Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima

Jure Zečević

u vod

Drugi vatikanski koncil (1962.–1965.), za Katoličku je crkvu bio ekumenski u oba smisla, i kao XXI. opći sabor, ali i kao koncil izrazito prisutne dobrohotne međukršćanske i dijaloške orijentacije, i to su veliki ljudi, duše evanđeoske širine, diljem svijeta i u nas, katolici, ali i drugi, prepoznavali, cijenili i nastojali Katoličku crkvu dalje graditi na tome.

U okvirima ovoga rada ne mogu, dakako, ulaziti u detaljnije prikaze svih pojedinačnih ekumenskih izdanja i drugih ekumenski relevantnih publikacija niti mogu sustavno obuhvatiti i prikazati sve vrste i oblike pokoncilskih ekumenskih doprinosa Kršćanske sadašnjosti, nego ću se morati ograničiti na tipski, egzemplarni i sumarni prikaz i vrednovanje.1

1 Ovdje valja imati u vidu tematsko-sadržajni kontekst ovoga rada. Naime, rad »Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima«, prema idejnoj koncepciji organizatora simpozija, nije imao cilj zahvatiti sva ekumenski relevantna područja djelovanja Kršćanske sadašnjosti, nego je on kontekstualno zapravo sastavnica tematskog

1. e kumenski do P rinos k ršćanske sadašnjosti

Nastojeći oko provedbe Koncila u našoj sredini, Kršćanska sadašnjost, odnosno ljudi koji su je vodili i nosili dali su značajan doprinos u prevođenju, objavljivanju, izučavanju i populariziranju svih koncilskih i pokoncilskih dokumenata, uključujući na osobit način i one ekumenske.

Kada se govori o ekumenskom doprinosu Kršćanske sadašnjosti kao institucije, onda dakako treba imati u vidu da je taj doprinos prvenstveno doprinos konkretnih osoba, koje su znatan dio svoga vremena i svojih životnih snaga utkali u tu ustanovu i u njezino koncilsko ekumensko usmjerenje. U okvirima ovoga rada moguće je poimenično prikazati ekumenski profil i djelovanje samo nekih najistaknutijih osoba.

a) Josip Turčinović

U kontekstu istraživanja doprinosa Kršćanske sadašnjosti ekumenizmu na našim prostorima nezaobilazna je uloga njezinoga »čelnog čovjeka«, Josipa Turčinovića. Nakon što je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper 22. veljače 1968. u crkveno-pravnom smislu osnovao Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, Josip Turčinović je kao ravnatelj te ustanove, animator svih pothvata, urednik časopisa i biblioteka i kreator cjelokupne, osobito izdavačke djelatnosti, uz Tomislava

J.

Šagi-Bunića,

istodobno i veliki oblikovatelj njezinog ekumenskog profila i poticatelj i nositelj njezinih ekumenskih aktivnosti.

Kao student Katoličkog bogoslovnog fakulteta osobno sam imao prigodu slušati predavanja prof. Josipa Turčinovića 2 iz kolegija Ekumenske teo ­

»ekumenskog bloka« predavanja, koji obuhvaća i sljedeća predavanja: »Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjošću« (Peter Kuzmič), »Kršćanska sadašnjost i pravoslavlje u nas« (Radovan Bigović) i »Dijalog kršć ana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome« (Esad Ćimić). Stoga je ovaj rad, da se izbjegnu ponavljanja, zamišljen da na određeni način bude i komplementaran s tim predavanjima. Stoga će dio svojih očekivanja od ovoga rada čitatelj morati pokušati ispuniti i lektirom ostalih navedenih radova.

2 Ekumensko i interkonfesionalno zanimanje dr. Josipa Turčinovića očituje se već i u izboru teme njegove doktorske disertacije (1966.): Odnosi Istočne i Zapadne crkve kod Krste

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima logije i Otajstva Trojedinoga Boga i mogu posvjedočiti da njegov govor nipošto nije bio puko »obavljanje profesorskog posla« i da je, s onu stranu svakog formalizma, s velikom kompetentnošću, predanošću i osvjedočenošću upućivao i uvodio studente upravo u evanđeoske temelje i koncilske osnove katoličkog ekumenizma.3 Studenti su ostajali razočarani, kada bi, ponajviše zbog svoga rada i obveza u Kršćanskoj sadašnjosti, morao izostati s tih predavanja.4

I kroz svoje djelovanje na Fakultetu i kroz svoju odgovornu službu u Kršćanskoj sadašnjosti dr. Josip Turčinović postaje svojevrsnom »ekumenskom luči« na našim prostorima. Predvodio je ekumenska izaslanstva Katoličkog bogoslovnog fakulteta u brojnim prigodama, sudjelovao u međunarodnim ekumenskim programima, simpozijima i susretima, od onih u Hrvatskoj do onih u inozemstvu: Niederalteich, Chevetogne, Rim, Beograd, Luzern itd.

Ekumenski profil i način razmišljanja dr. Josipa Turčinovića ilustrirat ću jednim njegovim citatom iz travnja 1986. godine: »Ono za čim se ide jest, dakako, potpuno jedinstvo, kakvo Isus želi. Tu pak mi znamo prilično točno samo kako su se događale diobe i znamo da su one uvijek plod ljudskog grijeha. Ali čijega? To više ne znamo tako točno, to zna do kraja samo Bog. Zato on jedini može ponovno uspostaviti porušeno jedinstvo, za koje mi ne znamo ni kako će izgledati. Ali je sasvim sigurno, i to je ekumenizam, da put u to jedinstvo vodi kroz obraćenje svih, kroz dublju vjernost onim elementima, onim dobrima crkvenosti što ih svaka Crkva ili zajednica posjeduje, da ih što dublje i istinitije živi. Ako u svim zajednicama zavlada taj napor dubljeg proživljavanja vlastite crkvenosti, onda je to ujedno i put prema jedinstvu. A oblik i vrijeme u kojem će se to dogoditi, to zna samo Duh Božji.«5

Pejkića. Prilog povijesti teološke kontroverzije u prvoj polovici 17. stoljeća , na temelju koje je 1973. u Kršćanskoj sadašnjosti u Zagrebu, u nizu Analecta Croatica christiana , br. 5, objavio knjigu: Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665.–1731.)

