25 minute read
dr. sc. Ivan Pederin Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna (Die Göttinnen oder die drei Romane der Herzogin von Assy, Diana Minerva Venus, 1903
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
dr. sc. Ivan Pederin
Advertisement
Zadar UDK: 821.112.2.09 Mann,H.
Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
Autor se u radu bavi spisateljskim radom Heinricha Manna, manje poznatoga brata Thomasa Manna, u vrijeme dok je živio u Italiji gdje je nastala i dalmatinsko-talijanska trilogija ovoga pisca.
Ključne riječi: Heinrich Mann, “Die Göttinen”, Italija, Dalmacija
1 Služio sam se izdanjem Gesammelte Werke, Paul Zsolnay-Verlag, Wien-Berlin-Leipzig, 1925.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
Heinrich Mann je poslije odlaska iz Lübecka 1889. i nesuglasica s ocem koji je želio da on kao stariji sin naslijedi njegovu trgovačku tvrtku, od 1895.1898. živio u Rimu, Palestrini zajedno s bratom Thomasom Mannom, pa u Münchenu, Rivi na jezeru Garda, Berlinu, na Azurnoj obali u Francuskoj. Bilo je to presudno razdoblje njegova života jer je u Italiji rođen njegov književni dar, a on je taj odlazak nazivao odlaskom “doma u Italiju” (heim nach Italien). U Italiji, na jezeru Garda napisao je “Die Göttinnen” 1903.2
Ulaznicu u književnost Mann je uzeo od Moderne, pa se ova trilogija i svrstava u Modernu. Uz tu trilogiju spominje Flaubertov roman iz kartaške povijesti “Salammbo,” spominje se Gabriele D’Annunzio, “Il piacere” i dodaje da se Mann od njega ograđivao, te da je u to doba čitao romantičkog pjesnika što je živio u Italiji grofa Augusta von Platen Hallermünde, putopise Ferdinanda Gregoroviusa i Hippolyte Tainea.3
Glavni lik sva tri romana je vojvotkinja Violante von Assy, lijepa žena koja u svojoj domovini, kraljevini Dalmaciji želi podići revoluciju pa okuplja urotnike u palači na”Piazza Colonna”u Zadru. Aristokracija u 19. st. nije izgubila ulogu u Europi, osobito ne u apsolutističkim monarhijama srednje Europe, gdje su aristokrati služili u vojsci, diplomaciji, uopće u državnom aparatu. O mijeni stoljeća aristokrati su književni likovi npr. u djelima Gabriele D’Annunzia, Pija Baroje (El laberinto de las sirenas), kod Milana Begovića. Zajedničko je ovim književnim oblikovanjima aristokrata u Modernoj da su oni izuzeti iz gospodarske, političke i socijalne situacije svoje zemlje za razliku od baruna von Rotsattel u romanu “Soll und haben” Gustava Freytaga.
Violante von Assy okuplja urotnike, to su garibaldinac Marchese di San Bacco, koji je konspirirao na svim kontinentima, borio se u grčkom ustanku s Garibaldijem, bio gusar u Braziliji, diktator u južnoj Americi, hajduk. On je pukovnik kraljevske talijanske vojske, commendatore reda talijanske krune, poslanik u talijanskom parlamentu. Može podsjetiti na roman o masoneriji Pija Baroje “Aviraneta o la vida de un conspirador”, pučki tribun Pavić ili Pavese, kućni Židov (Hausjud), bankar Rustschuk, čovjek koji iza sebe ima mnogo financijskih skandala, ali je na sudu u Beču oslobođen optužbi. On organizira katolički kapital, pokrstio se, ali se nije obratio. Mann
2 Peter Stein, Heinrich Mann, Stuttgart – Weimar, 2002. str.8-10. 3 Joseph Baden, Heinrich Mann und Gustave Flaubert, die “Göttinnen” und der Flaubert-Essay als
Syndrom der Kunst- und Sozialproblematik des Fin de Siècle, Dis. Innsbruck, 1988. str. 1, 4, 47. Bilo kako bilo Lea Ritter Santini napisala je knjigu “L’Italiano Heinrich Mann, Bologna, 1965.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
je ovdje antisemit modernističkog tipa, a modernisti su u Židovima vidjeli inkarnaciju racionalizma, socijalizma, seksualizma, profiterstva, parlamentarizma, velegradskog novinstva, emancipacije žena, filozofije prosvjetiteljstva, ukratko - nevolju.4 Mann je ovdje blizak austrijskom piscu Friedrichu von Gagern, koji u djelu “Das nackte Leben” (Goli život) odbacuje Židove jer su duh grada i žive pokraj smetlišta i mijazama. Oni su nositelji građanske uljudbe i novčarstva, nisu ni rasa ni vjerska skupina.5 Mann je kasnije ustajao u obranu Židova, npr. u “Der Hass”(1933), eseju u kojem je kritizirao Weimarsku republiku i Hitlera.
