Recepcija Koncila u Hrvatskoj –uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Radost mi je progovoriti nekoliko riječi u pohvalu mojim vrlim profesorima, od kojih sam najviše primio – i ne samo ja nego niz generacija studenata KBF-a. Rado ih zovem »zagrebačka teološka škola« (kao što su, recimo to uvjetno, velikani teologije poslije Koncila stvorili tzv. »tübingenšku teološku školu« ili »münchensku školu«, ili »insbrušku školu« … Zagrebačku teološku školu, prema mome mišljenju, tvore: prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić, prof.

Vjekoslav Bajsić, prof. Josip Turčinović, prof. Bonaventura Duda, prof. Ivan Golub, prof. Marijan Valković, prof. Jerko Fućak, prof. Adalbert Rebić, prof. Aldo Starić … Moglo bi se nastaviti i nabrajati dalje imena teologa koji su svojim radom na teološkom polju poslije Koncila stvarali i stvorili tzv. zagrebačku teološku školu. Čast mi je i ponos što sam iznikao upravo u toj školi, što sam – tako se osjećam – učenik upravo tih velikih teologa. No prva troji- ca – tzv. trolist: Šagi, Bajsić, Turčinović – ujedno su i utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti, čiju 40. godišnjicu upravo obilježavamo. Valja odmah reći kako je u Hrvatskoj Kršćanska sadašnjost okupila i širi krug teologa, koji su svojim radom, kao npr. profesori Kresina, Benvin i Bogović, također pridonijeli bogatoj djelatnosti Kršćanske sadašnjosti, no koje – budući da nisu radili neposredno u Zagrebu – nisam ubrojio u tzv. zagrebačku teološku školu.

Koliko je Drugi vatikanski sabor zaživio kod nas, u Hrvatskoj, teško je reći u nekoliko riječi. Sigurno da je, s obzirom na prilike u kojima je Crkva živjela šezdesetih godina – a to je bio anticrkveni totalitarni komunistički režim – ta recepcija Koncila u nas bila drukčija negoli u nekim drugim, tzv. slobodnim zemljama zapadnog svijeta. Ipak, čini mi se da je ta, premda nepovoljna situacija, u nekim momentima za život Crkve, gledajući s današnjeg motrišta, bila čak prednost. Nedostatak slobode iznjedrio je osobito kreativne ljude; nesklone prilike pobudile su neviđenu energiju kod mislećih ljudi Crkve koji su zapravo činili i ono što se činilo gotovo nemoguće. K tome, neki su krivi eksperimenti – koji su bili mogući na Zapadu, zbog slobode vjere i društvenih okolnosti – izostali kod nas, i zbog toga nam nije žao. No, bitni su elementi velikog crkvenog pokreta koji se zove koncilska obnova zaživjeli kod nas, i to na veoma dubok i autentičan način. Sigurno, nisu za to zaslužni samo teolozi, ali oni su bili tumači i širitelji ideja koje su zahvatile čitavu Crkvu i donijele joj to »novo lice Crkve«, o kojem govori podnaslov Glasa Koncila. Samo bih nabrojio neke neskrivene elemente te velike obnove koja je u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu sigurno polučila pozitivne plodove; toliko pozitivne da ih danas pretpostavljamo kao da su bili oduvijek, odnosno na koje smo se već toliko privikli da niti ne bismo mogli zamisliti život suvremene Crkve bez njih. Događaji i ustanove – ili jednom riječju: stvarnosti koje su dio naše crkvene zbilje i koje su postale nezaobilaznim čimbenicima u hodu pokoncilske

Crkve u hrvatskom narodu su: Teološko­pastoralni tjedan (ove godine bio je to 48. po redu), tjednik – isprva mjesečnik – Glas (s) Koncila, izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost.

Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Među najznačajnije, pak, elemente koncilske obnove ubrajam: obnova liturgije, biblijska obnova, laički apostolat, ekumenizam i dijalog sa suvremenim svijetom. Sve je to u nas nezamislivo bez Kršćanske sadašnjosti.

Valja reći kako je kontekst u kojem se Koncil dogodio za naš narod i naše područje obilježen restriktivnim komunističkim sustavom (poslije progona Crkve povezanog s procesom protiv zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca), tako da je – u odnosu na slobodni Zapad – bila očita nedostatnost teološke literature, jer je naš milje bio odvojen od glavnih teoloških kretanja u svijetu. Zbog toga su naši teolozi – doslovno isprosivši copiright za prijevod teoloških tekstova u slobodnoj Europi – pokrenuli najprije časopis Svesci uz koji se prvi put pojavljuje termin »Kršćanska sadašnjost«, a od kojega se prvi broj pojavio pri kraju 1966. godine. Prvotni zadatak Svezaka bio je – kako je rečeno u »Riječi redakcije« – »da se ovim putem također pomogne što brže, što istinskije i plodonosnije kročenje Koncila kod nas«. Nadbiskup Franjo kard. Šeper potom, tj. 22. veljače 1968. ustanovljuje crkvenu ustanovu za izvršavanje tih zadataka pod naslovom »Kršćanska sadašnjost, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije«.

2. k ršćanska sadašnjost

Kršćanska sadašnjost predstavlja fenomen koji se ukratko može iskazati kao enormna izdavačka djelatnost na području teološke literature, a čija je glavna svrha upravo promocija Drugog vatikanskog sabora. U tom je smislu svakako važno istaknuti karizmatičnost i silnu energiju njezinih osnivača (prvenstveno »trolista« Šagi–Bajsić–Turčinović), ali i čitavog kruga teologa koji su se okupili oko njih. Tu je, možemo to slobodno reći, Josip Turčinović bio glavni organizator i ubrzo direktor, premda je s dekretom o osnivanju Kršćanske sadašnjosti kard. Šeper prof. Bajsića imenovao prvim direktorom Kršćanske sadašnjosti. Prof. Turčinović toliko se poistovjetio s Kršćanskom sadašnjošću da se zasigurno može imenovati njezinom dušom. Glava je, možda možemo reći, bio Bajsić – tehničar, ali ne tek u smislu operative (sam je za sebe jednom rekao da je on u biti »šloser«, tj. popravljač svih mogućih aparata – i danas se časne sestre u Nadbiskupskom dvoru sjećaju da je on navijao, popravljao i održavao ne samo sve satove u dvoru nego i sve druge strojeve – do toga da je održavao i prva računala koje je nabavila Kršćanska sadašnjost), nego Bajsić je, usudio bih se reći, u tom smislu bio više glava, a Šagi je bio srce te ustanove. Dakako da su svi bili i duša i srce i glava, ali ja sam si dopustio tu pomalo simplificiranu usporedbu ne bih li tako pokušao naznačiti svakome od tih naših velikana ono njihovo nezamjenjivo mjesto. No zapravo je teško reći nešto što bi odvojilo tu trojicu velikana, jer svi će – koji su njihovi bolji poznavatelji jer su bili njihovi suradnici – suglasno potvrditi moju tezu da su oni nerazdvojivi, i upravo kao »trolist« sinonim za Kršćansku sadašnjost.