3 Dr. Josip Turčinović izabran je 14. siječnja 1964. za asistenta pri katedri istočnog bogoslovlja Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje istočno bogoslovlje i crkvenoslavenski jezik a od 1967. i kolegij Otajstvo Trojedinoga Boga. Nakon habilitacijskog rada (1970.) na temu Antun Vramec (1538.–1587.) sporni hrvatski teolog (knjiga je objavljena 1995. u Kršćanskoj sadašnjosti u Zagrebu, u nizu Analecta Croatica christiana , br. 30), postaje i prvim pročelnikom 1974. osnovane Katedre za ekumensku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

4 To je izostajanje uspijevao nadoknaditi tako što je u malo vremena sažimao sve bitne sadržaje i osobne uvide.

Ekumenska teološka misao i djelovanje Josipa Turčinovića još su nedovoljno istraženi, iskorišteni i vrednovani, i budući da su oni nedvojbeno značajno pridonijeli ekumenskom ozračju u našoj Crkvi, bilo bi dobro to učiniti i u okviru jednog zasebnog sustavnog i temeljitog istraživanja.

b) Tomislav Šagi-Bunić

Uz dr. Josipa Turčinovića, jedan od najznačajnijih »stupova« kako Kršćanske sadašnjosti općenito, tako i njezine ekumenske usmjerenosti jest dr. Tomislav

J. Šagi-Bunić, koji je kao osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera izbliza pratio rad Koncila i sudjelovao u njemu. Tako je imao prigodu osobno iskusiti i njegovu ekumensku dimenziju, i – premda nije bio profesionalno djelatan na ekumenskom području (osim kao prvi tajnik Biskupske komisije za ekumenizam, koju je ustanovila Biskupska konferencija 17. lipnja 1967. godine, a kojoj je prvi predsjednik bio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper) – upravo je ta ekumenska dimenzija bila jedna od najuočljivijih i najjačih novosti koja je obilježila čitavo Šagi-Bunićevo pokoncilsko teološko stvaranje, predavanja, propovijedanja i druge oblike apostolata.6

S obzirom na prisutnost tradicionalne pretkoncilske polemičko-kontroverzističko-apologetske svijesti, Tomislav Šagi-Bunić zagovara ekumenizam ne samo u idejno-teorijskom teološkom promišljanju nego i u konkretnoj metodi i načinu međuosobnog odnošenja: »Ekumenizam je u iskrenom pri-

5 Usp. J. TURČINOVIĆ, Istrgnute misli za nezaborav, Zagreb, 2008., Kršćanska sadašnjost, str. 144.

6 Dr. Zdenko T. Tenšek, subrat pokojnog dr. Tomislava J. Šagi-Bunića u Kapucinskom redu, kao bliski poznavatelj njegove misli i djela na sljedeći je način vrednovao njegov ekumenski doprinos: »Kao tajnik Ekumenske komisije BKJ bio je inicijator mnogih ekumenskih pothvata na području tiska i najrazličitijih susreta. Na mnogim ekumenskim susretima, naročito na međufakultetskim simpozijima, za koje će kazati da su bili ’neko početno uvježbavanje doktrinarnog dijaloga’, pojavljivao se riječju i gestama i bio prihvaćan kao duhovni i teološki autoritet. Skupa s pokojnim Josipom Turčinovićem bio je uvjereni i ustrajni ekumenski čovjek do kraja svoga života.« Usp. prilog pokojnog dr. Zdenka Tenšeka dostavljen autoru ovoga rada.

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima jateljskom prilaženju k drugome, da mu dademo što mi imamo i da od njega primimo što nam on može dati, a ne u dijeljenju lekcija i zahtjevima da on učini to i to, pa da bismo ga onda mi udostojali svojom pažnjom.«7

Zapažajući i doživjevši, bilo neposredno bilo posredno, ekumenski i dijaloški duh Koncila na razini univerzalne Crkve, vodeći ljudi Kršćanske sadašnjosti su taj koncilski ekumenski duh i dijalog sagledavali u konkretnom kontekstu ovih naših prostora. U vlastitom djelovanju, u svojim radovima i nastupima, realistički su ukazivali, primjerice, na povijesnu opterećenost ekumenizma kod nas, osobito između hrvatskog pretežno katoličkog i srpskog pretežno pravoslavnog naroda, i trijezno ukazivali na potrebu izlaženja iz te uvjetovanosti. Tomislav Šagi-Bunić će, primjerice, još 1966. naglasiti: »Prije svega, od bitne je važnosti da svi shvatimo da ovo ekumenističko gibanje ima samo i isključivo duhovni i religiozni značaj. Ovo pitanje smatramo bitnim, suštinskim. Svaki vjernik i svaki svećenik mora ovo kod nas najprije i do srži razumjeti i shvatiti. Ekumenizam je čisto religiozna i duhovna stvar, to nije pitanje ovozemaljsko. To nije pitanje ni nacionalizma, ni patriotizma, ni političko, ni rasno, ni krvno, niti pitanje bilo kakvih ovozemaljskih interesa. To je pitanje naše vjere u Spasitelja našega Isusa Krista i u njegovu zaručnicu Crkvu. To je pitanje Kristove haljine koja je žalosno razderana.«8 On ne propušta niti posve konkretno, precizno i poimenično primijeniti: »Svi naši vjernici moraju jasno shvatiti da sjedinjenjem kršćana niti Hrvati postaju Srbima niti Srbi Hrvatima.«9

Svojim čestim ekumensko-teološkim »ekskursima«, svojim dubokim poniranjem u evanđeosko-kristološku bit ekumenizma, Tomislav Šagi-Bunić postaje jednim od najizrazitijih teoloških mislilaca ekumenizma kod nas. I za njegov ekumenski doprinos vrijedi da je njime uvelike prožeta današnja ekumenska teologija i ekumenska klima uopće u našoj Crkvi, te da bi i njega bilo potrebno pomno i sustavno istražiti kroz zasebni sustavni znanstveni rad.

7 Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Istrgnute misli za nezaborav, Zagreb, 2008., Kršćanska sadašnjost, str. 67.

8 Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, »Gdje smo s ekumenizmom?«, u: Glas Koncila, br. 1/1966., str. 3.

