Recepcija Kršćanske sadašnjosti kod pravoslavnih teologa

Radovan Bigovi ć

(Tekst je s dopuštenjem autora s ćirilice transliteriran na latinicu a zadržan je i izvorni pravopis srpskoga jezika koji upotrebljava autor.)

Poziv da i ja budem sudionik ovog značajnog jubileja i slavlja, koji mi je uputio direktor Kršćanske sadašnjosti gospodin Adalbert Rebić, doživljavam kao nezasluženu čast, privilegij i veliku ličnu radost. Zato domaćinima neizmerno hvala na pozivu, a od Boga vam želim nagradu.

Vama, gospodine Adalberte, direktore KS-a, svim Vašim saradnicima, sadašnjim i budućim delatnicima Kršćanske sadašnjosti, od srca čestitam veliki jubilej 40-godišnjeg postojanja. Daj Bože da zajedno proslavimo i 100-godišnjicu. Neka vam svima Gospod dâ snage, mudrosti i umeća da i ubuduće publikujete bezbroj lepih i dobrih knjiga i da imate što više vernih čitalaca. Želim da KS bude, kao i do sada, u službi Katoličke Crkve i njene misije u Hrvatskoj, na dobro hrvatskog naroda i svih građana ove prelepe zemlje.

U ovom trenutku nemam pravu reč da izrazim ono što osećam. Pred očima mi lebde čudesni likovi utemeljivača KS-a Tomislava Janka Šagi-Bunića, Vjekoslava Bajsića i Josipa Turčinovića. Imao sam Božiji blagoslov da ih lično poznajem, da sa njima u više navrata razgovaram. Uvek sam ih doživljavao kao prijatelje i kao svoje učitelje, jer sam iz njihove žive i pisane reči mnogo toga naučio. Bile su to uistinu velike hrišćanske ličnosti, ljudi otvorenog srca i prostrane duše, prepuni ljubavi i dobrote, prebogati znanjem iz mnogih naučnih disciplina, ali i neverovatno smireni i nadasve skromni. Imali su zaista katolički (sveobuhvatni) um, ljubav, brigu i osećanje.

Svima je dobro poznato da je Kršćanska sadašnjost najveća, najbolja i najreprezentativnija izdavačka ustanova Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Usudio bih se da kažem da je to najbolja crkveno-religiozna kuća i u čitavom regionu. Nastala je u nedoba kada se na ovim prostorima o religiji moglo govoriti samo na negativan način, kada je vera bila gotovo krivično delo, kada je teologija u Hrvatskoj i u svim zemljama bivše Jugoslavije bila u velikom zaostatku za svetskim teološkim tokovima i dostignućima. No uprkos tome i brojnim drugim teškoćama, koje nisu bile male i beznačajne, KS je, preko svojih 40-tak biblioteka i više periodičnih publikacija, postigao takve rezultate, koji su dostojni svakog divljenja i poštovanja i to zahvaljujući prvenstveno velikoj ljubavi i nadčovečanskim naporima njenih osnivača i saradnika.

Nadahnuta Jevanđeljem i duhom Drugog vatikanskog koncila Kršćanska sadašnjost, od kako se pojavila na istorijskoj pozornici pa sve do sada, deluje kao vazduh u zatvorenoj kući koja se dugo nije provetravala. Sam Bog zna koliko su ljudi koji su, čitajući knjige i časopise ove kuće, preusmerili smer životnog kretanja, duhovno progledali, pronašli odgovore na mnoga životna pitanja i otvorili svoje srce prema Bogu?

Sve što je istinski hrišćansko ima univerzalno značenje i važenje. To je slučaj i sa Kršćanskom sadašnjošću. Njeno značenje od samog početka prevazilazilo je granice sredine, kulture i naroda u kojem je nastala. Od njenog nastanka mnoga izdanja su postala obavezna literatura za studente pravoslavne teologije. To se pre svega odnosi na klasična dela Otaca Crkve: Avgustina, Alberta Velikog, Tome Akvinskog, klasična studija »Povijest kršćanske literature« dr. Tomislava Šagi-Bunića. Tu su zatim radovi Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Jerka Fućaka, Bonaventure Dude, Tomislava Ivančića, Adalberta Rebića, Željka Mardešića, Emanuela Muniera, Bernarda Heringa, Romana Gvardinija, Iva Kongara, Leonarda Bofa, Ditriha Bonhefera i mnogih drugih. Tome treba dodati literaturu u oblasti liturgike, biblijske teologije, crkvene istorije i katihetike kao i Rječnik biblijske teologije Ksavijara Leona Difura. Trenutno su pravi hit pojedine knjige poglavara Katoličke Crkve pape Benedikta XVI.

