Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Tema koja mi je povjerena dijelom se preklapa s nekim drugim temama, ali i shvaćena u užem smislu dosta je široka pa je potrebno ograničenje. Ograničit ću se samo na liturgijske knjige: njihovo priređivanje i izdavanje. Treba, međutim, imati na umu da ovo nije rasprava o liturgijskim knjigama uopće, nego pod sasvim posebnim vidom.

Cjelokupna briga oko prvih izdanja liturgijskih knjiga nakon Drugog vatikanskog koncila bila je povjerena Kršćanskoj sadašnjosti. Trebalo je u kratkom vremenskom razmaku prirediti vrlo mnogo tekstova, a za mnoge je tekstove to bilo prvo prevođenje na hrvatski jezik. Zato i doprinos Kršćanske sadašnjosti valja podijeliti na dva razdoblja, koja su dosta različita: razdoblje rada na prvim izdanjima liturgijskih knjiga i razdoblje nakon prvih izdanja.

U ovom pregledu moguće bi bilo ići kronološkim redoslijedom latinskih i odgovarajućih hrvatskih izdanja. No možda je ipak bolje prikaz organizirati oko uobičajene podjele na misal, obrednik, pontifikal i liturgiju časova.

a) Rimski misal

Na latinskom je najprije objavljen Ordo missae (1969.). Odgovarajuće hrvatsko izdanje objavljeno je iste godine pod naslovom Red mise (usporedo latinski i hrvatski, u skladu s ondašnjim crkvenim odredbama).

Cjelovit latinski misal izlazi 1970., a prvo hrvatsko izdanje izlazi tako da su u njemu zajedno uvezani Red mise iz 1969. i Misni obrasci iz 1973.

Editio typica altera izlazi 1975., a hrvatsko izdanje usklađeno s time objavljeno je 1980. U njemu je mijenjan prijevod i teksta koji u latinskom nije mijenjan. I ovo promijenjeno izdanje odobrili su hrvatski biskupi, ali nije slano u Rim na potvrđenje. Slično se dogodilo i s lekcionarom u izdanjima 1984.–1985.: tekstovi su promijenjeni, ali nije traženo ni novo odobrenje biskupa ni potvrđenje iz Rima. I inače, pogotovo kod lekcionara, nisu primjenjivani, u najstrožem smislu, propisi o izdavanju liturgijskih knjiga.

Za lekcionar izlazi najprije Ordo lectionum missae (1969.) s naznakama biblijskih tekstova za pojedina slavlja, a tipsko izdanje lekcionara u 3 sveska izlazi 1971.–1972. Tipsko izdanje nije obvezatno za raspodjelu te hrvatsko izdanje izlazi u manjim svescima drukčije razdijeljenima: razdjelu je vjerojatno nametao i prioritet izlaženja. Tri su sveska za nedjelje (A, B, C: 1969.–1971.), tri za svagdane (1970.–1971.) te jedan za Svetačka čitanja (1972.) i jedan za Prigodna i zavjetna čitanja (1973.).1

Hrvatsko izdanje lekcionara 2 ima dakle 8 svezaka, s time da su neki biblijski tekstovi samo u odgovarajućoj knjizi, npr. u obrednicima, a negdje je donesen samo uži izbor biblijskih odlomaka, npr. za ređenja, posvetu crkve i sl.

1 Svi su ti dijelovi lekcionara, osim Prigodnih i zavjetnih čitanja, objavljeni s promijenjenim tekstom. To je novi prijevod Duda–Fućak Novoga zavjeta (1985.), a čitanja iz Staroga zavjeta također su pregledana, ponajprije za nedjelje i blagdane.

2 U prvim izdanjima zapravo i ne dolazi naziv Lekcionar, nego Red čitanja.

Collectio Missarum de Beata Maria Virgine e Lectionario pro Missis de Beata Maria Virgine (1986.), hrv. Zbirka misa o blaženoj Djevici Mariji s čitanjima, 1988.

Neka hrvatska izdanja nemaju latinskoga predloška:

* Sveti tjedan, 1971. (izvadak iz misala i lekcionara: baš izvadak jer ti su dijelovi izvađeni i nema ih na svome mjestu u prvom izdanju misala; naznačeno je, međutim, da je to pastoralno izdanje).3

* Mise i čitanja blažene Djevice Marije (1971.): i ovo je tzv. pastoralno izdanje, premda je izvadak iz drugih liturgijskih knjiga.4

* Euharistijske molitve za mise s djecom, 1977.5

* Čin misi s izabranimi misami, 1980. (skraćeni misal na crkvenoslavenskom jeziku).

* Molitve vjernih, 1981.6

* Red euharistijske procesije i bogoslužje kvatri i prosnih dana, 1985.

* Evanđelistar i četveroevanđelje, 1989.7

3 Novije izdanje, nakon misala iz 1980.: Veliki tjedan, 1990.

4 Ne znam koji je bio motiv ovog izdvajanja. Istina je da i crkveni dokumenti i liturgijski priručnici govore o štovanju bl. Djevice Marije i svetaca, ali Marijina i svetačka slavlja u liturgijskim knjigama tvore jedinstvenu cjelinu i međusobno su izmiješana.

5 Izvornik je bio napisan na francuskom, a tek je naknadno preveden na latinski: Preces eucharisticae pro Missis cum pueris et pro Missis de Reconciliatione (1974.). Ove su euharistijske molitve dugo bile na pokusu, u misal su ušle tek u najnovijem izdanju (2002.), i to u dodatku. – Neslužbeni hrvatski prijevod Direktorija o misama s djecom, preuzet iz Službe Božje, 1974, 1, 17–29, objavio je Glas Koncila (1983.).

6 Zapravo je za ovu knjigu nekakav predložak ipak postojao (De oratione communi seu fidelium. Natura, momentum ac structura. Criteria atque specimina. Caetibus territorialibus Episcoporum proposita, 1966.), priređen međutim prije obnovljenoga liturgijskog kalendara i odgovarajućih liturgijskih knjiga. Ponuđena su 54 obrasca na latinskom i francuskom. I u misalu je ponuđeno 11 uzornih obrazaca sveopće molitve, no oni nisu ušli u hrvatski misal. Nisam potanko uspoređivao koji je odnos tih dviju ponuda i ovog našeg izdanja Molitve vjernih.

7 OURM 120 i 122 (1975: 82 i 84) spominje evanđelistar, a OLM (1981.) kaže da je »veoma prikladno da katedrale te bar one veće i posjećenije župe i crkve imaju evanđelistar« (br. 36).

* Dodatak Rimskom misalu , 1996. (jedan dodatak objavljen je i prije [1988.]; njegov je sadržaj, ponovno pregledan, uključen u ovaj drugi dodatak).8

* Sveopće molitve vjernika, I, 1995. (za nedjelje A B C, svetkovine i blagdane i posebne dane).

Rimski obrednik izlazi ovim redom:

* Ordo celebrandi matrimonium (1969.), hrv. Red vjenčanja, 1970.

* Ordo baptismi parvulorum (1969.), hrv. Red krštenja, 1970.

* Ordo exsequiarum (1969.), hrv. Red sprovoda, 1970.

* Ordo initiationis christianae adultorum (1972.), hrv. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, 1974.

* Ordo unctionis infirmorum eorumque pastoralis curae (1972.), hrv. Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, 1973.

* De sacra communione et de Cultu mysterii eucharistici extra Missam (1973.), hrv. Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, 1974.

* Ordo paenitentiae (1973.), hrv. Red pokore, 1975.

* De benedictionibus (1984.), hrv. Blagoslovi, 1987.

c) Rimski pontifikal

* De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi (1968.), hrv. Rimski pontifikal. Službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja, 1988.9

* Ordo confirmationis (1971.), hrv. Red potvrde, 1972.

8 Osim tekstova za novija svetačka slavlja, ovaj dodatak sadrži Euharistijsku molitvu koja se može upotrebljavati u misama za različite potrebe te Zavjetnu misu o Božjem milosrđu.

9 U ovu knjigu uvršten je na hrvatskom prethodno objavljeni Red posvete crkve i oltara (1980.). Nisam uspio saznati jesu li prethodno bili objavljeni i drugi dijelovi, npr. ređenja.

* Ordo dedicationis ecclesiae et altaris (1977.), hrv. Red posvete crkve i oltara, 1980.10 d) Liturgija časova

* Officium divinum: Liturgia horarum (vol. I–IV) (1971.–1972.), hrv. Božanski časoslov (1972.–1973.), izlazi u 6 malih sveščića: tzv. srednjak s nepromjenljivim dijelovima11 i 5 sveščića promjenljivih dijelova.

* Editio typica altera izlazi 1985.–1987., a promijenjeno hrvatsko izdanje, koje je i sada na snazi, izlazi u 4 sveska otprilike u isto vrijeme (1984.–1985.), ali prema prvom tipskom izdanju.

* Dodatak liturgiji časova, 1991. (?)12.

e) Ostalo

Variationes in novas editiones librorum liturgicorum ad normam Codicis Iuris Canonici nuper promulgati introducendae (1983.), hrv. Promjene u liturgijskim knjigama nakon Kodeksa, 1986.

Caeremoniale episcoporum. Ex decreto Sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum auctoritate Ioannis PP. II promulgatum, editio typica, 1984., hrv. Biskupski ceremonijal. Obnovljen prema odredbi svetoga općeg sabora Vatikanskoga II. a proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., 1987.13

Od liturgijskih knjiga Kršćanska sadašnjost nije izdala jedino liturgijsku pjesmaricu.14

10 Vidi prethodnu bilješku.

11 Na ovom sveščiću stavljena je naznaka »Pastoralno izdanje«. Ako je suditi po kompletu koji se čuva u Arhivu HBK, ovaj i još dva sveščića (4–5) nisu slani u Rim na potvrđenje. Na drugima naime (1–3) stavljen je žig Kongregacije s naznakom potvrđenja.

12 Priređeno je novo, dopunjeno izdanje, s najnovijim svecima i hrvatskim blaženicima. Tekst će uskoro biti poslan na odobrenje dvjema Konferencijama biskupa i nakon toga u Rim na potvrđenje.

13 Hrvatsko je izdanje uvršteno u niz Liturgijska pomagala, a latinsko je opremljeno kao i sve druge liturgijske knjige, s naznakom editio typica.

14 Rimsko izdanje postoji samo za gregorijansko pjevanje: Graduale simplex (1974.), Ordo cantus Missae (1972., 1986.), Jubilate Deo (1974., 1986.), Ordo cantus Officii (1983.). Druga

Ovo suhoparno nabrajanje latinskih i hrvatskih izdanja bilo je potrebno da bi se dobila što potpunija predodžba o opsegu i ritmu obavljenoga posla. Uočava se da je svaka hrvatska liturgijska knjiga izišla za svega godinu-dvije nakon latinske. U tom vremenu trebalo je tekstove prevesti, čekati odobrenje Konferencije biskupa i potvrđenje mjerodavne kongregacije iz Rima te napokon knjigu tiskati.

Prevođenje je najzahtjevnija dionica na tom putu. Sa svim sam se tekstovima susreo izbliza i intenzivno te mogu govoriti ne samo o dojmu nego i mnogo više od toga. To bi prevođenje, kako ga ja shvaćam, ali i cjelokupni posao, zaslužili vrlo visoku ocjenu. Priređivanje liturgijskih tekstova nije autorski, nego anonimni rad, pa nisam ni pokušao razaznati što je tko radio, ali se sasvim sigurno može reći da je to bila ekipa angažiranih i kompetentnih stručnjaka i da naša izdanja ne zaostaju za izdanjima velikih naroda, a u pojedinim vidovima čak ih nadvisuju.

Kad je riječ o liturgijskoj knjizi, valja reći koju riječ i o opremi. Za prva, privremena izdanja pretpostavlja se da će biti jednostavnija. Takva su i naša prva izdanja, no uz jednostavnost imaju i potrebnu urednost.

U prvim latinskim izdanjima format je jednak za sve knjige (24,5×17,5). Obrednici su opremljeni vrlo jednostavno, a ono što služi za misu svečanije (misal i lekcionar). Posebno je uredno, upravo uzorno opremljen lekcionar.

Sav je lekcionar, uključujući i obrednike i pontifikal, stao u tri sveska.

Za razliku od prva dva, treće tipsko izdanje misala opremljeno je vrlo svečano, i velikoga je formata (31×22).

Hrvatski misal u oba izdanja velikog je formata (29×21,5). U izdanju

1970./73. misni obrasci doneseni su u dvostupačnom slogu pa taj dio djeluje za liturgijsku knjigu nedostatno ugledno, makar se radilo o privremenom izdanju. U tom izdanju ilustracija (vinjeta) samo je na prednjoj korici, a u izdanju iz 1980. na prednjoj i na korici otraga te na hrptu i predlistu (sve iz izdanja prepuštena su Konferencijama biskupa. – Kršćanska je sadašnjost ipak sudjelovala i u tome, izdala je jednu pjesmaricu zajedno s Naddušobrižničkim uredom u Frankfurtu: Hrvatska crkvena pjesmarica , Zagreb – Frankfurt, 1976.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata hrvatskoglagoljskih spomenika). Osim toga, na početku većih cjelina ili važnijih slavlja donesene su slike ili vinjete jedne suvremene autorice (Emilija Karlavalis).

Lekcionar, odnosno Red čitanja, srednjeg je formata (24×17), što za privremeno izdanje može proći.

Obrednici su nešto manjeg formata (20,5×14,5), no složeni su uredno i pregledno. Za neke obrednike postoje i mala, »džepna« izdanja (za sprovod i bolesnike). Njihova je namjena vjerojatno druga, ali se nažalost nerijetko rabe i u samom slavlju.

Jedino su Blagoslovi različitog formata od drugih obrednika.

Mnogo je svečanije opremljen Evanđelistar. Format je 30×22, ukrašen je slikama i vinjetama iz jednoga starog zagrebačkog misala (1511.).

2. o bnovljena izdanja

liturgijskih knjiga

Nakon tridesetak godina iskustva s obnovljenim liturgijskim knjigama izišla su mnoga nova tipska izdanja latinskih izvornika, a 2002. objavljeno je treće tipsko izdanje najvažnije i najzahtjevnije liturgijske knjige, Rimskog misala. U povezanosti s time objavljena je posebna uputa o objavljivanju liturgijskih tekstova.15 Tu se potiče da se svi liturgijski tekstovi iznova pregledaju i ujednače.16

S vremenom su i u Kršćanskoj sadašnjosti i Liturgijskom vijeću (sada: Biskupska komisija HBK za liturgiju)17 nastale značajne organizacijske promjene pa se to moralo odraziti i na izdavanju liturgijskih knjiga. Dana 29. siječnja 1997. sklopljen je novi ugovor između Kršćanske sadašnjosti i Hrvatske biskupske konferencije. Liturgijsko vijeće prema tom ugovoru preuzima brigu oko tekstova te ih, »jezično i stručno lektorirane« predaje Kršćanskoj sadašnjosti za objavljivanje.

15 To je tzv. Peta uputa (Instructio »Liturgiam authenticam, 2001.).

16 Iscrpno o tome pisao sam u članku »Neke prevodilačke nedoumice u hrvatskome lekcionaru A–B–C«, BS 74/2004, 3, 675–703.

17 Po odluci hrvatskih biskupa od 21. siječnja 2008. ubuduće će se za priređivanje hrvatskih liturgijskih tekstova brinuti Hrvatski institut za liturgijski pastoral.

Prvi tekst objavljen nakon tog ugovora jest Red slavljenja ženidbe (1997.), a nakon tog izdanja Liturgijsko vijeće preuzima brigu i oko opreme. Od tada liturgijske knjige oprema akad. slikar Zdravko Tišljar (obrednici i pontifikal).

Za razliku od misala iz 1980., gdje su slike izrazito ilustrativne, ovdje je primijenjen više dekorativan pristup.

U tom drugom razdoblju poduzeti su ovi radovi: a) Rimski misal

Missale Romanum, editio typica tertia, 2002. – radovi na hrvatskom izdanju privode se kraju.18

Najavljivano je novo tipsko izdanje lekcionara u skladu s Ordo lectionum missae iz 1981., ali još nema vijesti o njegovu skorom izlasku. Na hrvatskom je projekt novog lekcionara razrađen, ali je ostvaren samo djelomično. Objavljen je samo lekcionar u jednom svesku na nedjelje A B C i Gospodnje blagdane (2007.). Knjiga je uređena vrlo pažljivo, svečano je opremljena i dobila je odobrenje biskupa Hrvatske i BiH i potvrđenje iz Rima.

* Sveopće molitve vjernika, II., Svagdani (2000.).

b) Rimski obrednik

* Ordo celebrandi matrimonium, editio typica altera, 1991., hrv. Red slavljenja ženidbe, 1997. – Latinski je tekst znatnije promijenjen pa tako i hrvatski. U hrvatskom je pregledan i prijevod u cjelini.

* Red potvrde, 1998.

* Red pristupa odraslih u kršćanstvo, 1998.

