17 minute read
Ludwig Bauer, književnik Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
Advertisement
Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
Roman Unterstadt Ivane Šojat Kuči (Fraktura, 2009.) pripada trećem valu koji artikulira šok generacija koje se odgajane u lažnoj predodžbi o svome porijeklu, ali i slika žensku stranu podunavskošvapske povijesti. Ženski su likovi ovdje čuvari građanske tradicije svoga vremena i srednjoeuropskog okruženja. Muškarci su akteri i direktne žrtve povijesti. Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske monarhije predstavlja početak degradacije njemačkog urbanog života u Osijek, iako žene čuvaju privid opstanka tog civilizacijskog nasljeđa.
Ključne riječi: “Unterstadt”, Ivana Šojat-Kuči, roman
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
Tranzicija je dobrim dijelom iznevjerila očekivanja većine stanovnika bivših socijalističkih zemalja. Parole o slobodnom tržištu pokazale su se samo eufemizmom za brutalni kapitalizam, društvenu projekciju animalnog darvinizma u kojem veći proždiru manje, pri čemu floskule o brizi za pojedinaca, ili za mase, služe samo tome da se žrtva namami u klopku u koju upadaju ljudi, a izlazi profit. Kultura je dospjela na marginu društvenog interesa, a etika se pretvorila u apstraktan pojam za koji društvo, a pogotovo establišment nema baš nikakva razumijevanja. Među ono malo dobrih stvari koje su nam se dogodile ubrajam slobodu da se govori javno i uglavnom slobodno o takvim temama o kojima se u vrijeme jednoumlja i s time povezane hipokrizije govorilo samo privatno, ili se sasvim šutjelo. Ova sloboda obrade ranije tabuiziranih tema pridonijela je pojavi nekolicine knjiga koje su posvećene sudbini Podunavskih Švaba ili uopće ovdašnjih autohtonih Nijemaca i Austrijanaca u novijem razdoblju povijesti.
Motivacija za pristup ovoj temi nije ipak u svim slučajevima jednaka. Jednim od motivacijskih krugova mogla bi se označiti težnja da se ukaže na povijesnu prisutnost i pripadnost Nijemaca i Austrijanaca ovim prostorima popraćenu neizbrisivom slavenskom germanofobijom, ali poduprtom i germanofobijom koja je djelić zapadnjačkog pogleda na svijet od antičkih vremena. Tako bih označio i vlastitu motivaciju u romanesknom pristupu ovoj temi.1 Nije beznačajno što je na predlistu romana naveden moto iz poezije Josipa Severa:
A kad smo poraz razglobili jako i protumačili sve znano, našli smo da je naopako naše rođenje prikazano.
U to vrijeme, na kraju osamdesetih, iskristalizirala se potreba kazivanja da demonizacija svih Nijemaca koja je bila vrlo naglašen dio jugoslavenske službene ideologije, obilno potpomognut različitim oblicima komunikacije koji djeluju na stvaranje javnog mnijenja, osobito se to odnosi na filmove – dakle, da ta demonizacija nema osnova u stvarnosti. Prva faza demaskiranja službene a tobožnje istine bila je pokazivanje da se domaći Nijemci, kao ni Nijemci uopće, ne mogu izjednačiti s fašistima. Karakteristično je bilo to da je jedan od povjesničara za koje se smatra da danas najbolje poznaju problematiku sudbine Podunavskih Švaba i autohtonih Nijemaca u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, Vladimir Geiger, u svojim prvim radovima dokazivao kako su Nijemci sudjelovali u otporu protiv fašizma, odnosno u slavljenoj Narodnooslobodilačkoj borbi. Čini se da je takav put demaskiranja mita o Nijemcima kao suradnicima okupatora u onoj fazi bio najdjelotvorniji. Tada u Jugoslaviji nisu bili
1 Ispričavam se što se i ovom prilikom jednostavno moram referirati na svoj romana Kratka kronika porodice Weber, prvo izdanje – Sarajevo, 1990.; najnovije izdanje – Fraktura, 2007.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
dostupni podaci o progonu Nijemaca nakon rata pa čak ni sudionici tih progona nisu imali točnu predodžbu o njihovim dimenzijama, o logorima, o žrtvama. Drugačija je bila situacija u Njemačkoj i Austriji gdje su već postojale brojne publikacije na njemačkom jeziku koje su davale potpuniju sliku te povijesne tragedije. Ali te publikacije nisu u Jugoslaviji bile dostupne, u Njemačkoj i Austriji nisu dobivale širok publicitet, vjerojatno zbog bojazni da bi takav publicitet mogao biti hrana za koliko-toliko potisnutu germanofobiju, a i njihova vjerodostojnost bila je djelomice upitna. Neposredni sudionici, odnosno žrtve zločina ponekad se nisu mogli osloboditi strasnog antikomunizma, ili čak nekog oblika revanšizma, što je bacalo sjenu i na nedvojbeno istinite podatke.