Dvorac Assy nalazi se na puškomet od obale, u dvorcu su sobarice, lakaji, kuharice, Pierluigi von Assy koji je konspirirao u svoj Europi, spletkario, borio se u dvobojima zbog lijepih žena. S ovim likovima Mann se navraća na doba Restauracije u kojoj je cijela Europa vrvila od tajnih urotničkih sekti, a u tim sektama djelovali su mnogi aristokrati.6 Sansone von Assy služio je Mletačku Republiku kao general. Mleci su imali plaćeničku vojsku, u 18. st. je zapovjednik te vojske bio Nijemac Schulenburg. Da li je to Mann znao?
Mann prikazuje rodoslovlje obitelji Assy. Počinje sa Guy Gantier von Assy iz Normandije koji je bio pirat. Njegov predak Björn došao je sa sjevera, borio se protiv Arapa, pokrstio se i htio osvojiti Rim da bi postao gospodar svijeta. To jasno napominje normansku kraljevinu dvaju Sicilija, koja je bila i na Jadranu, a napominje norveškog pirata Rolo koji je postao vojvoda od Normandije da bi prestao pljačkati, a njegov sin William osvojio je Englesku poslije bitke kod Hastingsa. Guy je poginuo kod oskvrnuća neke crkve ili možda kod pljačke nekog kokošinjca. Ovdje Mann postaje ironičan kod prikaza povijesti srednjovjekovlja koja je inače temelj mnogih nacionalnih svijesti kao početak nacionalne povijesti. Ironiju postiže omalovažavanjem nacionalne učenosti.
Članovi roda Assy su pustolovi. Otac joj je nestao, ostao je u nekoj udaljenoj zemlji. I Violante je pustolovna žena. Vojvoda je dobar jahač usprkos dubokoj starosti. Elegantna putovanja, ljubavnik kneginja i grofica, žene su za nj ukras. Umro je u Beču. Dalmatinci neće kneza zbog zavisti domaćeg plemstva.
Dalmacija je Slavenska, a slavenstvo je prošireno od Kotora do Arhangelska. Slaveni, Mann piše “die Morlaken”, moraju usvojiti talijansku uljudbu da bi pobijedili Talijane, svoje neprijatelje. On očigledno zna da su dalmatinski narodnjaci govorili talijanski. Ne pristaje uz talijansku iredentu koja je tražila Dalmaciju. Uvodi u pripovijedanje buntovnog narodnjaka Pavića koji je dvije godine ležao u tamnici zbog prevratničkih pokušaja. On uvodi u pripovijedanje Nikolu od Koburga kao pretendenta
4 P. Stein, Op. cit. str.26-28. 5 Ivan Pederin, Djelo Friedricha von Gagern kao ideološki predložak nacizmu, Slavistična revija,
Godište35(1987) br. 4. str. 390-391. 6 Ivan Pederin, Dalmacija I Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2005.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
na dalmatinsko prijestolje, domaće odličnike Paliojoulai i Tintorovića, dvorjanike koji idu u Monaco da rade kao croupieri u igračnicama. Žena turskog poklisara priča kako je njezin muž obećao gladnim kršćanima brašna, doveo ih je u neko dvorište i dao ih svih ubiti. Ovdje Mann prelazi na pripovijedanje u okviru prilika svoga doba, apsolutističkih monarhija koje su davale vladare balkanskim zemljama kao Bugarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj. Turski poklisar Ibrahim paša pripovijeda o pravnim prilikama u svojoj zemlji. Njegova majka imala je u haremu ljubavnike, koji su sve tajne sačuvali jer im je ona ujutro svima skinula glave.
Mannovo pripovijedanje nije konzistentno, on ne nastoji prikazati Dalmaciju, možda slabo poznaje dalmatinske prilike.
Violante von Assy je demokratska vojvotkinja, odlazi sa Adelaide Trubetzkoi groficom d’Aulniac i prijestolonasljednikom Philom na selo da upozna život seljaka, prijestolonasljednik se osjeća kao Schillerov don Carlos. Vojvotkinja nije Talijanka, ni Hrvatica, njezin ideal je slobodni narod koji sam sobom upravlja kao Francuzi. Francuska demokracija je već onda bila Mannov ideal. Pavić je smatra anarhistkinjom. Dalmacija vrvi od hajduka i ustanika. Sve ovo ima neki labavi odnos prema povijesnoj stvarnosti s jedne strane, a s druge odnos prema tradicionalnoj njemačkoj Lügengeschichte, pripovijedanju punom nevjerojatnosti kao pustolovine baroknog baruna Münchhausena.7 Kod Manna kao i kod Münchausena nevjerojatnost pustolovina obezvrjeđuje ozbiljnost društva i povijesti. Mann gomila funkcije i pustolovine, a nekonzistentnost pripovijedanja oduzima tim događajima ozbiljnost. Slični postupci naći će se i u romanima Güntera Grassa, npr. kad prikazuje državne ili povijesne događaje. Ovakvo pripovijedanje oslanja se s jedne strane na novine koje donose članke iz najrazličitijih područja, često neprovjerene, klevetničke i neozbiljne.