Recepcija Kršćanske sadašnjosti kod pravoslavnih teologa

Za najveći broj pravoslavnih vernika izdanja KS-a bila su jedini i najpouzdaniji put da bolje upoznaju Katoličku Crkvu i njenu teologiju, da se oslobode vekovnih jednostranih gledanja i ideoloških predrasuda o Katoličkoj Crkvi. Zato izdavaštvo KS-a uživa ogromni ugled i veliko poštovanje kod najvećeg broja pravoslavnih vernika u Srbiji i Crnoj Gori. Za njena izdanja danas su najzainteresovaniji studenti i profesori pravoslavnih bogoslovskih škola i mnogi drugi, posebno mladi, koji vapiju za Bogom. Prava je šteta što KS nema neku svoju knjižaru i predstavništvo u Beogradu, a i u drugim univerzitetskim centrima Srbije kao što su Novi Sad, Niš, Kragujevac. I moja skromna biblioteka broji više od 100 knjiga koje je izdala Kršćanska sadašnjost.

Nekada su naše Crkve patile od opakog iskušenja samodovoljnosti i ekskluzivizma. Danas kada sve hrišćanske Crkve nastoje da povrate razoreno jedinstvo sve više hrišćani osećaju potrebu jedni za drugima kao drugom polovicom svog bića. Pravoslavni teolozi danas su duboko svesni činjenice da imaju mnogo toga da nauče od katoličkih teologa. Ponekad, i u mnogo čemu kod njih pronalaze svoj sopstveni izraz. Pravoslavnoj teologiji kod Srba veoma mnogo danas znači izuzetno kvalitetna i raznovrsna sociološko-socijalna i pastoralna literatura.

Ovaj jubilej KS-a pada u godini koju je EU označila kao godinu interkulturnog dijaloga. To treba da bude još veći podsticaj za teološki dijalog, za ekumenski dijalog, za zajednički dijalog svih hrišćana sa svim misaonim, idejnim i duhovnim izazovima epohe. Pravoslavna Crkva u Srbiji, i Katolička Crva u Hrvatskoj, kroz zajednički sveobuhvatni dijalog koji podrazumeva i crkveno izdavaštvo i literaturu mogle bi da odigraju izuzetno važnu ulogu za čitav region i za budućnost našeg zajedničkog evropskog doma. One imaju sve predispozicije da budu most između hrišćanskog Istoka i hrišćanskog Zapada. Duboko sam ubeđen da će i ubuduće Kršćanska sadašnjost biti otvorena i ekumenski nastrojena, da će svojim kvalitetnim knjigama podsticati crkveni dijalog, slobodu u Crkvi, a ne slobodu od Crkve, i da će dati veliki doprinos reafirmaciji izvorne hrišćanske misli i predanja koji su spasonosni i aktuelni za sve ljude na svim prostorima i u svim epohama. Ta obnova crkvenog predanja, koja se odvija u »kulturi zaborava«, od izuzetnog je značaja za sadašnja i buduća pokolenja.

Sa svoje strane obećavam da ću biti revnosni pi-ar vaših izdanja, i to besplatno.