Sljedeću fazu pisanog iskaza o poslijeratnoj sudbini autohtonih Nijemaca predstavljaju publikacije koje se temelje na neposrednim iskustvima žrtava. Takvi su se tekstovi mogli objavljivati u Hrvatskoj tek nakon raspada Jugoslavije. Dok se smisao prethodne faze mogao označiti kao demaskiranje mita o tome da su Nijemci uglavnom fašisti, smisao ove faze mogao bi se odrediti konstatacijom da ona dokazuje kako su i Nijemci bili žrtve Drugoga svjetskog rata. Kazivanje takvih iskustava neposrednih svjedoka, odnosno žrtava bilo je prvenstveno motivirano upravo tom odrednicom. Primjer tako orijentiranog i motiviranog teksta jesu memoarski zapisi Terezije Moho, ali tu spadaju i svi ostali oblici tekstualnih svjedočenja o poslijeratnim progonima. Odjednom stvaraju se uvjeti da do hrvatske javnosti dođu potpuniji podaci, potpunija slika stradanja cjelokupne njemačke populacije u razdoblju nakon drugog svjetskog rata, ali i na široj povijesnoj skali. Vrlo je u tom smislu indikativan potresni roman Sretni Martin/Martin im Glück Tome Živka koji je Njemačka zajednica objavila na hrvatskom i njemačkom jeziku 2008. godine.
U povodu toga romana već sam ranije zapisao: …čini se logičnim da je ta prozna knjiga, uz sve druge karakteristike, na izrazit način kronika; kronika borbe, ustrajnosti, stradanja i odolijevanja, ako ne i pobjede... Jer tu je riječ o onim Podunavskim Nijemcima koji su ostali, svemu usprkos, koji su ostali i onda kada je u materijalnom smislu bilo probitačnije otići u domovinu predaka. Dakle, nisu pristali na naknadno progonstvo, nisu pristali na poraz. Ljudske su sudbine u ovoj knjizi nerazmrsivo povezane u lance kolektivne sudbine. Zbog toga se čini gotovo sasvim logičnim da nam je gotovo nemoguće pouzdano odrediti je li tu riječ o međusobno povezanim, ali samostalnim novelama, pripovijetkama ili o labavo strukturiranom romanu. Jer sve su niti ljudskih sudbina predočene u ovom djelu – dio istog tkanja. Partikularno je izrijekom proglašeno univerzalnim. Isto je tako na prvi pogled jasno da autor polazi od stvarne, konkretne građe, od konkretnih ljudi, od konkretnih sudbina. Nerijetko se ne možemo
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
oteti dojmu da je sve to dokumentaristička, doslovna, istinska, realna kronika, doslovan zapis o životima stvarnih, sasvim konkretnih ljudi. Štoviše, način pripovijedanja, procédé, duboko je uronjen u svijet likova i njihovih života; svatko je od tih likova mogući pripovjedač, i to ne pripovjedač artist, koji će čitatelja pridobiti virtuoznošću iskaza, nego pripovjedač svjedok, kojemu je više od svega stalo do istine. Rezultat je svakako potresna literarna istina koja povijesnu istinu reproducira stvarnije, potresnije i vjernije nego što to čine službene, pisane, znanstveno utemeljene povijesti.2
Valja ponoviti da se u ovakvom slučaju događa prerastanje građe u poetiku, a beletrističkom se djelu i dalje nameće struktura kronike, baš kao što je to bio slučaj u ishodišnoj Kratkoj kronici porodice Weber.