Brojni zakupnici, pod- i nadzakupnici žive od seljaka koji su navikli na izrabljivanje i nepravdu. A onda Pavić legne s vojvotkinjom, ali taj događaj nema posljedica, Mannovo pripovijedanje nije vezano posljedicama događaja.
Onda u Dalmaciji izbije ustanak, Violante bježi u Rim i traži utočište u crkvi. Onda je u knjižnici sa jednim mladim abate i sa starom kneginjom Cucuru koja je četrdeset godina bila ljubavnica kardinala Burusheimba. Kneginja mu je pomogla da postane kardinal. U njezinoj sobi nalaze se konzole, papirnato cvijeće i biskvitski
7 Sličan je također imaginarni putopis G. A. Bürgera pod naslovom Des Freih. v. Münchausen wunderbare
Reisen und Abenteuer zu Wasser und zu Lande, wie er dieselben bei einer Flasche im Zirkel seiner Freunde zu erzählen pflegte (Leipzig, Reclam, s.a.). Krajem 1785. pojavila se u Londonu knjiga pod naslovom
Baron Munchausen’s Narrative of his Marvellous Travels and Campaigns in Russia. Autor, a to je bio njemački znanstvenik Rudolf Errich Raspe rođen 1737. u Hannoveru, od 1767. profesor na
Carolineumu i nadzornik Landgräfliche Kunst- und Münzensammlung ukrao je 1775. neke izloške iz te zbirke i pobjegao u London gdje je živio kao pisac i namještenik u rudnicima, umro je 1794. u
Muchroßu. On je slijedio tradicije šaljive njemačke anegdotike (Schwank) iz XVII.st., a to su Facetiae
Heinricha Bebela i dr. i to sve stavlja Münchausenu u usta. Djelo je doživjelo mnogo izdanja, četvrto izdanje preveo je Bürger, ali ni on nije spomenuo svoje ime.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
likovi. Taj kardinal potječe od rabelaisovih momaka koji vonjaju po stajama. Violante zaštićuje kardinal Tamburini.
San Bacco živi u Rimu od slobode i rodoljublja, svakog zemljaka smatra svojim dužnikom, godinama živi u hotelu “Roma” okružen zastupnicima, radoznalcima i novinarima. Kad mu je konobar donio račun odgovorio je da neće platiti, već da će on poslati račun hotelu jer se on privlači u hotel mnogo ljudi.
Onda Mann opisuje Contessu Blà, kćer Francuza, kapetana papinih Zuava koja piše o politici i modi sve u razgovornom jeziku.
Kneginja Cucuru i Violante imaju mnogo zajedničkog, potječu iz najviših krugova i obje nemaju novaca. Ovdje je Mann ironičan u razmaku između najviših krugova i oskudice novaca. Revolucija pomalo prelazi u komediju kad San Bacco hoće s garibaldincima u Dalmaciju, a Cucuru mu kaže da je smiješan. Tamburini kaže Paviću da konspiracija traži mnogo novaca. Pavić je u izbjeglištvu ljenčina i pohlepnik, drži se kao predsjednik vlade svrgnute kraljice, pa i kao njezin ljubavnik koji je iz države prognan u njezinu spavaću sobu. Židovski lihvar nudi vojvotkinji da će joj pozajmiti novaca koliko hoće. Ona piše stihove, ima uspjeha kod mladeži, a Tamburini skuplja novac da pobudi revolucionarne nerede preko dalmatinskog svećenstva koje slijedi konventikulni stil djelovanja ranih kršćana. Pavić je junak ovog rovarenja. Dalmaciju je gospodarski upropastio neki tiranin. Tamburini želi obratiti mondenu vojvotkinju zbog njezinog imetka, ali ona ostaje poganka, a dalmatinska vlada ljuti se zbog revolucionarnog rovarenja. Ona će poslije političkog primirenja dobiti natrag svoje nekretnine, a uživa povjerenje europskih dvorova. Šalje emisare na dvorove da traže novce, a za uzvrat obećava smirivanje nereda. Piselli joj daje novaca i obećava podršku protiv Bugara i Turaka, čak i protiv Rusije. Novinar i nedaroviti pisac Paolo della Pergola smatra da su svi podmićene kukavice osim njega. On je plebejac, želi pomoći vojvotkinji u Dalmaciji, a za uzvrat traži povlastice u njezinom krevetu. Pavić pripovijeda da je spavao sa vojvotkinjom, a ona želi sagraditi kuću u Mlecima. Barun Koburg nudi se vojvotkinji kao ministar, ali zbog toga dolazi u sukob s Pavićem i della Pergola, Pavić ga dade ubiti jer još uvijek voli vojvotkinju.