3. d uh i djelatnost

Što je zapravo ta djelatnost Kršćanske sadašnjosti koja toliko zadivljuje i što predstavlja bez daljnjega fenomen naše crkvene stvarnosti u Hrvatskoj? To je zapravo, više negoli samo statistički gledano nepregledni broj izdanih naslova knjiga, onaj duh, rekao bih entuzijazam i žar koji je pokrenula ta djelatnost u našoj Crkvi. Naznačio sam, a sad bih želio kratko i obrazložiti glavne djelatnosti prema kojima se usmjerila djelatnost Kršćanske sadašnjosti. Rekoh:

1. obnova liturgije, 2. biblijska obnova, 3. laički apostolat, 4. ekumenizam i 5. dijalog sa suvremenim svijetom.

a) Obnova liturgije

Svima nam je poznato što je bit koncilske obnove liturgije. Na prvi se pogled, dakle, najprije vidi da je novouređeno svetište, gdje je narodu okrenut oltar – čime se više naglasila teologija gozbe, zatim da je uveden narodni jezik u liturgiju – što, međutim, u našim krajevima i nije posve novo, budući da se u nekim dijelovima naše zemlje sačuvala liturgija na starohrvatskom ili staroslavenskom (glagoljaši!) jeziku, što je bilo svojevrsno otkriće i za mnoge saborske oce, a što je bila naša hrvatska povlastica u odnosu na sav drugi katolički svijet koji je u liturgiji imao latinski ili grčki jezik. Dakako, pričest na ruku, pa onda i pod obje prilike, a posebno koncelebracija. Još treba reći kako

Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome su čitanja preuzeli čitači vjernici laici, itd. No, to su sve ipak više izvanjske negoli nutarnje promjene, vidljive više na van. Valjalo bi reći kako je došlo do reforme sveukupne liturgije, ne samo euharistije – premda je euharistija »vrhunac i izvor svega kršćanskog života«1 – nego i svih sakramenata. O svemu tome posebno dobro pisao je prof. Šagi-Bunić (Izazov starih, Euharistija u povijesti Crkve, Ali drugog puta nema …). Prije svega izišao je obnovljeni Rimski misal koji je ubrzo preveden na hrvatski jezik.

Kao ilustraciju koliko je Kršćanska sadašnjost bila doista čimbenik bez kojega se ne da zamisliti liturgijska obnova u Hrvatskoj navest ću jednu istinitu anegdotu. Sestra Angelina, koju sam ja još zatekao u Nadbiskupskom dvoru kada sam kao pomoćni biskup došao na Kaptol, ispripovjedila mi je sadržaj jednog svojega razgovora s prof. Bajsićem, koji je – znamo – stanovao u Dvoru do smrti. On se jednom ovako potužio sestri Angelini: Zamislite, sestro – rekao joj je profesor – ja ne smijem misiti u Splitskoj nadbiskupiji, a nadbiskup splitski svako jutro čita misu iz misala na kojemu piše: »Odgovara Vjekoslav Bajsić«! A Kršćanska sadašnjost je izdala ne samo prvo i drugo hrvatsko izdanje Misala nego i sve lekcionare, knjige reda sakramenata, sprovoda, blagoslovina, a što je veoma važno, i prvo i drugo izdanje Časoslova Božjega naroda. Bez tih bi liturgijskih knjiga u nas bila nezamisliva bilo kakva liturgijska obnova u duhu Drugog vatikanskog sabora.

I još jedna ilustracija. Ponovio bih što je znao govoriti prof. Šagi-Bunić, kad smo ga kao studenti pitali je li bolje pričešćivati se na jezik ili na ruku. On je pritom odgovorio da je on konzervativan – jer kao patrolog ne može biti drugo – no da se on zalaže za pričest na ruku upravo zato jer je tako bilo na početku, a pričest na jezik je uvedena kao nešto novo, pa staro ne može biti novotarija.

b) Biblijska obnova

Naravno da je nemoguće i zamisliti bilo kakvu obnovu bez prijevoda Biblije na narodni jezik. Biblija Stari i Novi zavjet – najprije izdana u kući »Stvar- nost« 1968. (uredili su je prof. Bonaventura Duda i Jure Kaštelan), u drugo izdanje uključila Kršćanska sadašnjost, da bi od trećeg izdanja nadalje (1974.)

1 Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrum Concilium, br. 10. Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 1139 stranica.

Kršćanska sadašnjost otkupila i posve preuzela izdavanje – kako je p. Duda voli zvati – »Zagrebačke Biblije«. Kako je o 20. obljetnici Koncila na Bogoslovnoj tribini posvjedočio prof. Turčinović2 , tada je naklada te Biblije na hrvatskom iznosila 300 000 primjeraka, a samo Novi zavjet u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka 260 000 primjeraka. A za izdanje Ilustrirane

Biblije mladih – za koju nakladu je prof. Turčinović rekao da je bila »još neusporedivo veća«, treba reći da ju je Kršćanska sadašnjost tiskala u više europskih jezika, osobito za narode iza tzv. željezne zavjese, tako da su vagoni i vagoni tih Biblija iz Zagreba otišli u istočne zemlje – te je s pravom prof. Šagi u svojoj riječi na Okruglom stolu povodom 25. godišnjice Kršćanske sadašnjosti izrekao ocjenu da je, »kako neki rekoše, najveća religiozna izdavačka kuća ‘odavde do Vladivostoka’«. Kako reče na spomenutoj tribini prof. Turčinović, »Kršćanska sadašnjost je od svoga početka smatrala jednim od temeljnih svojih zadataka služiti širem i dubljem poznavanju izvorne Božje riječi.«

Uz Bibliju, Kršćanska sadašnjost je mislila i na neophodnu prateću literaturu te je uskoro izdala veliki Rječnik biblijske teologije X. L. Dufoura , mali Biblijski leksikon, zatim biblijski časopis VIR – Vrijeme i riječ, Upoznajmo Bibliju, kao i niz drugih biblijskih izdanja.

c) Probuđeni apostolat laika

Tu bih istaknuo veliku ulogu koju je Drugi vatikanski sabor dao vjernicima laicima. To se vidi u temeljnoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium, gdje se Crkvu, nakon što se kaže da je misterij, definira kao »populus Dei – Božji narod«. Time se zapravo ponovno otkrilo da je svaki krštenik Crkva, kao što bi to rekao prof. Šagi-Bunić, »prije negoli se konstatira da je Crkva hijerarhija, Crkva je Božji narod – to je ono prvotno, bez čega nema ni hije-

2 Usput, rado ističem da sam kao urednik Spectruma, časopisa studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu zajedno s Antunom Peranićem bio i urednikom zbornika Jeke jednoga Koncila (JJK), KS, Zagreb, 1984., u kojem je objavljeno izlaganje dr. Josipa Turčinovića: »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi«, str. 153–184.

Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome rarhije«. Otkriće laikata u Crkvi osobito se odrazilo u poimanju same Crkve. Tu je moguće govoriti o tzv. ekleziologiji zajedništva, o apostolatu laika (o čemu imamo i jedan koncilski dokument, Apostolicam actuositatem), ali i o buđenju svijesti tzv. laičke svetosti, odnosno o pojavi velikog broja crkvenih pokreta poslije Koncila.

Kršćanska sadašnjost je bila, po izričitom dekretu osnivača kard. Šepera, kuća u kojoj su zastupljeni i klerici i laici, i to muški i ženski, od samog početka. No Kršćanska sadašnjost je pridonijela laikatu i njegovoj reafirmaciji u Crkvi svojim brojnim izdanjima – spomenimo samo znakovito prvo tiskano djelo u Kršćanskoj sadašnjosti »Dinamika provizornoga« Rogera Schutza, utemeljitelja zajednice iz Taizéa.

d) Ekumenizam

Na području ekumenizma profesori zagrebačke teološke škole: Šagi-Bunić, Turčinović i Golub pokrenuli su neposredno po samom završetku Koncila, tj. 1966. godine, ekumenski časopis Poslušni Duhu, koji se, međutim, brzo ugasio. Sad se radi na njegovom ponovnom oživljavanju. A Kršćanska sadašnjost je pokrenula posebnu biblioteku Ekumena. Prof. Turčinović je na spomenutoj tribini rekao: »Kršćanska sadašnjost je ekumenskim duhom prožela sav svoj rad … Možda vrijeme za još založeniji izdavački i znanstveno­istraživački ekumenski rad tek dolazi …«

e) Dijalog

Osobno smatram da nitko u nas nije tako dubokoumno i iskreno pisao o dijalogu kao prof. Vjekoslav Bajsić. Ali nisu to bili samo napisi, studije, znanstveni članci i knjige koje je Kršćanska sadašnjost objavljivala o dijalogu s drugim religijama, o dijalogu sa suvremenim svijetom i kulturom, te s nevjerujućima nego je i čitav rad, brojna djela, a osobito duh te kuće duboko od početka prožet dijalogom. »To je jednostavno orijentacija KS­a«, rekao je prof. Turčinović. I što je tada – prije 20 godina – bila činjenica, a je li i danas mogli bismo o tome raspravljati, naime prof. Turčinović kaže: »Religioznoj misli ovdje se više nitko ne ruga, štoviše priznaje joj se konstruktivnost, zrelost i humanu bremenitost i u tom je smislu ona ovdje takvim radom već postigla kod većine svoje građansko pravo.«3

z aključak

Tu bih spomenuo što je za prof. Tomislava Šagi-Bunića, prigodom njegove smrti 21. srpnja 1999. – sjećam se dobro toga jer sam osobno predvodio sprovod tom mojem velikom profesoru – izrekao naš nadbiskup kard. Josip Bozanić: on ga je nazvao »našim najvećim koncilskim teologom«. Želio bih se danas također spomenuti još nekih svojih riječi. A na misi za pokojne Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Tomislava Janka Šagi-Bunića i Jerka Fućaka – 8. studenoga 1999. u bogoslovskoj kapeli izrekao sam i ovo: »I još bih jednu riječ rekao o svima njima zajedno. Oni su mnogo pretrpjeli u svome radu. I, nažalost, trpjeli su udarce i od ljudi Crkve, te iste Crkve kojoj su oni posvetili i žrtvovali svoje najbolje što su imali, zapravo sve svoje sile.

Istina je – gledajući s ljudskog motrišta, rekli bismo: nažalost – ono što je Isus obećao svojim učenicima: ‘Mene su progonili i vas će progoniti!’, kao i u drugoj riječi: ‘Svaki koji sve ostavi i pođe za mnom… na ovoj će zemlji, s progonstvima, primiti stostruko …’ Ali Isus to progonstvo proglašava blaženim: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti; njihovo je kraljevstvo nebesko.’ Dapače, on takve poziva na radost: ‘Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!’ Vjerujemo da se te riječi Isusove odnose na naše pokojne profesore.« A u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu, u homiliji na misi zadušnici za pokojne utemeljitelje Kršćanske sadašnjosti, prof. Bajsića, Šagi-Bunića i Turčinovića , 4. XI. 2005. rekao sam što bih i sad želio na kraju ovog izlaganja ponoviti: »I zato smo danas i kao pripadnici iste Crkve i kao narod ponosni i zahvalni prof. Turčinoviću, zajedno s profesorima Bajsićem i Šagi­Bunićem. Bili su to, mogli bismo reći, i proroci, koji su se žrtvovali za dobro svoga naroda i Crkve. Moramo se danas pomoliti stoga s velikom zahvalnošću za njih, ali se također uteći i u njihove molitve da ono što su oni započeli mi nastavimo, da budemo vrijedni te velike baštine.«

Društvene i crkvene okolnosti u vrijeme utemeljenja i djelovanja

Kršćanske sadašnjosti

Bono Zvonimir Šagi

Kako ukratko opisati društvene i crkvene okolnosti nastanka i razvitka Kršćanske sadašnjosti? Ostat će više pitanja nego odgovora, ali upravo zato je i otvoreno polje za dublja i sve šira analitička proučavanja. Ne kažem istraživanja, nego proučavanja, jer polje je otvoreno. Valja mu samo prići ispravnim »alatom«. Kao što samo ime Kršćanska sadašnjost kaže, bio je to imperativ trenutka. A on je uvijek nov i nov. Svaki trenutak već je onaj drugi. Svako naše sada uvijek je i naše poslije, naša zadaća za ono što slijedi. Svako ljudsko društvo, a na poseban način Crkva kao vidljiva zajednica, u vremenu nedovršeno zajedništvo, kao gradnja usmjerena prema eshatološkom dovršetku, nalazi se stalno u nekoj dvostrukosti pogleda: prema prošlom i prema budućem, prema unutra i prema van. Ono prema prošlom i ono prema unutra uvijek je u funkciji onoga što slijedi, pa i sve jasnijem otvaranju prema van. Crkva je u samoj svojoj biti poslana. Uvijek je zato i neki diskontinuitet u kontinuitetu – novo i staro iz onog vječnog (Usp. Mt 13, 52).