Treću fazu književnosti ili uopće zapisa o autohtonim Nijemcima u Hrvatskoj predstavlja traganje za identitetom. Riječ je sada o generacijama potomaka tih Nijemaca/Austrijanaca koje su, živeći u okvirima nametnute i za opstanak neizbježne mimikrije, bile lišene u potpunosti ili u velikoj mjeri podataka o svome stvarnom porijeklu.
U tom kontekstu posebnu je pažnju zavrijedio roman Unterstadt osječke spisateljice Ivane Šojat Kuči, objavljen 2009. godine. To je roman o sudbini njemačke civilizacije na ovim prostorima, ali prije svega roman o Osijeku u kojem se fikcija i stvarnost isprepliću u višeznačan čvor. Čini se da je izbor teme, barem što se tiče njemačke civilizacije na ovim prostorima i pitanja pripadnosti i identiteta, pridonio zanimanju žirija za roman, a i književnim nagradama. Slično bi se moglo govoriti i o mome romanu Zavičaj, zaborav, napisanom otprilike istovremeno, ali objavljenom 2010. godine, najviše zbog procjene jednog od nakladnika da bi dva romana srodne tematike mogla biti u koliziji.3
O romanu Unterstadt moglo bi se reći da obrađuje žensku stranu karakteristične podunavskošvapske teme, ali time su tematske odrednice romana samo djelomično definirane. U tom smislu vrijedi citirati ono što je nakladnik istaknuo: Unterstadt je roman o obitelji i gradu pisan u maniri najboljih i najvećih modernističkih romana. Kroz povijest jedne obitelji govori od dvadesetom
2 Citirano iz vlastita rukopisa o odnosu podunavskošvapske književne građe i poetike proznog djela. 3 Roman su zajednički objavili Njemačka zajednica iz Osijeka i Fraktura iz Zaprešića/Zagreba. Zanimljivo je da je urednik Frakture odlučio da se izvorni naslov romana Heimat Vergeβlichket zamijeni hrvatskim.
Pritom je Vergeβlichket prevedeno zapravo netočno jer bi precizan prijevod – zaboravljivost – zbog velikog broja konsonanata zvučao neeufonično. Moglo bi se reći da interes za njemačke teme uključuje i određena ograničenja, o čemu je vrsni nakladnik Seid Serdarević, nakon romana Sonnenshein uvijek izvrsne Daše Drndić i navedenog Unterstadta Ivane Šojat Kuči mogao imati pouzdana iskustva.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
stoljeću u višeetničkom gradu, diktaturama, pogrešnom izboru strana, o sudbini kojoj se teško othrvati.4
Uz dobru volju da se ta ocjena prihvati u cjelini, neizbježno bi se mogle istaknuti i neke nepreciznosti. Ako prihvaćamo već gotovo izgubljenu distinkciju do koje dolazi u suvremenom osiromašivanju hrvatskog jezika, tada nije u pitanju obitelj (engleski family) nego porodica (što bi engleski bilo bliže pojmu extended family ili stock), tj. bitna je odrednica romana da se radi o više generacija. Zatim bi atribut modernistički roman trebalo u najmanju ruku proširiti odrednicom i postmodernistički. Roman Unterstadt orijentiran je postmodernistički prvenstveno naglašavanjem emotivne strane i vrlo emotivnim procédéom, nasuprot mogućem racionalnijem, možda ponešto demodiranom pristupu.