Onda je ustanak u Dalmaciji ugušen, a dalmatinski poklisar barun Chioggia želi susret sa vojvotkinjom. Ukida se zapljena njezinih dobara u Dalmaciji, a ona ne daje novce za one tisuće koji su za nju krvarili.
Mann ostvaruje ironiju u karikiranju i miješanju pojmova politike, narodoslovlja, financija, kulture i dr. U tom miješanju nema smisla, pisac ne traži neku istinu i ne zauzima moralistički stav, autorsko držanje mu je distancirano i prividno nezainteresirano. Ovakvo miješanje ostavlja dojam nereda, a zapravo hoće odraziti sliku nereda u suvremenom društvu i državnom aparatu, gubitak smisla u društvu i politici. To je svijet koji ne vodi Hegelov Weltgeist.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
U drugom romanu “Minerva” Mann vodi vojvotkinju u Mletka u godini 1882. gdje se ona druži sa slikarom Jakobusom Halmom, s Gottfriedom von Siebelind, San Bacco i Conte Dolan, mletačkim “nobile”. Mann u ovim romanima ne nastoji prikazati političke, etničke i gospodarske prilike zemalja u koje je smjestio romane kako je to nastojao zavičajni roman, npr.”Volk ohne Raum” Hansa Grimma, pa romani Ivana Lepušića, koji su rješavali pitanja Bosne, a i austrijski zavičajni roman koji je prikazivao Dalmaciju kao romani Friedricha Josefa Perkoniga i Istru.8 Mann ovdje pokazuje čak i tanko znanje iz mletačke povijesti jer Mleci nisu imali “nobile”i “conti”, nego patricije. Mann ipak piše o svečanostima u Mlecima pa pušta vojvotkinju da se kreće između stupova od malachita i lavova.9 Mann piše dalje o velikom topu – cijeni koju je francuski kralj platio mletačkom vojskovođi Sansone von Assy za grad Bergamo. Na obali morska božanstva jašu na tritonima. Ovdje Mann daje sliku barokne prošlosti koju čuvaju Mleci. Mleci ipak nisu naglašeno barokni grad. Properzia Ponti ljubi sina Conte Dolana, a on je poželjan kao zet jer je bogat i jer ima zvučno ime. I opet Mann sve ukrašava povijesno umjetničkim vestijarijem od arabeski, nimfa i mletačke raskoši. U dvorani se nalaze Clelia Dolani njezin zaručnik Mortœil i stoje ispod platna što prikazuju povijesne bitke. To su jezični krajolici bliski D’Annunziju. Vojvotkinja predstavi slikara Jakoba Lady Olympia Ragg. Jakobus Halm poznat je svuda u Europi gdje postoji bohema. Ovdje se Mann bliži Rilkeu, nekoć tajniku Auguste Rodina. Kipovi među kojima se kreće vojvotkinja žive nezavisno od ljudi, oni imaju rodove i pretke. Onda je Properzia kiparica i čedna walküra. Ovdje Mann dolazi u blizinu Richarda Wagnera koji je živio u Mlecima. Slijedi dvorana Minerva sa golim mišićavim muškarcima bez stida i obilne žene sa sočnim mesom. Tu je Mann u blizini Rubensa. Ljepota postaje nećudoredna, ali ovaj svijet umjetnosti put je slobode i veličine. U Moderni se širila svijest o umjetnosti oslobođenoj od morala, a Jakobusova umjetnost udaljena je i od ljubavi, ona se mora osloboditi od Rubensova mesa, njezina duša postaje mistična dok Clelia prolazi između etruščanskih vaza. Ove se stranice čitaju gotovo kao teorija moderne umjetnosti.
