, sigurnu od profesorskog oka.)4
1 Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., (priredili Stjepan Sršan i Vilim Matić), Osijek, 2003. 2 Isto, 145-147. 3 Milan SMRAKAR, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, Knjiga treća, Zagreb, 1902., 4 „Gradske vijesti“, Hrvatski list (Osijek), 24. 6. 1929., 12, Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Retfala nakon pripojenja gradu Osijeku”, Retfala (gl. ur. Z. Živaković-Kerže), Osijek 2000., 43.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
„Na Pampasu se“, po Glaserovim riječima izrečenim 6 desetljeća potom, „igrao nogomet od jutra do mraka, tu su ‘rođeni’ svi veliki osječki nogometaši – Dubac, Lembika Lechner, Vrabec, Birger Pincika...“.5
Početak nogometne karijere
Pokazavši iznimni talent sa 15 godina, od 1928., nogometaš je, tj. vratar, prve momčadi osječkog Hrvatskog Građanskog Športskog Kluba (HAŠK-a), kluba koji je u Osijeku osnovan baš u vrijeme kada je Franjo Glaser s roditeljima došao u grad na Dravi (1919. godine). Dvije godine potom vratar je u osječkoj Slaviji, u kojoj je svojim obranama već zapažen i izvan granica grada na Dravi. „Upuštao se u dugo ispucavanje, ali ne nebu pod oblake, nego u visini glave igrača prema kojima je gađao. Mnogo je Franjo Glaser pogodaka palo na taj njegov ‘pâs’. Bio je brz, odvažan i miran.“, zapisao je početkom listopada 1991. novinar Zvonimir Magdić prilikom razgovora s Glaserom i pisanja intervjua za osječki dnevni list Glas Slavonije. „To je bio moj način. Ja sam zapravo i prvi u nas, intervenirao u šesnaestercu, izlazio sâm i – duboko van. Daleko izvan vratiju, volio sam igrati nogom. A, odbiti loptu laktom, to je bila moja poslastica“.6
Budući da ga je odsluženje vojnog roka 1931./1932. odvelo iz Osijeka u Beograd od sljedeće je godine branio za tamošnji najbolji nogometni klub u gradu, BSK (Beogradski sportski klub). U dresu BSK-a igrao je već 12. ožujka 1933. na osječkom igralištu kraj Drave (manji dio toga prostora je današnje igralište NK Elektre) protiv domaće Slavije, njegovog matičnog kluba prije dolaska u vojsku, te u drugoj utakmici državnog prvenstva izgubili od nogometaša Slavije rezultatom 0:2. Novinar Hrvatskog lista, osječkih dnevnih novina, o tom je susretu između ostaloga napisao: „Dva precizno izvedena Slavijina prodora urodila su s dva neobranjena gola, pred kojim je bivši osječki vratar Glaser, a sada nova beogradska zvijezda, morao jednostavno kapitulirati.“7
U redovima BSK-a osvojio je dva naslova državnog prvaka, 1935. i 1936. godine. Nakon osvajanja drugog državnog prvenstva sa momčadi BSK-a Glaser je naputio Beograd i u Zagrebu „gotovo senzacionalno“ potpisao prvo igranje „za maleni zagrebački HŠK Maksimir“. Međutim, u tom klubu se nije zadržao dugo, jer je već godinu dana potom u redovima zagrebačkog HAŠK-a. O značenju i kvalitetama vratara Glasera može se zaključiti iz onodobnog novinarskog zapis pod naslovom Glaser pristupa Građanskom?. Naime, u vrijeme tih prijelaznih pregovora u
5 Z. ŽIVAKOVIĆ.KERŽE, Osječka sjećanja, Prvi dio, Osijek, 2009., 106. 6 Zvonimir MAGDIĆ, „Supermen s Pampasa“, Glas Slavonije, 13. 10. 1991., 23. 7 „Sjajna pobjeda Slavije nad BSK-om s 2:0 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 13. 3. 1933., 2.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
Zagreb je stigla delegacija BSK–a iz Beograda na čelu s trenerom, tajnikom i jednim dobrim Glaserovim prijateljem s ciljem da ga nagovore neka se vrati i dalje nastavi karijeru u Beogradu. Međutim, jednostavno to nije želio vjerojatno svjestan kakav momčadski potencijal ima Građanski. Još je do kraja sezone ostao član nogometnog kluba iz Maksimirske šume, a zatim je u sezoni 1937./1938. službeno prešao u redove zagrebačkog Građanskog. Svojim zapaženim branjenjem osigurao je 1938. godine Građanskom, tek sedam dana prije pripojenja Austrije Njemačkoj, pobjedu u susretu s reprezentacijom Austrije. Usred Beča zagrebačka momčad je slavila pobjedu rezultatom 2:1. Ta pobjeda navedena je u onodobnom tisku „kao trijumf hrvatskog sporta“. Stoga prijelazom u Građanski zasigurno postaje legenda hrvatskog i svjetskog branjenja, jer prema pisanju i svjedocima toga vremena Građanski je tada imao ponajbolju momčad Europe. Trener im je tada bio Marton Bukovy, koji je stvorio potonju izvrsnu generaciju mađarskih nogometaša.