Emotivni košmar ovoga romana jedna je od njegovih bitnih karakteristika. To proistječe prvenstveno iz života glavne junakinje obilježenog lažnim identitetom, lažnim prezimenom, skrivanjem istinskog porijekla, hipokrizijom i laži. Autorica je sjajno uočila koliko je takva atmosfera nabijena neurotičnošću, ona je baladična u klasičnom smislu; junakinja je unaprijed određena da bude nesretna. Ali nesrećom su obilježene i njezine prethodnice, kroz tri prethodne generacije: majka Marija, baka Klara i prabaka Viktorija. Samo su izvori nesreće kod tih prethodnica nešto drugačiji.
Pripovjedačica Katarina nije obilježena tragično samo tuđim skrivanjem stvarnosti koju ne može razumjeti pa je pretače u mržnju prema roditeljima, prvenstveno prema majci, nego je dramatično pogođena i otkrivanjem istine nakon majčine smrti, u vrijeme pripovijedanja. Njezino otkrivanje istine započinje sasvim neposredno nakon majčine smrti, zapravo je njome omogućeno i potaknuto: otkrićem nepoznatih fotografija iz prošlosti, otkrićem zapisa, i tumačenjima koja joj daje majčina prijateljica Jozefina, koja je poput Danteova Vergilija vodi kroz pakao prošlosti. Mogla bi se ta usporedba i proširiti – jer Jozefina je poslanica pokojne majke Marije, pa baš kao što je Beatrice s nebesa poslala Vergilija da pomogne Danteu, tako je i Jozefini povjerena slična misija.
Postmodernistički karakter romana rezultat je i pripovijedanja u dvije razine. Jedna je razina pripovijedanje u prvom licu, i to je razina sadašnjosti romana. Ta je razina ispresijecana pripovijedanjem u trećem licu – što je pak razina prošlosti pojedinih likova. Pripovijedanje u prvom licu prožeto je emfatičnošću, ali ni pripovijedanje u trećem licu nije lišeno emfaze, iako je ona vidljiva u manjoj mjeri. Autorica svoju junakinju gradi s jedne strane njezinom autodeskripcijom, a s druge strane, i to umjetnički još uvjerljivije, njezinim vlastitim stilom, stilom te svoje pripovjedačice, jezikom i pogledima. Pripovjedačica, fiktivno autorsko ja, daje o sebi vrlo grubu, brutalnu i bespoštednu sliku. Ona je neurotična, neuravnotežena, nezrela za donošenje
4 Ivana Šojat Kuči, Unterstadt, tekst na omotnici, Fraktura, 2009
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
racionalnih odluka, njezin afinitet prema likovnoj umjetnosti nije i kreativan talent, a usprkos građanskom odgoju, ona je zapravo nekultivirana i destruktivna. Njezine usporedbe – poput toga da se netko smije kao lud na brašno, ili plače kao kišna godina, ili je ukočen ili ozbiljan kao da mu je netko zabio šprajcer u stražnjicu, sugeriraju nam osobu sklonu banalnostima. Njezinu osobu možda najdirektnije u tom smislu opisuju njezine vlastite riječi po kojima se svako malo osjeća kao posrana. Ona ima sva obilježja žrtve i sva je obilježena time da je žrtva.