Najvažnije je zato u svemu tome prepoznati imperativ trenutka, koji se čita najjasnije iz konkretnih okolnosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, koji nije bio samo pobjeda nad talijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom, nad Hitlerom i njegovim satelitima, niti samo oslobođenje zapadne Europe, nego je bio također pobjeda komunizma, boljševizma, Staljina i tzv. socijalističke revolucije pod njegovom palicom u istočnoj Europi. I u nas je antifašistički pokret bio, zapravo, socijalistička revolucija. Crkva, i ne samo katolička nego sve kršćanske Crkve, kao i sve vjerske zajednice našle su se u okruženju ideološki zatvorenog društva, u radikalno antireligioznom društvenom sustavu, u totalitarnom režimu vlasti jedne partije koja je i javno isticala kao svoj program preodgoj ljudi, »oslobođenje« od, kako se govorilo, »religiozne zaostalosti«. Crkve, vjerske zajednice, strogo su ograničene u javnom prostoru, stjerane u sakralne prostore. Ne ulazeći ovdje sada u suđenja, smaknuća i zatvaranja …, spomenimo samo da je sav vjerski tisak bio onemogućen: ili zabranjen ili toliko sužen i kontroliran da je praktički izgubio svaki smisao. Sve je to trajalo do šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Sjetimo se također da je to vrijeme opće zatvorenosti, tada blokovski razdijeljenoga svijeta. Socijalizam/komunizam s jedne strane u ofenzivi povezan s pokretima oslobođenja od kolonijalizma, a s druge strane imperijalistički kapitalizam, ali i, posebno u Europi, socijalno korigiran kapitalizam, koji sve više uviđa potrebu da se u izgradnju društva unesu i zahtjevi socijalne pravednosti. Jer, kako inače izbjeći nove revolucije i ratne sukobe? Sjetimo se kubanske krize. Sve više se osjećala potreba dijaloga na svim razinama. Tri povijesne osobnosti obilježavaju proces dijaloškog otvaranja početkom šestog decenija prošlog stoljeća: papa Ivan XXIII., Nikita Hruščov i John Kennedy.

a) Drugi vatikanski koncil (1962.–1965.)

Na toj crti dolazi Drugi vatikanski koncil. Možemo ustvrditi da je Katolička crkva odigrala upravo presudnu ulogu dijaloškog otvaranja ideološki zatvorenih svjetonazora i suprotstavljenih sustava, pa i civilizacija. Drugi vatikanski koncil se već i po svojoj prvotnoj zamisli pokazao kao univerzalno otvoren poziv, ne samo katolicima i ne samo svim kršćanima nego i svemu svijetu, na dijalog u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. No shvatilo se da taj poziv najprije treba otvoriti samu Crkvu konkretnome svijetu i svim problemima u njemu. Zato papa Ivan XXIII. već svojom prvom enciklikom Ad Petri cathedram1 ističe potrebu otvaranja Crkve, unosi u javni crkveni, teološki govor, kasnije mnogo upotrebljavan, termin aggiornamento – podanašnjenje ili osuvremenjenje2. Već prije, na blagdan Obraćenja sv. Pavla apostola 25. siječnja 1959. u bazilici Sv. Pavla izvan zidina u Rimu, uz završetak molitvene osmine za jedinstvo kršćana, Papa otkriva svoju namjeru – sazvati ekumenski koncil. U samu tu najavu uključio je »prijateljski i obnovljen poziv našoj braći, odijeljenim kršćanskim Crkvama na dioništvo s nama na tom blagdanu milosti i bratstva, u kojem premnoge duše u svakom kutu svijeta vide nadu. (…) Mi ne pokušavamo reći tko ima, a tko nema pravo. Odgovornost je na svima. Mi želimo svečano izjaviti: skupimo se, postavimo kraj podjelama.«3 Tu su, dakle, već otvorena vrata za dijalog i ekumenski i međureligijski, pa i s ateistima –općenito sa svim ljudima dobre volje.

Posebno se to raspoloženje Crkve pokazalo već 1962. uz kubansku krizu. Papa Ivan XXIII. uputio je 20. listopada 1962. Poruku mira i bratstva čovječanstva koju je Koncil odobrio.4 To je bio apel šefovima država da urade sve što je u njihovoj moći kako bi se spasio mir. Dana 25. listopada 1962. vatikanski je radio emitirao Papin apel, govor koji je izgovorio 24. listopada portugalskim hodočasnicima: »Mi podsjećamo na teške dužnosti onih koji snose odgovornost vlasti. Neka s punom odgovornosti čuju očajnički vapaj koji se sa svih točaka Zemljine kugle – od nevine djece do staraca, od pojedinaca do zajednica – diže prema nebu: mir! mir! Danas ponavljamo ovaj svečani poziv. Preklinjemo sve vladajuće da ne ostanu gluhi na ovaj zov čovječanstva. Neka urade sve ono što je na njima da spase mir …« Ta je poruka istodobno preko ambasada u Rimu upućena i Hruščovu i J. F. Kennedyju. Dakako, nije se ostalo samo na tome, poduzeti su i drugi diplomatski koraci. Važno je spomenuti

1 Ta enciklika predstavlja program pontifikata Ivana XXIII., objavljena je 29. lipnja 1959. AAS 51(1959), pp. 497–531.

2 Isto, br. 2.

3 Vidi u: P. NEUNER, Teologia ecumenica, Queriniana, Brescia, 2000., str. 151.

4 Drugi vatikanski koncil je započeo radom 11. listopada 1962.

Bono Zvonimir Šagi

da je N. Hruščov već 19. prosinca 1962. uputio Papi božićnu čestitku: »U povodu božićnih blagdana molim Vas da primite izraze dobrih želja i čestitke od čovjeka koji Vam želi dobro zdravlje i snagu za Vaše stalne napore za mir i za sreću i blagostanje čitavog čovječanstva – Nikita Hruščov.« Papa je 21. prosinca odgovorio: »Toplo zahvaljujemo na ljubaznoj poruci sa čestitkama. Od srca uzvraćamo s istim riječima koje su nam došle odozgo: Mir na zemlji ljudima dobre volje. Stavljamo Vam na znanje dva božićna dokumenta od ove godine zazivajući konsolidaciju pravednog mira među narodima. Neka nas dobri Bog sasluša i usliša žar i iskrenost naših napora i naših molitava. Fiat pax in virtute tua, Domine, et abundantia in turribus tuis. Izražavamo dobre želje za prosperitet ruskog naroda i za sve narode svijeta.« Hruščov je u tim okolnostima izjavio da je »Papa Ivan realist. Zna da ništa nije moguće bez svjetskog mira. Sigurno među nama postoje značajne teškoće, ali svi smo ljudi i živimo na istoj Zemlji i moramo činiti sve što je u našoj moći. Povijest će zabilježiti da je on odigrao značajnu ulogu u jednom kritičnom povijesnom trenutku.«5

Tako je, eto, započeo dijalog. On nije ostao samo na tome. Zapravo mu je prethodilo otvaranje započeto Koncilom: ekumensko, međureligijsko i, smijemo tako reći, općeljudsko, prema riječima Ivana XXIII.: »Tražimo najprije što povezuje …«! Za taj sveopći dijalog – među kršćanskim zajednicama, među religijama, svjetonazorima itd. – ukazala se sve veća potreba korištenja informatičkih sredstava koja su u to vrijeme u čudesno brzom usponu. Nije slučajno da je na toj crti među prvim dokumentima Koncila upravo Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja Inter mirifica, izglasan 4. prosinca 1963.6

b) Crkva u našim okolnostima

U to vrijeme je i u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, raskidom sa Staljinom 1948. otrgla od Istočnog bloka, počelo otvaranje tzv. nesvrstavanjem. Razvija se, iako još uvijek uz ideološki jednouman i politički totalitaran režim, ipak otvo- reniji tip socijalizma. Nesvrstani narodi kao treći čimbenik na međunarodnoj razini i jugoslavenski samoupravni tip socijalizma predstavljaju pozitivnu crtu i u zbližavanju, kako se tada govorilo, prvog i drugog i trećeg svijeta. Dolazi i do omekšavanja stava jugoslavenskih komunista prema Crkvi i općenito prema religiji kao društvenoj činjenici7. Godine 1966. Jugoslavija je sa Svetom Stolicom sklopila Protokol, kojim se otvorio bar neki dostupan prostor i za javni nastup teološke misli.

