Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja

Tijekom razvitka i djelovanja u vremenu1

Uredio: Bono Zvonimir Šagi

Josip Baloban

Jednom u životu, vjerujem prvi i posljednji put, nalazim se u situaciji predstavljanja jedne jedinstvene, iznimne i teško ponovljive knjige jer je i Kršćanska sadašnjost, kao višedesetljetno događanje, jedinstvena i neponovljiva stvarnost povijesne zbilje hrvatske Crkve i proturječnog hrvatskog društva. Zašto je upravo na mene pala kocka da kratko predstavim knjigu od 254 stranice naslova Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu (Zagreb, veljača 2008.), ne znam!? Očito je o. Bono

Zvonimir Šagi imao svoje utemeljene razloge zašto je toj knjizi dao upravo takav naslov i zašto ju je podijelio u pet relevantnih međusobno vrlo ovisnih i fluidnih cjelina: 1. U zamisli i iskustvu »trolista«; 2. Svjedočanstva i početci proučavanja prijeđenog; 3. O KS-u s biskupske propovjedaonice; 4. In memoriam trojici utemeljitelja; 5. Ustanovni dokumenti.

1 Predstavljanje je održano tijekom simpozija, 22. veljače 2008. godine u velikoj dvorani Chromosova tornja gdje se odvijao i program simpozija.

Josip Baloban

Ova je knjiga povijesno-teološka, društveno-politička, a napose pastoralno-teološka dokumentacija žive tisućljetne Crkve i putujućega, patničkoga i nepokorenoga hrvatskog naroda, koji je u nenaklonjenim društveno-političkim uvjetima komunizma i u ozračju poticaja i inovacija Drugoga vatikanskog koncila tražio i nalazio svoje opravdano mjesto pod suncem. Svoj znanstveno objektivan sud o djelovanju i dometu Kršćanske sadašnjosti u Hrvatskoj i izvan nje – od Zagreba do Vladivostoka – dat će objektivno nepristrani povjesničari. Oni će imati uvid u sve one dokumente koji nisu ovdje objavljeni, a koji su povezani, primjerice sa stvarnošću Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«.

Tek kada sam počeo listati i čitati ovu knjigu, shvatio sam kako ću u ovom predstavljanju neizbježno morati biti frag mentaran i selektivan, a uz to subjektivan, osobito u odabiru naglasaka koje želim iznijeti.

Dakako, ova knjiga govori o hrvatskoj povijesnoj Crkvi u drugoj polovini 20. stoljeća. Ali ona jednako tako govori i o hrvatskom društvu u drugoj polovini 20. stoljeća, koje se poslije 1990. godine nastoji transformirati u demokratsko društvo. Istodobno knjiga govori o hrvatskim teolozima koji žele pretkoncilsku i tradicionalnu hrvatsku Crkvu pokrenuti prema koncilskoj i postkoncilskoj Crkvi. Knjiga govori o odnosima i napetostima između skupine teologa i tadašnjeg hrvatskog episkopata. Knjiga svjedoči o instituciji koja nakon četvrtog desetljeća »postojanja, djelovanja, njezinih kriza i uspona, jadova i plodova, strahova i ustrajanja na putu« (T. Šagi-Bunić, str. 125) zakoračuje u peto desetljeće svojega razvoja i djelovanja. Zbog zgusnutosti i bremenitosti sadržaja koje nam podastire ova knjiga, smatram opravdanim staviti samo određene naglaske da bih, barem dijelom, bio vjeran knjizi – s jedne strane, te da bih vas motivirao za čitanje u knjizi sadržanog – s druge strane.

Ako netko želi pobliže čitati i proučiti tijek razvoja i djelovanja Kršćanske sadašnjosti neka čita tekstove koji govore o obljetnicama, počevši od govora T. Šagi-Bunića prigodom desete pa do govora prigodom obilježavanja 30. obljetnice osnutka Kršćanske sadašnjosti 1998. Dakako, morat će pročitati i tekstove Josipa Turčinovića prigodom 15. obljetnice iz 1983., kao i tekst Vjekoslava Bajsića na otvorenju knjižare »Dr. Josip Turčinović« u Osijeku 1992., te, naposljetku, razgovor s V. Bajsićem i T. Šagi-Bunićem znakovita naslova

Kuća koja je otvarala »prozore«.

Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja

Tko pobliže želi čuti svjedočanstva najbližih suradnika trojice utemeljitelja, neka u 2. poglavlju posegne za tekstovima Ljiljane Matković-Vlašić, Bonaventure Dude i Stelle Tamhine. A tko se precizno i objektivno želi upoznati s dekretom ustanovljenja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, te sa statutima Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, neka posegne za 5. poglavljem pod naslovom Ustanovni dokumenti.

A meni u ovom svečanom obljetničkom činu neka bude dopušteno istaknuti dvije znakovite, za danas i sutra poučne, činjenice: 1. o trojici utemeljitelja i 2. o odnosu i postupanju kardinala Franje Kuharića prema Kršćanskoj sadašnjosti.

1. Trojica profesora s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – kako to reče prof. dr. sc. Bonaventura Duda – brzo su se stopili u »karizmatički trolist«, koji je zanosno, stvaralački i poduzetnički, hrabro i mudro provodio razgranatu djelatnost ustanove Kršćanska sadašnjost