Predak Benedetto Dolan bio je trinitarac, redovnik koji se žrtvovao za zarobljenike. Jednom je iz Berberije doveo robinju čije okove nije mogao slomiti jer se sam uhvatio u njezine okove. Robinja leži gola na sarkofagu. Onda Minos s iskešenim zubima baca rep dva ili tri puta oko sebe. To je Danteov Minos što s repom
8 O tome Vidjeti Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska kao epski prostor austrijskog (trivijalnog) zavičajnoturističkog romana, Radovi Centra JAZU u Zadru, sv. 25(1978) str. 319-347.; Isti, Književnost hrvatskog realizma i “Vijenac” o Bosni i Hercegovini poslije Šenoine smrti, Kačić, god. XXIX (1997) str. 5-65. 9 Poslije propasti Republike krilate lavove su razbijali kao emblem države koje više nema, Alberto Rizzi,
La leontofilia e leontofobia: il leone diSan Marco e la Questione Adriatica, Homo Adriaticus,Identità culturale e auto coscienza attraverso i secoli. Atti del convegno internazionale di studio, Ancona, 9 – 12. novembre1993. a cura di Nadia Falaschini, Sante Graciotti, Sergio Sconocchia, Reggio Emilia, 1998. str.395-424.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
upućuje duše grješnika u koji će krug pakla poći. Kiparica Properzia je seljačko dijete iz okolice Rima, nikad nije bila poslušna nekom muškarcu, ali ju je neki muškarac jednom silovao u polju. Mann ne viktimizira žrtvu, ali vojvotkinja sluša i misli kako je nju silovao pučki tribun Pavić. Ni ovom silovanju Mann ne pridaje sentimentalni okvir. Onda Properzia nije deset godina imala muškarca, živjela je samo s mramornim bogovima. Možda nije željela ništa drugo nego da je opet zgrabi i siluje muškarac, a Montœil govori vojvotkinji da želi smekšati osjećaje jadne Properzie, ali o tome mora prije svega govoriti sa svojom zaručnicom Cleliom. Ovdje Mann ironizira spolnu ćudorednost što spada u okvir Moderne, a i inače 20. st. u kojem je kruto spolno ćudoređe prve polovice 19. st. postalo neodrživo. Properzia očekuje Mortœila gola među krznima, jastucima i voštanicama. On je se boji kao Pygmalion što se zaljubio u kip Galateje koji je sam izradio pa se s njom i oženio kad joj je Afrodita dala život. Želi je zgrabiti, ali ona je hladna kao kamen, on odskače, pokušava silom, hoće uteći, ali vrata su izvana zaključana, a Properzia sjedi gola i nemilosrdna. Properzia postaje matrijarhalni lik pohotne žene sličan Sirenama, a Mann prelazi na područje eksperimentiranja u umjetnosti.
Properzia umire i jedno tanko zvono zvoni, a kipovi postaju vojvotkinjini drugovi. Vojvotkinja je posljednja krhka kćer snažnih otaca.
U duždevoj palači stupovi, svetohranište, biskupi, trgovci, car sa svojom pratnjom, boginje i vile, morisci sa krivim sabljama, efebi.
Onda je Mann na balkonu palače d Assy na Piazza Colonna u Zadru. Ulicom idu u procesiji vojnici, svećenici, dvorjanici, Grci, Turci, Levantinci, redovnici. Niže su Platenovi mletački soneti, javlja se besmrtnost kao nešto što je jače i od nas. Jacobus Halm postaje slikar ženskih portreta, a to će reći muška kurtizana. Dolazi Claire Pimbach iz Berlina.
San Bacco podučava dječaka mačevanju, njemu je šezdeset godina. Jakobus Halm je sretan jer ga voli Lady Olympia, ali vojvotkinja mu ne dopušta da napusti Mletke. Vojvotkinja spominje Biancu Capello, patricijsku kćer iz Mletaka koja je utekla s ljubavnikom pučaninom u Firenze. Tamo ga je veliki vojvoda dao ubiti da bi se mogao oženiti sa Biancom. Ona je tipičan lik razuzdane žene talijanske renesanse, kako ju je vidio Burckhard. Ovu anegdotu priča Stendhal u Chroniques italiennes koji je oduševljen amoralnošću talijanske renesanse što privlači Manna i Modernu.
San Bacco pripovijeda kako je u Parizu nekoliko godina imao ljubavnicu pučanku. Kad je se zasitio ona se udala za imućnog starijeg čovjeka. Na svadbi su plesne haljine, frakovi. Dolazi San Bacco i obraća joj se kao svojoj priležnici. To je skandal, gosti odlaze. Montœil ga kori, a San Bacco mu odvraća da je to napravio samo zato da proučava učinak i vidi kako će to djelovati na svatove. Bio je to skandal kakve su rado činili pisci Moderne, kao npr. španjolski pisac Ramón del Valle Inclan. Njega je policija uhitila. Agenti su došli u njegov stan u četiri sata ujutro. On se naljutio i kazao
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
da nije način nekoga uhititi u taj sat, neka odu i vrate se jer on želi spavati još nekoliko sati. Međutim, nekadašnji pirat San Bacco se uvrijedio i izazvao Montœila na dvoboj. U dvoboju je San Bacco ranjen. Dvoboj je aristokratski i časnički običaj koji je bio raširen u 19. st., našao je odraza u književnim oblikovanjima, ali je nestajao potkraj stoljeća.10 Mann ovdje omalovažava dvoboj i pravi ga smiješnim slično kao i Flaubert u “Education sentimentale”.
Ali Mann definira pojam slave kao nečeg potpunog, iznenadnog i neubrojivog. Jakobus Halm slika žene s dugim pletenicama i dijademom na glavi. Mann predstavlja malog prosjaka Nina Sventatella kojeg je k sebi uzeo neki bogataš zbog njegovih dugih pletenica. On se osjeća kao princ pod okriljem bogataša i gubi osjećaj svoga mjesta u društvu. Odlazi na put u zamak Trnoružice, gdje nalazi lovce, paževe. To je put u starinu s ljudima u togama, morskim vilama, tritonima. Ovo se bliži drugom dijelu Goetheova “Fausta” u kojem se Goethe poigrava sa mitovima, povijesnim likovima i bajkama. Dolazi u gaj čempresa s citatima iz Danteova “Pakla” i sreće u njemu Francescu da Rimini, a onda spava sa vojvotkinjom.