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Esad Ćimić

Posrednici između ljudi, razmjerno njihovom broju i moći, udaljavaju nas od izvornih spoznaja ne samo o sebi nego i o drugima. Institucije su se ispriječile između ljudi i sve više otežavaju i čak onemogućavaju razgovor između osoba. U prethodnom društvenopolitičkom ustroju Kršćanska sadašnjost se – i kao Centar i kao časopis Svesci – pozitivno izdvajala poput svjetionika u noći koji sudbonosno pokazuje kojim putem nastaviti. Ona je kontinuirano davala duhovne impulse i umovima četvorice njezinih protagonista – profesora dr. Tomislava Šagi-Bunića, profesora dr. Vjekoslava Bajsića, profesora dr. Josipa Turčinovića i dr. Bonaventure Dude – znalački, s velikim umijećem i neumorno stvarajući ozračje tolerancije i dijaloga u društvu uopće, navlastito dijaloga između kršćana i ateista, odnosno marksista. U ovom trenutku spomenuo bih kultnu knjigu Tomislava Šagi-Bunića Ali drugog puta nema (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969.) skrećući vašu pozornost na poglavlje Što je dijalog.

A. Gelen je pisao da je čovjek otvoreni projekt. Upravo to, ta nesavršenost i, u naknadu za to, ta nedovršenost čovjeka, i potiču čovjeka na razgovor, a razgovor se javlja kao prvi uvjet vlastitog usavršavanja. U svakom razgovoru ljude, dakako, trajno povezuju pitanja i, u neku ruku, udaljavaju odgovori.

Iskustvom, znanjem i razmišljanjem drugih i sami se obogaćujemo i dijelom otklanjamo, ili bolje reći, ublažavamo vlastitu duhovnu oskudicu. Prihvaćajući razgovor uspostavljamo minimum uvažavanja i ljubavi, čime se branimo od otuđenja. Razgovorom se zaštićujemo od toga da se izgubimo, ali se branimo i od toga da ne izgubimo sugovornike. Time ublažavamo svoj ontologijski status što nas iznova opominje da smo bitno nedovršeni. Prvi korak u mijenjanju predodžbe, mišljenja i stava o sebi i o drugima zbiva se upravo u tijeku razgovora. Ovo sve pod uvjetom da on ne bude sofističko natjecanje, nego uzajamno bogaćenje koje ljubomorno čuva svačiji identitet. A. Gide je primijetio: »Ako mogu da vam pomognem, vjerujem da to mogu prije svega onim čime se razlikujem od vas i što bih vam donio novoga.« A L. Feuerbach primjećuje isto: »Jednakost ukida nužnost egzistencije: ako ne mogu da se razlikujem od drugih, onda je svejedno da li postojim ili ne postojim, jer drugi me nadoknađuju.« Nedvojbeno je da je metoda dijaloga, dogovaranja i sporazumijevanja djelatna i u isti mah lišena bilo kog oblika nasilja. Iz razgovora, zacijelo, proizlazi rezultat koji je sam po sebi vrijednost, kako je primijetio prof. dr. Đuro Šušnjić – i to unatoč tomu što nas on može bilo udaljiti bilo zbližiti. U svakom slučaju, ovo nas potiče na razmišljanje te da – slijedeći tu logiku – uspostavimo proporcionalan odnos između procesa približavanja ili pak udaljavanja od sebe i istog takvog procesa spram drugih. Jer u tome nitko ne može izgubiti, a svatko se može duhovno obogatiti. Uostalom, razgovor između ljudi koji imaju jedan drugome što reći nije prinos samo obogaćenju naše svijesti nego produbljenju i učvršćenju našeg zajedništva. Ovo sve je, opet, uvjetovano nastojanjem i dosegom da razgovor ne ostane u granicama iscrpljivanja i sporenja, nego nadograđuje novim idejama, stvaralaštvom. Vladajuća grupa u svakom društvu skrbi prirediti situaciju u kojoj ona oblikuje vlastita značenja događaja, trudeći se onemogućiti prodor drukčijih viđenja i objašnjenja. Doista, vladanje masama posredstvom simbola ne prakticira se što je manje grubo, nego što je više učinkovito! (Šušnjić)

C. G. Jung je isticao da osobu ne može odgojiti onaj tko je u sebi nije uspostavio. Svaka temeljna kriza u društvu poticaj je i šansa da joj pristupimo dvojako: sa stajališta onog što se ruši i sa stajališta onog što se gradi. A vrijednosna svijest je slojevita, hijerarhična. To nas zove da upravo posredstvom razgovora umnažamo mogućnosti svakog pojedinca, što silno pridonosi oblikovanju otvorene svijesti.