* Red sprovoda, 2003.19

* Blagoslovi, 2007.20

18 Iz tog izdanja već je objavljena Opća uredba (2004.).

19 Ovo je izdanje znatno obogaćeno u odnosu prema latinskom izvorniku.

20 Još prije nego je knjiga objavljena, objavljen je izvadak: Blagoslov obitelji u njihovim domovima (2001.). Prije toga u uporabi je bilo neslužbeno izdanje. – U ovom izdanju Blago -

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Još su neki obrednici pripremljeni, odobreni i poslani u Rim na potvrđenje. To su:

* Red pokore i Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne (za oba je obrednika stiglo potvrđenje iz Rima).

* De exorcismis et supplicationibus quibusdam, Editio typica emendata, 2004., hrv. Egzorcizmi i neke prošnje (prvi prijevod na hrvatski; iz Rima je stiglo potvrđenje pa se može uskoro očekivati hrvatsko izdanje).21

De ordinatione episcopi, presbyterorum et diaconorum, editio typica altera (1990.), hrv. Ređenje biskupa, prezbiterâ i đakonâ, 2000. Za razliku od latinskoga tipskog izdanja, hrvatsko je izdanje opremljeno vrlo raskošno, format je 34×24.

d) Neprevedeni tekstovi22

* Calendarium Romanum, 1969.23 slova povećan je broj hrvatskih dodataka i oni su, zajedno s onima iz prvog izdanja, uvršteni na odgovarajuće mjesto u knjizi. – Format i oprema izjednačeni su s drugim obrednicima. d odatak: c rkveni dokumenti o liturgiji

* Ordo coronandi imaginem beatae Mariae Virginis, 1981.

* Martyrologium Romanum, 2001.

21 S ovom se knjigom dogodilo nešto neobično: latinsko tipsko izdanje rađeno je vrlo dugo, izišlo je tek 1999., no ubrzo se pokazala potreba popravljanja. Popravljeno izdanje (editio emendata) izišlo je 2004. Hrvatski prijevod prvog izdanja prošao je odobrenje obiju konferencija (Hrvatske i BiH) i dok se čekalo potvrđenje iz Rima, izišlo je to promijenjeno latinsko izdanje. Tako je tekst trebalo ponovno prevesti na hrvatski, zatim poslati na odobrenje jednoj i drugoj konferenciji i na potvrđenje u Rim.

22 Za knjige liturgijskog pjevanja v. bilj. 14.

23 Neki su dijelovi prevedeni i uključeni u odgovarajuće knjige, no ima dosta toga što nije prevedeno na hrvatski, npr. Litaniae Sanctorum (33–39), Commentarius in annum liturgicum instauratum, in novum calendarium generale et in litanias sanctorum (51–155).

Ograničio sam se na liturgijske knjige, ali ne mogu ne spomenuti i neka liturgijska pomagala. Idem kronološkim redom.

* Pastoralna teologija liturgijskih slavlja (J. Gelineau i dr.): tal. izvornik 1970., hrv. 1973. Premda je izvorno izdanje objavljeno malo prerano, prije mnogih liturgijskih knjiga, knjiga je vrlo zanimljiva i sadržajna. Još k tome, hrvatski je prijevod zanimljiv i kao prijevod. Prevođeno je vrlo brižljivo, s naglašenom osjetljivošću za hrvatsko nazivlje. Za knjigom će se još uvijek posegnuti s velikom korišću.

* Mali liturgijski leksikon, 1993. Najveća je zanimljivost ovog djelca Ruperta Bergera u tome što je tako maleno, a tako informativno.

* O značenju sakramenata (1998.), O značenju mise (2005.) i O značenju liturgije časova (2008.) – ta tri djela Theodora Schnitzlera osim što upotpunjuju hrvatsku liturgijsku literaturu, veliko su osvježenje zbog samog pristupa liturgiji. Pisac je poznati teolog i pastoralni radnik, ali i onaj koji liturgiju duboko osobno proživljava. Sve je to jako vidljivo u njegovim tekstovima.

Završna napomena: Zadržao sam se u prvom redu na činjenicama, a ako je tragova ocjene i bilo, to je sasvim usput. Ne znam je li mi štogod promaklo od onoga što sam htio barem spomenuti. Možda bi se u Arhivu HBK još štogod našlo, ali u sadašnjem stanju uređenosti više od ovoga ne bi bilo moguće bez velike muke.

Crkveni dokumenti o liturgiji pomalo izlaze iz zacrtanog okvira ovog rada, ali ih ne bi valjalo ne spomenuti. Izbor, međutim, nije lagan, teško je odrediti koji su dokumenti u prvom redu liturgijski, a koji nisu. Opredijelio sam se za uži izbor, a svaki je izbor u određenoj mjeri subjektivan.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Pavao VI.:

* Otajstvo vjere. Enciklika o Presvetoj Euharistiji i načinu njezina štovanja, 21980.

* Marialis cultus. Enciklika o ispravnom štovanju blažene Djevice Marije, 21994.

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (Sveti zbor za bogoštovlje):

* Treća uputa za ispravnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji, 1970.

* Promjene u liturgijskim knjigama prema novom kodeksu, 1986.

* Tri liturgijska dokumenta, 1989.24

* Rimska liturgija i inkulturacija. Četvrta uputa za ispravnu primjenu koncilske konstitucije o svetom bogoslužju br. 37–40, 1995.

* Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Načela i smjernice, 2003.

Hrvatski biskupi:

* Liturgija i život Crkve. Poslanica, 1989. ***

Dokumente crkvenog učiteljstva, osim Kršćanske sadašnjosti izdavali su i drugi, ali je opći dojam da je sve preskromno, makar se radilo o prijevodu na jezik s malim brojem korisnika.

24 To su ovi dokumenti: Okružnica o pripravi i slavljenju vazmenih blagdana; Izjava o euharistijskim molitvama i liturgijskim pokusima; Direktorij o nedjeljnim slavljima bez prisutnosti prezbitera.

Služba riječi – vrijeme, ljudi i značenje

Ante Močibob

»Obnovljeni Obred mise i novi Blagdanski lekcionar koji se uvode ove godine s prvom nedjeljom došašća (30. studenoga 1969.) postavljaju na svakog dušobrižnika velike zahtjeve«, tako stoji u uvodu prvog broja Službe riječi.

Služba riječi htjela je služiti. Služiti samoj Riječi i služiti primateljima riječi/Riječi.

Služba samoj Riječi, izrečenoj i utjelovljenoj. Izrečena riječ vodi nas Božjoj Riječi. Zadnje značenje je sama Riječ Božja, Riječ utjelovljena – Isus Krist.

Crkva je rođena od Božje Riječi. Svaki put kad se vraća ovoj riječi ona se obnavlja i preporađa. Riječ nam otkriva Božju volju, Božju želju zajedništva s nama. Kaže nam koji je Božji plan s nama, što Bog od nas hoće, što hoće od Crkve, koja je naša dužnost i koja je naša budućnost.

Sveti Pavao je molio (Solunjane) da mole za njega »da Božja riječ trči i proslavlja se« (2 Sol 3, 1). Zato je Crkva htjela da se vjernici obilnije hrane Božjom riječi. Svi smo u školi iste riječi. I onaj koji naviješta i onaj koji sluša imaju jednog Učitelja, i učenički put nije nikad dovršen. Sveti Augustin je govorio vjernicima Hipona: »Gledajući mjesto koje zauzimamo vaši smo učitelji, ali u odnosu na jedinog Učitelja, vaši smo suučenici i pohađamo istu školu.«

U svojih 250 brojeva i naša je Služba riječi p/održavala tu školu. Na Marulićevu trgu br. 14 ideja i planova nije nedostajalo. Liturgijske čitanke trebale su službu tumačenja, konkretnu građu za liturgiju. To se činilo najprije po uzoru i pomoći stranih izdavača: Servizio della parola – sussidio per la predicazione, u Rimu, i izdavačka kuća Queriniana, u Bresci. U prvo vrijeme izdavači su bili Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila (do 30. broja). Posao je preuzela Kršćanska sadašnjost – Radna grupa Zadar. Prvi glavni urednik bio je Marijan Grgić. U uredništvu su bili Vjekoslav Bajsić, Josip Balabanić, Marijan Grgić, Josip Kolanović, Nives Kuhar, Josip Ladika, Vladimir Pavlinić, Josip Turčinović, Miljenko Žagar. Od 40. broja urednici su Anton Benvin, Ante Kresina i Aldo Starić. Onda su pozvali i mene, Četiri A iz Istre (ako se Cres prema starom pripadanju ubraja u Istru). Od 41. broja (1973.) do 189. (1992.) po rasporedu svaki je izradio svoj dio. Služili smo se talijanskim predloškom, kasnije i nekim drugima (njemački), a onda smo radili samostalno. Radeći na zajedničkom poslu, 21. veljače 1990. preminuo je prof. dr. Ante Kresina. »Od 1972. dijelio je s nama brigu i teglenje skupnoga posla (…) Godinama je doprinosio ne samo napretku svetopisamske misli i znanosti u nas nego se i kroz stranice ovoga časopisa trudio da, što je sam spoznavao i otkrivao, koliko se dalo, priopći širem krugu čitalaca i pastira. Njegovim preranim skončanjem naš list gubi svoga dugogodišnjeg suradnika, a naša Crkva i narod čovjeka koji se učenjem i predavanjem posvetio služenju objavi Boga nevidljivoga.«

(A. Benvin, In memoriam u broju 179).

Nakon njegove smrti uredništvu se pridružio Karlo Višaticki, bibličar i svećenik Banjalučke biskupije.

Od 1992. uređivanje su preuzeli oci kapucini, s Bonom Zvonimirom Šagijem na čelu. U uredništvu su bili: Mirko Kemiveš, Ćiril Čoh, Ivan Markanović, Stjepan Novoselec, Bono Zvonimir Šagi, Mira Šincek, Josip Vizjak, Branko Lipša; Anto Barišić (od 1992. do 2002.). Nakon njih urednici postaju Tomislav Filić i suradnici (Krunoslav Kocijan, Josip Kuhtić, Đurica Pardon, kojima se pridružuju Nikola Kuzmičić, Branimir Motočić, Darko Tepert, Mladen Škvorc, Ante Vranković). Posljednji broj je, do sada, 251., trideset i devetoga godišta.

Od 1. ožujka 1979. izlazi Prilog »Službe riječi« Religiozni odgoj i kateheza, koji uređuje Pastoralno­katehetska služba KS (PAKS) s glavnim urednikom Josipom Baričevićem. Izašlo je šest brojeva. Josip Turčinović je rješavao probleme tako da je širio djelatnost, primijetio je Mate Križman.

Neko vrijeme (od 75. do 124. broja) donosili smo kratke tekstove: misli i izreke. Bili su tiskani u prazninama na kraju članaka, na dnu stranice. Od broja 162 (1986.), radi štednje, časopis izlazi u četiri sveska godišnje. Ranije je bilo deset sveščića godišnje.

Služba riječi donosila je liturgijske, biblijske ili prigodne članke. Uglavnom je do sada zadržala istu strukturu. Prvi dio je tumačenje tekstova, egzegeza, a drugi dio materijal za homiliju i vodič za misu.

Ja imam sve brojeve. U radu sam sudjelovao 19 godina, polovicu njezina vijeka. Nikad nisam izgubio kontakt s njom, bar toliko da sam ostao pretplatnik i čitatelj. Neki su odustali. Možda su našli štogod drugo. Ali uvijek nadolaze novi čitatelji koji u njoj nalaze građu za razmišljanje, za propovijed i za liturgiju. Danas ima dosta izdanja propovjedničko-homiletskog karaktera. I tijekom suuredništva, a i sada, rabim više tekstova i izdanja. Za pripremu tekstova birao sam ono najbolje, kao pčela koja izabire najbolji cvijet. Nije uvijek bilo obilja cvijeća, ali i skromno cvijeće ima ugodan miris. Nadam se da je Služba riječi mnogima koristila, i još i danas koristi. Dobro je da se uvijek nađu sluge riječi i služitelji braće. Mene je uvijek tješilo da radim za mnoge. Ne propovijed na jednoj misi, nego u mnogim crkvama.

Riječ je aktualna u svako vrijeme. Božja riječ čini ono što kaže (Iz 55, 8–11), živa je i oštrija od dvosjekla mača. Ipak doživljavamo kako ima slabi učinak. Čini se da je život demantira. To nije bilo kakva riječ; riječ dolazi od Boga. Stoga poštuje slobodu i čovjeka ne prisiljava, čeka pristanak. Ipak prodire i tamo gdje se čini da su joj vrata zatvorena.

Velika je glad za Božjom riječi. »Evo, dolaze dani, riječ je Jahve Gospoda, kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći« (Amos 8, 11–13).

Kako je važno da se ova riječ čuje i ova glad utaži! Služba riječi pridonosi tome. Ona je daljnja i bliža priprema za ovojesensku XII. redovnu sinodu biskupa s temom: Božja riječ u životu i poslanju Crkve. Ona se trudila da uvijek to čini.

Liturgijsko-pastoralni listić

Mirko Mataušić

Bio je to nastavak Pastoralnog listića NEK-a, odgovor na »široko zanimanje svećenika da se nastavi« s njegovim izdavanjem, a osim toga odaziv »trajnom iščekivanju čitatelja već dugo obustavljenog biblijskog časopisa VIR (Vrijeme i Riječ)«.

U Uvodniku prvog broja, 9. rujna 1984. godine, piše: »Odlučili smo dakle pokusno nastaviti ovaj mali tjedni liturgijsko-pastoralni prilog ‘Službe riječi’. Oblikom i opsegom sasvim odgovara našem stabilizacijskom trenutku. Na temelju naručiteljskih odgovora povećavamo mu ipak opseg od 8 na 12 stranica … Listić želi biti religiozan u punom smislu te riječi. Na prvom mjestu želi slušati Riječ Božju, a na drugu stranu imati stalno u vidu sav naš život u ovom tako nemirnom, složenom i pomalo umornom svijetu, kojemu je jedinome Riječ upućena. Želimo stalno imati oka i uha za obje te strane. S tog motrišta želimo s ovih stranica progovarati. Uvjereni smo da upravo religioznu riječ veoma mnogi očekuju. Nadamo se da ona može biti i danas svježa. Uzdamo se u odjek i potporu čitalaca.« Listić je nosio podnaslov Tjedni prilog Službe riječi, i kao takav se vodio, što je bilo važno zbog nekih administrativnih razloga.

Uređivali su ga najprije svi iz KS-a koji su imali nekog posla s tekstovima.

Tehničko uređivanje su odrađivala uredništva Kane i AKSe. Ja sam se te jeseni vratio sa studija i iz dušobrižništva za naše radnika u Beču, pa sam uredništvo preuzeo od prvog broja 1985. godine.

Ispočetka sam zadržao sadržajnu strukturu kakvu sam zatekao. Na prvoj stranici bio je uvijek Uvodnik, kratak tekst koji je tematizirao glavnu misao liturgije povezanu s trenutkom crkvenog i društvenog života. Uvodnike je pisao Josip Turčinović do Cvjetnice 1985. godine. Bili su to sjajni tekstovi koji još i danas imaju svoju svježinu. No problem je bio u tome što je Josip kao direktor bio prezaposlen, tako da je njegov uvodnik trebalo skoro redovito čekati do posljednjeg trenutka, što je držalo u napetosti cijeli pogon, uključujući i tiskaru … Pred završetak broja za Cvjetnicu 1985. godine donio sam mu svoj tekst, moleći da ga pogleda … Složio se, pa sam odonda uvodnike pisao ja. Nastojao sam u njima uvijek pronaći vezu nedjeljnih liturgijskih tekstova sa životom crkvene i šire ljudske zajednice.

Nakon toga bio je uvijek otisnut misni obrazac i nedjeljna čitanja, najprije već na prvoj stranici, a onda stalno na drugoj i trećoj. Rubrika se zvala Služba riječi / Upoznajmo Bibliju (podsjećanje na prijašnji KS-ov istoimeni časopis).

Uz to je priloženo jedno Razmišljanje uz misna čitanja, popularni komentar nedjeljnih čitanja. To je prve tri godine pisao Bonavetura Duda. Bili su to svakako najvažniji prilozi u Listiću. Tekstovi su pisani u tipičnom Dudinom stilu, svježe, vrckavo, živahno, zanimljivo … Godine 1988. pridružili su se Jerko Fućak i Tomislav Vuk, a 1989. je pisanje tih komentara preuzeo Mato Zovkić. Duda i Zovkić su kasnije integralne tekstove izdali u knjigama, jer su se za potrebe Listića tekstovi morali kratiti.

Uz to je išla mala rubrika Iz predaje, u kojoj su objavljivani kratki i bezvremeno aktualni tekstovi starih kršćanskih pisaca, zapravo odlomci.

Rubrika Vrijeme i riječ obrađivala je biblijske teme izvan čitanja ili opširnije objašnjavala neki pojam iz čitanja. Pisao je Jerko Fućak. Ni on ni drugi autori prvih godina nisu potpisivali tekstove.

Rubrika Život s Crkvom donosila je kratke vijesti iz domaće Crkve i Crkve u svijetu. Zapravo prerađene i skraćene vijesti AKSe. Njih je prve godine priređivao v. d. urednika AKSe Stipe Bagarić, a kasnije je taj posao preuzela

Suzana Vrhovski, koja je završavala studij novinarstva, te je poslije postala članica uredništva Kane. Za suradnike i mene bio je to izazov, kako u što manje riječi reći što više informacija, jer smo imali zaista malo prostora.