9 Usp. isto

c) Vjekoslav Bajsić

Ni ime Vjekoslava Bajsića, trećega u tome svojevrsnom »trolistu« Kršćanske sadašnjosti, ne može biti previđeno kada je riječ o njezinom ekumenskom i dijaloškom doprinosu. I dok su u Josipa Turčinovića i Tomislava Šagi-Bunića dominantne teme ekumenizma, međucrkvenih i unutarkršćanskih odnosa, promišljanje i djelovanje Vjekoslava Bajsića vezao bih više uz područje dijaloga općenito, ne samo međureligijskog nego prvenstveno međusvjetonazorskog. Baveći se pretežito filozofskim područjem, dr. Vjekoslav Bajsić utire put osobito dijalogu religije i znanosti, Crkve i društva, o čemu svjedoče već i sami naslovi njegovih radova: Granična pitanja religije i znanosti (Zagreb, 1998.), Filozofija i teologija u vremenu (Zagreb, 1999.), Dijalog, reagiranja, polemike (Zagreb, 2003.) itd.

Kozmologija koju sam kao student slušao kod prof. Vjekoslava Bajsića bila mi je jedan od najdražih kolegija, zahvaljujući uvelike i načinu iznošenja sadržaja toga predavača: logičan, skroman, kadar i najveće istine uobličiti u jednostavne i razumljive izričaje, s onu stranu površno-retoričkog i scensko-demagoškog imponiranja slušačima, ostajao je uvijek vjeran unutarnjoj biti stvari i povezujući to sa suvremenim antropološkim i prirodoznanstvenim uvidima pokazivao nam je ljepotu razložne misaonosti koja oblikuje i otvara vlastiti individuum i identitet naspram drugih identiteta, uključujući i onaj božanski. U pogledu zajedništva i zajedničkog življenja, Vjekoslav Bajsić uočava i podsjeća na jaz između svečano lijepe teorije naših nauka i propovijedi, na jednoj strani, i naše trajne nemoći da to postignemo u praksi, na drugoj strani. Uzrok tome on prati sve do naše podsvjesne i gotovo animalne razine: »Posve mi je nerazumljivo i nerado se mirim s tim što gradimo prekrasne teorije i propovijedi o zajedničkom življenju, a svaki se pokušaj na kraju skrši o tih nekoliko ‘zakona’ našega ponašanja, što borave negdje u podrumima naše svijesti.«10 Stoga on, naspram onih rudimentarnih, animalno-egoističnih impulsa kao primjerenu podlogu za sve oblike dijaloga i međukršćanskog razumijevanja, zajedništva i druženja ističe čistu religiozno-duhovnu kristološku motivaciju koja nas jedina može privesti i održati u zajedništvu: »Čudno je

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima koliko je teško shvatiti da se to druženje u Kristu zbiva samo radi druženja u Kristu i da se kršćansko zajedništvo gradi na jedan posve nov način.«11 d) Ekumenska obilježja Kršćanske sadašnjosti i njezinog djelovanja

Imajući općenito povjerenja u duh Koncila, uključujući i onaj ekumensko-dijaloški, »trolist« spomenutih, ali i druge osobe okupljene oko Kršćanske sadašnjosti omogućile su da nauk i intencije Koncila prožmu njihove unutarnje stavove i utječu na njihov ljudski i kršćanski profil, te su se kao takvi dosljedno pokazivali u svemu svome stvaralaštvu i djelovanju. Na taj način oni su – i Kršćanska sadašnjost po njima – postajali nositelji i sunositelji, promicatelji i supromicatelji koncilske ekumenske i dijaloške svijesti i dinamike na našim prostorima;12 »sunositelji« i »supromicatelji«, ukoliko u promicanju ekumenskog gibanja nije bila aktivna samo Kršćanska sadašnjost s ljudima oko nje nego i druge institucije i osobe13 . Osobito je značajno da su koncilski duh ekumenizma i dijaloga prihvatili i poticali naši biskupi, također i na javnoj i deklaracijskoj razini, o čemu zorno svjedoči njihov Pastirski poziv na oživljavanje ekumenskog duha i nastojanja, kojega su godine 1974. biskupi uputili svim vjernicima 14 .

11 Usp. isto, str. 77.

12 T. Šagi Bunić će izričito naglasiti: »Ekumenističko nastojanje bitan je sastavni dio ovoga Koncila. Vjernost Koncilu usko je vezana uz vjernost ekumenizmu«, usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, »Gdje smo s ekumenizmom?«, u: Glas Koncila , br. 1/1966., str. 3.

13 Opsežan prikaz ekumenskih aktivnosti na našim područjima dao sam u radu »Multikonfesionalnost hrvatskog društva i ekumenska nastojanja Katoličke Crkve u Hrvata do domovinskog rata«, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1996., str. 17–30., te u radu: »Ekumenska i dijaloška otvorenost Katoličke crkve u Hrvata«, u: F. PRCELA (priredio), Dijalog, Zagreb – Düsseldorf, 1996., str. 289–308. Za primjer mogu ovdje spomenuti Glas Koncila i ljude oko njega, Veritas te liturgijski časopis Živo vrelo i njegovu neko vrijeme stalnu rubriku »Duh ekumenizma«. Mnoštvo pojedinosti o ekumenskim zbivanjima i njihovim nositeljima sadrži i opsežna knjiga dr. Jurja KOLARIĆA pod naslovom Ekumenska trilogija , objavljena u Zagrebu 2005. godine.

14 Usp. Pastirski poziv svim članovima Katoličke Crkve u Jugoslaviji na oživljavanje ekumenskog Duha i nastojanja , Zagreb, 1974.

S obzirom na to koliki su naglasak dvojica čelnih ljudi Kršćanske sadašnjosti, Josip Turčinović i Tomislav Šagi-Bunić polagali na ekumenizam i dijalog, ne začuđuje da su upravo oni zajedno s dr. Ivanom Golubom još 1966., u Glasu Koncila inicirali i uređivali poseban Ekumenski bilten »Poslušni Duhu«. 15

Za izdanja međucrkvene, interkonfesionalne, ekumenske, međureligijske i svjetonazorske tematike, koja su u Kršćanskoj sadašnjosti odabirana, davana na prevođenje i objavljivana, a na kojima su potom obrazovane i odgajane generacije studenata teologije i drugih katolika i kršćana u Hrvatskoj, za privatne susrete i javne nastupe ljudi iz i oko Kršćanske sadašnjosti, od akademskih predavanja do tribina i okruglih stolova, zajednički se može reći da su gotovo uvijek nadahnuta s jedne strane brižnom skrbi oko vlastitog autentičnog evanđeoskog kristocentričnog identiteta,16 a s druge strane i istodobno poštovanjem i konstruktivnim te iskrenim dijaloškim pristupom naspram drugih i drukčijih konfesionalnih i religijskih identiteta.