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Biti intelektualac znači, između ostalog, djelovati izvanstranački i nadstranački, podrediti istini svaki interes bez obzira na njegovo podrijetlo i njegov doseg. Naime, preusmjeravajući golemu energiju koja se krije u zataškavanju istine često dolazimo do spoznaja koje nismo niti nazirali. Tako se misaonom čovjeku, kao nositelju istine, doduše ne obvezatno, nadaje mogućnost da ublaži, pa čak i otkloni zlo, ali ga, posve izvjesno, u načelu nikad ne može uvećati. Smjena politokratsko-monopartijske diktature višestranačkom demokracijom zbila se (politički) kao jednokratan čin, ali se odvija (socijalno) kao dugotrajan proces koji je tek nagoviješten. Sve to što se do sada dogodilo i, pogotovo, što će se vjerojatno dogoditi, već ima i sve više će imati ne male posljedice na opseg, intenzitet i strukturu religijske svijesti, te na položaj i ulogu vjerskih zajednica u tim zemljama. U konačnici, sve se to odnosi i na ateizam. Za nadilaženje postojećih društvenih i individualnih stanja do sada je uvijek bilo ljudi koji su morali posegnuti za vjerom u natprirodno i nadsvjetsko biće, vjerom koja može svladati i nadići prirodni determinizam okrećući ga, u stanovitom smislu, u korist čovjeka. Drugi su nalazili da sve ono što ih okružuje nije, doduše, njima naklonjeno, niti se pak protiv njih urotilo, pa –u suglasju s tim – osjećaj ovisnosti otklanjaju osloncem na sebe, druge ljude, društvo u cjelini. Treći su, međutim, spram svih pitanja što su iznikla iz graničnih situacija čovjeka, u neku ruku – ravnodušni. Ako je religija više moralna (vrijednosna) nego dogmatska, ako je više osobna nego institucionalna – što se sve može protegnuti i na ateizam – onda je na djelu revitalizacija religije, odnosno ateizma, bar kad je govor o duhovno elitnom sloju društva. Ovdje bih pošao od jedne Frommove misli. Čovjek nije slobodan da izabere između različitih vrsta ideala, između toga da bude sklon obožavanju sile i predanosti razumu i ljubavi. Višeznačnost i mnogovrsnost antropologijskih korijena religije i ateizma upućuje na to da se ova dva odgovora ne javljaju samo iz spoznaje potrebe čovjeka da odgovori na pitanje o podrijetlu svijeta, čovjeka, bilo već iz emocionalne potrebe da psihološki nadiđe stanje ovisnosti od nadmoći ovog svijeta, stanje nesigurnosti, slučajnosti, kao i samu svijest o vlastitoj konačnosti. Dakle, čovjek iznova pokušava odgonetnuti mnoge tajne, svladati protuslovlja i pronaći sredstva ublažavanja fundamentalnih kontradikcija, koje ga raspinju između mogućnosti dokidanja različitih ograničenosti i fatalnih posljedica usamljenosti, kojoj ga društvo izdašno prepušta.

Jer samo izmjenom svijeta, koja se rukovodi načelima uma i humanuma, čovjek može sačuvati svoj korijen od propasti i potvrđivati svoju čovječnu moć, a tek u izmijenjenom i, ljudskom praksom, preobraženom svijetu njegov duhovni razvoj dobit će silne poticaje na crti prekoračenja granica koje jedva slutimo.

Naslijeđeno povezivanje etničke i nacionalne pripadnosti s religijskim podrijetlom nekad se nesretno javlja kao poticaj religijsko-ateističkog suparništva, razgarajući konflikte koji izvorno ne vode podrijetlo iz religijskih, odnosno ateističkih usmjerenja. Trebamo se otresti navade da tu prepoznajemo utjecaje kojih nema, da ih svodimo na bitan imaginarni nazivnik, bilo religijskog bilo ateističkog predznaka, a da nam ostane prepokriven čitav kompleks socijalno-psiholoških, kulturoloških, politoloških uvjeta koji mnogo dublje determiniraju ta opredjeljenja.