Nadalje, bila je tu rubrika Riječ učiteljstva, najčešće odlomci iz Papinih govora, s Angelusa srijedom ili papinskih ili nekih drugih crkvenih dokumenata, naravno u odlomcima. To je prve dvije godine priređivao Bonaventura Duda, a kasnije sam to radio sam.

Rubrika Vrijeme suodgovornosti donosila je tekstove o aktualnim pitanjima trenutka života Crkve i društva, jedno vrijeme iz pera Tomislava Šagi-Bunića, iz njegovih knjiga, a kasnije iz druge crkvene literature ili iz vlastite ‘produkcije’.

Naslov rubrike Ljudi i njihova kultura govori svojim naslovom. Bilo je najviše priloga o tome kako liturgija i religija utječu na kulturno stvaralaštvo. Česti suradnik bio je Stjepan Sučić.

Rubrika Molitva donosila je primjere molitava, te pouke i rasprave o molitvama. Za tu se rubriku dugo vremena brinuo Antun Jarm, svojim prijevodima i preradama molitvene poezije njemačkih autora.

Zanimljiva je rubrika bila Pabirci s raznih strana. U njoj su se od početka objavljivali isječci uglavnom iz svjetovnih novina koji su se osvrtali na religiju ili na neke ljudske probleme. To su bila vremena kad je režim pomalo popuštao pa su se novine, posebno beogradske, usudile pisati slobodnije. Našli su se tu tekstovi koji su tražili slobodu religije i odmak od krutih partijskih stavova, a ponekad su ih potvrđivali. Često su bili duhoviti ili smiješni.

Omiljena rubrika pod naslovom Tragovi donosila je literaturu inspiriranu religijom i duhovnošću … Česti suradnik bio je Stjepan Lice, uglavnom svojim tekstovima, ali i izborom tuđih. Objavljivao sam i tekstove poznatih i manje poznatih pjesnika, poučne priče, ponekad ilustrirane …

Rubrika Ljudi i knjige donosila je preporuke vrijednih knjiga, iznad svega nova izdanja KS-a.

Kad sam ja preuzeo uredništvo, neki su mi govorili: Ti si prvi doktor novinarstva kad nas, pa uređuješ neki mali listić. No meni je bio izazov da osjetim što se može učiniti s minimalnim sredstvima, može li kvaliteta sadržaja pobijediti većinu drugih nepovoljnih okolnosti. Treba, naravno, reći da Listić, kakav je bio, vjerojatno ne bi mogao sebe izdržavati izvan KS-a. Nosila ga je organizacija koja je stavljala na raspolaganje cijelu infrastrukturu. No papir je bio gotovo neka vrst otpadnoga, najjeftinije što se na tržištu moglo dobiti. Tiskao se na KS-ovoj mini-rotaciji. Format valjda nije mogao biti manji. To je ograničavalo opseg tekstova, ali i primjenu grafičkih sredstava … Broj stranica je također bio minimalan. Smisao je bio u tomu da bude što jeftiniji i što dostupniji ljudima koji su tada bili u lošoj ekonomskoj situaciji, iako je istina da loša ekonomska situacija nije pravi razlog za apstinenciju od čitanja religiozne literature. Ono što je čovjeku važno, za to ima i novaca. Ipak prevladava uvjerenje da duhovne stvari ne smiju biti skupe, jer ne trebaju vanjske efekte.

Listić je na početku 1985. godine, kad sam preuzeo uredništvo, bio već formiran. I premda su mi iz Uprave i Uredništva KS-a dali slobodne ruke, ja nisam bio sklon mijenjati koncepciju, jer sam listajući stare katoličke novine vidio čudnu pojavu da su novi urednici, posebno u listovima u redovničkom vlasništvu, odmah po svom dolasku vrlo često mijenjali format, izgled, koncepciju i sadržajnu strukturu listova. To doduše treba činiti, ako publikacija nije uspješna, i ako imamo nešto bolje. Ali u načelu se čestim promjenama strukture sadržaja i izgleda ne smije zbunjivati čitatelje, jer inače oni list ne prepoznaju. Uglavnom, ja sam prihvatio postojeću koncepciju i nastojao sam je zadržati, a mijenjao sam samo ono za što sam mislio da će poboljšati postojeće stanje i više odgovoriti željama i potrebama čitatelja.

Jedna od promjena bio je slikovni dio. U početku smo objavljivali dosta fotografija. No kako je kvaliteta papira bila jako loša, fotografije nisu dobro izgledale, pa sam vrlo brzo prešao na objavljivanje gotovo isključivo crteža, grafika. Imao sam na raspolaganju neke njemačke i američke servise za župske listove, a angažirao sam i neke naše slikare, najviše Branimira Dorotića, koji je nacrtao najviše objavljenih crteža. Uveo sam crtež na naslovnu stranicu i njemu za volju sam je onda i mijenjao.

Od novih rubrika uveo sam rubriku Liturgija, u kojoj sam donosio prigodne tekstove o liturgijskim vremenima i blagdanima: jedan od suradnika bio je dr. Nikola Hohnjec, Sakramenti, te rubriku Vremena i znakovi, o simbolima, obredima i običajima …

U rubrici Svetac tjedna bili su prikazivani popularniji sveci, a kasnije smo uveli rubriku Domaći Božji ugodnici. Važni suradnici bili su tu Vice Blekić (koji je jedno vrijeme priređivao i Prijedloge za misne pjesme) i Gabrijel Jurišić.

Prigodna rubrika Blagdan tjedna pojavila bi se ako je tijekom tjedna bio koji veći blagdan (Tijelovo, Uzašašće, Velika Gospa …). Kako su Listić čitali mnogi svećenici i njihovi pastoralni suradnici, u rubrici Pastoral nastojali smo donijeti kratke sugestije uz pojedina crkvena vremena kao i uz organi- zaciju župe, tako je npr. Josip Baričević objavio seriju o župnom pastoralnom vijeću. Sustavno izlaganje vjerskih sadržaja donosile su rubrike Naša vjera, Vjera i život, Vjera i razum …

Naravno, sve te rubrike nisu bile u svakom broju, nego su se izmjenjivale prema potrebama i mogućnostima. Neke su bile prigodne, pa kad bi prigoda prošla, nestale su, kao npr. Uz godinu mladih …

Imao sam dosta suradnika, a kad od njih ne bih dobio priloge, brinuo sam se za njih sâm, tako da sam ih nalazio u literaturi, uglavnom stranoj (i prevodio) ili sam ih pisao. To je bila otprilike jedna trećina tekstova. Među njima puno malih tekstova, aforizama, kratkih izreka, meditacija … koji su oživljavali stranice i davali im svježinu i zanimljivost.

Posebnu sam pažnju posvetio sadržajima koje sam uveo već tijekom 1985., a to je humor. Najprije su to bili tekstovi i šaljivi crteži u okviru rubrike Tragovi, a kasnije sam uveo stalni prilog karikature ili ono što Amerikanci nazivaju cartoon, naime duhoviti ili satirični slikovni komentar neke teme ili problematike. Tome sam, zajedno s Branimirom Dorotićem, posvećivao najviše vremena. Na tragu onoga što je napisao neki duhovni pisac, da je svetac koji je žalostan doista žalosni svetac, smatrao sam da je važno povezati humor s duhovnošću. I da ne ulazim sada u opravdanje toga … Bio je to pun pogodak. Iako su neki ponekad zbog toga negodovali, većina je to prihvatila vrlo rado. Raduje me da je to danas postala praksa gotovo svih vjerskih listova.

Jedno vrijeme sam pokušao suradnju sa župama koje su Listić uzimale kao svoj župni list, s time da smo im na zadnjoj stranici ili kasnije na posebnoj priloženoj stranici otisnuli njihove župske oglase. Neke su župe uzimale i do 250 primjeraka, a za Božić i Uskrs i više. To je, posebno za blagdane, znalo udvostručiti nakladu.

Listić je bio pokušaj da se radosna vijest predstavi kao vijest za čovjeka današnjice, da to ne bude teško i tmurno, nego radosno i privlačno. Isto tako, bio je to pokušaj da se vjernicima pruže izrazito duhovni sadržaji za osobnu izgradnju pojedinca i crkvene zajednice.

Osobno mi je to bio najljepši i najlakši posao od svih koje sam do sada radio. Još me danas susreću mnogi ljudi koji se toga sjećaju kao nečega pozitivnog.

Konačno je Listić bio u nekom smislu žrtva kvalitete svojih priloga. Velik broj svećenika uzimao ga je da bi na temelju njega pripravljao svoje nedjeljne propovijedi, a nisu ga dali vjernicima u ruke, tako da nije uspio postići trajnu nakladu veću od 15 000 primjeraka tijekom zimskih mjeseci. Ljeti bi naklada spala na 10.000 primjeraka, pa se računovodstvo uvijek mrštilo na Listić da ne donosi dobit, ili čak da više košta nego što privređuje. Postojala je mogućnost da se promijeni koncepcija, ali tada bi u nekim krugovima proradila paranoja da bi se time ugrozilo ne znam što … Ili pak su tu bili čisti ekonomski razlozi. Ja po svojoj naravi nisam borac takve vrste, pa se nisam u to upuštao … O tome je riječ u drugim prilozima.

Osim sve izravne koristi koje je bilo od Listića za duhovni, liturgijski, pastoralni život naše Crkve, Listić je izazvao i jednu kolateralnu korist, naime to da je Glas Koncila – nakon što je krenuo Listić – počeo izlaziti tjedno: Dotada je, naime, izlazio dvotjedno.

Godina 1989. bila je godina političkih promjena. Ukazivala se mogućnost zakupljivanja prostora na televiziji, pa sam ja, prema želji direktora Josipa Turčinovića trebao ići u tom smjeru. Tako se uprava kuće odlučila Listić ustupiti Hrvatskome institutu za liturgijski pastoral iz Zadra koji ga je prihvatio, promijenio mu ime u Živo vrelo, povećao format, pretvorio ga najprije u polumjesečnik, a onda u mjesečnik. Ali to je već neka druga povijest.

U ljeto 1990. godine mene je moja redovnička zajednica pozvala na dužnost provincijala, pa sam napustio KS. Poslije se više nisam vraćao. No želio bih na kraju istaknuti da mi je to bilo lijepo vrijeme. Imao sam radost družiti se i izbliza surađivati s mnogim djelatnicima i suradnicima te kuće, iznad svega mi je čast bila suradnja s utemeljiteljima, Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom Bajsićem i Josipom Turčinovićem. Bili su to ljudi koji su duboko razumjeli evanđelje, čovjeka i svoje vrijeme, a imali su hrabrosti uhvatiti se u koštac s problemima Crkve i društva. Kako sam prije toga dugo živio u inozemstvu, nije mi bilo jasno zbog čega su ih napadali neki ljudi iz Crkve, umjesto da ih podržavaju. Danas razumijem psihosocijalne procese koji su se oko njih odvijali, pa shvaćam da to drukčije i nije moglo biti. Utoliko ih još više cijenim. A oko njih se okupila živahna zajednica suradnika, u kojoj je kreativnost, inventivnost i okrenutost budućnosti bila na cijeni. Zato će njihovo vrijeme biti zapisano kao veliko vrijeme u povijesti naše Crkve.

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Kana, Vrijeme i Riječ

Albert Turčinović

U kasno proljeće, u lipnju godine 1970., na siromašnoj crkvenoj medijskoj sceni u Hrvatskoj pojavilo se iznenađenje: prvi broj Kršćanske obiteljske revije Kana, dotad u Crkvi neviđenog, četverobojnog mjesečnika, u tada najsuvremenijem, tzv. bakrotisku, u izdanju mladoga izdavača – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« (dalje: KS). Izdavač se (to je za te početke zapravo prevelika riječ, bila su to trojica vrsnih ljudi, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, koja su nešto konkretno u pokoncilskoj Crkvi znala, htjela i mogla učiniti, a dalekovidni im je zagrebački nadbiskup Šeper za to dao ustanovni dekret i placet 22. veljače 1968.; ta su trojica također znala naći i radine i sposobne suradnike) odlučio, uz ostale inicijative, na pokretanje Kane. Iz dvojake potrebe: u Crkvi u Hrvatskoj tada jedva da je bilo ikakvih listova, osobito nije bilo lista s obiteljskom problematikom, a potreba za takvim listom iskazivana je s mnogih strana1; uz

1 Nadbiskup Franjo Kuharić u uvodniku u prvi broj Kane piše: Već dugo se osjećala potreba časopisa za obitelj. Konačno se pokreće KANA, da bi se obitelji pružila potrebna pomoć, kako bi ona gradila svoj život na istini u ljubavi. Ne treba mnogo govoriti o važnosti obitelji za ljudsko društvo, a isto tako ni za život Crkve. U obitelji se čovjek rađa, u obitelji prima svoje prve spoznaje, u obitelji se oblikuje i njegov ćudoredni lik. Za obitelj vrijedi ono što je Isus rekao za svakoga čovjeka: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta to, KS-u je visokotiražni list bio potreban jer je dvogodišnje iskustvo pokazalo da »ne može postići svoje ciljeve i zadatke u vezi s radom na ostvarivanju teološke i koncilske informacije kod nas bez širokog komuniciranja s čitateljstvom pomoću jednog takvog visokotiražnog časopisa«,2 prije svega mu je bio potreban da se javnost upozna s djelatnošću KS-a i objavljenim knjigama. A te su knjige, uistinu, bile nešto novo u socijalističkome društvu.3 Kao što je nov – zato ponekome i zbunjujući – bio i sam izdavač.4

(Mt 4, 4). Stoga pokretačima, suradnicima i čitaocima KANE želim Božji blagoslov, da bude na prikladan način pruženo svjetlo Božje riječi za život obitelji.

Urednik u uvodniku prvoga broja (God. I, broj 1 – lipanj 1970.) piše: Katolički tisak u Hrvatskoj stao se preporađati tek pred nekoliko godina s Drugim vatikanskim koncilom, a već je jasno da se i on mora sve više služiti slikom. Ono čega Crkve u drugim narodima – i na Istoku i na Zapadu – imaju često izobila, nama je dosad nedostajalo: slikovna vjerska revija. Nije stoga čudo što su se i kod nas danomice stali javljati zahtjevi za takvom publikacijom. Tako smo došli do žive spoznaje da se više ne smije odgađati. I rodila se, evo, KANA: kršćanska revija za obitelj.

Našli smo joj, na sreću, i dobre kume: prva je »Famiglia cristiana«, najjača katolička slikovna revija na svijetu, koja se tiska u 1,700.000 primjeraka a uređuje se u Milanu; druga je pariška katolička izdavačka kuća »Cerf«, koja izdaje više značajnih slikovnih publikacija. Oba uredništva pomogla su nam svojim iskustvom, velikim razumijevanjem i nizom svojih materijala.

KANA je biblijsko ime, ime onoga sela u Galileji gdje je jedna mlada obitelj imala na svadbi Gosta koji ju je obdario novim vinom. Tu imamo obitelj, imamo na okupu prijatelje i rodbinu, ljude koji se vole, koji se raduju životu.

2 Tomislav Šagi-Bunić, Deset godina Kršćanske sadašnjosti, KS, Zagreb, 1978.

3 Prvi su naslovi knjiga glasili: Dinamika provizornoga , Ali drugog puta nema

4 Sam je Drugi vatikanskih koncil (1962.–1965.), kao ishodište za utemeljivanje KS-a, bio iznenađenje, znak velike nade i novih mogućnosti, ali imao je i protivnike, ne samo u Crkvi. Provjetriti Crkvu? Što bi to trebalo značiti? U nas je u to doba vladao, tek nešto blaži od uobičajenog staljinističkog obrasca, zadrti komunizam. I to tek odnedavna ponešto ublažen. Katolička crkva u Hrvatskoj još živi u traumi suđenja i progona. U vrijeme utemeljivanja KS-a tek je osam godina prošlo od smrti kardinala Alojzija Stepinca, a tek dvije godine od rušenja tvrdokornog, po svim kriterijima velikosrbina, Aleksandra Rankovića (1. srpnja 1966.), ali i tek koji dan više (25. lipnja 1966.) od potpisivanja za Crkvu u Hrvatskoj koliko dobrodošlog i obećavajućeg toliko i nekima zbunjujućeg Protokola između Svete Stolice i SFRJ (na tragu Drugog vatikanskog koncila i vatikanske »istočne politike« o otvaranju Crkve), jer se njime zapravo u velikoj mjeri daje legitimitet režimu kojega je na našim prostorima bitno obilježio i nametnuo simbol protucrkvenog ateizma – Tito. A sve su ratne i poratne rane još tako svježe. Koliko svježe mogu biti rane i poslije dvadesetak godina, znamo upravo mi, poslije Domovinskog rata … Ni tada nije bilo drukčije. U svemu tome, rekosmo, u Katoličkoj crkvi dogodio se, godine 1962. – pokazalo se – providnosni Drugi vatikanski koncil, i postavio sasvim nove kriterije, i sebi i svijetu, a i to tek sedamnaest godina poslije velikoga svjetskog klanja:

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Kana je u javnosti bila dobro prihvaćena, i u domovini i među Hrvatima u inozemstvu.5 Već od starta išla je u nakladi od stotinjak tisuća prodanih primjeraka. Uz neospornu kvalitetu i svježinu lista, dodatni poticaj dala su i tadašnja živahna crkvena pokoncilska gibanja, osobito među studentima i uopće mladima, i »proljećarska« društvena klima u Hrvatskoj.6 Bilo je to poletno i poticajno vrijeme. I sam »Marulićev« (sjedište KS-a na Marulićevu trgu 14 u Zagrebu), bio je mnogo više od adrese izdavača: bilo je to središte pokoncilske obnove, ujedno i susretište i okupljalište ljudi željnih novih, svježih misli rođenih s Drugim vatikanskim koncilom. Kružili su intelektualci, osobito ljudi iz kulture, koji su dotad bili zagušeni: otkrili su u KS-u mjesto širenja prostora slobode. Tako da vrijednih ideja i vrsnih suradnika nije nedostajalo. Kana je, pak, pokrenuta volonterski, entuzijastički – iz žara, u suradnji s ljudima iz uredništva dvotjednika Glas Koncila, bez ijednog stalnog zaposlenika.7 Od prvoga broja odgovorni je urednik bio Vjekoslav Bajsić (sve do smrti 1994. – osim u jednom razdoblju kad je po zakonu glavni urednik morao biti i odgovoran), a glavni urednik – koji nije bio naveden u impressumu – bio je Vladimir Pavlinić, urednik Glasa Koncila. Postojalo je i uredništvo, poimence navedeno u impressumu od prvoga broja,8 većinom laici raznih među ostalim, traži razgovor s odijeljenom braćom – ekumenizam, dijalog i s onima koji ne vjeruju, to kod nas prečesto znači i s onima koji nas progone, dijalog s onima koji drukčije vjeruju, poštivanje svakoga, provjetravanje Crkve i njezino postavljanje na izvorne temelje – svi su kršteni Crkva, svatko sa svojom službom, ne na temelju časti, nego na temelju služenja braći, a svi su djeca Božja … Sve bi to KS trebao promicati, o svemu tome informirati i to dokumentirati.