Budući da je Drugi svjetski rat već kucao na vrata, a Banovina Hrvatska 1939. godine bila uspostavljena, nogometaši Glaser, Matošić i Jazbinšek, potpomognuti odlukom Hrvatskog nogometnog saveza, odlučili su ignorirati poziv za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije u Beogradu protiv Engleske.
Iako će rat zaustaviti sportski napredak mnogih sportaša, pa tako i Glasera, ipak je najuspješnije i najbolje utakmice odigrao baš u ratnom razdoblju. Naime, nizali su se u prvim ratnim godinama uspjesi protiv Juventusa (3:0), Vienna (3:0), Nagyvarada (4:0) i drugih ekipa. U svim tim utakmicama Glaser je bio ponajbolji, ako ne i najbolji pojedinac susreta.
Građanski, slijeva: Milan Antolković, Franjo Glaser, Miroslav Brozović, Zvonimir Cimermančić, Ernest Dubac, August Lešnik, Ivan Oskar Jazbinšek, Franjo Wölfl, Branko Pleše, Gustav Lechner, Mirko Kokotović
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
Zapaženi državni reprezentativac
Kao mladi vratar debitirao je Franjo Glaser na igralištu BSK-a 9. travnja 1933. prilikom odigravanja međudržavne reprezentacijske utakmica između nogometnih momčadi Mađarske i Kraljevine Jugoslavije. Susret je završio porazom domaćih nogometaša rezultatom 1:3 (0:2). Utakmica je odigrana pred 6.000 gledatelja. Glaser je veći dio utakmice bio na golu domaće reprezentacije.8 „Čuvar vrata“ reprezentacije Jugoslavije bio je i 30. travnja te godine kada su domaći nogometaši uspješno igrali protiv reprezentacije Španjolske.9
Od te godine pa do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. bio je neizostavni član državne reprezentacije za koju je u tom razdoblju nastupao čak 35 puta.
Uspješno je branio u momčadi državne reprezentacije i 18. kolovoza 1935. kada je u Katovicama njegova, gostujuća momčad, pobijedila domaću – poljsku rerezentaciju 3:2 (0:2).10
U potonjem razdoblju od 1937. do 1943. (na više od 600 utakmica po vlastitom priznanju) osvojio je dva jugoslavenska prvenstva (1937. i 1940.), jedno hrvatsko prvenstvo (1943.) i jedan hrvatski kup (1941.).
Glaser u državnoj reprezentaciji
8 „Madžarska – Jugoslavija 3:1 (2:0)“, Hrvatski list, Osijek, 10. 4. 1933., 1. 9 „Španjolska – Jugoslavija u Beogradu“, Hrvatski list, Osijek, 30. 4. 1933., 16. 10 „Jugoslavija – Poljska 3:2 (0:2)“, Hrvatski list, Osijek, 19. 8. 1935., 2.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. tijekom te godine Glaser je postao stalni reprezentativac i kapetan državne reprezentacije. Dres NDH nosio je 11 puta.
Poslijeratne sportske aktivnosti
Nakon sloma NDH i proglašenjem nove Jugoslavije Glaser je, kao istaknuti državni reprezentativac, napustio Zagreb i otišao u Beograd. Tako je u svojoj 32. godini zaigrao za novoutemeljeni NK Partizan, u čijim je redovima osvojio prvo poslijeratno prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1946./1947. godini. Nakon par sezona napušta Beograd i klub. O tome postoji anegdota zašto je otišao iz Partizana. Naime, u Partizanu je bio i trener i vratar. U to vrijeme u Partizanu je politički djelovao i komesar Pavle Jovanović, koji se volio miješati i u nogomet. Njegova je trebala biti zadnja pa je jednom prigodom Glaseru odredio tko treba igrati u momčadi, a tko ne. Budući da ga Glaser nije poslušao taj komesar se oštro obratio Glaseru riječima: „Vi ste Ustaša!“ Glaser mu je „kao iz topa“ odgovorio: „U tom slučaju Vi ste onda četnik!“ No, na tome nije završilo. Naime, Glaser je dobio prekomandu. Naime, budući da je bio vojni službenik premješten je u Split gdje je do 1949. branio za momčad vojne mornarice Mornar. (Klub je te godine prestao djelovati.)