Takav nesretan i neprilagođen lik, kako nam cjelina romana sugerira, rezultat je konstantne degradacije generacija žena koje su joj prethodile. Te žene, junakinjina majka, baka i prabaka, predstavljaju ujedno i odslik ženske strane urbanog dijela podunavskošvapskog korpusa. Ti likovi žena prethodnica gotovo su paradigmatski određeni idealima srednjoeuropskoga građanskog društva. One su stupovi obitelji, a njihov je svijet i svjetonazor oivičen temeljnim pripadajućim pojmovima: udaja, kuća, dom, djeca. Istodobno one i pripadaju svojim navikama i ponašanjem tipičnom srednjoeuropskom građanstvu; one doista u tom svijetu žive. Čim se neka od tih odrednica njihova života poremeti ili sruši, njihov svijet gubi ravnotežu, ali zahvaljujući osjećaju odgovornosti i upornosti, koje možemo pripisati u karakteristične njemačke ideale, on ipak opstaje – sve dok se ne uruše baš svi njegovi temelji. Upravo to događa se u romanu: postupno rušenje pojedinih temelja, zatim svih, i na kraju potpuno urušavanje svijeta u kojem žena opstaje jedino kao avet, opomena, skrivena gorka savjest društva koje je sve to uvjetovalo. Gotovo apstraktna tragičnost takvoga ženskog lika utjelovljena je u starici Jozefini, koja je ne samo Vergilije, vodič kroz pakao, generacijska poveznica i ključ razumijevanja što se krije iza nametnute društvene laži, hipokrizije i mimikrije, nego i simbol. Ona više nema ni muža, ni djeteta, ni kuće, a drastičnost njezine simbolične sudbine podcrtava činjenica da se morala preseliti u svinjac u vlastitom dvorištu dok su kuću preuzeli došljaci. Takvi su ženski likovi relativno pasivni, samozatajni, konzervativni i stabilni; oni su čuvari svoje građanske kulture, načina života, jednostavnih ideala. Oni su također upotpunjeni slikom grada, aluzijama na konkretne ulice i zdanja Unterstadta što se podjednako provlače kroz prošlost i sadašnjost romana.
Negdje na pola puta između ženskih i muških junaka svojim se karakteristikama nalazi Greta, sestra junakinjine bake. Greta je emancipirana u europskom smislu riječi, ona ima osjećaj za socijalnu pravdu koji je slabije istaknut kod drugih pripadnica njezina spola; Greta ne pristaje na konvencije tipa dom, djeca, pranje, spremanje i skupljanje porculanskih figura. Ona jedina, naravno, ne pristaje niti na pasivno prihvaćanje tradicije prema kojoj žene moraju ostati pasivne u odnosu na muške, političke i povijesne izbore, odnosno angažman. Greta, talentirana, hrabra i tvrdoglava zapravo je najpozitivniji lik romana. Po logici svoga uma i karaktera, ona odlazi u partizane, ali autorica ne dozvoljava da taj izbor za nju bude i izbjegavanje opće njemačke sudbine na kraju rata; nju će silovati i ubiti. Želi se reći kako povijest
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
nitko ne može nadmudriti, a u povijesti je, baš kao u Kuranu Časnom ili u porukama mudrog prozaika Meše Selimovića, čovjek uvijek na gubitku.