Kriva je pretpostavka da, primjerice, mladi ne posjeduju smisao za religioznu tematiku u smislu muzikalnosti za religijsko i upitno uopće, što je, dakako, uvjet i utemeljenog ateističkog usmjerenja. Težnja za osobnom afirmacijom, nastojanjem – makar toga i ne bili svjesni – da svrate na sebe pozornost drugih čimbenika, može biti moćan poticaj vezanosti i za Crkvu. To je, recimo, jedan od elemenata udovoljavanja ekspanziji socijabiliteta, koja je upravo u hrvatskom društvu sve izraženija, što je veliki izazov i za Crkvu i za ateističke snage. Ona ih potiče, u stanovitom smislu, na određeni način pristupa u rješavanju životnih problema. U uvjetima eventualne distanciranosti Crkve od službenog društva, za nju se – ne bez uspjeha – može vezati i prosvjed protiv postvarenja života, duha potrošačkog društva spram kojeg je neotporno hrvatsko društvo. Dapače, kao da je njemu sve više naklonjeno. Ostajanje u Crkvi, vjerskoj zajednici, ili pak povratak njoj, može biti iniciran brigom Crkve za kulturne i moralne vrijednosti određenog naroda. Moje skromno sociološko iskustvo utemeljuje zaključak da mladi, ako su religiozni, sve više traže autentičnost izvora moralnih vrednota, tako da su sve prijemčiviji prema tome nego prema vjeronauku sa stereotipnim prosedeom. Standardi ateistički orijentirane mladeži, ako nije u dubokoj ilegali, sve se više uznose i oduhovljavaju. Manipulacija, i religioznima i ateistima, nije isključena, ali je moguće više uvjetovana osobnim i lokalnim, a manje strateškim načelima. Tekovina koja plijeni je otvorenost prema religiji, koja je, nažalost, vidno sužena prema ateizmu. Citirao bih kardinala Königa: »Vjekovima su

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome kršćani držali da to mora tako biti. Oni su u nevjernicima vidjeli destrukciju svakog reda, svakog ljudskog društva. Oni su predbacivali nevjernicima njihovo poricanje Boga, ne samo kao strašnu aberaciju nego i kao težak zločin. A danas Crkva ide prema njima, ne s anatemom, ne s mačem i ognjem, nego predlažući im dijalog da bi naučila da ih upoznaje i razumije, a ne da bi ih, prije svega, preobratila.«

Bitno duhovno ishodište je u pluralizmu teoloških i ateističkih orijentacija. Ja se ne mogu ni ovog puta othrvati potrebi da samo nekoliko riječi kažem o ravnodušnima, jer naša iskustva istraživanja diljem cijelog socijalnog prostora upućuju na to da je broj ravnodušnih, posebno u kriznim situacijama (kad je govor o religijsko-ateističkim dilemama), u rapidnom porastu. To je ne mala opasnost. Hoćemo li – nastaje pitanje – tražiti korijene ravnodušnosti u odsustvu ili pak smanjenju senzibiliteta za transcendentna pitanja ili u atrofiranju smislenosti vlastite egzistencije? Je li posrijedi nepostojanje socijalno-duhovnih normi i vrijednosti ili pak njihovo neuvažavanje? Gdje su, drugim riječima, korijeni anomije koja, možebitno, zahvaća hrvatsko društvo? U tom socijalnom i misaonom kontekstu treba tražiti razloge zašto se u politiku uselio šuplji optimizam koji je, posebno u pedagogiji, revno kultiviran, upravo posredstvom ovih dihotomnih podjela koje su više udovoljavale komoditetu uma nego što su odslikavale stvarno stanje, a još manje prodirale u bit uzročnih spletova onog što se događa na socijalnoj površini. Osnovna misao koju želim iskazati glasi: crta koja razdvaja konzervativno i napredno, siječe religijske i ateističke grupe i svaki monopol u pripisivanju progresivnog – jednoj ili drugoj grupi – posve je neutemeljen, kako iskustveno, tako i znanstveno, filozofijski, povijesno i, nadasve, humanistički.

Za dešifriranje svih, ili gotovo svih spomenutih dilema, postoje dva ključna pojma: tolerancija i dijalog. Oni se protežu ne samo primarno na filozofijska i znanstvena istraživanja nego i na život u svakodnevici.