. Šagi-Bunić

bio je teološko-koncilski stručnjak broj jedan. Čovjek čija je važna, ako ne i najvažnija, životna postaja bila Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, do kojeg ga je uvijek vozio zagrebački tramvaj. Bio je i trajno ostao prorok civilizacije ljubavi iz koje je ižarivala ljubav prema Bogu i čovjeku, zatim na kojoj se nadahnjivao svekoliki ekumenizam i dijalog – kako u Crkvi, tako i u društvu. Tolike prevažne tekstove napisao je u vezi s Kršćanskom sadašnjosti. Vjekoslav Bajsić, nenadmašiv pronicljiv mislilac i intelektualac, fin, tih i nenametljiv gospodin, a tolikim je ljudima bio »čovjek za lijek«. Bio je dobri duh Kršćanske sadašnjosti. Nerijetko je upozoravao da za prošlost nismo odgovorni, ali za budućnost ćemo odgovarati. Bio je »šloser«, popravljajući stare aparate, a zapravo temeljna mu je želja bila popraviti ljude na bolje. Josip Turčinović je, s potencijalom genijalnih razmišljanja, bio »Veliki inicijator« koji je, kada su drugi govorili da se tu više ništa ne može učiniti, odlučno rekao: »Mora se moći!« (Šagi-Bunić, str. 187). Pošao je od dviju koncilskih odrednica: prihvatio je suvremeni svijet i tražio vraćanje na vlastite kršćanske korijene. Prema njemu, jedina početna »investicija« u Kršćanskoj sadašnjosti bile su u knjige uloženi autorski honorari, a jedini obrtni kapital bio je volonterski rad inicijatora i suradnika: klerika i laika, muških i ženskih. Za Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« smatrao je da je to prirodan i nužan proces u promijenjenim vanjskim uvjetima društva; da je to »možda neizbježan relativno kratkotrajni stres u logici povijesnog i crkvenog pokoncilskog događanja u našim specifičnim okolnostima« (J. Turčinović, str. 81).

2. Samo je jedan visoko i odgovorno pozicioniran čovjek u Hrvatskoj volio i poštivao Kršćansku sadašnjost samo njemu svojstvenim ljudskim i biskupskim autoritetom, a ime mu je Franjo Kuharić, kardinal i nadbiskup zagrebački. Bio je i ostao čovjek i nadbiskup koji je dopustio rizik, jer je imao povjerenja u ljude, iako je osobno proživljavao tjeskobu u vezi s Kršćanskom sadašnjosti. Kao natpastir čovjekoljublja, bogoljublja i rodoljublja rekao je članovima KS-a: »Idite, ali budite svjesni odgovornosti i pred Crkvom, pred narodom i pred Bogom.« Nikoga od članova nije suspendirao, nikome nije zabranio rad na KBF-u, a suze Vjekoslava Bajsića shvatio je vrlo ozbiljno. Znao je da ti ljudi neće minirati Crkvu, nego nastojati da ta Crkva bude što prisutnija i što djelatnija u javnosti. Članovi Kršćanske sadašnjosti i danas trebaju zahvaliti upravo kard. Franji Kuhariću što se nije dogodio »zagrebački slučaj« s nesagledivim negativnim posljedicama. Kardinal je znao da je upravo izdavačka djelatnost iz Zagreba »na svoj način prekinula šutnju Crkve iza željezne zavjese« (kard. F. Kuharić, str. 160).

Zaključno: Knjiga Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu dokument je i svjedočanstvo o prošlosti i četiridesetljetnom prijeđenom putu Kršćanske sadašnjosti. Logičan bi nastavak, odnosno drugi svezak, bio Kršćanska sadašnjost u svojoj trenutnoj sadašnjosti i nadolazećoj budućnosti. Budući da nijedan od trolista utemeljitelja nije više među nama, osim pojedinih suosnivača, potrebno je razložno i proročanski razmišljati kako dalje, osobito na pomalo zasićenom tržištu. Ako Kršćanska sadašnjost bude njegovala svoj ugled, ako bude brza u reakcijama na pastoralno-teološke izazove, ako bude imala dovoljno marnih, stručnih i sposobnih ljudi, onda može s pouzdanjem zakoračiti u svoje peto desetljeće djelovanja. Neka joj na tom putu i ostvarenju bude sretno i spretno.

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

OKRUGLI STOL

(Sudjelovali su predavači, stručnjaci i dionici simpozija)

Diskusije

Moderator je bio prof. Anton Šuljić, pomoćnik direktora KS-a, koji je, nakon uvodnih riječi i najave teme sugovornike za okruglim stolom: dr. Alda Starića, dr. Adalberta Rebića, dr. Tončija Matulića, o. Bonu Zvonimira Šagija i mr. Stjepana Brebrića zapitao o tome što će, koje teme i koji izazovi, određivati budućnost kršćanske knjige, kako će se u 21. stoljeću kretati kršćanska misao i s time u vezi kršćanska teologija za koju je vezana kršćanska knjiga. Na pitanje se nadovezao dr. Aldo Starić naznačivši kako će, u tehniziranome svijetu i u svijetu kibernetike, za kršćansku knjigu uvijek biti mjesta i prostora budući da je ljudska povijest ujedno i povijest religiozne misli te u tom kontekstu, među ostalim, istaknuo:

Aldo Starić:

(…) Jednostavno ću reći citirajući, meni sada nepoznatog mislioca, koji je rekao da će 21. stoljeće biti stoljeće metafizike ili ga neće biti, odnosno pozivaju- ći se na uvjerenje povezano s time, kako će 21. stoljeće biti religiozno stoljeće ili ga neće biti. Moje uvjerenje je da će 21. stoljeće biti stoljeće teološke misli.

Adalbert Rebić:

Danas se govori i piše da religija ponovo postaje aktualna, da je ona opet –ako se smijem izraziti novinarskim rječnikom – in. Na njemačkom knjiškom tržištu o toj je temi napisano više knjiga. Čovjek je danas, primjećujemo, bolestan u duši upravo zato jer je izgubio vjerske temelje, izgubio je vjeru u Boga. Da bi nadoknadio taj gubitak vjere u Boga, čovjek traži nadomjestke za to u drugim stvarnostima, na primjer u u transcendentalnoj meditaciji koju posuđuje iz hinduizma, s Dalekog istoka, ili u novim oblicima religioznosti kao što su New Age ili pak u raznim oblicima magije. Ako pratite što se sve na knjiškom tržištu pojavljuje pod temom duhovnosti ili religioznosti, onda možete primijetiti da tu ima knjiga i knjižica koje s pravom, autentičnom religioznošću nemaju ozbiljne veze, i koje kao zreli vjernici nikako ne možemo prihvatiti. Takva pseudoreligiozna literatura ne vodi do čovjekova duhovnoga ozdravljenja, nego ga još dublje gura u nevolju, u zlo i u razne pojavne oblike psihičkih bolesti. Stoga mislim da će i dalje biti nužna autentična religiozna knjiga iz pologa naše kršćanske duhovnosti koja će ljudima pomoći da se i psihički oporave; knjiga je, naime, ta koja može čovjeku u velikoj mjeri pomoći da se približi Bogu, da počne razmišljati o metafizičkim stvarnostima, da on kao čovjek bude više čovjek, bude human, duhovan. Knjiga nije nipošto izgubila na važnosti. Uostalom, sva tehnička sredstva, uključujući i internet, i dalje pretpostavljaju knjigu. Ako ne bude knjige, onda sva ta tehnička sredstva neće imati svoga temelja i svoje polazne točke. Mislim stoga da Kršćanska sadašnjost ima u tome itekako važnu ulogu. Kršćanska sadašnjost će morati vrlo dobro motriti stvarnost u kojoj živi, dijagnosticirati tu stvarnost, te vidjeti kakva je knjiga suvremenom čovjeku potrebna. Čovjeku trebamo ponuditi dobru i zdravu teološku literaturu. Trebamo mu ponuditi knjige koje će mu širiti obzorja i otvarati nove vidike. Trebamo ići za tim da pomognemo svakom čovjeku i da čovjeka kao biće koje je odgovorno i okrenuto prema transcendentnosti ozbiljno shvatimo, kao što je Bajsić uvijek isticao. Knjiga u toj situaciji, a sigurno i mi, imamo perspektive.