Na kraju osjeća požudu da joj nanosi bol kao i ona njemu. To je Mannov izlet u ekspresionizam koji opisuje seksualnost kao elementarnu silu, nasilje, razaranje i udaljava se od namirisane seksualnosti građanske Moderne.11
Na drugoj strani je palazzo Dolan s umjetničkim djelima, grof ga zapali. Vojvotkinja je živjela sedam godina uz Paladu Atenu, sad se okreće prema Veneri i postaje sva JA i sva žena u ophođenju sa slikama. Želi otići iz Mletaka jer vani na nju čekaju neubrojive daljine pune novog i slobodnog života.
Ovdje Mann prepoznaje čežnju suvremenog čovjeka za oslobođenjem od društva, ona se osjeća gotovo kao Gaugin koji je iz Pariza otišao na Tahiti. Nije li to neki pokušaj umjetničke revolucije s odbacivanjem tradicije u kulturi i umjetnosti nakon što je Mann unizio umjetnost naoko neurednim miješanjem pojmova.
U trećem romanu pod naslovom “Venus” vlak putuje prema jugu kroz slikovit kraj. Tu se Mann oslanja na Goetheovo putovanje u Italiji - “Italienische Reise”. Dolazi do grada Aversa što znači svađu, a grad su osnovali San Baccovi pređi što su došli iz Normandije. Stotine gladnih seljaka moraju knezovima odstupiti dijelove žetve i druga davanja. Kozar u nekom klancu pravi posuđe od gline. Pred jednom villom aleja čempresa i jedan starac – to je Ismael Iben, paša, nekoć poklisar Porte na zadarskom dvoru; sad je tek stari seljak i patrijarhalni despot milostiv sa svim ženama, ali i lijepim dječacima. Vojvotkinja se kupa sa Eminom i Faridom koje je njihova majka prodala nekom bogatom starcu. Taj ih je naučio rijetkim vještinama ljubavi
10 Ivan Pederin, Dvoboj u književnosti, Motrišta, 2004. br. 29. str.. 134-140. O ustanovi i pravilima dvoboja Die Regeln des Duells, herausgegeben von Franz von Bolgár, Wien,7 1903. 11Wolfgang Rothe, Der Expressionismu,Theologische, soziologische und anthropologische Aspekte einer Literatur, Frankfurt a. M., 1977. str.322.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
i poslao sultanu na poklon. Porta traži velike zajmove i treba Rustschukovu pomoć. Ismael Iban paša sad je u milosti sultana koji ga imenuje za generalnog konzula u Napulju. Mann se ovdje oslanja na sliku Turske u 19. st. koja slijedi iz putopisa carskokraljevskog internuntiusa pri Porti Antona Prokescha baruna, pa grofa von Osten. To je slika Turske u opadanju koja prima strane diplomate i dopušta da joj internuntius daje smjernice.
Neka žena dovikuje vojvotkinji da je čarobnica koja je začarala mnoge muškarce. Vojvotkinja sreće don Saverio Cucuru koji gradi vojarne za siromahe, a inače je zemljišni veleposjednik. Mann se ovdje sve više igra s fabuliranjem, a ta igra nikad nije bez ironije koja prividnom površnošću omalovažava. Cucuru je u dobrim odnosima s Camorrom. Dolazi dalmatinski kralj Philipp i ljubi vojvotkinji ruku. Kralj Nikola nije imao djece, vojvotkinja je mogla doći na prijestolje, ali je to spriječio Rustchuck jer nije želio ostati vječno kućni Židov (Hausjud). Philipp je Dalmaciji dao ustav, a sad treba da ojača gospodarstvo. Ovo nije bez oslonca na planove o gospodarskom jačanju Dalmacije što je iz rasprava bečkog činovništva prelazilo u putopise.12 Imetak vojvotkinje udvostručio se, ona je dugo živjela za umjetnost, sada živi za ljubav. Lilian Cucuru bila je plesačica koja je mladićima davala ulaznice uz popust. Phili je zaljubljen u vojvotkinju. Želi ukloniti svoju ženu i poslati je u samostan da bi se oženio sa vojvotkinjom. Ona bi mogla doći na prijestolje i kao Rustschukova ljubavnica, ali bi onda bila okrunjena kurtizana. Dolazi Tintinovitsch koji je radio u rudnicima, a onda je spavao na divanima igračnica u Parizu. I on bi se želio oženiti s vojvotkinjom koja se kreće u društvu grofova, engleskih aristokrata i bogatih Amerikanaca. Heinrich Mann ovdje skreće prema romanima svoga brata Thomasa Manna, to je prije svega “Königliche Hoheit”. U tom društvu izbija svađa zbog varanja na kartama, pa i tučnjava, čak se potežu revolveri. Vojvotkinja postaje univerzalna ljubavnica stopljena sa zemljom i morem u kojem plivaju mitske životinje. Njezin ljubavnik mrzi njezinu animalnost, ljubomoru i prirodne sile koje vojvotkinju prožimaju, želio bi da ona u njemu nestane i bude sretna, a ona je kurtizana neba, mora i zemlje. Ovdje se Mann bliži Goetheovu panteizmu, otprilike u njegovoj baladi “Der Fischer” u kojoj se sljubljuje ljepota, ljubav i smrt u vodi alpskog jezera iz koje je izronila vila ili sirena.