5 Vidi: Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Kršćanka sadašnjost, Zagreb, 1970., str. 74–89.

6 Detaljnije o tome vidi: A. CASAROLI, Mučeništvo strpljivosti, KS, Zagreb, 2001., str. 299–362.

U to se vrijeme zato i kod nas u Crkvi ukazuje sve veća potreba dijaloga. Ali ne samo sa, uvjetno rečeno, socijalističkim ateizmom nego i šire u kontekstu procesa sekularizacije koji je u našim, tada jugoslavenskim okolnostima, bio specifičan i nije se mogao posve izjednačiti s onim što se razvijalo u drugim socijalističkim zemljama, a ni s onim što je bilo u usponu na Zapadu. U nas su odonda mogle kolati mnoge ideje, pa makar nisu bile u društvu prihvaćane i makar su bile često negativno tumačene i ideološki jednostrano kritizirane. Socijalizam, pa i onaj samoupravni, još je uvijek sebe promovirao kao da ima jedino pravo rješenje za čovjeka i ‘njegov’ svijet.

Uz Koncil i njegovo provođenje u našim prilikama u Jugoslaviji dolazi i do sve veće potrebe knjige. Izdavalaštvo je u tadašnjem okruženju, za Crkvu i za kršćanstvo u hrvatskom narodu, bilo bitno da bi se moglo imati potrebnu literaturu i da bi se uopće mogli uključiti u dijalog. No jednako je tako bilo važno, a i još važnije, da se stvori klima kolanja teoloških informacija i promišljanja, te da teologija prodre i u društveno-kulturnu sferu.

Uz sam početak Koncila (11. listopada 1962.) rodila se potreba da se vjernički narod što bolje informira o događanju na tome, za katolike i kršćane općenito, jedinstvenome skupu. Zalaganjem franjevca o. Zorislava Lajoša počinje izlaziti bilten Glas s Koncila koji su ciklostilskom tehnikom umnožavali franjevački studenti teologije u Zagrebu. Prvi broj je izašao 4. listopada 1962. Njegova je naklada brzo, posebno kad je počeo izlaziti tiskom, narasla na više od sto tisuća primjeraka. Uz njega se okupila i prva skupina entuzijasta, koji su razmišljali kako da što djelotvornije unesu u živo tkivo crkvenih zajednica i šire, u zbilju konkretnih društvenih odnosa, koncilska obnoviteljska gibanja.

7 O nastojanju i radu (prevođenju) od 1966. i prvog izdanja Zagrebačke Biblije 1968. opširnije vidi: B. DUDA, »Prihvat II. vatikanskog koncila u Hrvatskoj«, u: Crkva u svijetu, 31(1996), br. 3, str. 254.

Bono Zvonimir Šagi

Ukazala se potreba pokrenuti i dublja teološka promišljanja na tragu koncilskih rasprava i rezultata. U to djelo uputili su se velikim žarom profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Bonaventura Duda, Jerko Fućak i drugi. Oni su oko sebe okupili i intelektualce, vjernike-laike. Osjećala se potreba hrvatskog izdanja Biblije8, dokumenata koji su izlazili iz Koncila i teoloških promišljanja. U izdavalaštvo, na toj crti krenulo se u prvo vrijeme preko Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda, koje je jedino u onom režimu imalo još neki pravni status. No zbog sve većih i teološki sve težih zadaća došlo je i do potrebe osnivanja nekog radnog tijela, Centra koji bi mogao kontaktirati i sa teolozima dalje od Hrvatske, odnosno Jugoslavije, s teolozima bar europskog kruga.

a) Početak

Ime Kršćanska sadašnjost pojavilo se u našoj javnosti pri kraju 1966. u naslovu prvog broja časopisa »Svesci – Kršćanska sadašnjost« (prvi broj, siječanj 1967.). Time počinje povijest Kršćanske sadašnjosti. I taj časopis je u prvo vrijeme izlazio u krugu Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. No kasnije je to Društvo odbilo, zbog svojih teškoća, da dalje bude nakladnik tog časopisa.9 Istodobno su se morali izdavati koncilski dokumenti, a i neke teološke knjige, pa se posao sve više razgranao.

Inicijativa započeta Svescima nije mogla organizacijski, radno ostati u okvirima u kojima je započela. Intervenirao je kardinal Franjo Šeper rekavši:

»Nema smisla trošiti energije. To su dva stila. Svaki ima svoju vrijednost. Ali započnite nešto novo sami.« Izdao je dekret kojim ustanovljuje novu crkvenu ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Bilo je to 22. veljače 1968. U dekretu kardinal Šeper kaže:

»Organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas ovisi o dubljem i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja. Da bi se taj cilj što bolje postigao, korisno je da se posebno povedu napori oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i problematike te da se stvori što šira mogućnost informacije u tom pogledu. Vodeći računa o tim potrebama i uzevši u obzir iskustva koja su do sada postignuta djelatnošću Uredništva ‘Svesci – Kršćanska sadašnjost ’ ovime ustanovljujem crkvenu ustanovu za izvršavanje tih zadataka pod naslovom ‘Kršćanska sadašnjost ’ – Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije.«10

8 Više o tome: T. ŠAGI-BUNIĆ, u: Bilten KS, 1/1977., str. 1–4.

9 J. TURČINOVIĆ, u: V. KOŠIĆ – A. PERANIĆ, Jeke jednoga Koncila , str. 157–158.

Već u času samog osnivanja Centra bila je opravdana bojazan da tadašnje državne vlasti neće tolerirati Centar, isključivo crkvenu ustanovu, kao pravnu osobu u društvu, koja bi se bavila izdavanjem časopisa i knjiga, jer po tadašnjem zakonu o vjerskim zajednicama pravnu osobnost kao vjerske ustanove u društvu imale su samo biskupije, župe i samostani. Ne smije se zaboraviti da u to vrijeme postoji javno priznato samo Društvo sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i Juraj Dobrila u Istri. Oni mogu izdavati časopise i knjige šireg spektra, ali ta društva nisu, pravno gledano, crkvena ustanova, nego društvena – društvo. Postojala su i svećenička udruženja, koja Crkva nije ustanovila ni priznavala, ali su u tadašnjem društvu imala pravno priznati status. Centar Kršćanska sadašnjost, pak, se nije razvijao kao svećenička ustanova, a ponajmanje kao svećeničko udruženje, nego kao crkvena strukovna ustanova, koja nije imala jasan društveno-pravni subjektivitet u tadašnjoj državi. S te strane su se pojavljivale sve veće zapreke njezinoj sve razgranatijoj djelatnosti.