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti

Tonči Matulić:

Profesori Starić i Rebić, govoreći o konkurenciji knjige i tehnike, naznačili su bitno područje teoloških istraživanja u budućnosti. Do sada još nemamo zaokruženi sustavni teološki traktat pod naslovom teologija tehnike. Tehnika se pojavljuje u novije vrijeme u raznim kontekstima, pa i teološkim. Spomenut ću, primjerice, kako mi se snažnima čine misaoni impulsi u novom pojmu političke teologije, knjige Johanna Baptista Metza, koju je izdala Kršćanska sadašnjost. Vratit ću se na fundamentalno pitanje koje je Heidegger postavio u pitanje, a to je pitanje o tehnici. Nažalost, naša katolička teologija, posebno mogu reći za veliku većinu katoličke moralne teologije, još uvijek tretira tehniku, danas biotehniku, na način na koji se ona više uopće u pojmu, a onda i u mentalitetu današnjeg čovjeka, ne tretira. Tako da se slažem s profesorima Rebićem i Starićem: knjiga će uvijek ostati važan medij. Međutim, ovdje svakako valja spomenuti mogućnosti tehnike i onoga što ona pruža nudeći pretvaranje misli, znanja i memorije u virtualno, no virtualna memorija nema spomena, nema sjećanja; računalna memorija sve pamti, ali ničeg se ne sjeća. Kad govorimo o budućnosti teološke i kršćanske knjige, može prevladati samo knjiga. Knjiga koja omogućava jedan drukčiji pristup misli i ideji koja mi se posreduje kroz tu knjigu.

Ja bih se vratio natrag na religiozno područje, odnosno na teološku misao. Mislim da je, s obzirom na veliki sajam knjiga, jako važno ljude probuditi za racionalnu komponentu svoga vlastitoga života, na promišljanje sebe samih u odnosu na vrijeme, na trostruki odnos – odnos prema bližnjem i okolini, prema Bogu i samome sebi, da čovjek samog sebe prepozna. Samo u tom trostrukom odnosu se čovjek može dobro prepoznati. Zato nam je važna teološka misao, da postoji živi govor o Bogu, da riječ Božja bude pretvorena u stvarnu ljudsku riječ. Upravo zato je Bog uzeo ljudsku narav da ljudski komunicira.

Zato mi je žao što teologija, kako je bila krenula tamo prije četrdeset godina s Koncilom, nekako kao da bježi od konkretnoga pa sada govor nije dovoljno konkretan, stvaran, živi govor o Bogu, nego je često puta izražena neka želja za erudicijom, prepričavanjem kojekakvih autora itd. Kad je poslije Koncila teologija opet živnula, krenula naprijed – sjetimo se tzv. teologije predikata, teologije oslobođenja, političke teologije i drugih oblika suvremene teologije – sve je to na neki način tada naišlo na stanovite otpore, a da se nije nikada do dana današnjeg do kraja raščistilo jesu li ti otpori bili potrebni, korisni ili, naprotiv, štetni. Kao da se bježalo od onoga što se sada traži. Mladi teolozi trebaju se i družiti i udružiti da se vidi što sada čovjek od nas očekuje, ako smo mi primili i dar Duha da ovdje posredujemo riječ Božju, da je na neki način unosimo u život, da je sijemo. Zato mislim da bi se teolozi trebali ponovo udružiti i sastajati se, da razvijaju domaću teologiju, koja raste sada, iz sadašnje potrebe, a ne iz nekih stranih knjiga. Čast tome. Trebamo knjige i važne knjige… ali ako bude raslo ovo druženje teologa, rast će i relevantne knjige iz ovoga ovdje i sada.

Stjepan Brebrić:

Pater Bono je napravio korak dalje. Otvorio je dosta tih tema o kojima možemo nastaviti naš razgovor. Nadovezao bih se na prvi krug razmišljanja. Gotovo sa sigurnošću možemo sada, u povodu ove naše obljetnice, reći da će naš naraštaj vjerojatno završiti ovaj svoj životni put zajedno s knjigom. Medij koji je vrlo pristupačan, tzv. plastične pločice – postoji i stručni izraz –gdje imate pohranjene čitave biblioteke elektronskih knjiga, pa ipak nimalo nije ugrozio knjigu kao tiskani medij. Što se pak tiče budućnosti teologije, tu bih se u potpunosti složio s profesorom Starićem, jer nju treba vezati uz djelo. Ja ne smatram da je vjera apriori polazište za teologiju. Ona to temeljno jest, ali u zadnje vrijeme postoji, a to treba imati u vidu kada računamo s činjenicom tolikih vjernika laika i onih koji možda iz nekih drugih misaonih tijekova idu studirati katoličku teologiju, da teologija može biti i put prema vjeri. Što se tiče budućnosti teologije, a jasno da je onda s time povezana i budućnost teološke knjige, tu bismo trebali posegnuti za onim evanđeoskim pitanjem, koje je zapravo i upozorenje: hoće li Sin Čovječji kada se vrati, kada ponovo dođe, naći vjere na svijetu?! Ako nađe vjere, naći će i teologije. Dakle, mislim da tu nije uopće upitno što će KS kao izdavačka kuća raditi u budućnosti.