U potonjim godinama slijedi njegov uspješni trenerski angažman, i to u zagrebačkom Dinamu, riječkom NK Kvarneru, NK Proleteru iz Osijeka, NK Trešnjevci iz Zagreba, Austria FC Klagenfurt (današnji FC Kärnten), NK Velež iz Mostara i FK Sartid iz Smedereva.
Umjesto zaključka
Franjo Glaser zasigurno je jedan od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih vratara svih vremena. Atletske građe, snažan, visok, vrlo elastičan i hrabar. Ostao je zapamćen po velikom rasponu obrana, s odličnim refleksima i kao izuzetno korektan sportaš. Imao je govornu manu, ali je bio gromada od čovjeka i veliki stručnjak. Učitelj je i velikog Gordana Irovića, otkrio je i Vladimira Bearu.
I jedna anegdota za kraj, došao Glaser u Osijek, pošto ga nije dugo bilo skupila se rodbina sa svih strana. I strine, i tetke. Ljubavi nikada kraja. I raspričao se Franjo: - Bio sam u najvećim gradovima Europe. Bio sam u Berlinu, Varšavi, Beču, Parizu, Milanu, Genovi. Vidio sam mnogo svijeta i bio u najvećim hotelima. I jedan nagluhi rođak, malo ili nimalo upućen u Franjine golmanske vratolomije, pita: Dobro, nećaće, a što si ti tamo sve radio? Glaser je zastao, široko pogledao rođaka: Pa, ja sam najbolji vratar u zemlji.
I zaključak rođaka: - To je u redu sinko, ti si najbolji vratar, ali zašto mijenjaš namještenja? Drži se ti jednog hotela! (Preminuo je u Zagrebu 2003. godine.)
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 147-154 Petar Kerže, prof.: Franjo Glaser, jedan od najboljih golmana 20. stoljeća
Sažetak
Franjo Glaser rođen je 7. siječnja 1913. u Sarajevo, gdje je njegov otac jedno vrijeme radio. U najranijem djetinjstvu s roditeljima dolazi u Osijek gdje je otac otvorio užariju. Vrlo rano je pokazao sklonosti prema sportu, posebice nadarenost u igranju nogometa. Pokazavši iznimni talent sa 15 godina, od 1928., nogometaš je, tj. vratar, prve momčadi osječkog Hrvatskog Građanskog Športskog Kluba (HAŠK-a). Dvije godine potom vratar je u osječkoj Slaviji, u kojoj je svojim obranama već zapažen i izvan granica grada na Dravi. Od 1933. igrao je u Beogradskom sportskom klubu i sve više se isticao kao vrstan vratar. Od tada pa do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. bio je neizostavni član državne reprezentacije za koju je u tom razdoblju nastupao čak 35 puta. Od 1937. do 1943. (na više od 600 utakmica) osvojio je dva jugoslavenska prvenstva (1937. i 1940.), jedno hrvatsko prvenstvo (1943.) i jedan hrvatski kup (1941.). Svojim vrsnim golmanskim intervencijama jedan je od najboljih golmana 20. stoljeća. Preminuo je u Zagrebu 2003. godine.
Franjo Glaser wurde am 7. Januar 1913 in Sarajevo geboren, wo sein Vater eine Zeitlang arbeitete. In seiner frühsten Kindheit kommt er mit seinen Eltern nach Osijek, wo sein Vater eine Seilerei eröffnete. Er zeigte sehr früh die Neigung zu Sport, insbesondere den Talent zum Fußballspiel. Nachdem er mit 15 sein Talent zeigte, war er seit 1928 Fußballspieler, bzw. Torwart der ersten Besatzung des Kroatischen bürgerlichen Sportvereins (HAŠK). Zwei Jahre danach ist er Torwart bei der osijeker Slavija, bei der er für seine Abwehr schon außerhalb der Stadt an der Drau bekannt wird. Seit 1933 spielte er für den Belgrader Sportverein und wurde immer mehr als hervorragender Torwart anerkannt. Seit dem und bis zu dem Zerfall vom Königreich Jugoslawien 1941, war er ein unentbehrlicher Teil der Nationalmannschaft für die er in der Zeit 35 mal spielte. Von 1937 bis 1943 (bei mehr als 600 Spielen) gewann er zweimal die jugoslawische Meisterschaft (1937 und 1940), eine kroatische Meisterschaft (1943) und einen kroatischen Pokal (1941). Mit seinen hervorragenden Torwartinterventionen war er einer der besten Torwärter des 20. Jahrhunderts. Er starb 2003 in Zagreb.
154
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 155-336 II. DIO: IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
156