Centar Kršćanska sadašnjost razvio je kroz deset godina veoma razgranatu djelatnost. U djelatnost Kršćanske sadašnjosti uključio se značajan broj teologa, svećenika, redovnika i mnoštvo drugih suradnika laika. Teologija prodire i šire u društvenu sferu tadašnjeg sustava. Spomenimo u tom smislu pokretane tzv. Koncilske tribine u Zagrebu i drugdje. Počinje formiranje i teologa-laika. Spomenimo ustanovljenje Instituta za teološku kulturu laika, itd. Sve to ima i široko društveno značenje, a osobito također i ekumensko.

Bono Zvonimir Šagi

Spomenimo i časopis Poslušni Duhu. Organiziraju se i ekumenski susreti.11 Postao je tako vrlo razgranat pokret pokoncilske obnove. Zbog razgranatosti mnogovrsnog javnog angažmana u tadašnjim društvenim uvjetima tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastala je nezaobilazna potreba »da se teolozi, okupljeni svojim radom u Kršćanskoj sadašnjosti, organiziraju u javnopravno priznato društvo, kojemu će Centar KS biti izdavački, informativni, radni i poslovni organ, a koje će na taj način moći uspješnije i svrsishodnije razvijati svoju djelatnost …«. To je bilo uvjetovano tadašnjim zakonom o društvenim organizacijama. Time bi se djelatnost Kršćanske sadašnjosti »mogla proširivati, poštujući zakone i uvažavajući zakonitosti konkretnog društvenog razvitka, a vjerno nastavljajući i u novim oblicima suradnju s hijerarhijom Katoličke crkve i ustrajući čvrsto u poštivanju njezinih kompetencija; ipak s time da će Društvo odmah od početka, vjerno koncilskoj otvorenosti, koja je Kršćanskoj sadašnjosti stavljena u zadatak kod njezina ustanovljenja, biti jasno otvoreno i svim drugim teolozima koji se žele udružiti za promicanje istih ciljeva …«12

Tako je došlo do osnivačke skupštine dana 31. svibnja 1977. godine, na koju se odazvalo 48 teologa, te je osnovano Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« (TDKS). Po tadašnjem zakonu upisano je u Registar udruženja građana c) Kontroverze oko t D k S -a

11. srpnja 1977.13 Ali time Centar – Kršćanska sadašnjost nije prestao biti i crkvena ustanova. I sam ustanovni Statut TDKS-a pozivao se u svemu, ne samo na državne zakonske propise nego i na »Protokol između SFRJ i Svete Stolice (1966.), kanonsko pravo i ostale pozitivne propise Katoličke crkve u suradnji s hijerarhijom u poštivanju njezinih kompetencija« (čl. 9). Statut TDKS-a tijekom prvih deset godina morao se prilagođivati i opet prema zakonu o društvenim organizacijama, ali također i prema novom Zakoniku kanonskog prava (1983.) sve do 1989. dok nije od strane Biskupske konferencije Jugoslavije odobren, pa je TDKS odlukom BKJ u Đakovu, 3. listopada 1989. priznat i potvrđen kao pravna osoba i u Crkvi.

11 Usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, nav. dj., str 3.

12 O svemu tome detaljnije i dokumentirano vidi: Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, KS, Zagreb, 2008.

13 O svemu tome detaljnije i dokumentirano vidi: Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, KS, Zagreb, 2008.

Osnivanje TDKS-a izazvalo je ne male kontroverze u samoj Crkvi u tadašnjoj Jugoslaviji, a napose u nekih biskupa u Hrvatskoj, jer su neki taj pothvat izjednačavali s onim tzv. svećeničkim udruženjima, koje je na poseban način organizirala (podupirala) početkom pedesetih godina komunistička vlast, a koje crkvena hijerarhija nije priznavala. Te kontroverze koje su se pojavile poslije osnutka TDKS-a zahtijevaju sada mnogo šire izlaganje, pa dakako i prethodno objektivno proučavanje. Mnogo je već tijekom tih desetljeća bilo izneseno kojekakvih mišljenja, »osuda« i »prosudbi«, u pojedinim javnim crkvenim i šire društvenim medijima, s kojima u polemiku mi iz TDKS-a nismo do sada htjeli ulaziti. Sažeto možemo te kontroverze svesti na ovo:

– poistovjećivanje Teološkog društva kao strukovne organizacije (udruge) sa svećeničkim udruženjima – bojazan vezanosti uz komunistički režim;

– grupni interesi unutar crkvenih izdavača;

– mjesno-regionalni interesi unutar BKJ;

– neka vrsta »hrvatskog jala« među istaknutim osobama – tko je važniji teolog?

Dakako, najviše se u javnosti sve svodilo na poistovjećivanje TDKS-a sa svećeničkim udruženjima. Ali i ove druge, više prikrivene, razloge kontroverzi ne treba zanemariti u dubljem proučavanju. Dosta se od toga može zapaziti i prije samog osnivanja TDKS-a. Poistovjećivanje TDKS-a sa svećeničkim udruženjima činilo se, međutim, protivnicima iz tih drugih prikrivenih razloga najboljim argumentom za optužbe kod Svete Stolice. U tom istom smislu na štetu TDKS-a dolaze poslije tumačenja Izjave Kongregacije za kler Quidam episcopi14 koja je, kako same početne riječi kažu, plod traženja

14 Kongregacija za kler: Deklaracija za kler Quidam Episcopi (8. ožujka 1982.), u: AAS 74(1982), 642–645. Hrvatski prijevod pod naslovom Izjava o nekim udruženjima ili pokretima koji su zabranjeni kleru u: AKSA, br. 10(617) od 12. ožujka 1982. prilog 2 – vidi i prilog 3: Komentar te Izjave iz L’Osservatore Romano od 8. ožujka 1982.

Bono Zvonimir Šagi

nekih biskupa,15 objavljena tek 1982. Nastojalo se potom Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost« prikrpati neke »političke ciljeve«, kao da podupire određenu ideologiju i određeni politički sustav 16. Neizbježiv društveno-pravni aspekt izdavalaštva u konkretnome društvenom sustavu nije se ozbiljno uzimao u obzir.

Te kontroverze se nisu utišale ni nakon što je Biskupska konferencija (BKJ) na plenumu u Đakovu 3. listopada 1989. priznala i potvrdila TDKS kao pravnu osobu u Crkvi.