5 Urednik u trećem, kolovoškom broju Kane piše: U ovom broju novost su pisma naših čitalaca iz tuđine, sa svih strana svijeta. Utješno je da je Kana kod tih naših lutalica trbuhom za kruhom otprve naišla na velik odaziv. A ta pisma, u kojima nam govore o sebi, zapravo su potresna svjedočanstva o velikoj ljubavi prema domovini, o hvatanju za svaku nit što ih može povezati s rodnim krajem. I Kana želi biti jedna takva skromna nit. Želi biti veza s Crkvom i domovinom i za one rasute širom svijeta i za one koji još čuvaju domaći prag i ognjište.

6 Znak te klime bilo je i to da se ubrzo Kana počela reklamirati u zagrebačkim kinima i prodavati na »Vjesnikovim« kioscima (od božićnog broja 1970.), a na stranicama Kane reklamirala su se društvena poduzeća, što je ranije bilo nezamislivo.

7 Prvi stalni zaposlenik, tajnica redakcije, Vjera Reizer , nastupila je tek u 1971. godini, a u impressumu je zapisana u broju 1 (20), siječanj 1972.

8 Članovi uredništva bili su: Marija Barbarić-Fanuko, Vera Bratulić, Luka Depolo, Ivo Fanuko, Mijo Gabrić, Marko Kovačević, Mate Križman, Živko Kustić, Josip Ladika, Jadranka Markus, Vladimir Pavlinić, Smiljana Rendić, Marija i Ante Starčević, Vera i Josip Šimetin, struka, od toga sedam žena. Uz male izmjene, takva je struktura uredništva ostala sve do broja 31 (tj. broja 12/1972.), kada su posljednji put izričito navedena imena članova.

KS je ubrzo pokrenuo i prateću – također dobro primljenu – Kaninu biblioteku popularnonabožnih, zabavnih i poučnih knjižica pod imenom Mala knjižnica ‘Kane’. Napomenimo već ovdje i to da je sa stranica Kane izrastao zavidan broj knjiga u izdanju KS-a.

Što se tiče sadržaja Kane, kriteriji su već od prvoga broja postavljeni vrlo visoko. Gotovo programatski zvuči naslov (i sadržaj) članka Tomislava J. Šagi-Bunića u rubrici Pitanje sadašnjeg trenutka9 u prvom broju pod naslovom Kako ćemo postati odrasli, s podnaslovom: Što znači kršćanska punoljetnost? 10 i crkveno i obiteljski.

Josip Turčinović, Katarina i Roman Turčinović. Kasnije su pridodani Vladimir Rozijan, Pio Sarjanović, Ivica Tomljanović i Jasna Gali. Uočljivo je da je u uredništvu zastupljena gotovo kompletna ekipa Glasa Koncila.

9 Rubrika Pitanje sadašnjeg trenutka postala je ubrzo glavna Kanina rubrika i neprekinuto se održala od prvoga broja do danas, a pisali su je kao autorsku kolumnu: Tomislav Šagi-Bunić, od broja 1 do broja 7, dakle 1970. godinu; zatim Vjekoslav Bajsić od br. 8 (siječanj 1971.) do broja 155 (prosinac 1983.), Bono Zvonimir Šagi od broja 156 (siječanj 1984.) do broja 379 (srpanj-kolovoz 2004.), Željko Tanjić od broja 380 (rujan 2004.) do broja 395 (prosinac 2005.) [osim u broju 381 (listopad 2004.) – pisao Ivica Raguž – i broju 386 (ožujak 1985.) – pisao je Bono Zvonimir Šagi]. Od broja 395 (siječanj 2006.) nadalje Pitanje sadašnjeg trenutka piše Josip Grbac (tekući broj, valjača 2008. je br. 418). Iznimka su br. 72–73, srpanj-kolovoz 1976., gdje je kao Pitanje sadašnjeg trenutka objavljen razgovor s dekanom dr. Tomislavom Šagi-Bunićem i prodekanom dr. Ivanom Golubom o Katoličkom bogoslovnom fakultetu, br. 12/76, 1978., u kojemu je u toj rubrici objavljen razgovor s Felixom Martijem, predsjednikom Pax Romanae, te broj 1/77, 1979. – gdje je »pitanje trenutka« posvećeno molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana.

10 »Očito, odraslost vjernika ne znači to da bi oni mogli samovoljno sebi krojiti vjeru ili ne priznati da u Crkvi postoji hijerarhija, pa i obveze poslušnosti hijerarhiji. Ali biti odrastao znači biti sposoban da sam slobodno sobom odlučuješ, dobro spoznajući sklop pitanja u kojima se treba odlučiti, a ne da netko drugi za tebe stvori odluke i oduzme ti mogućnost da se sam slobodno opredjeljuješ.

Crkva je ozračje i sredina u kojoj treba da rastu zrele osobe. I to ne samo neke, kao neka elita viših i povlaštenih, nego svi članovi zajednice moraju rasti do zrelosti punine dobi Kristove. Svećenstvo tek onda pravo ostvaruje svoju ulogu ako je shvati kao kristovsko služenje koje potpomaže i promiče taj rast.

Obiteljska je zajednica, međutim, u neku ruku prvotnija u tom nastojanju da izrastu odrasli kršćani. Vedra klima kršćanske odgovornosti i zrelog odgoja za slobodu mora postojati već u obiteljskoj zajednici, jer se već u kršćanskoj obitelji, oslonjenoj na sakramentalnost

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Izdvojit ćemo u ovom koreferatu neke trenutke koji su obilježili gotovo četrdesetgodišnji dosadašnji život i pisanje Kane.

Kana je uspješno nastavila svoje izlaženje u »raskošnom« ruhu kroz 1970., 1971. i 1972. godinu,11 iako već u broju za ožujak 1971. urednik prvi put izriče zabrinutost financijske naravi,12 što će Kanu ubuduće trajno pratiti i izazvati čak i radikalne poteze godine 1973. i 1988.

Pripomenimo da je te 1971. godine, dobrotom otaca dominikanaca, KS (dakle, i uredništvo Kane) na neko vrijeme s Marulićeva trga preselio u prikladnije prostore u dominikanskom samostanu u Kontakovoj 1 u Zagrebu.

ženidbe, zbiva udioništvovanje na milosnom životu Crkve kao zajednice onih koji su skupljeni oko Krista uskrsnulog i s njime životno vezani za slavnu slobodu sinova i kćeri Božjih.«

11 Primjerice, u broju 4/1971., urednik u riječi urednika, ne bez ponosa, piše: »S prvim Uskrsom u životu Kane evo i prvog uskrsnog broja naše obiteljske revije, koja je u nepunu godinu dana doprla do gotovo svih krajeva svijeta, svakamo gdje ima Hrvata. U to kratko vrijeme Kana je postala gotovo neodreciva potreba golemog mnoštva obitelji i pojedinaca. Na poseban pak je način prihvaćena kao veza između domovine i tuđine, i u tom se smjeru ona sve više oblikuje …«

A na prvu obljetnicu Kane, u lipnju 1971. piše: »Dakle, ovaj je broj mali jubilarac: u lipnju prošle godine među hrvatskim katoličkim tiskom ugledalo je svjetlo dana novo čedo. Novo ne samo po imenu, ne samo po sadržaju i smjeru nego novo i po tehnici tiska. Kana je htjela biti suvremena obiteljska revija, tiskana najmodernijom tehnikom bakro-rotacije u boji. Nikla je doduše iz teške oskudice – novca, tehnike, iskustva na ovom području djelatnosti – no ipak je njezina pojava odmah dobila od našega čitateljskog općinstva neočekivano veliko priznanje, iskazano u izvrsnom prihvatu početno visoke naklade (ovaj tip publikacije uopće ne može živjeti u maloj nakladi), priznanje također izraženo na poseban način u naglo nabujalu dopisivanju čitateljstva uredništvu. Listamo li sada tih dvanaest brojeva prvoga godišta, da promotrimo kako se časopis razvijao sadržajem i oblikom, čini nam se da možemo ustanoviti kako je već s prvim brojem prilično određeno bio zacrtan budući put Kane, i nije trebalo mnogo ni bitno mijenjati na njezinu liku i usmjerenosti. A najveće nam je zadovoljstvo bilo Kanin rast oblikovati u suradnji s čitateljstvom. Ohrabrivao nas je veoma i pristup sve novih uglednih naših književnih imena na ove stranice. Sad nas sokoli nada da će od broja

‘12+1’ taj hod biti još življi i uspješniji …«

12 U uvodniku Kane za ožujak 1971. urednik piše: »Dragi čitatelji, na ovom broju Kane možete opaziti kako se vaša obiteljska revija kuša othrvati nevolji što ju je zadesila s famoznom devalvacijom. Smanjena vrijednost dinara za 20 posto značila je za gotovo isto tolik postotak skuplji tisak. Mnogi čitaoci nisu ni opazili – zahvaljujući našem nastojanju da prostorni manjak nadoknadimo brižnim izborom i zanimljivošću sadržaja – kako je prošli broj bio zbog toga udarca smanjen za 16 stranica. Ovaj je broj već porastao za 8 stranica, uz istu cijenu, iako nas sve nagoni na povišenje, iako nas i mnogi čitaoci uvjeravaju kako se neće odreći svoje omiljene Kane ako poskupi …«

I još jedno, šire društvene naravi: u prosincu 1971. zatučeno je »Hrvatsko proljeće«, »Karađorđevom« i X. sjednicom CK SKH, što je na širokom društvenom planu u Hrvatskoj rezultiralo famoznom dugotrajnom »hrvatskom šutnjom«, a i gospodarske su se prilike pogoršale … Neki su Kanini suradnici zaglavili u zatvoru, neki su utekli, treći su se, pak, morali prikriti, a u Hrvatskoj je iznova sužen kratkotrajni, teško izboreni prostor slobode.

Sa siječanjskim brojem 1972. [br. 1(20)/72] nastupaju dugoročnije promjene u vodstvu i organizaciji uredništva Kane i kreće se na oblikovanje redakcije unutar KS-a, s vlastitim zaposlenicima. Novi je glavni urednik Josip Turčinović, tajnica je redakcije Vjera Reiser, tehnički je urednik kraće vrijeme Vladimir Rozijan (od broja 12/31, 1972. grafički je urednik Željko Šegović, zatim su tu još Branko Martinović, Pavica Pirc, i na kraju Miljenko Bogdanić, koji je Kanu grafički uređivao dugi niz godina), lektorica s. Bonita Kovačić. U tom je procesu oblikovanja uredništva zaposlena još i Jasna Gali kao novinarka i Dubravka Crnić kao administrator. Kani je pripomagala i s. Nives Kuhar.

Tijekom 1972. intenzivno se razmišljalo i o regionalnim izdanjima Kane

Jedno je i ostvareno. U lipnju godine 1972. Kana je počela tiskati stalni prilog za Istru, Ladonja, koji se ubacivao u sredinu. Prilog je ostvaren prvenstveno zauzimanjem velikoga istarskog svećenika Antona Heka. Ubrzo je Ladonja izrasla u samostalni list istarskih župa u izdanju Istarskog književnog društva »Juraj Dobrila« (kasnije »Josip Turčinović d.o.o.«) iz Pazina, neko vrijeme u nakladi KS-a, a zatim kao potpuno samostalni list, koji izlazi i danas.

No, novi urednik već u prvom nastupu u uvodniku siječanjskoga broja 1972. mora najaviti pedesetpostotno poskupljenje (s 2 na 3 dinara), da bi u prosinačkom broju te godine izvijestio čitatelje kako Kana »ne može predvidjeti svoju sutrašnjicu«.

Uistinu, godina 1973. za Kanu je krizna godina koja je započela – šokom. Kana prestaje biti lijepa. Ostala je, doduše, trenutno, jeftina – i nešto obilnija. Izišla je tek u veljači kao dvobroj 1–2 (broj 32 u kontinuiranom brojenju), članovi uredničkog odbora poimence se više ne navode (samo se kaže da časopis uređuje Urednički odbor – tako je ostalo do danas), a izgled joj je sumoran: sve novinski papir, kolora je nestalo, samo je broj stranica povećan (sa 56 na 80). Cijena je privremeno ostala ista. Kana je u takvu obliku izlazila čitavu

1973. godinu. Naklada, doduše, u tom trenutku nije teško stradala, ali joj je izbijena mogućnost rasta, bez obzira na sadržaj.

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Na mnoge zahtjeve čitatelja, Kana u 1974. kreće ipak s jednim tehničkim poboljšanjem: otada pa do početka 1988. omot se tiska na kunstdrucku, s četverobojnom naslovnom i zadnjom stranicom. Korpus lista tiska se i dalje na ne baš najboljem novinskom papiru i ne baš najboljom tehnikom tiska, s nekim stranicama u dvobojnom offset­tisku (naslovi, okviri …). Ali je i cijena dignuta na 4 ND.

Pripomenimo da je Kana u 12., božićnom broju 1973., uz redovite sadržaje, otvorila i temu o položaju žene u Crkvi anketom, s izazovnim pitanjima. Poticaj tome dala je nešto prije toga objavljena knjiga Ljiljane Matković Žena u Crkvi (izdanje KS-a). Odaziv na anketu bio je iznenađujuće dobar, a objavljivanje odgovora iz ankete protegnulo se do u godinu 1975.

U idućem, siječanjskom broju 1974., Kana uvodi rubriku mladih, koja odmah postaje vrlo živa. No iz te je rubrike već u broju 3/45, ožujak 1974. izraslo tvrdo suprotstavljanje. Objavljen je tekst pod naslovom Groznice postova i manije pepeljenja , mladenački zažaren tekst s osnovnom idejom da je evanđelje, radosna vijest, razlog za vjerničko radovanje a ne trapljenje – ali pomalo neodmjerenim riječima. U idućem, travanjskom broju (4/46, 1974.) objavljena je – očito, na prigovore – znakovita načelna urednička Napomena uz stranice mladih:

»Uredništvo je od početka ove godine stranice mladih doista otvorilo mladima. Njihovi su prilozi odraz raspoloženja u novoj generaciji vjernika, osobito sveučilištaraca. Njihov raspon ide od tugaljivog uzmaka pred težinom vremena do pobune čak i na baštinjeni red među kršćanima.

Uredništvo je stalo na stanovište da i mladi, takvi kakvi jesu, smiju javno izgovoriti svoje ocjene, osjećaje i sudove. Razumije se da uredništvo ne stoji iza svakog takvog napisa, ali smatra da ničemu ne vodi oduzimanje riječi bilo kome.

Izazovniji tekstovi mladih prilika su za svu odraslu obitelj Kaninih čitatelja da javno i argumentirano u pošti čitalaca izrazi svoje neslaganje, upozori mladoga pisca na netočnosti, uvredljiv ton i neumjesnosti. Takav otvoren, slobodan i iskren dijalog – kao u obitelji – mnogo će doprinijeti zajedničkom kršćanskom rastu. Držimo naime da nije jedina moguća ni najbolja urednička politika jednostavno – koš! Tolerancija, razumijevanje, strpljivost i širina duha liječe mnogo bolje i vode ipak dalje od koša. Ima naime među čitaocima Ka­ ne jedan manji dio koji odrešito osuđuje pisanje mladih i zahtijeva da se s tim prestane. Molimo ih da ovu napomenu dobrohotno uzmu u obzir. UREDNIŠTVO«

U idućem, svibanjskom broju 1974. prenijet je tekst dr. Smiljana Čekade, sarajevskog nadbiskupa, objavljen u Službenom vjesniku »Vrhbosna«, br. 2/74, s nadnevkom 7. travnja 1974., pod Kaninim naslovom: Groznice postova i manije pepeljenja, gdje Nadbiskup piše:

Kršćanski obiteljski list »KANA«, koji već četvrtu godinu izlazi u Zagrebu, objavio je u 3. ovogodišnjem broju, u rubrici Mladi, članak pod gornjim naslovom.