Alojzije Hoblaj:

Na početku ovoga okruglog stola bilo je pitanje kakvo će biti 21. stoljeće u pogledu kršćanske knjige, odnosno, s tim u vezi, u pogledu transcendencije i s tim i pitanje vjere i religije. Ja bih nadodao da bi uz ovu sustavnu filozofsko-teološku misao trebalo dodati možda i praktičnu teologiju, a to je ono što je zapisano u jednoj vrlo interesantnoj knjizi devedesetih godina prošloga stoljeća, potkraj 20. stoljeća. Veliki projekt koji je poduzeo Jacques Delors Kao predsjednik Europske komisije okupio je oko sebe stručnjake cijeloga svijeta, posebice iz Europe, jer je htio saznati kakva će biti škola, odnosno kakvo će biti obrazovanje za 21. stoljeće. U toj knjizi piše da će jedno od presudnih pitanja biti, kako razriješiti napetost između duhovnog i materijalnoga. Može li se uz ovu filozofsko-teološku misao i odnosa na praktičnu teologiju razmišljati cjelovito? Ja vjerujem da je Kršćanska sadašnjost promicatelj instrumentarija kao što su udžbenici i vodiči za ono što se tiče vjeronauka u školi, kateheze itd.

Stanko Uršić:

Ja imam samo jedno pitanje. Što je danas prezime KS-a? Kad je počela prezime je bilo Centar za koncilska istraživanja, informacije i dokumentaciju, tako nekako. Što je danas prezime KS-a?

Adalbert Rebić:

Centar za koncilska istraživanja i dokumentaciju ostaje i dalje prezime naše Kršćanske sadašnjosti, premda više to ne navodimo kao podnaslov nego se to podrazumijeva. Inače, Kršćanska sadašnjost je danas društvo s ograničenom odgovornošću. Stavio bih naglasak na izraz odgovornosti. Sva je naša djelatnost djelatnost odgovornosti, i to naše odgovornosti pred Bogom i naše odgovornosti pred narodom i naše odgovornosti pred budućnošću. Nije stoga naša odgovornost samo pred našim vlasnikom – a vlasnik je KS-a Zagrebačka nadbiskupija – nego je naša odgovornost mnogo šira, odgovornost upravo u smislu koji sam malo čas izrekao. Mislim da je odgovornost naše prezime.

Bono Zvonimir Šagi:

Pretpostavljam da je dr. Uršić mislio simbolički kad je pitao za prezime. Ja mislim da je Kršćanska sadašnjost i dalje Centar i da želi biti Centar za koncilska istraživanja ako pod time mislimo ne papirnato istraživanje, nego istraživanje što i kako sada – kao što je Duh Sveti djelovao po Koncilu – djeluje po Crkvi. Mi kao crkvena ustanova želimo i dalje animirati i na konkretni način, koliko je moguće, publicirati. Zato ponavljam: teologija koja bi morala biti više u kontekstu sadašnjega vremena. I tu ne bi trebalo izostati Teološko društvo.

Aldo Starić:

Meni je također žao što se i dalje ne zovemo Centar za koncilska istraživanja.

Ali je istina da je i položaj KS-a sada drukčiji nego na početku. Mi smo zapravo oni koji određenu ulogu, odnosno službu, pokušavaju vršiti i prema mogućnostima. Znate i sami da su se oko KS-a kretali mnogi ljudi, ali su mnogi išli i svojim putem. Mnogo puta su stvari takve da se radi ono što se može raditi – i prema silama i prema mogućnostima. Ja sam isto nekad mislio da će, kad je došla slobodna Hrvatska, doći vrijeme kada će djelovanje KS-a biti više prisutno u javnosti. I sami vidite da smo zapravo u takvoj situaciji gdje su neka druga pitanja zasjenila teološku misao. I među crkvenim ljudima – čak među onim crkvenim službenicima priličnog ranga – smatralo se da su neke druge preokupacije preče. Ne moramo se mi svi s time uvijek slagati. Mi smo, pak, u vrijeme rata i nakon njega prvenstveno imali zadatak da preživimo. To je jadno, ali bolje da smo pokušali preživjeti u nadi da ćemo u malo bolja i drukčija vremena, vratiti izvornu impostaciju i da će taj smjer KS-a više doći do izražaja. Ali ljudi, vjerujte, treba nam i vizija – ali i ljudi nam treba.

Stjepan Sučić

Htio bih istaknuti nešto što je jako značajno. Tomislav Janko Šagi-Bunić prije nego što je osnovao KS sa svojim toliko spominjanim kolegama i prijateljima napisao je knjigu Misao i djelo. Ta knjiga je imala karakter časopisa i on je htio imati časopis, a neki njegovi kolege su neoprezno rekli da je to pravi časopis. On je rekao: Budimo mudri i nemojmo odmah reći da je to časopis, jer se znalo u kakvom dobu se živjelo. On, naime, nije imao dozvolu da objavi časopis nego knjigu. Zašto je Šagi napisao, Misao i djelo? Jer je misao bila važna! Zašto mu je trebao časopis? Prije i poslije toga je objavio niz iznimnih knjiga, no časopis mu je trebao za dijalog.