U izdanjima Kršćanske sadašnjosti ekumenizam je prepoznavan kao autentična kršćanska vrijednost utemeljena na želji Isusa Krista u evanđelju. U njima se upućuje, primjerice, na to da je za svetu stvar ekumenizma potrebno nadahnjivati se evanđeljem i ljubavlju nadilaziti razmirice. U knjigama s takvom tematikom, koje je Kršćanska sadašnjost učinila dostupnima javnosti, potiče se na ekumensko otvaranje i često se opetuje da ekumenizam ni na ovim našim prostorima nema alternative. Naglašava se da ekumenska opredijeljenost ne smije ostati samo verbalne, deklarativne i načelne naravi i postaje jasno da kršćani pokoncilskog ekumenskog duha nisu kršćanski romantici i ekumenski sanjari izgubljeni u konkretnom vremenu i prostoru.

Iz objavljivanih tekstova, bilo u eksplicitno ekumenskoj biblioteci, u zasebnom nizu pod nazivom Ekumena, u kojem je do 2008. godine objavljeno okruglo trideset ekumenskih naslova 17, bilo u drugim knjigama, časopisima

15 Tada, naime, još nije postojala Kršćanska sadašnjost.

16 Tako npr. Josip Turčinović ističe: »U središtu naše vjere nisu neke teorije ili neka ideologija. U središtu onoga što kršćani vjeruju jest jedna živa osoba, jedan život, koji se utjelovio u našoj povijesti da bi djelovao u svim kasnijim životima koji su povjerovali u njega, odnosno u njegov put.«, u: J. TURČINOVIĆ, Istrgnute misli za nezaborav, Zagreb, 2008., Kršćanska sadašnjost, str. 18.

17 Naslovi knjiga u biblioteci Ekumena, koji se aktualno mogu nabaviti, nalaze se

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima i publikacijama Kršćanske sadašnjosti, zamjetan je utjecaj i prihvaćanje Koncila, vidljivo je da ti tekstovi polaze od stvarne situacije i da imaju istančan osjećaj za povijesni realizam, da su svjesni poteškoća koje proizlaze iz komunističko-ateističkog okružja toga vremena, i da se upravo zato zalažu za konkretno pastoralno i znanstveno-teološko otvaranje, za dijalog i suradnju Crkava i svih kršćana na ovim prostorima, naglašavajući osobito – s obzirom na povijesne prijepore – važnost izgrađivanja pozitivnih odnosa između Katoličke i Pravoslavne crkve. na sljedećoj web-adresi Kršćanske sadašnjosti: http://www ks hr/ knjizara php?kateg=7 &biblioteka=Ekumena z aključak

Važno je napomenuti da duh ekumenizma Kršćanske sadašnjosti ne treba tražiti samo u onim djelima koja se bave izravno ekumenskim temama nego on uvelike prožima i sva druga objavljivana djela, drugih teoloških grana i tematskih područja.

U kontekstu ratnih zbivanja s kraja stoljeća istaknuo bih i to da se ekumenski pristup u knjigama i drugim publikacijama Kršćanske sadašnjosti zalaže za to da se ekumenizam oslobodi baštinjenih nacionalnih, političkih, lingvističkih, viktimoloških i inih uvjetovanosti. Takav pristup nipošto ne ide za zataškavanjem problema i zanemarivanjem povijesnih rana, naprotiv, ističe se potreba trijeznog i nepristranog rasvjetljivanja svih prijepornih zbivanja koja opterećuju dva naroda, srpski i hrvatski, ali se predlaže i teži tome da se tim pitanjima primarno bave za tu problematiku kompetentne znanosti i struke, a da međucrkveni ekumenizam u što većoj mjeri postane ono što bi on u svojoj kristološkoj srži i trebao biti: teologija, teološki dijalog i izgrađivanje zajedništva Kristovih učenika i suradnja mjesnih sestrinskih Crkava prije svega na Crkvama svojstvenim i primarnim teološkim i pastoralnim područjima.

Ekumensko-dijaloška izdanja Kršćanske sadašnjosti opetovano ističu duhovnu i vjersku dimenziju ekumenizma, ističu da jedinstvo kršćana nije pitanje naše već Kristove volje i želje i da je to u konačnici pitanje naše kršćanske vjernosti Kristu.

Odabir objavljenih knjiga i tekstova Kršćanske sadašnjosti pokazuje da se u njima nastoji izbjeći neznanstvena, pamfletistička, svađalačka i neevanđeoska isključivost i da se nastoji promicati ekumensko-dijaloška otvorenost i suradnja.

Sve ovo nas dovodi do opravdanog zaključka da su se ekumenski profili ljudi koji su utemeljili i nosili Kršćansku sadašnjost, od njezinih početaka do danas, snažno odrazili i na ekumensku intonaciju, ne samo eksplicitno ekumenskog nego i sveukupnog izdavačkog programa Kršćanske sadašnjosti, na sva njezina tiskana izdanja i na sva ostala područja rada Kršćanske sadašnjosti.

I naposljetku, držim da sve što je u ovom radu prikazano čini opravdanim sljedeći zaključak: uz to što je bila snažni nadahnitelj, promicatelj i nositelj brojnih sastavnica ekumenskog gibanja na našim prostorima, Kršćanska sadašnjost je svojim izrazitim i snažno naglašenim ekumenskim obilježjem, kao jedva tko kod nas, pridonijela afirmaciji i razvoju ekumenske i dijaloške svijesti i kulture prvenstveno među katolicima, potom i među kršćanima drugih Crkava, a također i među pripadnicima drugih vjeroispovijesti i svjetonazora.