No o tim kontroverzama u ovom kratkom izlaganju ne možemo govoriti opširnije. One zahtijevaju temeljito dokumentiranu analizu. Za to će još biti vremena i na tome se radi. z aključak

O djelovanju Kršćanske sadašnjosti kao izdavačke kuće na ovom skupu ima dosta govora. Smijemo se, međutim, zapitati: Treba li nam danas u ovim uvjetima društvene, pa i sveopće mundijalne otvorenosti, pluralizma i neke vrste sekularističkog fundamentalizma primjereno okupljanje teologa? TDKS je u onim teškim uvjetima nastojao okupljati ne samo stručne teologe-znanstvenike nego i religiozne mislioce, teologe u širem smislu … Sada imamo već veliki broj školovanih teologa-laika. Budući da je TDKS sada još uvijek, kanonski-pravno gledano, priznato društvo u Crkvi, smijemo li misliti i na njegovo oživljavanje? Sada više ne bi smio biti prisutan strah od teologa. Kršćanska sadašnjost je kroz ovih minulih 40 godina, u usporedbi s teološkim previranjima toga vremena u Crkvi po svijetu, pokazala visoku razinu vjernosti crkvenom učiteljstvu. Uopće nije bilo pravih relevantnih doktrinarnih zamjerki nekom teologu iz njezina kruga. A njezini, sada već pokojni utemeljitelji i veliki broj istaknutih pregalaca zaslužuju da se njihov opus ozbiljno, bez ikakve pristranosti, proučava. Meni se zato sada čini veoma potrebnim za evangelizaciju kulture ili novu kršćansku inkulturaciju oživljavanje rada

15 »Neki biskupi obratili su se Svetoj Stolici da bi dobili razjašnjenja i korisne upute kako postupati prema dva problema koji su se posebno ovih zadnjih godina očitovali u nekim narodima. Prije svega radi se o nastanku nekih udruženja više ili manje organiziranih po grupama svećenika koje su usmjerene prema političkim ciljevima, ne kao prave i određene stranke, nego kao organizacije koje podupiru neke određene ideologije ili politički sistem« (Quidam episcopi, uvod).

16 Usp. na toj crti, primjerice: Nadbiskupski Ordinarijat Split, br. 670/82 od 20. ožujka 1982. »Okružnica: Stavi mač u korice (uz Quidam Episcopi)«, u: Vjesnik nadbiskupije Splitsko ­makarske, br. 2/1982., str. 21–23.

TDKS-a na primjeren način. Shvatiti i sada imperativ trenutka.

Kako to učiniti? Sama izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti, kao i drugih sada sličnih izdavača, koliko god bila obilna i uspješna, nije dovoljna.

Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja Kršćanske

Sada Njosti

Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila

Živko Kustić

Nakon što su predgovornici tako iscrpno prikazali događanja o kojima je riječ, moje je upozoriti na neke pojedinosti – o kojima opet neću moći sve reći. U proljeće 1978. o Tijelovu našao sam se u pratnji zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića u Krakowu. Bili smo gosti ondašnjeg krakowskog nadbiskupa kardinala Karola Wojtyłe. Čim me je Kuharić predstavio kardinalu

Wojtyłi, taj je odmah znao o kome je riječ i izravno je pitao: »A što to radite s Kršćanskom sadašnjosti?« Nadbiskupu Kuhariću to nije bilo baš ugodno jer su već bile počele stanovite napetosti. Pokušao sam se snaći. Srećom sam znao toliko talijanski da smo mogli razgovarati. Rekao sam: »Uzoriti, morali smo to načiniti jer trebalo je preživjeti u režimu u kojemu je Crkva pravno kao privatnik, pa je na sva crkvena izdanja porez vrlo velik, čak do osamdeset posto. Društvene ustanove imaju pak mali porez, čak do tri posto.« Kardinal

Wojtyła je to odmah razumio, ali je također odmah pitao što ćemo učiniti kada nas država počne manipulirati. Rekao sam da ćemo se snaći, a izdati

Crkvu i narod sigurno nećemo. Nadbiskupu Kuhariću taj razgovor nije bio baš ugodan, ali mislim da smo se razumjeli. Bili smo zajedno tri dana. Nadbiskup Wojtyła vozio nas je po Poljskoj i ponovno smo o tome pripovijedali. Pokazalo se da je on već primio informacije iz Zagreba i da zna o nama iz Zagreba vrlo mnogo. Samo što mi nije risao raspored prostorija u crkvenim kancelarijama na Kaptolu.

Nakon nekoliko tjedana našao sam se u Rimu, to sam ispričao kardinalu Šeperu i pitao ga: »Kardinale, što mislite od kud on to zna?« A Šeper kratko odreže: »I ja se pitam?!«

Znao sam da su se njih dvojica trajno susretali. No da prijeđem na stanovita zbivanja potkraj one bivše države. Na jednom skupu na Gornjem gradu, nakon nekih službenih susreta crkvenih i državnih predstavnika, predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja, drug-gospodin Zdenko Svete okupio nas je na zakusku, što se poslije prozvalo nekim klubom. Zapravo smo znali i mi i oni da država ide kraju. Jedan od sugovornika, da ga ne spominjem jer je poslije postao gotovo vrlo desni, a onda je bio jako lijevi, kaže: »Pa ta Kršćanska sadašnjost, to Teološko društvo nije zapravo ništa postiglo.« Ja prihvatim i rekoh: »Da, izdali smo vrlo mnogo knjiga, a vama nismo vašu uslugu ni sa čime uzvratili.«

Ministar Svete naglo je prekinuo taj razgovor. Bilo je očito da su ondašnje vlasti, kad su pristale da TDKS postoji na razini društvene zakonitosti, zaista računale da će nešto i u političkom smislu dobiti. Sad se je pokazivalo kako su svjesni da nisu ništa dobili. Jer zaista smo objavili za Crkvu itekako potrebnih knjiga, a političku potporu režimu ni na koji način nismo dali. Zato volim reći da je Josip Turčinović svojim pothvatom Kršćanske sadašnjosti od Istre do Kamčatke zapravo jedini najizravnije prevario komuniste sustavno i vrlo dobro. Da nije bilo njihove komunističke nade da će im Teološko društvo biti politički korisno, teško bi ga dopustili. Dobili smo tako vrlo pouzdanu informaciju o jednom njihovom zatvorenom sastanku na vrhu, na kojemu je Jakov Blažević eksplodirao tvrdnjom da teologija ne može biti znanost pa ne može biti ni teološkog društva kao znanstvenog društva. A Bakarić je rekao: »Pustite popove neka rade.« Znači da je Bakarić pokušao gledati dalje od Blaževića – dokle je vidio teško je istražiti – ali mi smo onda mogli raditi. Jedno je barem crkvenim ljudima moralo biti jasno: Tko je god poznavao slavnu trojku – Šagija, Bajsića i Turčinovića – nije mogao sumnjati u njihovu katoličku i hrvatsku iskrenost. I to je ono što je i u Rimu i u cijelom hrvatskom društvu,

Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja Kršćanske sadašnjosti posebno hrvatskom svećenstvu, onemogućilo ikakvu ozbiljnu sumnju. Tko je te ljude poznavao znao je da tu ne može biti govora o kompromisima i o izdaji, da može biti više ili manje samo taktika. Hvala Bogu da se je taktika u cjelini pokazala izvanredno uspješnom.

Mislim da je pojava Kršćanske sadašnjosti i zatim TDKS-a, zaista od Istre do Kamčatke, preko cijelog komunističkog svijeta jedini takav slučaj, gdje je skupina istaknutih teologa uspjela provesti svoj plan i gdje ih komunistička država zapravo nije uspjela iskoristiti kako je htjela.