Nadalje, i on i njegovi kolege profesori s Teološkog fakulteta, fakulteta koji je bio istjeran sa Sveučilišta, spustili su se u Donji Grad na Trg kralja Tomislava, a kasnije na Marulićev trg i postali su profesori ne samo za taj fakultet nego za sveukupnu hrvatsku kršćansku javnost, možemo reći i mnogo šire – i to je njihova veličina. Oni su shvatili odgovornost da treba i razgovarati i objavljivati četiri do osam knjiga za narod i s njima se mora razgovarati o kulturnim potrebama naroda. Turčinović je više puta govorio: »Pa ne možemo mi propisati! Tolike su kulturne potrebe naroda!« Pošto je Kršćanska sadašnjost pokrenula deset časopisa, 30 biblioteka, objavila tisuću knjiga, ona pokazuje da je shvatila odgovornost prema kršćanskoj vjeri, zajednici, navješćivanju evanđelja, prema tradiciji hrvatskoga jezika i kulturi sveukupnog stvaralaštva. Pokazuje da je najozbiljnije shvatila Stepinca i Strossmayera, da ne govorim sad tolike druge, od bosanskih franjevaca i dalje. Kršćanskoj sadašnjosti je trebala agencija AKSA jer je bilo u pitanju hoćemo li mi opstati u vrijeme kada nas se nesmiljeno klevetalo, ne samo kad smo dobivali batine od komunističkog sustava nego se po cijelom svijetu klevetalo Stepinca i sve drugo. KS je odgovorio agencijom. Tom istom krugu je bio potreban i pisac o splitskom metropolitanskom kaptolu i o Katoličkoj crkvi u Slavoniji iz doba turskoga vladanja. Bili su potrebni kongresi, mariološki simpoziji i nije bilo kraja tim aktivnostima, što znači da je taj gremij prepoznao kulturne potrebe hrvatskog naroda, vjerujući u budućnost Crkve i svima nama otprilike dajući do znanja da je komunizam neka hereza koja će prije ili kasnije nestati. Oni su radili za budućnost. Oni su ovaj naš glavni grad obilježili iznimnim stvaralačkim djelom na trgu Marka Marulića, kraj Sveučilišne i nacionalne knjižnice, kraj Metropolitane, kraj dva fakulteta i obližnjega Sveučilišta. To nisu samo simbolička mjesta. Na stotinama tisuća knjiga piše »Marulićev trg

14«. Ta adresa, taj golemi program, nije samo dug prema velikanu hrvatske književnosti nego i dug prema Zagrebu, prema gradu onakvom kako je u Svescima pisalo – Grad postavlja pitanja svećeniku. Na grad koji postavlja pi- tanja teologiji i Koncilu odgovorilo se veličanstvenim projektom – Centrom za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije. Ja mislim da Kršćanska sadašnjost sada ima i veću zadaću i veću odgovornost. Ja osobno zahvaljujem za sve dobro koje sam primio od te ustanove i od njezinih prvaka. Vama čestitam na svemu što ste učinili i dužan sam, i svi smo dužni, još puno više učiniti ne samo za grad Zagreb nego za cijelu Hrvatsku koja se skuplja u nekoliko gradova, gdje se gotovo brišu i napuštaju vjekovni prostori, dragocjeni gradovi na kojima je potvrđen život ovoga naroda i život Crkve. I to može biti naš prilog svijetu. Budućnost knjige je sigurna. Nas toliko ima da možemo i moramo na to odgovoriti. A narod koji je pokazao kolike kulturne potrebe ima i koji je čitao i Sveske i AKSU i sve moguće teološke knjige pokazuje da su njegove kulturne potrebe i danas veće nego što mi to možemo procijeniti.

Anton Šuljić:

Možda je u ovim našim predavanjima i razgovorima premalo naglašeno da je Kršćanska sadašnjost od svojeg početka imala temeljnu orijentaciju odmaknuti se od takozvane salonske teologije te da teološku misao utjelovi, da ona obremeni, da dobije tijelo konkretne egzistencije ovdje na ovim prostorima. KS u tom pogledu ima osobite zasluge i značajne prinose. Gdje smo danas s teološkom misli u Hrvatskoj? Gdje je danas teološka misao koja može korespondirati s ovom našom stvarnosti i, povezano s time, može li ta misao supostojati u nekim europskim, pa i svjetskim relacijama?

Tonči Matulić:

Teološka misao u Hrvatskoj posljednjih je godina vezana i to je njezina tragika – da je vezana jednim, u velikoj većini, vanjskim pritiskom. To je po mom sudu problem koji se ugrađuje u samo teološko stvaralaštvo pojedinca, nas teologa. Mislim da je produkcija hrvatskih teologa na hrvatskom jeziku obilna, čemu svjedoče i vaše biblioteke kao i biblioteke drugih crkvenih i civilnih izdavača. Pater Bono je naznačio nešto što mi se čini važnim da, naime, teologija dođe u susret današnjem čovjeku, da s njim zapodjene razgovor, da njega

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti shvati, da njega prouči, da mu dâ odgovor. Ja mislim da će to biti moguće samo ukoliko napustimo vjekovječno opterećenje; kada kažem ovo ‘vjekovječno’ zapravo ono sklupčano s modernim vremenom, a kod nas se ono reflektiralo otkad smo stekli neovisnost i započeli demokratizaciju hrvatskog društva i tiče se statusa teologije unutar univesitas studiorum. Ja mislim da će teologija 21. stoljeća i teologija budućnosti odgovoriti na ono što ste vi rekli, a što ja smatram da je ključno, ukoliko se ona riješi kompleksa svoje znanstvenosti i tretira ono što je po mom sudu ključno, a već je u Aristotelovoj Metafizici postavljeno kao najviša znanost: Zato što ima najviši subjekt! Jer Boga moramo tretirati kao subjekt, a ne kao objekt. Mi vidimo da više velike teologije nema, da više nema velikih teoloških sustava. Naša teologija se danas pretvara u regionalne teologije – možemo ih nazvati sektorijalne teologije, teologije posebnih potreba kao što su ljudska prava ili feministička teologija pa teologija oslobođenja. Dakle, sve te pojedinačne teologije pokušavaju odgovoriti na konkretne izazove, na konkretne potrebe čovjeka. Kada je Augustin tematizirao problem, je li teologija znanost i u kojem smislu je teologija znanost, iznio je središnju misao koju mi moramo imati danas – i to je moje osobno opredjeljenje: Teologija je najprije mudrost, sapientia, odnosno sophia. Međutim, pazite paradoks! Rekavši da je teologija najprije mudrost, sophia, sapientia, ona upravo kroz tu tvrdnju postaje racionalna teologija. Zašto? Zato što je teologija ponajprije za nas ovdje relevatna egzistencijalno. Ona postaje pokazateljica, ukazateljica mudrosti života, a ljudski život, ukoliko uistinu želi biti življen na autentično i istinski ljudski način, nipošto se ne može odreći racionalnoga. Ja mislim da će teologija 21. stoljeća, i kršćanska teologija, imati šansu više raditi na tome da bude mudroslovlje. A mi znamo da smo mi ipak bogoslovlje i da smo mudroslovlje u našem tradicionalnom crkvenom jeziku prepustili filozofiji. Vidimo da se danas filozofija posve izgubila. Tu teologija može izvršiti službu filozofije, kao što je dugo vremena filozofija vršila službu teologije.