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

Prisjećanja

Peter Kuzmič

Zamoljen sam da iz osobnih sjećanja nešto kažem o »suradnji hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti. Kao prvo, moramo ustvrditi da organizirane hrvatske ekumene u vrijeme nastanka Kršćanske sadašnjosti nije bilo. Bilo nas je nekoliko entuzijasta koji smo razjedinjenost kršćanstva smatrali skandaloznim, koji smo ozbiljno uzimali Isusovu molitvu o jedinstvu njegovih sljedbenika i kojima je Drugi vatikanski koncil svojom otvorenošću i smjerodavnim dokumentima pokazao put. Kršćanska sadašnjost je zapravo bila naša hrvatska, i šire, južnoslavenska ekumena. Budući da često naglašavam da nema teksta bez konteksta, moram nakratko osvijetliti pozadinu iz perspektive reformiranog i evanđeoskog kršćanstva. U Berlinu se 1966. održavao Kongres za evangelizaciju svijeta, na koji je dr. Josip Horak, pastor baptističke crkve u Zagrebu, predsjednik Saveza baptista Jugoslavije, jedan od potpredsjednika svjetskih baptista (inače, mnogima glas prepoznatljiv preko radija Monte Carlo), vodio mladog zagrebačkog liječnika dr. Branka Lovreca. Horak i Lovrec su u Berlinu došli na ideju, naizgled neostvarivu, no vrijednu pokušaja: pozvati glasovitog evangelizatora ekumenske širine, Billyja Grahama, u Zagreb. Billy Graham se začudo odazvao pozivu, ali pod jednim uvjetom: »Da surađujete sa svima, jer ja ne idem na skupove koji isključuju neku Crkvu ili konfesiju!« Tako su lideri nekih Crkava bili »natjerani« da se počnu sastajati, dogovarati i zajedno moliti. Kardinal Franjo Šeper iz Rima je dobio »zeleno svjetlo« da Billyju Grahamu ustupi prostor – tada se, naime, nije mogao dobiti javni prostor – nogometnog igrališta Dječačkog sjemeništa na Šalati i u lipnju 1967. održan je tamo impresivan skup. Vrijeme je bilo kišovito, nazočno je bilo nekoliko tisuća ljudi, a autobusi su pristigli iz čitave bivše države... Uz blagoslov uzoritog kardinala Šepera, u prvom redu na platformi sjedio je i Tomislav Janko Šagi-Bunić, i neki drugi poznati djelatnici Katoličke crkve koje je kardinal Šeper delegirao da predstavljaju nadbiskupiju, ali i ekumenski orijentirani klerici i laici Pravoslavne crkve uz vjernike i simpatizere svih Crkava reformacijske baštine. To je za mnoge bio šok, prvi bogoslužbeni susret s, kako bi to rekao Juraj Kolarić, »kršćanima na drugi način«, a za mnoge od nas (ja sam tada bio student teologije) taj je evanđeosko-ekumenski skup predstavljao veliko ohrabrenje.

Drugi detalj iz gore spomenute pozadine jest činjenica da su mene osobno u to vrijeme u svijet ekumene najprije uveli moji profesori teologije s dva sveučilišta, odnosno s teoloških učilišta na Zapadu, među kojima su neki kao protestantski promatrači sudjelovali na Drugom vatikanskom koncilu. Oni su o tome – sudjelovanju na Koncilu – govorili s entuzijazmom, širili su horizonte i rušili predrasude. Dakako, sjećam se da su, dok smo raspravljali o Dogmatskoj konstituciji o objavi Dei Verbum i Dekretu o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, spomenuli Tomislava Janka Šagi-Bunića, koji je bio Šeperov samozatajni, ali prepoznatljivo kreativni i izuzetno produktivni teolog na Drugom vatikanskom koncilu.

Treće, koju godinu kasnije, ali još u inozemstvu, u jednoj sam teološkoj knjižnici listao Journal of Ecumenical Studies i vidio velik članak o teologiji u Istočnoj Europi, u komunističkom svijetu. Sadržaj članka bio je obeshrabrujući: tvrdilo se da u Istočnoj Europi nema nikakvih posebnih inicijativa, da je sve ugušeno, tmurno, pasivno, samo se tu i tamo nešto događa u Poljskoj i možda u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Ali onda nailazim na podnaslov: »Zagreb – trojka.« Tada sam prvi put otkrio njih kao »trojku«: Šagi-Bunić, Bajsić i Turčinović.

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

Godine 1972. pozvao me je prezbiterij Evanđeoske (pentekostne) crkve da se vratim jer se osnivao Biblijski teološki institut, koji je kasnije prerastao u Evanđeoski teološki fakultet. Prekinuo sam doktorski studij u inozemstvu (bavio sam se tekstualnom kritikom Novoga Zavjeta), želeći ga nastaviti u Zagrebu. U tom su me nastojanju ohrabrili Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi-Bunić i Bonaventura Duda. Od patra Dude sam saznao da KBF nema stručnjaka za tekstualnu kritiku: »Za to bi trebao iz Münstera dolaziti Kurt Aland, a za to nema novaca. Mi nemamo novaca niti za biblioteku. Morate promijeniti temu, jer vi ćete biti prvi protestant koji će kod nas doktorirati.« Tada mi je pater Duda predložio da istražim rad biblijskih društava i nastanak njihove Biblije te kroatizaciju Vuk-Daničićeva Svetoga pisma i njegova mnogobrojna izdanja, a Turčinović je taj prijedlog kao pročelnik ekumenske katedre svesrdno podržao s obrazloženjem da se radi o najrasprostranjenijoj, a možda i najutjecajnijoj knjizi na srpskom i hrvatskom jeziku. On je kasnije tu dizertaciju uvrstio u svoju biblioteku Analecta Croatica christiana. Tako je moja prva knjiga na hrvatskom jeziku izašla upravo u Kršćanskoj sadašnjosti, a njezino javno predstavljanje na izložbenom prostoru Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu i odjeci u popularnim medijima, tiskovnim i elektronskim, kao i prikazi u stručnoj literaturi, bili su eksplicite, a ponekad i intrigantno, ekumenski obojeni.

U to smo se vrijeme često susretali. Spomenuta trojka ne samo da je bila puna entuzijazma nego i izuzetno požrtvovna, kako smo višestruko ponavljali prema naslovu jednog tada popularnog njemačkog teološkog bestsellera – »Für die Sache Jesu.« Radili su danonoćno. Turčinović je, moram s najvišim poštovanjem ustvrditi, doslovno izgorio na poslu »za Isusovu stvar«. Duboko me impresionirao njegov briljantan teološki um, rijetka kombinacija analitičke preciznosti, proročke odvažnosti i strateške poduzetnosti. Mogao je postati jednim od najutjecajnijih hrvatskih teoloških pisaca, ali on je, vrlo često plivajući protiv struje općeg društvenog raspoloženja, gradeći institucionalnu infrastrukturu i mudro pregovarajući s mnogima iz crkvenog i tadašnjeg poslovnog svijeta, omogućio drugima da pišu i objavljuju. Josip Turčinović se neprekidno kretao u poznatom zagrebačkom trokutu: predavanja na KBF-u, administracija KS-a na Marulićevom trgu te propovjedničko-pastoralni angažman u kapeli Ranjenog Isusa pod neboderom na početku Ilice. Živo se sjećam i kako me je uveo u neke svoje seminare, a posebice kada mi je prije jedne tribine rekao: »Evo, i dvorana ‘Vijenac’ Vam je otvorena.« U KS-u, u onom znamenitom višenamjenskom »dnevnom boravku«, znali smo ponekad razgovarati do dva, tri sata ujutro. Njega su zanimala sva suvremena teološka kretanja. Posebno se sjećam jednog razgovora, u gluho doba noći, o teološkoj metodologiji i socijalnim potencijalima teologije oslobođenja. Ubrzo sam shvatio da njega teologija oslobođenja prvenstveno ne zanima kao južnoamerički pokret oslobođenja koji je tražio sintezu osloboditeljskih motiva u marksizmu i u Bibliji, naročito u knjizi Izlaska, nego da ga je iznad svega to zanimalo zato što je za njega sva teologija trebala biti preobrazbeno angažirana. Teologija je trebala svoju socijalnu dimenziju kojom otkriva, razumijeva i mijenja svijet. Tada je došlo i do prvih prijedloga i dogovora da se Gustavo Gutiérrez, klasik teologije oslobođenja, prevede na hrvatski jezik.