Vojvotkinja se odriče svog ponosa, sve volje da priđe duhovnosti i veličini. Ona ide ekstatičnim putem samorazaranja i podvrgavanja pod čulnosti zapovijedi Venere. U tom okviru nestaje aristokratski i politički sjaj iz njezine ličnosti, svijet u kojem ona postoji je zlatni jug, naranče, plodovi kao u Goetheovoj pjesmi “Mignon” iz “Wilhelm Meisters Lehrjahre”. Ona živi u egzotičnim dvorcima Moderne s maurskim robovima i smaragdnim krunama. Druži se s mladićima da bi oslobodila tisuće potlačenih, poziva na borbu, socijalizam, osniva časopise, pogoduje učiteljima. Ona odgaja revolucionare, nove garibaldince, želi uopće ukinuti državu koja stvara sluge protiv svih zakona. Tu
12 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb, NZMH. 1991.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
je bliska anarhistima i njihovom vođi Mihailu Bakunjinu koji je u drugoj polovici 19. st. imao mnogo uspjeha u Italiji.13
Vojvotkinja ima vrlo mnogo ljubavnika, ona je prava žena, nitko je ne smije poprijeko pogledati. Tu Mann spominje pjesnika Stesichorosa koji je grdio trojsku Helenu pa je kažnjen sljepoćom. Vojvotkinja je sa svakim novim ljubavnikom ljepša, ali njezin pravi ljubavnik je mnoštvo. Ona ima duge i vitke noge za lezbijske igre, nije rodila i vitka je, naliči na zmiju, orgija s dječacima i djevojčicama. Je li to ona zmija iz biblijske Knjige poslanja? I contessa Paradisi joj se pridružuje. Rustschuk bi je želio imati. Nikad je neće dobiti, uvijek će ostati kućni Židov. Prefektov nećak Luciano pokuša je otrovati. Onda se vojvotkinja razboli i putuje na jezero Garda gdje je smrt blaga. Čitav njezin život bio je samo velika ljubav. Violante von Assy je lijepa slobodna žena koja uživa i ništa ne žali. Ona je novi vitalistički lik žene, misaoni eksperiment.14 Rustschuk će njezino bogatstvo ostaviti Crkvi, pomoći će mu kardinal Tamburini, veliki bankar kršćanstva. Njezini liječnici se uzajamno ogovaraju kao liječnici u “Karamazovima” kod Dostojevskoga. Pred smrt joj se priviđa djevica sa kacigom i mačem u barci. Nije li to virago Brünhild iz srednjovisokonjemačke “Nibelunške pjesme”? Slijede redovnici, Tamburini drži nekrolog, smrt postaje sveto djelo. Grob velikih je svijet. Pred smrt joj se priviđa mladić s ugašenom bakljom, kako se smrt prikazivala u grčkoj mitologiji.
Revolucija je za Manna zapravo spolna revolucija koja polazi od Sigmunda Freuda. Franz Werfel uvodi u roman “Barbara oder die Frömmigkeit”(B. ili pobožnost) psihijatra Gerharda, ideologa jedne socijalističke skupine koji naučava da je muškarac silovao ženu u patrijarhatu. Posljedica neprirodnih prilika patrijarhata je bolest društva koja vodi prema ratu, a rat je krvava služba božja religije vlasti. To je sve posljedica pobjede židovskih proroka nad Jezabel, lijepom ženom kralja Achaba. Tada je boginja ljubavi Astaroth izgubila rat protiv Israelovog Boga opsjednutog vlašću i borbom protiv nagona. Gebhard djeluje u svojoj skupini otprilike kao svećenik boginje Astaroth. On živi sa svećenicama te boginje u prljavštini, a na sjednicama te skupine razmatra se da li spolni odnos Angelike odgovara unutarnjoj istini ili će ona
13 Marx je došao u sukob s Bakunjinom vidi Marx und Bakunin: ein Beitrag zur Geschichte der
Internationalen Arbeitsassotiationen / Fritz Brubader, Berlin, 1976. O O djelatnosti Bakunjina u
Italiji Ivan Pederin, Socijaldemokrati i anarhisti u Istri i Trstu do početka XX. stoljeća (Prema spisima c. k. policije u Državnom arhivu u Trstu), Rijeka, IX(2004) sv. 2. str. 125-145. Misato Toda, Enrico
Malatesta da Mazzini a Bakunin, La sua formazione giovanile nell’ambiente napolitano (1868-1873), presentazione di Alfonso Scirocco, Napoli, 1988. str.5-7, 11, 83-86. 14 Peter Stein, Heinrich Mann, Stuttgart – Weimar, 2002. str.49.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
naći drugoga.15Violante tone u mistiku, Flaubert je tu mistiku vidio kao nevjericu u sve. Ona tone, a početak onog novoga ne nazire se.16
Nije daleko od Manna i kasniji Herbert Marcuse koji je tražio suprotnosti između spolnosti i društvene korisnosti što se zamućuje prodiranjem načela zbiljnosti u načelo užitka. To je ljubav i smrt u Wagnerovom “Tristan und Isold”17. I vojvotkinja je umrla u ljubavi.