Ne čitam inače »KANE«. Jednostavno zato, jer ne dospijem katkada ni otvoriti mnogih listova, časopisa, revija, biltena i drugih tiskanih stvari, koje svaki dan prekrivaju moj sto. Upozorila su me na taj članak dva svećenika, dva franjevca, iz različitih krajeva naše zemlje. Rekli su mi, da je članak sablažnjiv i da se cinično izruguje svetinjama vjere.

Pročitao sam ga. Složio sam se sa sudom dvojice franjevaca. Članak me je, uistinu, sablaznio …

Analizira zatim članak i zaključuje:

Eto, to smo mogli čitati u trećem ovogodišnjem broju kršćanske obiteljske revije »KANA«.

Mi se pitamo: zar nema nikoga u Zagrebu, koji bi tome mogao stati na kraj? Znam, da su se neki župnici sami od sebe našli ponukanima, da taj broj »Kane« vrate, odnosno da ga ne rasprodaju među vjernicima.

To neka učine i ubuduće. Svaki put, kada u KANI nađu nešto, čime se vrijeđa vjera, Crkva ili njezina zdrava, dosada ničim nesporena tradicija. Neka gg. urednici znaju, da u KANI ne smiju donositi sve, štogod kome padne na pamet. KANA nije tribina mladih, zanesenih, neodgovornih i svojom mladošću opojenih jurišnika, nego kršćanska obiteljska revija, koja ima služiti zdravoj vjerskoj formaciji širokih narodnih slojeva. Budu li se ovakve neukusnosti – da se najblaže izrazimo – u »KANI« ponavljale, ja ću kao vrhbosanski nadbiskup – pred Bogom odgovoran za čuvanje vjere i morala u narodu, koji mi je povjeren – zabraniti »Kanu« na cijelom teritoriju svoje nadbiskupije.

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Usput, u tom je svibanjskom broju 1974. u Kanu – u rubrici mladih – dospjela nova sintagma: svjetska ekološka kriza.

Već u idućem broju, 6/48, 1974. urednik mora napisati:

Nekima smetaju čak i neke slike u KANI, naslovne i druge. Smatraju da Isus Krist nije u licu dovoljno lijep, a zbog Michelangelova Adama u papinskoj Sikstinskoj kapeli neki su župnici odlučili da moraju čak otkazati KANU za svoje župe. Ne mogu im zamjeriti, ali se moram začuditi. Ne mogu ipak vjerovati da su naši katolici i katolikinje takva djeca te ni Michelangelovo remek­djelo, kojega odavno već susrećemo u malim katekizmima i pučkoškolskim knjigama, ne bi smjeli vidjeti. Eto, što se može. Možda je to doista ponegdje istina … Da bi svoju Riječ urednika zaključio: Sve u svemu ipak me najviše veseli živa suradnja čitalaca. Iako ima ponekad u dopisima i suviše gorčine, ipak se sve više krči put otvorenosti, slobodnom izražavanju, međusobnom razumijevanju i pomaganju. A to obiteljsku reviju može samo radovati.

Organizacijski, te je godine uveden ljetni dvobroj (7–8/1974.), i ubuduće Kana izlazi jedanaest puta godišnje. U broju, pak, 10/1974, urednik mora konstatirati:

Mladi kao da su zamukli. Valjda ih škola brine. Ipak su se neki javili. Nadajmo se življoj suradnji – njihove stranice ih čekaju.

Potkraj te, 1974. godine, a to je godina ustavnih amandmana, kada republike u SFRJ dobivaju državnost, beogradska se Mladost, list Saveza socijalističke omladine Jugoslavije u svom broju 91 od 26. 9. 1974., što prenosi Kana u broju 11/1974., potrudila da ne bude dosadno. U tekstu Kako »Kana« savetuje, uz napomenu redakcijskog tekstopisca da Kana uredno stiže na njihovu adresu kao razmjena, ali – piše – Ne nalazimo da imamo bilo kakvih sličnosti, ne mislimo da smo na sličnim talasnim dužinama, pa zašto bismo se razmenjivali i napomenu u nastavku kako Ova »Revija« inače nije posvećena nekim smešnim stvarima (zna se kakvim jeste), ali se mi, ne retko, nad njenim stranicama i tekstovima, od srca nasmejemo i ismejemo, ruga Kaninim prigodnim obiteljskim savjetima, pa kaže: »Kana«, ko sam bog (a možda i bolje), deli savete kapom i šakom. Od svačega po malo, za svakog ponešto, da bi, prijeteći, zaključio o tome kako crkva isuviše »brine« za mnoge stvari koje nisu u njenom »resoru«. Već poprilično dugo, crkva bi htela ono što ne bi smela. Stalno hoće da svoju ruku pruži donde dokle stvarno ne bi mogla da dosegne. Mi, inače, niti »Kanu« niti bilo koga drugog od crkvenih podanika ne želimo da ubeđujemo kako bog ne postoji. Očekujemo samo da »Kane« i crkve budu bar obzirne prema vremenu i društvu u kome egzistiraju. U suprotnom – mi i tako bez boga možemo! I hoćemo!

Isti list u svom broju 923 od 24. 10. 1974., na str. 11 pod naslovom Kome zvoni svetosavsko zvono piše:

U jednom od prošlih brojeva »MLADOSTI« pisali smo o manipulacijama i insinuacijama u pisanju »KANE« – kršćanske obiteljske revije. Odmah posle toga, »puče« vest da su se pojedini »božji ljudi«, a po peru, urednici »KANE«, zbog pljački i pronevera u akciji »Pomoć gladnom djetetu« našli »iza brave« … Dakako, Kanin protest na klevetu Mladost nije objavila.

Te 1974. godine među izdanjima KS-a pojavila se »velika novost«, kako je to nazvao Glas Koncila. Pokrenut je VIR – Vrijeme i riječ, Upoznajmo Bibliju, formalno Kanin prilog, a zapravo zasebna, prva katolička biblijska revija, u četverobojnoj tehnici, bogato ilustrirana, na 48 stranica. Prvi je broj izišao za travanj 1974. Revija je bila sastavljena od dva dijela: jednog općenitijeg, raznolikog sadržaja, i posebnog dijela koji je nosio naslov Upoznajmo Bibliju13 i koji se mogao vaditi iz cjeline i zasebno uvezivati. Glavni urednik VIR-a bio je Roman Turčinović, a glavni urednik cjeline Upoznajmo Bibliju bio je bibličar Jerko Fućak. 14 Oko VIR-a se okupila većina hrvatskih bibličara.15 Likovni urednik bio je Ico Vitez, a grafički urednik Miljenko Bogdanić. Nažalost, list se – iako vrlo kvalitetan – kratko održao, samo godinu dana.16

13 Bio je to nastavak ciklostilskog biltena »Upoznajmo Bibliju«, što ga je g. 1966. bio osnovao Bonaventura Duda, a u rujnu 1968. preuzela ga je Kršćanska sadašnjost

14 Jerko Fućak u Urednikovoj riječi u prvom broju (VIR, br. 1, travanj 1974., str. 15) piše: »Na dva nedavno održana sastanka hrvatskih bibličara uočena je, među ostalim, i potreba da UPOZNAJMO BIBLIJU ponovno oživi kao organ sustavnijega zajedničkog biblijskog apostolata u Hrvatskoj. Odlučeno je da se, i uz mnogostruke zaposlenosti bibličara, toj potrebi udovolji. U uredničko vijeće ušli su svi hrvatski bibličari. Tako UPOZNAJMO BIBLIJU želi biti plod zajedništva svih bibličara. Ali i sjeme širega zajedništva, zajedništva svih onih koji Riječ Božju žele plodovitije čitati, bolje razumjeti, »prebirati je u srcu«, iskrenije je živjeti, uspješnije propovijedati. U tom smislu pozivamo na suradnju sve učenike i ljubitelje Riječi.«

15 U Uredničkom vijeću biblijskog priloga u VIR-u bili su: Jerko Bakotin, Franjo Carev, Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Ivan Golub, Vladimir Jelić, Ante Kresina, Adalbert Rebić, Rudolf Roemer, Ljudevit Rupčić, Aldo Starić, Albin Škrinjar, Celestin Tomić i Mato Zovkić.

16 Tomislav Šagi-Bunić u Deset godina Kršćanske sadašnjosti (KS, 1978.), u bilješci 45, o

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

No, vratimo se Kani. 17

Poslije mirnog nastavka, Kana je s brojem 3/69, 1976., neočekivano, zapala u najtežu polemiku u svojoj povijesti, koja je trajala dobar dio te godine. Naime, te je 1976. godine Svećenički tjedan (poznatiji danas kao Teološko­pastoralni tjedan za svećenike), koji se svake godine održava potkraj siječnja u Zagrebu, prigodno – uz novi Red pokore – bio posvećen temi Grijeh i oslobođenje, a to je u to vrijeme bila tema i svjetskih katoličkih teoloških rasprava. Uredništvo Kane odlučilo je predstaviti temu Svećeničkog tjedna i svojim čitateljima, te je u navedenom broju za ožujak 1976. zamolilo za razgovor dvojicu izlagača na Svećeničkom tjednu, dr. Vladimira Zagorca, profesora liturgike na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, i dr. Zvjezdana Linića, profesora liturgike na Trsatu, uz nakanu da razgovara i s drugim izlagačima. U Kani su zapravo samo prepričane teze koje su već izgovorene na Svećeničkom tjednu, ali uslijedila je oštra reakcija na odgovore dr. Linića u Kani, tako da urednik u tome piše: U g. 1974. izišlo je osam brojeva. U g. 1975. izišao je samo jedan trobroj (1–3), i to tek za Uskrs, ali u pojednostavljenom obliku, i s time da je cijena pojedinom broju od 4 ND povišena na 8 ND. No poslije toga je opet »utihnuo«. Pravo objašnjenje zašto se to dogodilo nije lako formulirati. Nekako kao da je do toga došlo uslijed stanovitog »očajanja i umora«. KS je pokrenuo VIR »s ciljem da produbi biblijsku kulturu u našoj Crkvi i našoj sredini« (Važna obavijest izdavača o »VIRU« u br. 1–3 za g. 1975., str. 3). Možda se ispočetka pristupilo previše optimistički, s povjerenjem u veću zrelost naše crkvene sredine za takav list nego što ona stvarno jest. Nakon 8 brojeva, vidjelo se da se kod nas takav časopis, koji »obrađuje specifičnu tematiku, koja često zahtijeva razmišljanje i studij … ne može uvrstiti u red visokotiražnih edicija, pa mu je i cijena koštanja relativno visoka«. Ipak se g. 1975. moglo reći: » … ispitivanja su pokazala da ga dovoljno širok krug čitalaca želi redovito primati i čitati te da ne bi bilo uputno obustaviti ga« (ibid.). Broj sigurnih pretplatnika kretao se u taj čas oko 12 tisuća, što je sasvim pristojan broj za zemlju koja boluje od kronične biblijske neishranjenosti. Čini se da je časopis ipak »utihnuo« iz umornog očajanja: previše je bilo »zabadanja« ( peccata commissionis), a bolno su odsutna bila hrabrenja i moralne potpore od onih od kojih se očekuju (peccata omissionis). – U vezi s VIR-om kao fenomenom korisno je pročitati ono što je o tom rečeno na okruglom stolu »Mjesto i uloga našega tiska u katehizaciji djece« ljeti, god. 1974: Odgoj djece u vjeri u kršćanskoj zajednici, Zbornik radova IV. katehetske ljetne škole, Rijeka, 2–11. srpnja 1974., KS, Zagreb, 1975. / Katehetski priručnici 15 / str. 371–373.

17 VIR u svojem prvom broju (godina I, broj 1, travanj 1974., str. 4) donosi – prema SVESCIMA br. 21–24, str. 137–138 – članak Kana u svećeničkim očima. U uvodu navodi kako uskoro izlazi iz tiska obrada ankete među svećencima što ju je provelo Vijeće za kler BKJ. Svećenici su bili upitani i o našem vjerskom tisku. VIR zatim donosi tri tablice i članak zaključuje: »Pogledamo li prema anketi prva tri, kod nas najraširenija časopisa, Glas Koncila, Mali Koncil i Kanu – Kana i u gradu i u predgrađu, i na selu i u dijaspori stoji na prvom mjestu u pogledu pozitivne ocjene …« idućem broju, 4/70, travanj 1976. u Riječi urednika najavljuje: Mjesto nastavka predavanja sa Svećeničkog tjedna u Zagrebu ovaj put objavljujemo reakcije na razgovor s drom Zvjezdanom Linićem objavljenom u prošlom broju »Kane« pod naslovom »Gdje nam se opraštaju grijesi?« Neki su sudovi o Linićevim stajalištima relativno oštri. Ali sve u svemu ova će rasprava – nadamo se – mnogo toga pojasniti i pokrenuti mnoga korisna razmišljanja među našim čitaocima. Objavljena je kratka Izjava Konferencije biskupa splitske metropolije od 23. ožujka 1976. gdje se kaže da su biskupi te metropolije razmotrili Kanin članak Gdje nam se opraštaju grijesi – razgovor s drom Zvjezdanom Linićem te su utvrdili da je nauka, iznesena u tom članku, o naravi, djelovanju i oblicima sakramenta pokore u suprotnosti sa stalnom katoličkom naukom a neke tvrdnje i s definicijama Tridentskog sabora, a koja se nauka nalazi i u »Novom redu pokore«. Reagirao je, opsežnije, i mostarsko-mrkanjsko-trebinjski biskup dr. Pavao Žanić, sa sličnom argumentacijom, ali detaljnije, te kaže da je spomenuti članak unio zabunu među vjernike i svećenike. Naime, neke tvrdnje su u članku nejasne i polovično istinite, a neke su u suprotnosti s naučavanjem katoličke Crkve … i to obrazlaže. Objavljen je, nadalje, i izvadak iz razgovora

Nikole M. Roščića sa splitskim nadbiskupom dr. Franom Franićem za Veritas iz travnja 1976. pod naslovom Načetu temu iz daljega dotiče i ovaj odgovor nadbiskupa dra Frane Franića. U sklopu iste teme objavljen je u Kani i razgovor s dr. Ivanom Fučekom iz Družbe Isusove, moralistom, također predavačem na Svećeničkom tjednu, pod naslovom »Deprivatizacija« grijeha i pokore?

U broju 5 /1976. ta je rasprava odgođena, jer je aktualnija bila beatifikacija Leopolda Bogdana Mandića, a u broju 6/72, 1976. objavljen je razgovor s dr. Tomislavom Šagi-Bunićem Tridentski sabor i skupno odrešenje te ključni izvadci iz članka Waltera Kaspera Bit i oblici pokore. No, objavljen je i niz dopisa čitatelja, koje je tema, očito, zanimala. U broju 7–8/73–74, 1976. objavljen je tekst pod naslovom Biskupska konferencija Jugoslavije. Uputa o pomirenju za svećenike. Zagreb 1976.

Na kraju, u broju 9/75, 1976. Kana objavljuje dopis koji joj je poslao mostarsko-mrkanjsko-trebinjski biskup Pavao Žanić, u kojemu izvješćuje da je zabranio Kanu br. 6/72, 1976. u svojoj biskupiji, i, među ostalim, piše:

U kršćanskoj reviji KANA br. 4/76 osvrnuo sam se s dogmatskog stanovišta na članak GDJE NAM SE OPRAŠTAJU GRIJESI objavljen u KANI br. 3/76. Učinio

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

sam to kao biskup učitelj vjere, misleći posebno na svećenike i vjernike naše biskupije koji čitaju KANU. Gdje je krivo učenje izneseno, tamo je trebalo to i pobiti. Na spomenuti članak nisam se samo ja osvrnuo, nego ga je oštro osudila Konferencija biskupa splitske metropolije. Smatrali smo da je trebalo istupiti jer se u zadnje vrijeme sakrament pomirenja dovodi u pogibelj. Zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić također je istupio na obranu sakramenta ispovijedi a protiv tendencije: »rastjerati vjernike od ispovjedaonice i natjerati ih na pričest«, o čemu je i AKSA pisala (…)

Ako su urednici KANE htjeli s biskupima stupiti u teološku raspravu o ispovijedi, to su mogli učiniti na temelju konkretnog članka i kritike u nekoj stručnoj teološkoj reviji. Pozivanje na novinarski moral i zaobilaženje teološke rasprave i udaranje po biskupima pismima čitalaca, možda jest metoda i moral nekih novinara, ali sigurno ne katoličkih. Uloga katoličkih novinara i katoličke štampe jest da podrže biskupe u naučavanju vjere, a ne da im potkopavaju ugled pred vjernicima. Ovo su udarci kojima se biskupima hoće zatvoriti usta, a to je u katoličkoj Crkvi nedopustivo. Zato smo i zabranili raspačavanje KA­

NE br. 6/76 u našoj biskupiji, a ako bude potrebno, zabranit ćemo to i trajno.

