Ocjena kvalitete fima u DVD/BD recenzijama (od 1 do 10) srednja je vrijednost dobivena izračunom ocjena iz uglednih časopisa koji se bave (i) filmom: Hollywood Reporter, Variety, Entertainment Weekly, Empire, Chicago Sun-Times, Premiere, Rolling Stone, The Washington Post...
The Way Back (2020.)
The Assistant (2020.)
Warner Bros. Pictures, 108 minuta, SAD režija: Gavin O’Connor igraju: Ben Affleck, Al Madrigal, Michaela Watkins, Janina Gavankar žanr: drama, sportska drama
Bleecker Street, 85 minuta, SAD režija: Kitty Green igraju: Julia Garner, Matthew Macfadyen, Makenzie Leigh, Kristine Froseth, Noah Robbins, Jon Orsini žanr: drama
Bell Media Studios, Kanada, 98 minuta režija: Daniel Roher žanr: dokumentarni
6/10
7/10 Gavin O’Connor, 55-godišnji američki redatelj, najpoznatiji je po filmovima kao što su "Miracle" (2004.), "Warrior" (2011.) i "The Accountant". Upravo je i posljednji bilo njegovo posljednje redateljsko ostvarenje, prije nego što je svjetlo dana ove godine ugledao "The Way Back", zgodna sportska drama s motivom iskupljenja u svom središtu. A stvari su postavljene ovako. Jack Cunningham (Ben Affleck) je alkoholičar, bauštelac i čovjek s jednim brakom iza sebe, onim s bivšom ženom Angelom (Janina Gavankar). Svi s kojima Jack još ostvaruje kontakte zabrinuti su za njega — alkohol i depresija, postoji li gora kombinacija? — pa ček i bivša žena. Međutim, spletom okolnosti Jacku se pruži prilika za iskupljenje. Naime, stiže poziv od oca Devina (John Aylward), odnosno iz katoličke srednje škole Bishop Hayes, gdje je Jack svojevremeno — prije nego su stvari krenule u lošem smjeru — bio srednjoškolska košarkaška zvijezda. U dvoranu koju tako dobro poznaje Jack se sada vraća u funkciji trenera kako bi posrnulu ekipu izveo na pravi put. Naravno, baš kao i paralelno samoga sebe... Film je doista zgodno napravljen, poštujući sva žanrovska pravila na razini scenarija. Tehnički je isto dosta toga dobro izvedeno, postignut je dojam autentičnosti, utakmice, drugim riječima, izgledaju uvjerljivo, dok je razgovor o njima informiran i upućen. Što se tiče svega ostaloga, filmom dominira sjajna Affleckova gluma. "The Way Back" je ispao savršeni put natrag za filmske ekrane i za Bena Afflecka. - John Oleksinski, New York Post
76
Once Were Brothers: Robbie Robertson and The Band (2020.)
hi-fimedia #111
7/10 Filmova o tome koliko iskustvo na radnome mjestu može biti loše, deprimirajuće i samo ponižavajuće — nikad dosta. A posljednji u tom nizu, i to vrlo dobar, stiže iz redateljske radionice Kitty Green, australske redateljice koja je do sada uglavnom radila u dokumentarnoj formi (naslovi "Casting JonBenet iz 2017. i "Ukraine is not a Brothel" iz 2013. godine). Junakinja filma "The Assistant" je Jane (Julia Garner). Jane je nedavno završila faks, počinje graditi karijeru filmske producentice i dobiva posao iz snova kao asistentica jednog mogula u filmskoj industriji. Međutim, posao iz snova u njenom slučaju nije niti fraza, jer snovi često znaju biti i noćne more. Radni dan joj je visoko rutiniziran — kuha kavu, organizira putovanja, javlja se na telefon, mijenja papire u stroju za fotokopiranje i tome slično. S vremenom joj postaje jasnije da je riječ o iznimno toksičnom radnom mjestu, jer se susreće s maltretiranjem i ponižavanjem na višemanje svakom koraku. U trenutku kada se odluči svemu tome suprotstaviti zapravo počinje njezino putovanje u duboki ponor sistemske opresije karakteristične za branšu u kojoj je odlučila graditi svoju karijeru... Film traje samo 85 minuta, ali u tih 85 minuta "pohvatani" su svi ključni degradirajući aspekti suvremene poslovne kulture. Svi bitni uvidi su tu. U filmu nema mrtvih, nema krvi, a opet je riječ o tematski duboko uznemirujućem naslovu. Glumačka izvedba Julie Garner — prva "ozbiljna" uloga, kako bi se reklo — zaslužuje svaku pohvalu. Jedan od najboljih, najuvjerljivijih i najpametnijih filmova u 2020. godini. - Alissa Wilkinson, Vox
Nakon 1976. godine članovi The Banda više nikada nisu zajedno nastupili. Koncert, odsviran u Winterland Ballroomu u San Franciscu, zauvijek je sačuvan na poseban način zahvaljujući Martinu Scorseseu. Riječ je, naravno, o filmu "The Last Waltz", kamenu-temeljcu rock dokumentarizma, koji je objavljen 1978. godine, dakle dvije godine nakon samog koncerta. A 42 godine nakon filma dobili smo još jedan dokumentarni film koji se bavi poviješću čuvenog benda, onog koji je bio pratnja legendarnom Ronnieju Hawkinsu i Bobu Dylanu. A ako je "The Last Waltz" udario temelj rock dokumentarizmu, onda su The Band samostalnim kasnijim radom udarili temelj onome što su ustalilo nazivati roots rockom i americanom. Tri od pet članova The Banda više nisu s nama i naslov filma pošten je u tom smislu — priča o uzletu i propasti ispričana je iz perspektive Robbieja Robertsona. Štoviše, film se temelji na Robertsonovim memoarima "Testimony" iz 2017. godine. U pitanju je zapravo klasičan rock dokumentarac. U principu, različiti glazbenici vode jedan-na-jedan razgovore s redateljem Danielom Roherom. Unutra su arhivski snimci, droga, samoubojstvo, izdaje i sve ostalo što je dovelo do raspada grupe. Šira perspektiva sigurno ne bi škodila, iako je film svejedno iznimno gledljiv. U jednom trenutku, Bruce Springsteen u objektiv govori kako je najvažnija stvar kod The Banda bilo grupiranje petorice iznimno talentiranih glazbenika, točnije kolektivni glazbeni rad, činjenica da je grupa neko vrijeme bila "više od zbroja svojih dijelova." Pojedinačna pripovjedna instanca u tom je aspektu svakako limit, ali u ovakvom formatu uvjeti za nešto drugačiji pristup nisu niti postojali. Drugim riječima, dok se netko u filmskom mediju ne odluči dublje i analitičnije pozabaviti jednom od najvažnijih grupa 20. stoljeća, morat