Marulićev trg 14 nije bilo samo mjesto gdje su se planirala izdanja knjiga i časopisa već je tamo bio i laboratorij ekumenizma, središnja adresa ekumenizma u bivšoj Jugoslaviji. Tu je dolazilo do interkonfesionalnih i interdisciplinarnih susreta. Sjećam se da sam upravo na tome mjestu imao priliku upoznati i Branka Fučića i Josipa Bratulića i Dražena Budišu i mnoge druge. U KS-u se mnogo toga događalo: mnogi dinamični i plodonosni susreti, I/we have a dream vrsta sastanaka i vrlo značajni planovi.

Vraćam se na već spomenuto značajno mjesto – kapelu Ranjenog Isusa. Sredinom sedamdesetih godina moji su studenti teologije s Črnomerca bježali sa svog nedjeljnog bogoslužja da u pola dvanaest ili malo ranije (da zbog gužve ne ostanu vani, stisnuti u gužvi između Kapele i Name, ugroženi od tramvaja koji se u vrijeme mise teško probijao kroz gomilu za koju nije bilo mjesta u stisnutom prostoru premale Kapele) stignu slušati Turčinovića. Sjećam se da mi je jednom Josip rekao: »Znate, mene neki moji već optužuju da previše propovijedam kao protestant.« Na to sam mu odgovorio: »Pa možda je to kompliment, jer je u protestantizmu propovijedana, živa riječ uvijek u središtu bogoslužja.« On je doista propovijedao živu i relevantnu Riječ na jedan izazovno-transformativni način. Ljudima je bilo žao kad je onako, njemu svojstveno, neponovljivo, mahnuo rukom: »A sada stanimo!« Umjesto protestantski prepoznatljivog Amen – »stanimo i ispovjedimo svoju vjeru«.

Značajni su bili i improvizirani sastanci u podrumu poslije mise te pozivi na ručak u restorane. Sve su to bili ekumenski susreti. U tom kontekstu moram spomenuti još nešto. Turčinović je, zajedno sa Šagi-Bunićem, koji je o tome i pisao kao koncilski teolog, sanjao o ekumenizmu, predavao i pisao, a potom i organizirao nekoliko neformalnih susreta: svojevrsni brain storming. Na njima je nekoliko puta bio prisutan i pater Duda, pa i Jerko Fućak. Iz svojih sam bilježaka probrao neka sjećanja. Turčinović je ustvrdio: »Mi smo ekumenski nepismeni! Kako to prevladati?!« A Duda je rekao: »Ali mi smo i biblijski neishranjeni, a Biblija je ekumenska knjiga par excellence.« Biblija je, kako je samo Duda to znao reći, »mjerodavna i smjerodavna«. Susreli su se, dakle, bibličar i ekumenski teolog da razmotre kako spojiti Bibliju i ekumensku viziju. Turčinović je to otprilike ovako posložio: treba nam prvo abeceda ekumenizma, opća informacija, pa je tako nastao Poslušni Duhu, časopis koji je nažalost izlazio kratko vrijeme. Spomenuta je (dr. Zečević ) već i biblioteka Ekumena, pa neću ponavljati. Drugo, treba rušiti predrasude, širiti horizonte, spoznaje i slobode. Sjećam se kako je uredniku AKSE rekao: »Od sada treba redovito u svakom broju izvješćivati o ekumenskom svijetu.« U to je vrijeme i Glas Koncila neke stvari ekumenski poticao i objavljivao. Nažalost, mnogo toga je u međuvremenu zamrlo, pa bi, čini se, neke ekumenske ideje trebalo ponovno oživjeti. Treće, argumentirao je neumorni strateg Turčinović, uz svestranu Šagijevu osobnu otvorenost i naglasak, kako »moramo slijediti koncilsku Crkvu«, treba stvarati prostor za dijalošku atmosferu. Upravo je KS bio taj prostor. Četvrto, tražiti i(li) izgrađivati oblike, odnosno modele kooperativne budućnosti. Turčinović je, a Šagi-Bunić ga je, ponavljam, u tome sadržajno i metodološki podržavao, govorio i o tome da mi na našoj vjetrometini, pod opterećenjem prošlosti, raspeti između Sjevera i Juga, Zapada i Istoka, zapravo ne razumijemo važnost ekumenizma, ne samo u smislu traženja jedinstva kršćana nego i šire u promicanju mira i konstruktivnog suživota naroda i vjera na ovim prostorima. Njih dvojica su prije svih detektirala neke kušnje i dvojbe onih koji smatraju da ekumenizam ugrožava identitet te da je on, zapravo, poput liberalne demokracije, koja je kasnije došla, neko »koncilsko pomodarstvo«, samoprolazni proizvod Zapada i njegovih navodno pseudoprogresivnih ideologija. Dakle, jedan od mitova postprosvjetiteljskog optimizma u neku zajedničku budućnost čovječanstva. Na tim, ponajčešće spontanim ekumenskim razglabanjima, Šagi-Bunić je znao reći: »Ali Koncil nas obvezuje«, a povremeno prisutni Duda je onda znao onako evanđeoski došapnuti: »I Isus kaže i moli da jedno budu«, pa smo tako negdje između Isusa, Koncila i Kršćanske sadašnjosti, sanjali bolju budućnost. I moram kon- statirati da tu nije bilo pasivnog držanja, ni kalkuliranja, ni samoisticanja, ni samopravednosti, nego aktivno sudjelovanje, prihvaćanje i ostvarivanje tog duha, i Isusovog i koncilskog.