Iduće godine, 1977., Kana smanjuje svoj opseg na 32 stranice plus omot.

Te godine – 31. svibnja 1977. – održana je osnivačka skupština Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« (TDKS), čime i Kana dolazi u novi pravni status, jer njezin osnivač i izdavač, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« postaje izdavački, poslovni i radni organ TDKS-a. Kana je prenijela vijesti iz AKSE o tome da je TDKS uvršten u Registar udruženja građana te o tome da biskupi na redovitom jesenskom zasjedanju BKJ u Zadru u listopadu 1977. nisu zauzeli definitivni stav o TDKS-u, o čemu su donijeli Izjavu za javnost, i da se stvar proučava. Prenijeta je i vijest o stavu kardinala Šepera o TDKS-u.18

Je li ta promjena statusa imala utjecaja na položaj Kane? Na nakladi se to nije primijetilo, iako je Kana praktički bila zabranjena na području Splitske metropolije i Mostarsko-mrkanjsko-trebinjske biskupije. Znak kontinuiteta bila je i božićna čestitka nadbiskupa Kuharića čitateljima Kane u prosinačkom broju 1977. Pripomenimo da je ta 1977. bila obilježena i pripremom novog zakona o položaju vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Bilo je i zaoštrene retorike.19

18 O TDKS-u, kao takvom, što je zasebna i opsežna tema, bilo je govora na drugom mjestu na ovome simpoziju.

Iduća, 1978. godina bila je godina opsežnog organizacijskog i kadrovskog restrukturiranja KS-a, sada Radne zajednice TDKS-a. I uredništvo Kane doživjelo je kadrovske promjene. U uredništvo je u ožujku 1978. došao Albert Turčinović, praktički kao urednik, da bi se odteretio glavni urednik, Josip Turčinović, koji je ujedno i direktor KS-a i tajnik TDKS-a. Ostali su zaposlenici iz uredništva zbrinuti izvan KS-a. U studenome te 1978. zaposlena je Manja Hribar, koja se ubrzo uključila u pisanje, i godinu dana kasnije promaknuta je u urednika-novinara.20 U studenome 1979. Albert Turčinović imenovan je formalno glavnim urednikom i ostao je to do danas.21 KS se kroz svu svoju povijest – sve do preseljenja u vlastite prostore u Chromosovu tornju prošle godine – mučio s teškim problemom nedostatnog prostora. Te je 1978. godine uredništvo Kane krenulo u prvu u nizu selidbi, u podrumske prostorije na Marulićevu trgu 14 (dakako da selidbe znače opterećenje, a za druge Kanine selidbe u Masarykovu ulicu u Zagrebu teško je stradao bogat Kanin arhiv).

Sadržajno je ta 1978. osobito obilježena dobro primljenim Kaninim prilogom Biblija te smrtima i izborima papâ. Uz smrt pape Pavla VI. izašao je izvanredni broj Kane.

19 O političkim prilikama i društvenoj klimi, pa i daljnjoj krizi Jugoslavije, neka posvjedoči tek jedna od kratkih vijesti objavljena u Kani br. 12/90, 1977.: »Član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Jure Bilić dao je ’Vjesniku’ od 20. studenoga intervju o problemima naše kulture. U kontekstu intervjua Bilić se osvrnuo i na mjesto koje je Crkva zauzela u našem društvu. ’Uzmimo, kad je riječ o religiji’, rekao je Bilić, ’onda se može reći da smo ovdje u Hrvatskoj još uvijek u lošijoj poziciji, da ima sektaštva prema vjernicima. I Crkva, u kojoj ima konzervativnih snaga, tu našu slabost koristi da bi se predstavila kao jedina prava nacionalna snaga. Slovenci su uspjeli preoteti katoličkoj Crkvi nacionalni barjak Slovenije, drže ga sada u ruci komunisti Slovenije. Dok ovdje kod nas u Hrvatskoj, barem za jedan dio naše javnosti, katolička Crkva drži taj barjak nacionalnih interesa. To je ozbiljno pitanje i za raspravu i za strategiju.’«

20 Manja Hribar je i prva zaposlenica koja je (godine 2008.) iz Kane otišla u mirovinu.

21 Kad je riječ o zaposlenicima u Kani, pripomenimo da je od travanjskog broja 1978. neko vrijeme dječje stranice u Kani uređivala Gabrijela Šabić iz PAKS-a (Pastoralno-katehetske službe KS-a).

Godine 1981. kraće su vrijeme u Kani zaposlene i Tea Hibl kao administratorica i Anđelka Biščan kao fotograf. Godine 1991. u Kani je zaposlena Suzana Vrhovski kao novinarka, da bi 1993. prešla u novopokrenutu IKU. Godine 1995. uredništvu Kane dodijeljena je kao administrator KS-ova zaposlenica Suzana Belinc (Radnić). Trenutno su u uredništvu Kane zaposleni Albert Turčinović, glavni urednik, i Suzana Radnić, administrator.

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Prosinački je broj Kane (12/100, 1978.) bio jubilarni, stoti broj, s povećanim brojem stranica (68). U božićnom razmišljanju – čestitki čitateljima Kane, nadbiskup Franjo Kuharić osvrnuo se i na proteklih sto brojeva i, među ostalim, napisao:

Velika odgovornost KANE stoji baš u tome da u ime Crkve pokazuje obiteljima put pravog života, da istinom vjere rasvjetljuje srca i savjesti.

U do sada ostvarenih sto brojeva KANA je to nastojala činiti priznajući da je kojiput u nekim sadržajima bila nedorečena. Ponizno se priznaju i promašaji. Međutim, dobra volja opravdava nadu da će se u budućnosti izbjegavati nesporazumi. Za sve učinjeno dobro ovom prilikom zahvaljujem. Za propuste i promašaje treba moliti Gospodina za oproštenje.

Te 1978. KS je obilježio 10. obljetnicu postojanja 22 , a 19. prosinca bilo je upriličeno primanje za djelatnike KS-a kod nadbiskupa Kuharića, uz božićno čestitanje s djelatnicima katoličkog tiska.

Pripomenimo da je u tom stotom broju ponovno pokrenuta rubrika mladih, koju vodi skupina mladih predvođena Zdravkom Gavranom (tu su i Branko Tinodi, Vinko Bošnjak, i drugi), što je trajalo – kako to već s mladima biva – do završetka studija i drugih životnih preokupacija.

Kana je kroz 1979. nastavila ustaljenim ritmom, ali je donekle promijenila stil, mnogo je veću pozornost počela posvećivati autentičnoj kulturi, čega – usput – danas i u Kani nedostaje. Počeli su stizati i poneki prigovori da je »previsoka«, »preteška«. Koliko je u svemu bilo pitanje uređivanja i surad-

22 Kana o tome izvješćuje u siječanjskom broju (1/101, 1979.) kratkom AKSINOM viješću o Izvanrednoj skupštini TDKS-a: ničkog pisanja, pa i loše tehnike tiska ali i loših gospodarskih prilika, ili pak i odnosa prema TDKS-u, trebalo bi istražiti.

ZAGREB. 18. prosinca (AKSA) — Teološko društvo »Kršćanska sadašnjosti održalo je u samostanu Trećoredaca u Odri kraj Zagreba 15. i 16. prosinca o. g. svoju prvu Izvanrednu skupštinu, koja je imala programski karakter i na kojoj je obilježena deseta godišnjica rada »Kršćanske sadašnjosti«.

Skupština je razmotrila različite prigovore, optužbe, insinuacije, a i bojazni što su se od osnivanja TDKS­ a do sada javljale u našoj sredini, ili prenosile u inozemstvo, u vezi s karakterom, ciljevima ili nakanama TDKS­ a, te je jednoglasno ocijenila da su neutemeljeni.

Glavno izlaganje Deset godina »Kršćanske sadašnjosti«, objavljeno kao zasebna brošura, Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, »Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968–1978)«, u: Kršćanska sadašnjost 1968–1993, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., nepaginirano (a može se naći i na web-adresi: http://www.ks.hr/download.php).

Već iduće godine, 4. svibnja 1980., objavljeno je da je umro Tito, predsjednik SFRJ. Obilježili su to svi, pa i Kana, prenijevši govor Tomislava Janka Šagi-Bunića s komemorativne sjednice TDKS-a. U to se vrijeme otvorenije pokazala – uglavnom u kuloarima – duboka podjela u hrvatskom društvu na, uvjetno rečeno, »ustaše« i »partizane«. Polemike s Kanom nije bilo, ali je u hrvatskom emigrantskom tisku nastala krilatica: Kad sretneš Budu, ubij Budu. Naravno, Buda je bio Tomislav Šagi-Bunić.23

To je ujedno vrijeme kad se u svjetskom tisku naveliko počelo pisati o raspadu Jugoslavije.

Člankom Tomislava Šagi-Bunića, profesora na KBF-u u Zagrebu Kakvi su Hrvati katolici započela je Kana u broju 10/120, 1980. objavljivati glavne referate IV. međufakultetskog ekumenskog simpozija o temi: Duhovni život na našem tlu. U idućem broju (11/121, 1980.) objavila je referat Jožeta Rajhmana, profesora na mariborskom odsjeku ljubljanskog Teološkog fakulteta, Duhovnost na slovenskom tlu. Za broj 12/122, 1980. prispjelo je redakciji jedno neobično polemičko pismo na spomenuti tekst Tomislava Šagi-Bunića, koje nije objavljeno, ali je objavljena, neuobičajeno, Kanina reakcija na stil pisma. Pismo je objavljeno u idućem broju. U broju pak 1/123, 1981. (koji je, inače, dobrim dijelom posvećen u spomen Boži Milanoviću) objavljen je referat jeromonaha dr. Atanasija Jevtića, profesora na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslovne Crkve u Beogradu, pod naslovom Duhovni život Srba (završetak referata je, zbog opsežnosti, objavljen u broju 2/124, 1981.). Odmah poslije toga Savezni SUP otkazao je pretplatu na Kanu.

To prvo posttitoističko vrijeme obilježeno je i novim tonovima u govoru politike. Tako je npr. Mitja Ribičič, predsjednik SSSRN-a Slovenije, naveo i »moguća žarišta iz kojih bi moglo nastati političko-opozicijsko djelovanje«, a jedno od žarišta da je porast klerikalizma (kasnije će u ta politička govorenja biti pridodana i riječ nacionalizam, pa i klerofašizam) u Katoličkoj crkvi.

23 Iako su oba ta totalitarna režima, i NDH i komunistička Jugoslavija već odavo mrtva, njihove se ideologije i podjele i dalje podgrijavaju. Iako ovaj urednik ima već šezdeset godina, a ustašu ni partizana u životu nije vidio, aveti »ustaša« i »partizana« i dalje uokolo kruže. Kao da od njih neki dobro žive

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Sabor Biskupske konferencije daje sa svoga proljetnog zasjedanja u travnju 1981. jednoglasnu izjavu u smislu da je crkveno djelovanje religioznoga, a ne političkoga reda. Kana o tome izvješćuje u broju 5/127, 1981. prenoseći AKSINE vijesti.

Podsjetimo, 1981. izbija pobuna Albanaca na Kosovu i napetosti postaju sve veće.

U Crkvi se pak intenzivnije otvara i »socijalno pitanje«, uz 90. obljetnicu enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., o čemu piše i Kana.

Te se 1981. godine slavila i stota obljetnica prvoga Međunarodnog euharistijskog kongresa. Kana je to obilježila nizom članaka, a objavljen je i Kanin posebni ilustrirani prilog Euharistija.

Od broja 7–8/140, 1982. povećava se broj Kaninih stranica na 40 plus omot. (Spomenimo da je s brojem 1/145, 1983. – a to je broj koji je opširno posvećen najavljenom imenovanju nadbiskupa Franje Kuharića kardinalom, te 20. obljetnici Drugoga vatikanskog koncila – broj stranica porastao na 48 plus omot, kako će ostati do lipnja 1986. godine, kada opet smanjuje broj stranica, što su nekako i pokazatelji sve lošijih gospodarskih kretanja.)

Ta 1982. godina bila je obilježena teškim kontroverzama oko TDKS-a (podsjetimo na Deklaraciju za kler Quidam Episcopi, 8. ožujka 1982., Kongregacije za kler i »Priopćenje za tisak« Tajništva Biskupske konferencije o tome da su biskupi na jesenskom Saboru BK jednoglasno izjavili da se Quidam Episcopi odnosi i na TDKS). Kana se u ta pitanja i mnoge polemike, koje su se intenzivno protegnule i u 1983. godinu, pa i dalje, nije upuštala autorskim tekstovima, ali je o svim važnim činjenicama izvijestila.24

Godine 1983. bila je 15. obljetnica KS-a (22. veljače), što je obilježeno u broju 2/146, 1983. sjećanjima Ljiljane Matković-Vlašić; u broju 3/147, 1983. objavljen je opsežni redakcijski članak o djelatnosti KS-a kroz petnaest godina. Imala je i Kana te godine svoj mali jubilej – lipanjski joj je broj bio sto pedeseti.25

24 Kao što je već spomenuto, o problematici pravnog položaja TDKS-a u Crkvi bilo je govora na drugom mjestu na ovom simpoziju.

25 Za tu je prigodu Kana dobila toliko poticajno pismo podrške da ga ni ovdje ne možemo preskočiti: Draga Kana »hrvatska«!

Kanu ja slažem jednu na drugu, i narastao je neboder. Upravo se gradi stopedeseti kat. 150 brojeva Kane. Ne pišem to u prvom redu radi čestitanja tog jubileja. Nešto drugo sam

Te 1983. i Međunarodni pokret katoličkih intelektualaca (ICMICA) Pax

Romana na duže vrijeme dospijeva na stranice Kane. 26

doživljavao sa svakim brojem Kane, tamo od početka. Kana mi je davala nadu i volju za život, pa i onda kad je i sama bila u teškoćama. Dvije stvari su me hrabrile. Prvo, biti kršćanin (katolik) ne znači: biti stjeran u geto. Ponekad se kršćani sami povlače u geto i neće van. Kana je pokazala da se može izaći, da se mogu iskoristiti mogućnosti života koje postoje, da se moraju tražiti uvijek nove mogućnosti. Više nego svojom pojavom u Vjesnikovim kioscima (samo povremeno i samo ponegdje), Kana je ušla u život ljudi (ne samo kršćana) prihvaćajući njihove probleme, prihvaćajući njihovu stvarnost. Vjera je uvijek bila srodna kulturi, stvarala je kulturu u svim njezinim aspektima, ne jedina i ne isključivo, ali ipak u njezinoj bazi. Stvarala je naime uvjete za kulturu, jer je odgajala čovjeka. Zato je Kana široka. I to je drugi razlog, zašto je Kanina zadaća važna. Crkva je šira nego se obično misli. Koncil nije zatvorio granice. Crkva obuhvaća širi prostor od onoga što je vidljivo. Ima različitih stupnjeva pripadanja Crkvi. »Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40). I Ambrozije reče: »Gdje se god čini dobro, na djelu je Duh Božji.« A tko će Duhu zabraniti djelovati. Kana je u službi ovog djelovanja. Zato Kani želim da raste, da se razvija i širi na dobrobit čovjeka i slavu Boga. Ante MOČIBOB, Medulin.

26 KS je već godinama bio kolektivni član »Pax Romanae« i kao član se vodio u njezinim dokumentima te plaćao članarinu, ali je sudjelovanje uglavnom bilo na razini dobre volje, prvenstveno zbog fizičkih nemogućnosti ljudi iz KS-a da se poduhvate dubljeg angažmana u tako razgranatoj djelatnosti kakvu je imala Pax Romana ICMICA (rasprostranjena je po svim kontinentima, a cilj joj je promicanje kršćanskih vrednota na lokalnom, regionalnom i globalnom planu, kroz kulturni, znanstveni, mirotvorni i socijalni angažman; ima i razne sekcije koje se na nacionalnom i međunarodnom planu zauzimaju za specifična pitanja katoličkih pravnika, pedagoga, liječnika, umjetnika, inženjera i dr.). Dakako da je nekakvo udruživanje laika u tom smislu bilo neizvedivo, zabranjeno. TDKS je kao strukovno društvo teologa, ne samo svećenika, stjecanjem društvene pravne osobnosti dobio i mogućnost uključivanja u »Pax Romanu«.