Međutim, spolna sloboda ovim je postala oružje revolucionarne ljevice, pa tako i kod Manna.
Mann se s ovim romanima bliži Filippo Tommaso Marinetti koji je 1909. pisao da je književnost donedavna činila čovjeka zamišljenim i mirnim, a sada književnost postaje grozničava – “la bellezza della velocità”. Ljepota je samo u borbi, rat je jedina higijena svijeta. Tražio je da se Italija oslobodi “della fatida cancrena di professori, d’archeologi, diciceroni e d’antiquarii”.18 Mannovi romani spadaju u okvir nadrealizma pa stvarnost kod njega nije ono što pisac s čitateljem vidi, čuje, pipa, ili opaža. U njegovim romanima djeluju nepoznate sile koje s nama vladaju.19 U tom smislu ova tri romana su put u otkriće Italije i Dalmacije. On ne gleda Italiju i Dalmaciju očima čitatelja, on ih stvara, gleda ih očima Stvoritelja, kao što je Dante gledao Pakao, Čistilište i Raj. To je povratak u kaos i pogled u neku nadprirodu u kojoj djeluju disparatne kombinacije slične kemijskim spojevima.20
15 Više Ivan Pederin, Franz Werfels Beziehungen zu Tolstoi und Dostojewski, Österreich in Geschichte und Literatur, Godište 27(1983) Heft 2. str. 91-99. 16 Tako Gotfired Benn, Rede auf Heinrich Mann, u: Deutsche Literaturkritik, herausgegeben von
Hans Mayer, Band 3. Vom Kaiserreich bis zum Ende der Weimarer Republik (1889-1933), Fischer,
Frankfurt am Main,1978. str. 776. 17 Herbert Marcuse, Eros i civilizacija, Filozofsko istraživanje Freuda, 2 Zagreb, 1985. str. 780. 18 F. T. Marinetti, Teoria e invenzione futurista, pčrefazione di Aldo Palazzeschi, introduzione, testo enotea cura di Luciano de Maria, Milano, 1968. Fondazione e manifesto del futurismo, Pubblicato dal
“Figaro” il 20. febbraio 1909. str. 11. 19 Maurice Nadeau, Histoire du surréalisme, Paris, 1964.str. 13. 20 Tako Marcel Raymond o nadrealizmu u De Baudelaie au Surrealisme, Paris, 1966. str. 286.
DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011. str. 177-188 dr. sc. Ivan Pederin: Dalmatinsko-talijanska trilogija Heinricha Manna
Sažetak
Ova je romaneskna trilogija nastala u vrijeme dok je Heinrich Mann živio u Italiji. Tamo je postao piscem. Heinrich Mann romane nije pisao kako bi kroz njihovu radnju opisivao Italiju i Dalmaciju i probleme tih zemalja, kako je to bio slučaj u kasnom realizmu i u zavičajnom romanu. Ne spominje talijansku iredentu koja je imala zahtjeve prema Dalmaciji, Heinrich Mann je bio sve, samo ne političar. Spominje povijest ovih zemalja samo usputno. Italija je, međutim, Mannov susret s modernom, ali i nadrealizmom u njegovim jezičnim igrama.
U ovim romanima nastaje lik dobre kneginje koja s visoka pokušava provesti socijalnu revoluciju, a tim će se likom Mann baviti i u nekim kasnijim djelima.
Diese Romantrilogie entstand während Heinrich Mann sich in Italien aufhielt. Er wurde dort zum Schriftsteller. Heinrich Mann schrieb diese Romane nicht um durch die Handlung Italien und Dalmatien und die Probleme dieses Landes zu beschreiben, wie das im späten Realismus und im Heimatroman geschah. Er ließ die italienische Irredenta, die Ansprüche auf Dalmatien erhob, unerwähnt, Heinrich Mann war alles nur kein Politiker. Er erwähnt die Geschichte dieser Länder nur Andeutungsweise. Italien ist aber Manns Begegnung mit der Moderne, aber auch mit dem Surrealismus in seinen sprachlichen Spielen.
In diesen Romanen entsteht die Figur der guten Herzogin, die eine Sozialrevolution von oben durchführen will. Diese Figur wird Mann auch in einigen späteren Werken beschäftigen.