Dodajmo još jednu važnu stvar: Biskupska je sinoda ujesen 1974. zasjedala u Rimu, razmatrajući evangelizaciju svijeta. Nekoliko mjeseci prije toga (u srpnju) je u švicarskoj Lausanni održan izuzetno uspješan Međunarodni kongres za evangelizaciju svijeta. Prema mišljenju časopisa Time, najširi i najreprezentativniji skup održan u povijesti Crkve. Lausannski kongres je okupio više od 3 500 sudionika (od toga 2 700 delegata) iz preko 150 zemalja svijeta, zastupajući uglavnom sve segmente kršćanske Crkve koji evanđelje Isusa Krista i evangelizaciju svijeta smatraju važnom zadaćom. Lausanna je u smislu povezivanja evangelizacije svijeta i traganja za jedinstvom kršćana nastavila viziju kojom je ekumenski otpočelo 20. stoljeće na povijesnoj Misijskoj konferenciji u škotskom Edinburghu 1910. godine. Sjećam se kako je na tom kongresu u Lausanni došlo do otvorenog negodovanja nekih skupina južnoameričkih protestantskih lidera zbog aktivne prisutnosti predstavnika vatikanskog Tajništva za jedinstvo kršćana, dok su neki iz Grčke protestirali protiv sudjelovanja pravoslavnih teologa i eksperata za ekumenizam. I jedni i drugi su tvrdili da su oni kao manjinske Crkve u svojim zemljama u prošlosti bili progonjeni od moćnih većinskih Crkava, a da ih i u sadašnjosti ti isti aktivno diskriminiraju. Ovaj dvotjedni radni kongres je ipak, unatoč tim i inim napetostima, protekao u ekumenskom duhu razumijevanja i suradnje, a njegov najznačajniji trajni rezultat bio je teološki dokument »Lausanne Covenant«. Opet je znakovito da je dalekovidni ekumenist Šagi-Bunić taj protestantsko-ekumenski dokument brzopotezno preveo i kao »Lausannski pakt« objavio u Svjedočenju prije nego što su naši biskupi krenuli na Sinodu u Rim da raspravljaju o istoj temi.

Naravno, postavlja se pitanje, a i na ovom skupu je već aktualizirano, o plodovima svih tih nastojanja. Kratko, telegrafski, preskačući osnivanje Teološkog društva, u čije je članstvo Šagi-Bunić pozvao protojereja Jovana Nikolića i mene, i na neki nas način nagovorio, ističući da smo i mi dio Kršćanske sadašnjosti. Dodajmo i to da je Turčinović u to vrijeme pokrenuo Ekumensku tribinu Grada Zagreba, čije je vodstvo potom delegirao meni, a kasnije i Željku Bajzeru. Jednom mjesečno smo se sastajali u Institutu za teološku kulturu laika, a sve je počelo u KS-u. Na Marulićevom trgu se dogovaralo, a

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti realiziralo na Institutu za teološku kulturu laika. Svojim smo dobro posjećenim okruglim stolovima upoznavanja i dijalogiziranja zatim krenuli od crkve do crkve: od pravoslavne na Cvjetnom trgu do evangeličke (koja je tada pod vodstvom seniora Vlade Deutscha bila ekumenski izuzetno aktivna) u Gundulićevoj pa do baptističke u Radićevoj (gdje nas je uvijek rado primao tadašnji pastor Josip Horak) i tako dalje sve do najekumenskijeg zagrebačkog župnika Franje Juraka na Selskoj.

Nadalje, pored onoga što je nanizao dr. Zečević, treba spomenuti neka posebna ekumenska izdanja od međunarodnog značaja. Ponajprije je tu Međunarodno izdanje Biblije, najekumenskije »knjige nad knjigama«. Moj pentekostalni subrat i srednjoškolski katehet u Zagrebu, sada akademik, Borislav Arapović, koji je napustio posao menadžera u IBM-u u Stockholmu i tamo osnovao Institut za prevođenje Biblije (ponajprije na neslavenske jezike zaboravljenih nacionalnih manjina unutar tadašnjega Sovjetskoga Saveza) silnom je energijom i vizijom krenuo u niz raznorodnih pothvata za produkciju i distribuciju Svetoga pisma. Kada sam ga jednom zgodom posjetio u Stockholmu i pripovijedao mu o biblijskim izdanjima naše Kršćanske sadašnjosti, on me je zamolio da ga povežem s Turčinovićem. »Mogli bismo prirediti jedno međunarodno izdanje hrvatske (zagrebačke) Biblije«, govorio je Arapović. I dogovor je postignut. Velika pentekostalna tiskara Evangeliipress u Orebrou u Švedskoj tiskala je to izdanje na finom biblijskom papiru. Sjećam se da je Turčinović neprestano razmišljao kako taj papir uvesti u domovinu. U pripremama za to izdanje Biblije suočili smo se s jednom dilemom koja je mogla minirati cijeli pothvat. Naime, protestanti deuterokanonske (po njima: apokrifne) knjige Staroga zavjeta ne smatraju u istoj mjeri »nadahnutima«, pa ih stoga nema u njihovim izdanjima Biblije. Mene su zadužili da pronađem »ekumensko« rješenje, a ja sam, tragajući za njim, Turčinoviću donio jedno starije Lutherovo izdanje njemačke Biblije. Njega je to izuzetno zanimalo. Luther je, u prvim izdanjima, deuterokanonske knjige izdvojio i stavio u sredinu između dva Zavjeta s jednim malim predgovorom koji je otprilike glasio: »Ove knjige nisu nadahnute na istoj razini kao ostale kanonske knjige, ali su korisne i poučne za čitanje.« »To neće ići«, govorio je Turčinović, »ja moram od Rima dobiti odobrenje, jer to je sad naša Biblija, a ne protestantsko izdanje.« Na to sam pomalo provokativno napomenuo da je izdanje Zagrebačke Biblije bilo marksističko-kršćansko izdanje, jer je jedan od urednika, Jure

Kaštelan, bio član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. »Već ste radili s drugima i drukčijima«, nastavio sam. Na kraju sam predložio kompromisno rješenje: »Neka deuterokanonske knjige ostanu gdje jesu, a ispod naslova svake od tih knjiga neka piše: Ove knjige nema u hebrejskim i protestantskim izdanjima Biblije«. Turčinović je odvratio: »Kuzmiču, možemo li brisati to ‘hebrejskim’? Napišimo samo da toga nema u protestantskim izdanjima Biblije.« »Brisati! Zašto? Pa to je povijesna činjenica, bibličari znaju kako je kanon formiran«, odvratio sam. »To će nekima smetati. Moram pitati«, rekao je Turčinović. Uslijedili su korespondencija i telefonski razgovori, nakon čega je moj prijedlog ipak prihvaćen s time da je Turčinović onda dao tehničke instrukcije da se taj dodatak ispod naslova knjige tiska u kurzivu i u zagradi. On je kasnije to znao istaknuti kao primjer, jedan mali case study kako se ekumenskim dogovaranjima i kreativno odgovornim kompromisima mogu pronaći rješenja i za najsloženija pitanja.