A to jače uključivanje TDKS-a zbilo se gotovo anegdotalno. Početkom te 1983. godine u uredništvo je Kane počeo navraćati dr. Ivica Biočić, psihijatar u Kliničkoj bolnici »Dr. Mladen Stojanović« (danas Sestara milosrdnica). Uskoro je napisao i svoj prvi – iz razumljivih razloga nepotpisani – članak za Kanu. Te je pak godine Pax Romana pripremala svoju 24. generalnu skupštinu u Londonu (od 14. do 21. rujna) pod geslom Kršćansko predanje za pravdu i slobodu: znakovi nade, uz opetovane pozive organizatora TDKS-u da se uključi. Bilo je planirano da u London ode Albert Turčinović, ali kad se primaklo vrijeme, pokazalo se da toliko izbivanje neće moći biti uskladivo s tekućim obvezama u Kani. Urednik je predložio da se pošalje Ivica Biočić. Na kratki telefonski upit urednika: »Ivice, hoćeš li u London?«, kratko je odgovorio: »Hoću!« I izložio se bez obzira na rizik, na prvom mjestu za radno mjesto u bolnici. Jer, ne treba previdjeti, Kana (u broju 6/150, lipanj 1983., str. 13, pod naslovom Sekretar RSUP­ a SRH o Crkvi) izvješćuje o pisanju tjednika Danas koji u tekstu pod naslovom Identificirali smo žarišta navodi i ove riječi koje je 24. svibnja izgovorio republički sekretar za unutrašnje poslove

SRH i član CK SKH Pavle Gaži: »Sve je čvršća simbioza klerikalizma i nacionalizma, a veoma osmišljeno provodi se i različita aktivnost kojoj je cilj da politizira vjernike. Upozorio bih

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Godine 1984., s nadnevkom 9. rujna, izišao je u izdanju KS-a prvi broj Liturgijsko­pastoralnog Listića27 kao prilog Službe riječi. Do prvog broja 1985. uređivalo ga je uredništvo Kane, a zatim ga preuzima dr. Mirko Mataušić. Uslijedilo je potom nekoliko relativno mirnih Kaninih godina.

No, podsjetimo na ovom mjestu da je potkraj 1986. za predsjednika CK SK

Srbije izabran Slobodan Milošević, koji u jesen 1987. ruši svojega dotadašnjeg prijatelja Ivana Stambolića. Bio je to početak dramatičnih promjena odnosa na ovim prostorima.

U godinu 1988. ušla je Kana s jubilarnim, dvjestotim brojem. No, bio je to po izgledu radikalno drukčiji broj – u novinskoj formi, i to kao dvobroj 1–2/200, siječanj-veljača 1988. Izdavač, KS, u Riječi izdavača u tom broju to ovako pojašnjava:

KANA, kršćanska obiteljska revija, s ovim brojem izlazi po dvjestoti put. Znakovito je da se ne pojavljuje u svečanom slavljeničkom ruhu, nego sasvim suprotno: u najskromnijem izgledu u svoj dosadašnjoj svojoj povijesti. Na ovo rješenje su se izdavač Kršćanska sadašnjost i njegova uredništva odlučili nakon temeljita razmišljanja i savjetovanja s nizom župnika. Jasno je naime da ni izdavač ni čitaoci ne mogu bez subvencije u nedogled podnijeti sadašnje rastuće cijene. S druge strane svi su bili jednodušni u tome da se nijedan list Kršćanske sadašnjosti ne ukine. Među brojnim mogućim rješenjima najviše ih je bilo za verziju da se Kana i Listić tehnički pojednostave te štampaju i odašilju zajedno posebno, na pojavu novijeg datuma – oživljavanje karitativnih aktivnosti i okupljanje laika u tzv. laičke apostolate, pa se tako ide prema pojedinim profesijama – liječnicima, pravnicima, pomorcima, a i srpska pravoslavna crkva nastoji šire djelovati na intelektualce.« svakih petnaest dana, čime bi im se ukupna cijena smanjila za dvije trećine. Tom rješenju su se međutim prepriječile druge neočekivane teškoće. Tako se nametnulo rješenje koje – eto – držite u rukama. Da je ono u ovim okolnostima najprirodnije pokazuje i slučaj novosadskog katoličkog lista Hitelet , koji se također odlučio za takvo rješenje. Uvjereni smo da će ga i Kanini čitaoci tako prihvatiti. Kako ćemo se odužiti onim svojim pretplatnicima koji su se za 1988. godinu pretplatili prije ove odluke, što znači po višoj cijeni, obavijestit ćemo ih u slijedećem broju. Hvala za razumijevanje. IZDAVAČ

Dr. Ivica Biočić se izvrsno snašao na Skupštini, pokrenuo je inicijativu za povezivanje mediteranskih članica Pax Romanae, što je prihvaćeno. Izabran je za člana Izvršnog vijeća Pax Romanae. Iduće, 1984. predsjednica Pax Romanae posjetila je TDKS, koji je godine 1985. u Samoboru organizirao Prvi mediteranski susret katoličkih intelektualaca, a 1989. TDKS organizira – također u Samoboru – sastanak Svjetskog vijeća Pax Romanae. Poslije toga, skupina laika koja se okupljala oko TDKS-a formirala se po uzoru na ustaljeni rad nacionalnih federacija Pax Romanae, i ne više neposredno u sklopu TDKS-a. Rad Hrvatske federacije Pax Romanae vrlo se intenzivirao, te joj je povjerena organizacija generalne skupštine 1991., koja se trebala održati na Krku, gdje nije bilo ratnih djelovanja. Na kraju su iz Generalnog sekretarijata, zbog ratne opasnosti, od toga odustali, što je u Hrvatskoj federaciji izazvalo poprilično razočaranje, a veliki problem financiranja djelovanja sponzorstvima pripomogao je tome da se rad te udruge hrvatskih katoličkih intelektualaca uskoro ugasio.

27 O Listiću je na ovom simpoziju govorio dr. Mirko Mataušić.

Te druge neočekivane teškoće bile su u dopisu nadbiskupa Franje Kuharića direktoru KS-a.28 KS je Nadbiskupov stav iz dopisa da su još jedne novine suvišne, dapače da bi to za odnose u Crkvi moglo biti i štetno, poslušao, i Kana je nastavila izlaziti kao mjesečnik, u novinskom obliku, što je potrajalo sve do kraja 1990.

A u tom dvjestotom broju (1–2, 1988.) na istoj, 3. stranici već je jasno zacrtano kako će se odnosi u državi dalje, godinama, razvijati. U Pitanju sadašnjeg trenutka pod naslovom Homogenizacija ili pluralizam Bono Zvonimir Šagi u uvodu piše:

Ako bismo danas htjeli izdvojiti nešto pozitivno što obećava da će žestina današnje krize proizvesti toliko potreban pomak prema novoj kreativnosti cjelokupnoga društvenog života, morali bismo na prvo mjesto staviti slobodu kojom su se u protekloj godini, unatoč svemu, iznosila u javnost i branila različita mišljenja, pa i oprečna. Stvorila se klima, pogodna za razmatranje i onih pitanja koja su se zbog ideoloških razloga često obično prešućivala. U tom kontekstu dosta se govorilo o religiji, Crkvi i o vjernicima s obzirom na naše druš­

28 Br. 17-Prez./88

Zagreb, 16. siječnja 1988.

Velečasni gospodin

Dr. Josip Turčinović Marulićev trg 14 Zagreb

Velečasni gospodine Profesore, Podsjećam na naš razgovor od 11. siječnja o. g. u prisutnosti mons. biskupa dra Djure Kokše, te ovime i pismeno potvrdjujem ono što sam Vam usmeno priopćio. Pojam još jednih novina na našem crkvenom području i u našem crkvenom prostoru smatram suvišnim, a posebne okolnosti mogle bi to učiniti čak i štetnim u unutarnjim odnosima Crkve. Stoga, svjestan svoje odgovornosti, priopćujem da ostajem kod izreč ene odluke.

+ Franjo Kuharić nadbiskup

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

tvo. Bilo je teorijskih i sasvim praktičnih tema. Obilne rasprave o Božiću, iako nisu u svim sredinama urodile istim plodom, pokazale su da se i o posebnom vjerničkom interesu može javno raspravljati i da to može biti od općeg interesa.

U rubrici, pak, Mi škarama, vi vagom uredništvo Kane izdvaja odlomak iz intervjua Vuka Draškovića šabačkom Glasu Crkve, časopisu za hrišćansku kulturu i crkveni život, u kojemu stoje i ove Draškovićeve riječi:

Znate, često razmišljam; nije li, možda, greh i pripadnost crkvi koja je napravila Jasenovac i koja odbija da se zbog tog nebeskog zločina čak i pokaje?!

Toj se crkvi ne može poreći hrabrost, ali ne zbog toga što se ona ne plaši ni Boga ni ljudi, već zbog toga što se ne stidi (…)

Uredništvo Kane to popraćuje kratkim tekstom Umjesto komentara – O paranoji:

Već nekoliko godina u jednom dijelu naše društvene scene razvijaju se teze o genocidnosti hrvatskog naroda a Crkva u tom narodu prikazuje se kao organizator masovnih zločina počinjenih nad drugim narodima, konkretno nad srpskim narodom.

Besmislenost takvih teza toliko je očita da se nitko ozbiljan nije upuštao u znanstvenu raspravu o njima, jer ni njihovo nastajanje nisu potakli znanstveni i istinoljubivi razlozi, a o kršćanskima da ne govorimo, već neki posve drugi, prizemniji i zlokobniji.

Valjalo bi jednom jasno reći da je objektivno nemoguće razgovarati s ljudima koji cijeli jedan narod i jednu Crkvu proglašavaju zločincima. Jarost koja izbija iz tih stavova ne ostavlja nikakve druge mogućnosti doli strpljivog čekanja i nade da se radi samo o kratkotrajnom poremećenju uma, koji svoje teorijske premise još ne ostvaruje u praksi. Ipak, valja apelirati na uvijek prisutan, nadamo se, ostatak razbora kod kreatora tih teza i upozoriti ih da oni i onakvi o kojima pišu i govore postoje samo u njihovu bunilu. A tome je pristup malo drukčiji.

Poremećenje uma, znamo, nije bilo kratkotrajno, nego je taj poremećeni um svoje teorijske premise krenuo ostvarivati u praksi. Srbija je krenula k ratu, a Hrvatska k pluralizmu.

Pribilježimo usput da je godine 1989. TDKS-u priznat crkvenopravni status privatnoga društva u Crkvi.

Godine 1990. u vrijeme demokratskih promjena i ostvarivanja hrvatske samostalnosti, 3. listopada umire Josip Turčinović,29 direktor, duša, glava i motor Kršćanske sadašnjosti, čovjek koji je ideju još u letu pretvarao u konkretno. Bono Zvonimir Šagi u Pitanju trenutka u Kani posvećenoj Josipu u spomen (br. 10/229, 1990.) upitao se: Kako dalje? Umjesto o probojima u novo vrijeme, trebalo je razmišljati o opstanku.

Kana u 1991., s brojem 1/232, siječanj 1991. opet ulazi u revijalnom obliku s kolornim omotom. I u sadržaju se vidi širenje tema, u skladu s novim, višestranačkim društvom. Doduše, vide se promjene i u imenima autora-suradnika, jer su mnogi dotadašnji suradnici završili u politici, koja postaje prva tema u Hrvatskoj. Ali se i rat već nazire. Ubrzo je svom žestinom i buknuo. Kana tu godinu i nije izlazila redovito, nego su, umjesto jednog, izišla tri dvobroja: uz br. 7–8/238, 1991., izišao je dvobroj 9–10/239, 1991., a sadržaj je poprilično izmijenjen – sve je više tekstova o razaranjima, poglavito sakralnih, kulturnih i drugih objekata. Mnogo prostora zauzimaju i tekstovi o humanitarnoj pomoći, o sudbinama, reportaže iz dostupnih ugroženih krajeva … Uglavnom, dugo je to bila »ratna« Kana, bez obzira što ratno stanje, makar i neslužbeno, nikad nije proglašeno (rat je, doduše, trajao), ali je etatizacija pa privatizacijska otimačina »društvenih« poduzeća ozakonjena …, bez obzira na »narod« i njegove želje i nevolje.

Uz bitnu napomenu: s početkom rata Kanina je naklada svjesno više nego prepolovljena, te uz već od ranije prisutne tendencije pada naklade, ona polako prestaje biti visokonakladna.30 Doduše, to je i vrijeme kad je u crkvama postalo važno tko sjedi u prvim klupama …

Oni kojima je Kana u tom ratnom i poluporatnom razdoblju dala prostora na svojim stranicama, u njihovu uređivanju, bili su: žene i mladi. Bilo je, dakako, i drugih. Od broja 1/252, 1993. do broja 6/301, 1997. na Kaninim se je stranicama javljala skupina i životno i vjerski zabrinutih žena i majki pod nazivom Marta i Marija, koje su poslije Kane krenule samostalnim putem.

29 On je idejni začetnik i utemeljitelj i višegodišnji glavni urednik također i Kane (1972.–1979.)

30 Valjalo bi istražiti zašto je sav katolički tisak u novim, demokratskim, uvjetima došao u teškoće s nakladom: Je li riječ o krizi poruke, njezinih prenositelja, njezinu predstavljanju u vremenu sekularizacije i relativizma ili neprilagođenoj distribuciji i drugome u tržišnim uvjetima

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Nešto kasnije, skupina je mladih s brojem 11/294, 1996. poletjela u Slobodni let u treće tisućljeće. Skupinu je predvodio Ivan Rehak, a potkraj Tomislav

Alajbeg. S brojem 6/367, 2003. slobodno su se razletjeli, a da – iako prilično vrckavi i za katolički tisak prilično neobični – u letu nikoga nisu ozbiljnije ogrebli. Još i danas viđam po internetu da se neki pitaju kamo su odlepršali.

Prije toga, godine 1994. otpada drugi list velikoga KS-ova trolista – umire Vjekoslav Bajsić, hrvatski Ezop, kako ga netko nazva, KS-ov i Kanin »dobri duh«, vrhunski mislilac – teolog i filozof – matematičke racionalnosti, prisutan na Kaninim stranicama od samoga početka do same smrti – shrvan bolešću, nije uspio napisati samo zadnji svoj prilog za kolumnu u Kani. Uvjeren sam da je o toj svojoj obvezi razmišljao i kad više nije mogao pisati …

Bio je dr. Vjekoslav Bajsić i odgovorni urednik Kane (i KS-a).

Godine 1999. otpao je i treći list trolista – umro je Tomislav Šagi-Bunić. Bez njega Kana ne bi bila Kana, a najvjerojatnije je ne bi ni bilo. Kad bih ja morao u bilo kojem pogledu prosuđivati djelo tog čovjeka, osobnoga Šeperova teologa na Koncilu, ne bih se usudio … A bio je to dušom i srcem i cijelim svojim životom dobrodušni Božji siromaček.

KS i Kana ostali su bez trolista, a trebalo bi ići dalje. A lako je pretpostaviti da je, s obzirom na »talasanje« koja su ta tri velikana izazvala, negdje u birokraciji – što se tog mentaliteta tiče, nije važno kojoj – možda već i bilo zamišljeno tako: Čekajte biologiju, pa će se problem s inventivnima »sama po sebi riješiti«.

Listovi, dakako, rastu na grani. A život upravo o njoj ovisi. Odnosno, preciznije, o Korijenu …

Od broja 12/350, prosinac 2001. Kana se tiska u tiskari Kršćanske sadašnjosti (koja 1991. postaje društvo ograničene odgovornosti – d.o.o., vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije), i donekle joj se poboljšao izgled. Dotad se, od početka, tiskala u »Vjesniku«. Od broja 12/405, prosinac 2006., Kana bitno poboljšava izgled: tiska se u punom koloru, na povećanom broju stranica, u Denoni d.o.o.

Još je davno, u dalekom broju Kane 2/146, 1983. – uz petnaestu obljetnicu KS-a – Ljiljana Matković-Vlašić izrekla misao da je zlatno doba katoličke štampe prošlo, a benzin je postao važniji od ideje. Dakle, kriza vrijednosti nije naš današnji izum – ovo je danas, šahovski rečeno, »egzekucija« … I ne sjećam se koliko sam bio mlad kad je naš Bajs rekao da je svijet zabijen daskama …

Danas se Kana približava svojemu petstotome broju i četrdesetoj obljetnici. Treba li se u rastočenom i osiromašenom hrvatskom društvu, na udaru prečesto i razbojničkog kapitalizma, u poplavi i vladavini medijskog žutila i senzacionalizma, bujanju internet-novinarstva, globalizacijskoga sveznadarstva, upitati: Može li Kana, kao mjesečnik bez novinara, predvidjeti svoju sutrašnjicu?

A nema danas velikih tema, svaka se rasprši u neobvezujuće detalje o kojima svatko ima svoje mišljenje, da se izvor zamuti. I govor o slobodi (i sinova Božjih) onijemio je.

Ovom prigodom o suradnicima i sadržaju Kane nećemo. Prigoda bi mogla biti 40. obljetnica Kane i njezin petstoti broj.

I još jedno: Razumije se da su prigodni znanstveni simpoziji u mnogočemu obojeni vlastitom sentimentalnom sjenom nad događajima. Ali, mislim, dolazi vrijeme da se u našoj Crkvi upriliči simpozij o »razlikovanju duhova« po kriteriju: Po djelima ćete ih prepoznati.

Audiovizualna sredstva

Kršćanske sadašnjosti

Stipe Bagarić a) Dovršeni su i prikazivani sljedeći filmovi:

Kršćanska sadašnjost je proizvela niz raznovrsnih audiovizualnih sredstava: dokumentarne filmove, gramofonske ploče, audiokazete, videokazete, compact-diskove, stripove te simbolične slike i katehetske dijapozitive. Organizirala je prvi izravni prijenos polnoćke iz zagrebačke katedrale 1989. Pripremala je, uz podršku kardinala Kuharića, emitiranje religioznog programa na Televiziji Zagreb.