Stipe Bagarić:

Htio bih, s obzirom na ovu temu, podsjetiti da Kršćanska sadašnjost još uvijek živi na krhotinama Teološkog društva. Budući da mnogi koji rade osjećaju zabrinutost, po mom sudu je nužno i hitno revitalizirati Teološko društvo.

Peter Kuzmič:

Upravo na tom tragu mi slavimo 40. obljetnicu Kršćanske sadašnjosti i sjećamo se ne samo velikog entuzijazma nego i velike požrtvovnosti. Mnogi od nas smo uvijek od toga profitirali. Marulićev trg 14 je bilo kultno mjesto dijaloga, a i sanjanja drukčije i bolje budućnosti. Govorimo o budućnosti teološke knjige. Budućnosti teološke knjige nema bez budućnosti teološke misli, a mi zapravo nemamo prostora ni mjesta okupljanja na kojima je dolazilo do dinamičke i trajne izmjene mišljenja i stajališta. Mi danas imamo hiperprodukciju laika teologa, a sve je to negdje raspršeno. Mi više nemamo ni fakultetskih simpozija, koji su neophodni. Rečeno je da je tu Kršćanska sadašnjost izdala nekoliko tih zbornika. Mislim da treba snažnije naglasiti da je vrijeme da se Teološko društvo oživi. Danas je odgovornost teologije mnogo veća. Teologija, ali ne kabinetska, ne salonska, ne nasilna, nego angažirana teologija i etika koje nose neku transformativnu moć. Mi smo u vremenima koja se danas brže mijenjaju. Sve to treba promišljati, to trebamo zajednički učiti, pa i interdisciplinarno raditi. Danas sociolozi, teolozi, antropolozi i filozofi mogu mnogo toga postići na otvorenim forumima i zajedničkim izdanjima. I zatim pitanje: Profesori s KBF-a su pokrenuli Kršćansku sadašnjost. Danas imamo stotine laika koji diplomiraju teologiju, mnogi su svoja egzistencijalna pitanja riješili u vjeronauku, a mnogi lutaju, mnogi nisu došli studirati teologiju samo zato da ispune svoje vrijeme i riješe neka svoja osobna pitanja, nego žele biti angažirani. Tko će ih okupljati? Tko će ih nekamo usmjeravati? Da se ne dogodi da se dobije nova generacija disidenata zato što ih se ponekad praktično tretira, odnosno ignorira da se osjećaju drugorazrednim teolozima, jer misle da službeno monopol nad teologijom imaju svećenici!? Tu je niz tih pitanja. Da ne govorim da nam je potrebna teologija pomirenja, pa i teologija mirotvorstva. Štoviše, na ovim prostorima potrebna nam je i teologija dijaloga. Tu je islam, na susretištu smo vjera i ideologija, gdje teologija može biti i mnogo plodonosnija. Mnogo toga je napravljeno zahvaljujući Kršćanskoj sadašnjosti, ali mislim da su potencijali još uvijek veći od produkcije. Trebaju nam novi Šagi i Turčinović koji će malo energije i vizije prenijeti i na druge i okupiti novu teološku generaciju

Josip Baričević:

U čemu to Kršćanska sadašnjost može biti nova sada i za sutra? Danas se ograničujem na posebno područje života koje je posljednjih dvadesetak godina osobito važno. No što se tiče odnosa misli i djela, drago mi je bilo slušati sve što je rečeno. Kršćanska sadašnjost je bila ne trolist nego četverolist. Mislim na patra Boanventuru Dudu i na još neke druge. To što je postignuto, postignuto je, no sve to valjalo bi ostvarivati i u budućnosti i usuditi se stvarati novo. Naime, sada ću biti konkretniji. Što se dogodilo posljednjih 15 do 20 godina? Mi smo ušli u škole, razmišljali smo, djelovali smo. Kršćanska sadašnjost je na tom polju davala veliki i jedinstven doprinos i bilo je tada onih koji su bili angažirani u vjerskom odgoju i obrazovanju vjernika laika – možda nekoliko desetaka – a sada ih ima već gotovo dvije tisuće sa završenim sveučilišnim studijem. No ono čega smo se bojali dogodilo se. Velika je neravnoteža između školskoga vjeronauka i župne kateheze, odnosno vjerskog obrazovanja u crkvenoj, župnoj i drugim zajednicama, i to vapi za novim promišljanjem. Sada se vode prijepori – a često su to šuplji prijepori – o tome što je specifično za školu, a što za kršćansku zajednicu. Treba stvoriti ono što se teorijski i dobro imenuje, pišu se i knjige, pogotovo kolega Milan Šimunović i drugi, ali treba utjeloviti, odjelotvoriti misao, i to brzo. To očekuju naši pastoralni djelatnici. Stvoriti kvalitetnu komunikaciju, kvalitetne media-komunikacije, tiskane u prvom redu, a zatim da komunikacija bude doista takva da je govorena mnogim jezicima, takvim jezicima koji su doista razumljivi današnjoj djeci, mladima i odraslim ljudima. Stoga bih predložio – a vjerujem da to Kršćanska sadašnjost može postići u sljedeće tri godine, jer ima mladih ljudi, samo ih treba pozvati, okupljati i zajednički razmišljati – da se počne proučavati ono što je stvoreno u programima školskog vjeronauka i u vjeronaučnim udžbenicima i pokušati postići to da se govori praktično, utjelovljeno i što je specifično za školski vjeronauk i za župnu katehezu.