Unutar pojma tolerancije moguće je razlikovati njezina dva stupnja: snošljivost i uvažavanje. Sociolog joj prilazi i kao uspostavljanju socijalnog prostora za dijalog. A dijalog pak, u konačnici, trebao bi biti ne samo metoda mišljenja nego i način, stil življenja. U svojoj uzajamnosti tolerancija i dijalog se nâdaju kao osnovni uvjeti za civilizaciju ljubavi nasuprot civilizaciji mržnje.

Valja razlikovati dvije razine tolerancije: metafizičku i iskustvenu. Na prvoj razini nedopuštena su bilo kakva ograničenja, jer različiti, suprotni, čak isključujući sustavi ideja uvjet su sine qua non misaonog razvitka, dijaloga i kritičke objekcije. U metafizičkoj ravni sloboda se prostire upravo zato što se radi o svijetu ideja, na duhovnom prostoru bez međa. Kad je pak riječ o toleranciji u iskustvenoj ravni, onda su nužna ograničenja u funkciji omogućavanja tolerancije. Ovaj paradoks je posve logičan jer bi suprotno načelo omogućilo pobjedu netrpeljivih nad trpeljivima, čime bi se ukinula osnovna pretpostavka dijaloga.

Odnos uvjerenja i identiteta nedopušteno je reducirati na način da se uvjerenje useljava i poistovjećuje s identitetom. Identitet je, navlastito duhovni, višeslojan, pa bismo – svodeći ga na uvjerenje – onemogućili bilo kakvo kritičko propitivanje, čime bi se gušio svaki oblik stvaralaštva. Često je, međutim, religija nekim socijalnim grupama važnija za poimanje samih sebe nego, primjerice, rasni i etnički identitet. No Peter Jones osnovano primjećuje: »Ali, osjećaj da je nečijem identitetu dobačen izazov ili prijetnja jako se razlikuje od osjećaja nesigurnosti ili osjećaja nelagodnosti zbog tog identiteta.« U mjeri u kojoj ljudski identiteti bivaju oblikovani i posredstvom svojih uvjerenja, dakako i religijskih, teško je odvojiti postupanje prema njihovim uvjerenjima od postupanja prema njihovim identitetima. Isti autor lucidno zamjećuje: »Ako ne možemo razlikovati grijeh od grješnika, možda mrzeći grijeh moramo također mrziti grješnika. Na taj se način, snažnom identifikacijom osoba s uvjerenjima, može prije umanjiti status osoba nego uvećati status uvjerenja« (istaknuo E. Ć.). Moramo se postarati da ne uklonimo prostor između onoga u što osoba vjeruje i onog što osoba jest. Ovo je zacijelo nemoguće, ili barem veoma otežano, s obzirom na utjelovljenje uvjerenja u identitet. Svako ugrožavanje ili podrivanje uvjerenja ne može ne utjecati na slabljenje identiteta. Nemoguće je dijalogizirati kada su sudionici razgovora istovjetnog mišljenja: dijalog također prestaje kada se radi o nositeljima gledišta koja se ni u jednoj točki ne dodiruju, nego, naprotiv, mimoilaze ili pak do kraja i bez ostatka isključuju. Za uspješan dijalog potrebna su različita i suprotna stajališta i mišljenja, kako bi se omogućio duhovni uspon pojedinaca, grupa i cijeloga društva.

Kulturološki pluralizam podrazumijeva i religijski pluralizam. Oni su nezamislivi bez dijaloga i tolerancije, koji se njeguju unutar svih religija i zatim proširuju na odnose među religijama. To je neiscrpno vrelo duhovnog bogaćenja, budući da po prirodi stvari pluralno društvo potiče razvitak

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome i samorazvitak svake religije posebice i svih religija zajedno. Mudri Tomislav Šagi-Bunić je napisao: »Dijalog ne može imati smisla ni postojati ako sugovornici nemaju ničeg zajedničkog, ako ne mogu ništa međusobno razmijeniti, ako nisu u stanju da se korigiraju, mijenjaju, preporađaju. Sve što nije u stanju da se preporađa, zna se – zastarijeva i umire.« (Tomislav Šagi-Bunić, »Što je dijalog«, u: Ali drugog puta nema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969.)