Kršćanska sadašnjost od početka je povezena s onim s čime sam se i ja bavio. Ti su ljudi bili također mozak Glasa Koncila. Glas Koncila bez Šagija, Turčinovića i Bajsića, pa svakako i fra Bonaventure Dude, ne bi mogao postojati. Ja sam ispočetka, došavši sa župe, u novinskom pogledu, bio skoro polupismeni administrativac. Vladimir Pavlinić bio je vrlo sposoban, ali bez spomenutih teologa Glasa Koncila ne bi bilo. Može se reći da je Kršćanska sadašnjost na svoj način već djelovala u Glasu Koncila. Tomislav Šagi-Bunić je bio i ostao mozak Glasa Koncila, sve do nekih nesporazuma u koje ovdje ne mogu ulaziti. On je niz godina praktički u svakom broju pisao teološki rad, popularnu studiju, koja je postajala popularna teologija onoga vremena. Poslije je Kršćanska sadašnjost te članke izdala u nekoliko svezaka. Bilo je to stručno i popularno te sam, primjerice, kao reporter u jednom zabitnom bosanskom selu čuo starca koji je već jedva hodao kako mi kaže: »A, čitam ja Šagi-Bunića!« Shvatio sam da je važan dio hrvatskog pismenog naroda baš Šagi-Bunićeve članke doživljavao na radićevski način. Ljudi su to čitali i razumjeli. Činjenica je da je naša dotadašnja politička crkvena i narodna prošlost ostavila mnogo pismenih ljudi koji su se nečemu od tiska nadali. Zapanjilo me je što taj jedva pokretni i naoko jedva pismeni starac u Bosni, u zabitnom katoličkom selu, te članke s razumijevanjem čita. To je ono što je Šagi-Bunić učinio. On je sigurno glava hrvatske teologije toga vremena sve do naših dana, ali on je kao znanstvenik u tome mnogo žrtvovao, jer nije pisao stručne knjige toliko koliko se posvetio znanstveno-popularnim člancima. Ta njegova teološko-publicistička djelatnost dala je snagu razumu i dušu Glasu Koncila. Naše novine bez Tomislava Šagi-Bunića ne bi bile mogle postati ono što su postale. On je bio naš stvarni mozak. Mislim da se i danas mnogo razvija iz kruga tih ljudi koji su se već u Glasu Koncila i oko njega vrlo stručno zauzeli da se koncilska misao, suvremena katolička misao, ugnijezdi i poraste.

Mi smo se u Glasu Koncila smatrali i smatramo se baštinicima i provoditeljima osnovnog Stepinčeva stava. Toga se ne stidim i mislim da smo to dobro radili. Bio je to stav, već sam o tome više puta pisao, apsolutne vjernosti Bogu i narodu. To znači narodu u kome je Crkva živa u pokretu. Ne državu rušiti – to nije naš posao – ali u njoj živjeti i društvo oživljavati. Mi smo tu pristupili opstanku i djelovanju u konkretnom komunističkom sustavu, ne kao protivnici režima, nego živi i djelatni unatoč njemu. To mora biti jasno onima koji znaju reći da smo djelovali na neki način u režimu. Da, bili smo u režimu onako kako je i, blage uspomene, nadbiskup Frane Franić, potpuno neovisno od nas, primijetio da je to sustav u kome živimo, da nije naš neprijatelj nego naš križ. A križ, poput Isusa, treba spasenjski nositi. To je zapravo Franićeva misao da se komunizmu kakav je postojao ne opiremo kao sustavu koji želimo srušiti, nego kao križu koji moramo nositi skupa s Isusom i cijelom našom povijesti. To je bilo vrlo jasno unatoč zabunama do kojih je valjda moralo doći i do kojih je dolazilo.

Moram priznati da sam u prvom sazivu TDKS-a bio član najuže uprave.

Predsjednik je bio Tomislav Šagi-Bunić, tajnik Josip Turčinović, a Vjekoslav Bajsić i ja bili smo potpredsjednici. Nakon nekog vremena došlo je do stanovitih neslaganja u koje ovdje ne mogu ulaziti, premda se o njima, nažalost, nepromišljeno govori. Istina je da sam bučno i glasno istupio iz Teološkog društva. Potkraj prve godine, upravo 1978., ondašnji ministar, predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja, bio je u zagrebačkom Vjesniku pred Božić napisao da teolozi koji su ušli u veliko Teološko društvo time odaju potporu Jugoslaviji i komunističkom poretku. Kad sam ga u gradu susreo rekao sam mu: »Vi ste me svojim člankom istjerali iz Teološkog društva. Tko hoće imati Jugoslaviju, ima je i bez Teološkog društva. Tko hoće komunizam i socijalizam, ne treba mu Teološko društvo.« Ja sam tada zaista bučno istupio iz Teološkog društva, što je trebao biti određeni znak. Kolege koji su znali što radim, razumjeli su, ali je bilo i krivih tumačenja. Radovao sam se što Teološko društvo napreduje, a ja sam jedini mogao bučno izaći, jer Glas Koncila novčano nije u pothvat ništa uložio pa nije glede poreza mogao ni stradati. Nisu mi se mogli osvetiti. Kolege u Teološkom društvu morali su paziti da državu do kraja prevarimo, kako smo to, hvala Bogu, i uspjeli.

Mislim da bi o ovome bilo potrebno i iscrpnije govoriti, ali ovdje nije prigoda. Važno je da je Kršćanska sadašnjost i s njome Teološko društvo »Kr-

Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja Kršćanske sadašnjosti šćanska sadašnjost« jedina organizirana i promišljena skupina crkvenih ljudi vješto postigla ono što država nije željela dati, a ipak je dala: poslovanje na društvenoj, a ne privatnoj razini. To treba itekako cijeniti. Pravi mozak toga pothvata bio je zaista Josip Turčinović, izvanredno vješt i dalekovidan. On je zapravo taj pothvat zamislio i ostvario. Tomislav Šagi-Bunić bio je više mislilac, duboko ukorijenjen u patristiku i cjelinu teologije, a to što su se njih dvojica našli zajedno posebna je Božja milost. Tomislav Šagi-Bunić bio je jamac apsolutno drevnog katoličkog pravovjerja u novom izdanju, a Josip Turčinović je iz tih temelja sav bio u pokretu na području politike i ekonomije, ne samo teologije. Bajsić je donio svježine europske teološke naobrazbe koja je kroz njega u nas ulazila. Važno je napomenuti da su glavni djelatnici Kršćanske sadašnjosti bili ljudi koji su u domovini proveli mladost i naobrazbu. Oni su plod ondašnjeg napora naše domaće Crkve. Nisu u tuđem svijetu naučili teologiju da bi je ovdje primjenjivali, nego su ovdje živjeli crkvenu muku, a vanjsko školovanje pomoglo im je to ugraditi u svjetsku i domaću cjelinu.