Božo Rudež:

Ja bih htio samo dragim profesorima postaviti jedno pitanje koje me već dugo muči. Zašto teološka, kršćanska misao, ideja duhovnosti u hrvatskom druš- tvu tako teško prodire u javnost? Zašto ona ne postane mjera, neću reći na razini Kantova moralnog imperativa ili biblijske zapovijedi, nego da pokuša utjecati na turbulentna, tegobna socijalna i kulturna previranja u hrvatskom društvu, koje u tranziciji nestaje, koje gubi svoj kulturni i duhovni identitet? Preskačem 40 godina i zadržao bih se na 2004. kada se pojavljuje, po mom skromnom sudu kao sociologa religije, briljantna enciklika pape Wojtyłe, Fides et ratio. Ja sam desetoricu različitih znanstvenika, jer moj ured i moja izdavačka kuća je na Kaptolu, molio da se organizira zajednički okrugli stol i da se pozovu ljudi iz društveno-humanističkih znanosti i teolozi te da se ta enciklika na neki način raspravi, da o tome ostanu i neki tekstovi, jer ona je i po mome sudu ono što se drži da je temeljna misao Drugog vatikanskog koncila, odnosno Gaudium et spes – da je čovjek bitan smisao svih ljudskih djelatnosti i duhovnih i materijalnih. Moje pitanje, dakle, glasi: Je li moguće u hrvatskim prilikama uprisutniti tu etičku misaonost da na neki način bude i javno prisutna? Odnosno: Zašto nema relevantnog dijaloga o konkretnim teološkim pitanjima?

Adalbert Rebić:

Dijalog o relevantnim teološkim pitanjima iziskuje više stvari. Treba više subjekata i treba više institucija. Prvo su subjekti važni, drugo su ustanove važne, treće je publika važna. To je simptomatično. Mi smo ponovo pokrenuli Teološke četvrtke, ali na njih dođe tridesetak ljudi i od tih tridesetak ljudi je devedeset posto vjernika laika koji nisu studirali teologiju, ali teologa, svaka čast iznimkama, nema, a nema ni studenata teologije. Pitam vas: Koliko danas studenata teologije ima ovdje? Koliko među nama ovdje ima mladih teologa? Prema ovome što ovdje vidim, dolazim do zaključka da naši mladi teolozi, čast iznimkama, nisu uopće zainteresirani za teologiju kao znanost, za teologiju kao govor o Bogu, nego su zainteresirani za neke druge stvari. Ne mogu se oteti dojmu da su zainteresirani za teologiju samo ako se njome mogu zaposliti i njome nešto zaraditi. Na kraju sve se vrti oko novca. Dobro, oko temeljnih životnih pitanja. No teologija je nešto više. Mi smo s Kaptola pobjegli i to pobjegli smo svjesno u svjetski, komercijalni, trgovački, naseljeni dio grada za koji se kaže da će biti vrlo brzo novi Mannhatan – samo

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti pogledajte što se sve oko nas gradi. Sve ovo što sam rekao je i misao kardinala Bozanića. Kad sam mu rekao da kanimo kupiti prostorije i preseliti se na križanje Heinzlove i Vukovarske, on je rekao: Imate pravo. Meni je to drago. Idite među narod Božji, nemojte mi se svi gurati tu na Kaptolu! Imam dojam da bi svi samo što bliže katedrali, a bježe od naroda Božjega! Rekao mi je direktor Privredne banke gospodin Mijo Jukić kad smo s njim pregovarali o tim novim prostorijama: Čestitam Vam da ste učinili taj iskorak i da ste došli ovamo gdje vam je mjesto i mislim da je ovo simboličan čin naše budućnosti, našega rada i naše teologije. Kršćanska sadašnjost će biti tu, među narodom, osluškivat će i raditi.

Ivan Golub:

Koristim priliku da izrazim čestitke Kršćanskoj sadašnjosti. Crkva na 14. veljače slavi blagdan, zapravo svetkovinu sv. Ćirila i Metoda. Ove godine liturgijsko je slavlje predvodio Čeh, kardinal Tomaš Špidlik i tom prigodom je rekao rečenicu u svojoj homiliji koja mi je došla na um dok slušam izlaganje o djelatnostima Kršćanske sadašnjosti, predstavljanje knjiga o njezinu djelovanju kao i ovu raspravu. Rekao je, naime, ovo u homiliji: Grgur Nazijanski, pjesnik, zapisao je: Ja želim svoj ostati i jezik dati Bogu da bi govorio grčki. I kaže Špidlik, Ćiril se smatrao duhovnim učenikom Grgura Nazijanskoga i uzeo je za zadaću: ja želim svojim ostati, svoj jezik dati Bogu da bi govorio slavenski! Kad smo došli u sakristiju, okrene se k meni kardinal Špidlik i rekne: Ti si dao Bogu svoja usta i svoj jezik da bi govorio hrvatski. Nadovezao bih se upravo na ovo. Trojica: Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav

Bajsić, moji prijatelji i suputnici jednog dijela životnog puta, koji su prerano otišli na drugu obalu – govorim kao svjedok – oni su dali svoja usta i svoj jezik da bi Bog govorio hrvatski. A ja njihovim nasljednicima i onima koji idu njihovim stopama, čestitajući ovu dugogodišnjicu, također želim da svoj jezik i svoja usta dadu da bi Bog govorio hrvatski i samo hrvatski. S tim mislima čestitam Kršćanskoj sadašnjosti!

Stjepan Brebrić:

Mislim da je ovo pitanje prevažno: Zašto teologija ne dopire do javnosti? I mi se u KS-u koji put pitamo: Za koga objavljujemo knjige? Međutim, primjećujemo da te knjige ipak nekud odlaze. Nadamo se da ne odlaze samo na police, gdje skupljaju prašinu. Primjećujemo da kvalitetna teološka knjiga pronalazi čitalačku publiku. Znači da netko ipak u ovoj sredini te knjige čita. Što se tiče teologa laika, mislim da kritika, kako ju je uputio profesor Rebić, djelomično stoji. Smatram da postoji interes, međutim postoji i kriza teologije. Danas su teolozi jako zabrinuti oko pokušaja da stvore neku originalnu misao, koja je toliko originalna i toliko znanstvena, da neki drugi teolog koji ima drukčiju misao čak ne razumije ni pojmovnik onog prvog teologa. Tako bi se netko, po meni, trebao početi baviti prijevodom teologije u teologiju. I to katoličke teologije. Čak ponekad u istoj disciplini. To je moje mišljenje, a pogotovo što se tiče odnosa teologije i znanosti, bez obzira kako je shvaćali, kao znanost ili kao tehniku. Mislim prvenstveno na humanističke znanosti. Kako se mogu uopće razumjeti ta dva diskursa kad se ne trudimo oko tumačenja osnovnih pojmova? Ja mislim da je glavni problem što teologija ne dopire do javnosti u tome što se ona ne može verificirati i taj mukotrpni teološki posao je takav da teolozi laici, koji su zaposleni u školi – to je istina i tu kritika stoji – često to shvaćaju više kao profesiju a manje kao poziv. Oni koji se iz neke svoje pobude bave teologijom, oni za život nerijetko zarađuju u nekom drugom zanimanju.