Za razliku od ženskih, muški su likovi, iako izvan fokusa pripovijedanja glavne priče, istinski akteri, doduše na margini ili u temeljima ženskih života koji održavaju obitelj. Oni su aktivni sudionici povijesti, čas kao junaci, čas kao žrtva, a punu češće ovo drugo. Njihova je prva dužnost bila određena građanskom filozofijom – privređivati za obitelj. Ali njihova je odgovornost bila i razumjeti povijest, politiku, realnost i društvene odnose na široj skali. Zato su oni više od žena bili svjesni, bili pod teretom činjenice da su porazom i raspadom Austro-Ugarske monarhije izgubili država u kojoj su se njihova građanska prava podrazumijevala. Iako urbano njemačko građanstvo nije bilo uništeno stvaranjem Jugoslavije, autorica dozvoljava svome junaku Rudolfu da, polazeći od svoga bolnog ratnog iskustva, bude i vizionar u povijesnom smislu. “Glupo žensko!” promuklo je uzviknuo. Lice mu je bilo bolesno žuto, pokriveno grimiznim mrljama kao kakvom kožnom bolešću. “Glupe žene! Ništa im nije jasno! Ne vide dalje od svog blesavog napudranog nosa!” Okrenuo se prema Franceku, nacerio i nalaktio na stol kao da mu treba nešto povjerljivo objasniti. “Žene čitav život samo rađaju djecu, peru, spremaju i skupljaju porculanske figurice. Pogledaj!” prešao je rukom preko vitrina s Viktorijinim figuricama. “Čitava menažerija, pastoralni prikazi! Bože sačuvaj! Kao da je to život! Kao da je život takav! Ne znaju one što su rovovi, kako je to kad ti ona gadarija od topovskog taneta proleti između obrva! Njima su to huncutarije! One te ne pitaju zašto si se stvarno napio, zašto više voliš biti pijan nego normalan, nego se ljute kada se kući vratiš pijan! Kažu: smrdiš. A ne znaju što je smrad! Svijet se mijenja, ženo!” pogledao ju je kao da se iznenada, odjednom otrijeznio, čak mu se ni glava nije više klatila. “Seljačine nas zapljuskuju s južnih obala i prašuma, donose svoje lude, nakaradne običaje, nameću ih, ne prihvaćaju naše, ničije! U kakvo ćeš vražje kazalište ići kad ga zatvore? Ha? Kad budu rekli da im kultura ne treba?”5
Ove vizionarske riječi Rudolfove navješćuju svojevrstan sukob civilizacija, odnosno sukob socijalnih identiteta koji se zaista dogodio. Ali nije se u punoj mjeri dogodio nakon Prvoga svjetskog rata, u vrijeme kada Rudlof o tome govori, jer je urbano društvo, zajedno sa svojom njemačkom komponentom, u velikoj mjeri sačuvalo svoju urbanu poziciju, iako su gubici na području slobode kulturnog identiteta bili značajni. Puno značajniji bili su ipak oni gubici do kojih dolazi nakon Drugoga svjetskog rata, što Rudolf također implicira, a autorica svojim romanom dokazuje. Tada je njemački građanski sloj praktički uništen, prognan i opljačkan, a njemačka kultura, čak i u onom sasvim bezazlenom obliku čuvanja dobrih građanskih tradicija kakve su njegovale žene – zatrta, gotovo u potpunosti.
5 Unterstadt, str. 94-95
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
Posebnu vrijednost romana predstavlja to što u okviru povijesnog raspona koji obuhvaća omogućava da sve to vidimo i kao sukob sela i grada na široj skali. Spominjanje Domovinskog rata u kojem se replicira tragedijama i stradanjima iz vremena obaju svjetskih ratova, moglo bi pri površnom čitanju navesti nekoga da zaključi kako je riječ prvenstveno o sukobu uzduž linija zapadnog i istočnog kršćanstva. Ali zaista nije tako. Okupirani Osijek devedesetih godina zaista su napadali pravoslavni četnici, ukoliko se i jedan zločinac može označiti pripadnošću vjerskim idealima ljubavi bližnjega svoga, mira i principa okreni i drugi obraz. U otprilike istom razdoblju Osijek su napuštali urbani Srbi, a doseljavali se oni neurbani Hrvati koji su tragičnim velikosrpskim operacijama izgubili privremeno ili zauvijek svoj seoski zavičaj.