Mnogo godina kasnije je Providnost htjela da dr. Adalbert Rebić – koji je već ranije sudjelovao u radu biblijskih društava – u vrijeme Domovinskog rata bude ministar za prognanike. Tada su, naime, ujedinjena biblijska društva sufinancirala posebno izdanje za prognanike kao i ekumensko izdanje Novog zavjeta.

Moj kolega, prof. Stjepan Orčić, direktor izdavačke kuće Dobra vest iz Novog Sada, 1982. izdao je jednu biblijsku konkordanciju koja je donekle opravdano kritizirana zbog nepreciznosti. U međuvremenu je Providnost htjela da je iz Osijeka u Novi Sad preselio novozavjetničar, dr. biblijskih znanosti, franjevac Tadej Vojnović, koji je na poticaj nas nekolicine nastavio tamo gdje je Orčić stao. Vojnović je, naime, uložio golem trud u pripremu eminentno ekumenskog djela enciklopedijskog značaja – dvotomne Velike biblijske konkordancije. Na tom su projektu surađivali i baptisti, pentekostalci i neki drugi, a izdavački se radilo o zajedničkom pothvatu naše Kršćanske sadašnjosti i novosadske Dobre vesti. Izuzetno značajno referentno djelo bez kojega je teško zamisliti ozbiljan studij Biblije jer je u njemu detaljno obrađeno sveukupno oko pedeset tisuća pojmova. Štoviše, mi smo prvi slavenski narod koji je dobio takvu konkordanciju. Zatim je Duhovna stvarnost iz Zagreba, na čelu s Brankom Lovrecom, izdala ilustrirani Biblijski priručnik. Predložili smo: »Branko, treba ići na jedno zajedničko izdanje s KS-om«, na što je on rekao: »Bi li to išlo?» Odgovorio sam: »Pa Turčinović je otvoren čovjek. To je biblij-

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti ski priručnik koji nije konfesionalno obojen. A ti ćeš od britanskih izdavača dobiti filmove i copyright besplatno.« Čini mi se da je već u prvom izdanju bilo tiskano deset tisuća primjeraka. Još jedna ekumenska uspješnica koja je značajno pridonijela biblijskom opismenjivanju i pastoralu našega naroda.

KS je nadalje tiskao Grčki jezik Novog zavjeta moje kolegice Nele Horak-Williams, ekumenski angažirane baptistkinje. Prisjetimo se zatim izdanja knjiga Dietricha Bonhoeffera, njemačkog evangeličkog teologa i mučenika, našeg zajedničkog, kako ga mnogi u Njemačkoj i drugdje nazivaju, »ekumenskog sveca«. Tomislav Ivančić, koji je na Bonhoefferu doktorirao u Rimu, preveo je knjigu Otpor i predanje. Ta je knjiga u KS-u doživjela nekoliko izdanja. Kasnije sam kao urednik Izvora imao priliku izdati još dvije Bonhoefferove knjige: Zajednički život i njegovo najpopualarnije djelo, Cijena učeništva. Treba u ovom kontekstu još istaknuti kako je znakovito što je prvo samostalno izdanje KS-a (prije Šagijeve Ali drugog puta nema) bila knjiga reformiranog pastora, utemeljitelja glasovitog Taizéa, Rogera Schutza, Dinamika provizornoga, koju je osobno preveo i za objavljivanje predložio istarski biskup Dragutin Nežić. Kasnije je Tomislav Pervan preveo bestseller (tada još) anglikanca Malcoma Muggeridga, Isus, čovjek koji živi. I Jürgen Moltmann, jedan od najpoznatijih protestantskih teologa dvadesetog stoljeća, prvi se put na hrvatskom pojavio u izdanju KS-a. Bila je to knjižica Tko je čovjek?

Zaključit ću s još dva primjera ekumenskog angažmana vezanih uz utemeljitelje KS-a. U listopadu 1992., dakle još uvijek ratne godine, u Osijeku je proširena te uz širokogrudnost tamošnjih franjevaca kapucina u samom središtu grada tako iznova za javnost otvorena knjižara Kršćanske sadašnjosti. Imao sam čast sudjelovati u Odboru koji je radio na tom poslu kao i na pripremama za tada održani simpozij o Josipu Turčinoviću i Kršćanskoj sadašnjosti. Mi se Osječani ponosimo što je tom prigodom naša knjižara Kršćanske sadašnjosti u Krežminu prolazu dobila, kao prva u Hrvatskoj, ime po dr. Josipu Turčinoviću.

Na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Strossmayerovom rodnom gradu Osijeku već se nekoliko godina unutar Tjedna kršćanske knjige i proslave Reformacije dodjeljuje, sada već prestižna, Ekumenska povelja za izuzetne zasluge na promicanju razumijevanja, dijaloga i suradnje među kršćanima različitih konfesija i denominacija. Laureate bira savjetodavni odbor uglednih kršćanskih lidera iz Zagreba, Sarajeva, Osijeka, Beograda, Novoga Sada i

Ljubljane/Maribora. Prošle je godine jednoglasno odlučeno da dobitnici Ekumenske povelje zbog svojih velikih zasluga trebaju biti, nažalost posthumno, T. J. Šagi-Bunić i Josip Turčinović. Posebice mi je bilo drago što su njihova rođena braća, na tom simpoziju prisutna, o. Bono Šagi i Roman Turčinović mogli u njihovo ime primiti ta priznanja.

Hvala Kršćanskoj sadašnjosti, a posebice njezinim dalekovidnim i poduzetnim utemeljiteljima. Prenosim ujedno čestitke i zahvalnost Protestantsko-evanđeoskog vijeća, jer smo svi neizmjerno dobili, i to ne samo izdanjima Biblije i biblijskih priručnika nego i mnogim drugim izdanjima i susretima koje sam kratko spomenuo.