Možda zato i nemaju vremena doći na neke tribine.

Vlatko Badurina:

Meni se čini da u spomenutoj trojici utemeljitelja KS-a nalazimo odgovor kako pristupiti stvarnosti danas. Kad gledam Josipa Turčinovića, onda mi se čini da je on dobro poznavao i politiku i diplomaciju i ekonomiju. Ono drugo što je Šagi-Bunić imao, bilo je temeljito poznavanje teologije, posebice patristike.

Bajsić je bio povjetarac koji je uvijek izvana dao svježinu, što se vani događa, da se ne zatvaramo u sebe. Čini mi se da ćemo tek tada kada budemo imali te elemente moći stvoriti ono što su oni učinili.

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti

Božo Rudež:

Navodim tri razloga zašto sam počašćen ovim pozivom. Prvo, ja sam bio blizak zlatnom trolistu, patru Šagi-Buniću, profesoru Bajsiću i Turčinoviću s kojim sam donio na stotine i stotine naslova sa Frankfurtskog sajma i pomagao, koliko su me nosile mogućnosti i snage, da se te knjige i objave. Drugo, ja sam kao predsjednik Vjerske komisije i neko vrijeme kao viši činovnik Ministarstva kulture i doministar, imao izrazito plodnu suradnju sa Kršćanskom sadašnjošću i sa zlatnim trolistom, ali i sa Bonaventurom Dudom i Ivanom Golubom. O tome ću u svojim memoarima za desetak, petnaestak godina ispisati najljepše stranice moga boravka kao predsjednika Komisije i kao podministra kulture u nejunačkom vremenu. Samo bih odbacio jednu tezu koja je jučer ovdje bila generalno izrečena kod nekih sudionika, kakve je sve patnje i trpnje i križ nosila Kršćanska sadašnjost. Dragi prijatelji, svi slobodnomisleći ljudi u komunističkom režimu nosili su taj isti križ, samo ga je netko nosio teže, a netko lakše. Jučer je bio spomenut dijalog Blaževića i Bakarića oko inicijative da se Biblija prevede na hrvatski. Jure Kaštelan, moj prijatelj i učitelj, bio je svjedok tog razgovora i on je Bonaventuru Dudu uzeo pod ruku i odveo u CK Vladimiru Bakariću, koji je bio apsolutna moć u Hrvatskoj, i kad su Jure i Duda to predložili Bakariću, on je rekao: Sramota da Biblija već nije prevedena! I pitao je Juru koliko novca treba i učinili su sve. I ne bih se složio s tezom koja je jučer kod nekoliko sudionika izlagana, da je uspjeh Kršćanske sadašnjosti, usprkos komunističkim stegama i okruženju, bila prevara režima. Ja bih rekao ovako: U komunističkom režimu, u kojem sam bio i sâm, bilo je uvijek ljudi koji su sa mislećim ljudima, pa i sa Kršćanskom sadašnjosti, sjajno surađivali.

Hrvatska duhovnost i kultura bili bi siromašni bez Kršćanske sadašnjosti i ja vam želim da uvijek tako radite, ali na tragu velikih mislilaca i organizatora kao što su bili pater Šagi, profesor Bajsić i Turčinović.

Velimir Blažević:

O Kršćanskoj sadašnjosti, Centru za koncilska istraživanja i nakladničkoj kući, i posebno o Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost« svojevremeno su u našoj svjetovnoj i crkvenoj javnosti izražavana određena sumnjičenja i bili su izloženi različitim kritikama i optužbama kako na razini mjesnih crkvenih vlasti i Biskupske konferencije Jugoslavije, tako i kod najviših vlasti Crkve. Vodstvo KS-a i TDKS-a, međutim, nije izlazilo u javnost sa svojim odgovorima i obranama na ta sumnjičenja i optužbe.

Evo, ovo što je izrečeno na današnjem skupu o rezultatima četrdesetogodišnjeg djelovanja KS-a, najbolji je odgovor i najjača obrana KS-a i TDKS-a! Čulo se, makar i sa višegodišnjim zakašnjenjem, puno pohvalnih riječi i ocjena naročito o trolistu: Šagi­Bunić­Bajsić­Turčinović. Dakako, to nije bez značenja i za njihove bliske suradnike, kakvi su bili, da spomenem samo neke: prof. dr. Bonaventura Duda, pok. prof. dr. Anton Benvin, o. Bono Šagi i prof. dr. Adalbert Rebić, sadašnji direktor Kršćanske sadašnjosti. Danas su mogli doživjeti određenu satisfakciju i mogu biti ponosni na svoj skroviti i predani rad u Kršćanskoj sadašnjosti također i svi njezini djelatnici i zaposlenici, koji su se i sami mogli ponekad osjećati pogođenima sumnjičenjima i napadima na KS i TDKS

Možda, ipak, na ovome što je danas ovdje predočeno ne bi trebalo stati. Mislim da bi, za upoznavanja prave istine i za dobivanje potpune slike o KS-u i TDKS-u, bilo potrebno istražiti i dokumentirano prikazati, bilo na nekom simpoziju ili nekim zbornikom, kroz kakve su sve poteškoće morali proći i što su sve Šagi­Bunić, Bajsić i Turčinović poduzimali da se KS i TDKS ne ugase, a u čemu su i uspjeli!