Na početku sam naglasio da je roman Unterstadt – uz ostalo, roman o Osijeku. Fokusirajući se na tradicionalni, stari i urbani Osijek, koji opstaje usprkos svemu, opstaje svojim prepoznatljivim donjogradskim ulicama, prepoznatljivim kućama i fasadama, opstaje u govornom jeziku u kojem još uvije žive šprajceri i krpice s kupusom, u prilagođenom lingvističkom obliku koji neizbrisivo čuva onaj izvorni, fokusirajući se na Osijek koji opstaje i pod svojim nekadašnjim a i danas razumljivim imenom toga građanskog, švapskoga svoga srca – Unterstadta – Ivana Šojat Kuči ponudila nam je uvjerljiv dokaz kako su geopovijesne cjeline, entiteti, identiteti, podjednako trajni i značajni, ili bar približno trajni i značajni, poput onih geopolitičkih. Doista, u svakoj sadašnjosti počiva dio prošlosti koja nije umrla i predstavlja obavezu te sadašnjosti da poštuje svoje izvore. Za glavnu junakinju ta je spoznaja izvor novoga mira, novopronađene topline.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 157-166 Ludwig Bauer: Unterstadt – ženska strana donaušvapske povijesti
Sažetak
Iako je prvi hrvatski roman s temom Podunavskih Švaba objavljen uoči tog perioda, značajniji se tekstovi pojavljuju u Hrvatskoj nakon tranzicije. U tim tekstovima uočavam tri vala: 1. demaskiranje mit prema kojem su svi Nijemci – (bili) fašisti; 2. iznošenje iskustava iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata i ukazivanje na raspon progona; 3. artikulacija šoka generacija koje su odgajane u lažnoj predodžbi o svome porijeklu.
Roman Unterstadt Ivane Šojat Kuči (Fraktura, 2009.) pripada trećem valu, ali i slika žensku stranu podunavskošvapske povijesti. Ženski su likovi ovdje čuvari građanske tradicije svoga vremena i srednjoeuropskog okruženja. Muškarci su akteri i direktne žrtve povijesti. Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske monarhije predstavlja početak degradacije njemačkog urbanog života u Osijek, iako žene čuvaju privid opstanka tog civilizacijskog nasljeđa.
Na kraju se trag kulture svodi samo na grad, ulice, fasade kao simbol prošlih vremena, na karakteristične švapske izraze u svakodnevnom jeziku, uspomene na ljude kojih nema, a ženi koja je živjela u laži o svome porijeklu ostaje rana, izazvana prethodnom laži, i utjeha, toplina novostečene istine.
Obwohl der erste kroatische Roman mit dem Thema Donauschwaben am Vorabend dieser Zeit veröffentlicht wurde, bedeutendere Texte erscheinen in Kroatien nach der Wende. In diesen Texten bemerke ich drei Wellen: 1. Entmasken des Mythos dass alle Deutschen seien – Faschisten (gewesen) 2. Hervorheben der Erfahrungen aus der Zeit nach dem Zweiten Weltkrieg und das deuten auf die Spanne der Vertreibung 3. das Artikulieren des Schocks der Generationen die in einer falschen Vorstellung über ihre Herkunft aufgewachsen sind.
Der Roman Unterstadt von Ivana Šojat Kuči (Fraktura, 2009) gehört zur dritten Welle, stellt aber auch die weibliche Seite der donauschwäbischen Geschichte dar. Die weiblichen Charaktere sind hier die Wächter der bürgerlichen Tradition ihrer Zeit und des Mitteleuropäischen Umfeldes. Die Männer sind Akteure und die direkten Opfer der Geschichte. Der Erste Weltkrieg und der Zerfall von der Österreich-Ungarischen Monarchie stellt den Beginn des Degradierens des deutschen städtischen Lebens in Osijek dar, obwohl die Frauen den Anschein des Überlebens dieses Zivilisationserbes bewahren.
Am Ende kommt der Pfad der Kultur nur auf die Stadt, die Straßen und Fassaden als Symbol der vergangenen Zeiten an, auf die besonderen schwäbischen Ausdrücke im alltäglichen Leben, die Erinnerungen an Menschen die nicht mehr da sind. Und der Frau die eine Lüge über ihre Herkunft lebte, bleibt die Wunde, entstanden durch die Lüge davor, und der Trost, die Wärme der neuerungenen Wahrheit.
166