Kad je riječ o tzv. svjetovnoj inteligenciji, onda bih podsjetio da su se na tom planu sve do prelaska u društvo tranzicije isticali filozof marksističke provenijencije prof. dr. Branko Bošnjak, filozof, odnosno antropolog i sociolog fenomenologijske orijentacije prof. dr. Nikola Skledar, te sociolog religije, bolje reći religiolog dr. Željko Mardešić. Od teologa, već spomenutoj četvorci valja dodati biskupa zagrebačkog prof. Miju Škvorca, Živka Kustića, publicista, i druge.

Posebno je privukao pozornost šire javnosti autorizirani dijalog između prof. Škvorca i prof. Bošnjaka, koji je izašao kao posebna knjiga pod naslovom Marksist i kršćanin. Relativno cjelovitu teorijsko-iskustvenu osnovicu dijaloga između marksista i kršćana pružio je prof. Skledar knjigom Dijalog kršćana i marksista (Mladost, Mala edicija Ideja, Beograd, 1984.)

Ispostavilo se da su među komunistima u Hrvatskoj bile dvije struje. Po jednoj, dijalog je bio politički neprihvatljiv, dok se po drugoj ne isključuje i –pod uvjetom da se ostane vjeran izvornim marksističkim pozicijama – može biti i konstruktivan. Skledar, između ostalog, izvlači esencijalne misli iz dokumenata Crkve (prvenstveno Drugog vatikanskog koncila) koji su poslužili kao oslon i poticaj za dijaloški susret kršćana i marksista. Tu je dat pregledan povijesni presjek različitih etapa i razina i – usporedo s tim – primjerene reakcije i ponašanja marksističkih mislilaca na te izazove. On je bio dragocjen i zato što je – kao kreativna obnova marksističke misli – revalorizirao odnos marksista spram religije, rehabilitirajući, uz ostalo, antropo-psihološki pristup religijskom fenomenu. Tu se raščlanjuju i korijeni dogmatskog ateizma i njegovo suočavanje s ubitačnom kritikom upravo od strane sljedbenika otvorenog marksizma. Naravno nikada se zacijelo nije radilo o stapanju marksističke i kršćanske misli, nego o ponovnom poticaju na zajedničko traženje u svrhu humanijeg suživljavanja, produbljenog društvenog i duhovnog angažiranja.

Stjecajem nešto povoljnijih socijalnih uvjeta svi sudionici su se zdušno zalagali za dijalog između različitih svjetonazora i projekata svijeta iznova inzistirajući na toleranciji i dijalogu kao na povijesnoj nužnosti i humanističkom imperativu. Ne bez razloga i Skledar u svojoj knjizi nalazi kako je upitno koliko je ideja dijaloga bila stvarno nazočna u svijesti i djelovanju građana različitih uvjerenja. Iskustvena sociologijska istraživanja iz tog vremena ne pružaju osnovu za optimistički zaključak.

Kako tada, tako i sada! To se nije nastavilo u tranzicijskom društvu, što zaslužuje zasebnu sociologijsku studiju. Jer, tvorevine civilizacije i kulture u našoj suvremenosti, mogu, ali ne moraju nositi dimenziju religijskog. Postaje, naime, sve manje značajno kako se prvotno ovaj ili onaj segment kulture impregnirao – religijski ili ateistički – dok je sve odlučnije to kako se on smješta u determinističkim spletovima i kakvu ulogu igra u odnosu spram cjeline. Duhovna baština ateizma mnogo duguje religiji, jer se u protivnosti spram nje javljala i razvijala. Ako, uvjetno rečeno, modernu kulturu podijelimo na ovu religijskog i onu ateističkog predznaka, onda ima osnove anticipirati njihov daljnji razvoj, tijek i smjer kao kontinuiran produktivan dijalog u kojem se one, posredstvom osporavanja, uzajamno bogate. Razloge za jedan posve nov pristup možemo uspostaviti tek tada kada se oblikuje kultura njihove dijalektičke sinteze u kojoj će se nepovratno izgubiti njihova oštra, nepomirljiva polarizacija. Tek tada će se steći uvjeti jedne relativno nove kulture koja će respektirati postojeća dostignuća i učiniti jedan kvalitativan pomak.