U izradbi dokumentarnih filmova radili su ljudi iz Kršćanske sadašnjosti zajedno s vrhunskim hrvatskim profesionalcima i to u tadašnjim najboljim studijima. Brojni filmovi su dovršeni, neki su snimljeni, ali ipak nedorvršeni. Nekoliko religioznih dokumentarnih filmova otkupila je KS od drugih producenata. Skoro svi filmovi snimani su na 16 mm vrpci, a mali broj na 35 mm.

Katolička Crkva u Hrvata, redatelj: Frano Vodopivec, scenarij i tekst: Josip Turčinović, god.: 1971., trajanje: 32 min., boja: color, 35, 16 i super 8 mm, jezik: hrvatski, engleski, francuski, njemački.

Akoprem Adam, scenarij: Josip Stošić; redatelj: Darko Schneider, god.:

1972., trajanje: 8 min., boja: color, 35 mm, tekst: Juraj Mulih.

S krizantemom u pohode, scenarij, tekst i redatelj: Josip Turčinović, god.: 1972., trajanje: 12 min., boja: crno-bijela, 35 mm, stihovi: Ljiljana Matković.

Zdravo Djevice, scenarij, tekst i režija: Josip Turčinović, god.: 1972., trajanje: 22 min., boja: color, 35, 16 i super 8 mm, jezik: hrvatski, engleski, francuski i njemački.

Marija Bistrica 1971., scenarij, tekst i režija: Josip Turčinović, god.: 1973., trajanje: 12 min, boja: color, 35, 16 i super 8 mm.

Tri večeri, realizacija PAKS, trajanje: 24 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Filmski zapisi 1, tekst: Josip Turčinović, realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, trajanje: 14 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Filmski zapisi 2 , realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, trajanje: 18 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Filmski zapisi 3, tekst: Luka Depolo, Živko Kustć, Josip Turčinović; realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, trajanje: 8 min, boja: crno-bijela, 16 mm.

Solin ‘76, scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1977., trajanje: 22 min., boja: color, 16 mm.

Treći s pile, redatelj, scenarist, snimatelj: Vlado Rostohar, god.: 1974., trajanje: 22 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Na putu pomirenja – hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim 1975., scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 17 min., boja: color, 16 mm.

Ljudima prijatelj (Beatifikacija Leopolda Mandića), scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 16 min, boja: color, 16 mm.

Biše vesela sva zemlja – Biskupija ‘78, redatelj i scenarist: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 22 min., boja: color, 16 mm.

Audiovizualna sredstva Kršćanske sadašnjosti

Istraska Crkva jedna, scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav

Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 35 min., boja: color, 16 mm.

Vječni smo tvoji putnici, redatelj i scenarij: Josip Turčinović, god.: 1979., trajanje: 50 min., boja: color, 16 mm.

Nin ‘79, redatelj: Miroslav Hlevnjak, scenarij i tekst: Josip Turčinović, god.: 1979., trajanje: 50 min., boja: color, 16 mm.

Franjo Kuharić, kardinal , scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav Hlevnjak, montaža: Zlatko Pušić, proizvodnja: 1983., dužina: 436 m, trajanje: 40 min., boja: color, 16 mm.

Pod južnim križem, snimanje i režija: Miroslav Hlevnjak, tekst: Živko Kustić, montaža: Zlatko Pušić, dužina: 683 m, trajanje: 60 min., boja: color, 16 mm.

Marana’tha, scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav Hlevnjak, snimatelji: Ilija Vukas, Miroslav Hlevnjak, Ljudevit Šikić, Viktor b) Snimljeni, ali nedovršeni filmovi:

Penezić; montaža: Vesna Lažeta, proizvodnja: 1987., dužina: 677 m, boja: color, 16 mm.

Slikar žive samoće – fra Ambroz Testen, redatelj i snimatelj: Miroslav Hlevnjak, scenarij: Josip Turčinović, montaža: Zlatko Pušić, proizvodnja: 1987., boja: color, 16 mm, dužina: 400 m.

Svijetla sjena – kanonizacija Leopolda Mandića, redatelj i snimatelj: Miroslav Hlevnjak, scenarij i tekst: Josip Turčinović, montaža: Zlatko Pušić, boja: color, 16 mm.

Konak iz pepela, scenarij i režija: Stipe Bagarić, montaža: Vesna Lažeta, dužina: 115 m, trajanje: 6 min., boja: color, 16 mm.

1. Kardinal Šeper, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

2. Ređenje biskupa Kokše, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

3. Maglajsko svetište, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

4. Zaragoza, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

5. Boka Kotorska, snimatelj: Hinko Šarinić.

6. Katehetska ljetna škola ‘75, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

7. Seminar u Odri, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

8. Vjeronaučna olimpijada – Izložba, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

9. Delegacija kod nadbiskupa Kuharića, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

10. Malta, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

11. Novogodišnje čestitanje ‘81 , snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

12. Kana – Doček Nove godine, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

13. Vatikan, snimatelj: Josip Dujela.

14. Umag – Ugljan, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

15. Frankfurt – Sidney, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

16. Mostar.

17. Pazin, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

18. Kana (reklamni spot).

19. Dobrila – Olimpijada (otkrivanje biste Jurja Dobrile), snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

20. Putovanje u Betlehem, snimatelj: ing. Vladimir Bakarić (?).

21. Papa i Vatikan, snimatelj: Josip Dujela.

Ovako je nemontirani materijal popisao Hrvatski državni arhiv, koji je taj materijal preuzeo na čuvanje (ima uvjete za to), ali nekoliko snimljenih materijala zapravo je višak snimljenog materijala dovršenih filmova. To vrijedi za brojeve: 5, 7, 14, 15, 16, 17.

c) Otkupljeni filmovi

Kršćanska sadašnjost je otkupila nekoliko filmova i od drugih proizvođača:

Kanonizacija Nikole Tavelića, scenarij i režija: Eduard Galić, tekst: Zorislav Lajoš, god.: 1970., trajanje: 16 min., boja: color, 16 mm.

Saće, redatelj i scenarij: Miroslav Hlevnjak, nagrada na međunar. festivalu UNDA-e u Salzburgu, tekst: Zorislav Lajoš i Živko Kustić, proizvođač: FFA, god.: 1972., trajanje: 13 min., boja: color, 16 mm.

Vjeronaučna olimpijada , scenarij: Luka Depolo i Miroslav Hlevnjak, tekst: Živko Kustić, redatelj: Miroslav Hlevnjak i Ivan Ladislav

Galeta, proizvođač: Glas Koncila, god.: 1974., trajanje: 17 min., boja: color, 16 mm.

Abortus.

Hvalen budi (slikar I. Večenaj), redatelj, tekst i scenarij: Jakov Sedlar.

Bijeli Anđeli, redatelj i scenarij: Eduard Galić.

Papa Ivan XXIII.

Ispovijedam se.

I dođe dan osvete.

Pobilježeni naslovi filmova daju oskudan uvid u rad na dokumentarnim filmovima. Na špicama tih filmova zabilježeni su svi suradnici, mnogi od njih su istaknuti i u stvaranju hrvatskih filmova uopće. Iz Kršćanske sadašnjosti posebno su se istaknula dva čovjeka, dr. Josip Turčinović i fra Miroslav Hlevnjak.

Većina spomenutih filmova napravljena je u »Jadran filmu«. Ali u svrhu lakšeg rada KS je bio nabavio 3 šesnaest mm profesionalne kamere, Nagru za snimanje tona, rasvjetni komplet reflektora, mali montažni stol i kino-projektor.

Iako se kronološki javljaju u kasnijem razdoblju, videokazete su tehnički nastavak filmova. Za snimanje i montiranje videokazeta KS je bio najprije nabavio U-MATIC VHS-opremu, a potom i BETACAM. Najprije je instaliran U-matik VHS-studio u franjevačkom samostanu u Sigetu, a kasnije i BETACAM-studio, najprije u podrumu na Marulićevu trgu, a potom u prizemlju Privredne banke u Savskoj cesti.

Snimljene su sljedeće videokazete:

Ramo moja, scenarij: Mijo Džolan, režija: Miroslav Hlevnjak, snimatelj:

Miroslav Hlevnjak, montaža: Zlatko Pušić.

Da život imaju.

Ustoličenje.

Polnoćka mladih.

Dominik.

Slučaj Stepinac.

Polnoćka u zagrebačkoj katedrali 1989., redatelj: Ivan Miladinov. Izdava- či: Vinko Grubišić (OTV), Željko Janda i Siniša Škarica (Jugoton) i Vjekoslav Bajsić (KS).

Uskrs naroda moga, režija i montaža: Krasimir Gančev, tekst: Vine Mihaljević, dramaturg: Ivan Vidić, čitali: Vanja Drach i Filip Nola. Necropolis Croatica.

Stvaranje i sustvaranje, odabir teksta, scenarij i režija: Miroslav Hlevnjak, glazbeno vodstvo: Tea Brunšmid, tonska obrada: Ruben Albahari, snimatelji: Mario Perušina, Darko Halapija, Ivan Orešković, Miroslav Hlevnjak; montaža: Zlatko Pušić, tekst čitali: Jasmina Nikić i Zlatko Crnković.

Ljubiti Crkvu – biskupsko ređenje Ivana Prenđe, Zadar, 9. lipnja 1990.

Biskupsko ređenje Josipa Bozanića u Krku (1989.).

Isus iz Nazareta I. i II., redatelj: Franco Zeffirelli, skladatelj i dirigent: Maurice Jarre. Producenti za hrvatsko jezično područje: Adria film, Kršćanska sadašnjost i Suzy (1988).

Halo ja sam tu, proizvodnja: Studio Miatur, Poljska 1991., scenarij i režija: Zofia Oldak, prevela: Karmela Repušić. Obrada: KS 1995.

Sakramenti 1 (Krštenje), scenarij i režija: Tomislav Žaja, snimatelji: Mario Perušina, Otto Zake, dramaturg: Maja Gregl, autor teksta: Miro Vrgoč, autor glazbe: Vjeran Šalamon, montaža: Slaven Zečević, pripovjedač: Nedim Prohić, tonsko snimanje: Ivan Marušić (1995.).

Sakramenti 2 (Potvrda), scenarij i režija: Tomislav Žaja, snimatelji: Mario Perušina, Otto Zake, Branko Linta, Miroslav Hlevnjak; producent: Vine Mihaljević, dramaturg: Maja Gregl, autor teksta: Miro Vrgoč, autor glazbe: Vjeran Šalamon, montaža: Slaven Zečević, pripovjedač: Tomislav Crnković (1995.).

Sakramenti 3 (Pomirenje), scenarij i režija: Tomislav Žaja, snimatelji: Dragan Marković, Branko Linta, producent: Vine Mihaljević, autor teksta: Miro Vrgoč, autor glazbe: Vjeran Šalamon, montaža: Bernarda Fruk, pripovjedač: Zlatko Crnković (1996.).

Sakramenti 4 (Euharistija), scenarij i režija: Tomislav Žaja, autor teksta: Miro Vrgoč.

Sakramenti 5 (Bolesničko pomazanje), režija i scenarij: Tomislav Žaja, tekst: Miro Vrgoč, glazba: Vjeran Šalamon, montaža: Bernarda Fruk, tekst govori: Zlatko Crnković, (1996.).

Sakramenti 6 (Sveti red), režija i scenarij: Tomislav Žaja, tekst: Miro Vr- goč, glazba: Vjeran Šalamon, montaža: Slaven Zečević, tekst govori: Zlatko Crnković (1996.).

Sakramenti 7 (Ženidba), scenarij i režija: Tomislav Žaja, autor teksta: Miro

Vrgoč, snimatelji: Darko Halapija, Mario Perušina, Miroslav Hlevnjak; glazbeno oblikovala: Tea Brunšmid, montaža: Zlatko Pušić, tekst govore: Zlatko Crnković, Bergita Šušak (1996.).

Biblija – Uvod u Stari Zavjet.

Devet stoljeća Zagrebačke nadbiskupije, scenarij i režija: Ninoslav Lovčević, tekst: Juraj Kolarić, montaža: Toni Bohović, glazbeno vodstvo:

Ivica Drnić, snimatelj: Mario Perušina, tekst čita: Mario Anduš.

Mir i dobro – Putevima sv. Franje, scenarij, snimanje, montaža i režija: Milan Vinčec, tekst: Janez Šamperl, Simon Gregrc, Robert Bakčić, Milan Vinčec; tekst govore: Rene Medvešek, Kristina Krepela, fra Lucijan Jagec; glazba: Franci Toth (2006.).

Na videokazete presnimljeni su sljedeći dokumentarni filmovi:

Vječni smo tvoji putnici.

Slikar žive samoće – fra Ambroz Testen.

Svijetla sjena – Kanonizacija Leopolda Mandića.

Solin ‘76.

Videokazete su izrađivane najprije u skromnom VHS-studiju KS-a u Franjevačkom samostanu u Sigetu, a kasnije i BETACAM-studiju KS-a na Marulićevu trgu i u Savskoj cesti. Snimanja na terenu i montažu izvodio je fra Miroslav Hlevnjak sa svojim suradnicima.

Kršćanska sadašnjost je bila svjesna važnosti i gramofonskih ploča. Izdane su sljedeće:

Najljepše Mariji, LP (1978.), 14 skladbi, izvodi zbor Collegium pro musica sacra pod ravnanjem s. Imakulate Malinke i Simfonijski orkestar pod ravnanjem Igora Gjadrova.

Hrvatske božićne pjesme 1 – Narodi nam se, LP (1979.), 8 pjesama, Akademski zbor »Ivan G. Kovačić« i Simfonijski orkestar, dirigent:

Vladimir Kranjčević, glazbena obrada: Boris Papandopulo, Nikša Njirić, Anđelko Klobučar, Željko Brkanović; ton-majstor: Miljenko Dörr, umjetnički organizator: Stanko Mlinar.

Hrvatske božićne pjesme 2 – Spavaj sinko, LP (1980.), 9 pjesama, Zbor »Ivan G. Kovačić«, Simfonijski orkestar, solist: Ruža Pospiš Baldani, dirigent: Vladimir Kranjčević.

Hrvatske božićne pjesme 3 – Zvan Betlema, LP (1980.), 11 pjesama, Zagrebački madrigalisti, Simfonijski orkestar, solisti: Ruža Pospiš Baldani, Ivanka Boljkovac i Vladimir Ruždjak.

Ave Maria, singl (1980.), 2 pjesme, Kvartet »Studio« uz orkestar.

Tko me to nepoznatog voli, LP (1982.), VIS »Jukić«, Sarajevo.

Svojoj zvijezdi, LP (1986.), 8 pjesama, riječi i glazba: Šito Ćorić, aranžman:

Mato Došen, Stipica Kalogjera, Nick Keca; ton-majstor: Hrvoje Hegedušić.

Ploče su izdavane u vlastitoj organizaciji izvedbe, snimanja i naklade, a tiskale su se u »Jugotonu«, jedinoj tvornici u Hrvatskoj u kojoj je to i bilo moguće. Ali ubrzo je prevladala nova tehnika širenja tonskih zapisa: audiokazete.

Objavljene su sljedeće audiokazete:

Pjevani Vazam (1978.), pjeva zbor Collegium pro musica sacra, dirigent: Imakulata Malinka.

Hrvatske božićne pjesme 1 – Narodi nam se (1979.), vidi LP.

Hrvatske božićne pjesme 2 – Spavaj sinko (1980.), vidi LP.

Hrvatske božićne pjesme 3 – Zvan Betlema (1980.), vidi LP.

Na dobro vam Mlado lito (1980.), klapa »Maestral« (7 pjesama) i Collegium pro musica sacra (5 pjesama), ton-majstori: Vlado Štefanac, Miljenko Dörr.

Pjesma svakodnevna (1980.), 10 pjesama, grupa mladih »Kyrios« pod ravnanjem Čede Antolića, Zagreb.

Majko Božja Bistrička (1981.), izvorne arhivske snimke KS-a iz svetišta

Majke Božje u Mariji Bistrici 1970.–1980. Autori glazbe: Arsen De-

sredstva Kršćanske sadašnjosti

dić, Mato Došen, Miroslav Magdalenić, Rudolf Matz, Josip Štolcer-Slavenski; uredili: Bonaventura Duda, Josip Turčinović, Miroslav Hlevnjak; tekst govore: Jelena Grnić, Vlade Gerić, montaža: Tea Brunšmid, sinkronizacija: Mladen Prebil.

Pjesma nad pjesmama (1982.), prijevod: Ljudevit Rupčić, prepjev: Tomislav Ladan, glazba: Marijan Makar, recitiraju: Neva Rošić i Zlatko Crnković, harfa: Marija Mlinar.

Križni put (1982.), tekst: Romano Guardini i Dubravko Ivančan, glazbena obrada: Željko Brkanović, recitiraju: Sven Lasta i Ratko Buljan, sopran: Ivanka Boljkovac, ton-majstor: Petko Kantarđijev.

Kiše radosti i sunce (1982.), 11 pjesama, VIS »Runolist«, Rijeka.

Tko me to nepoznatog voli (1982.), 11 pjesama, VIS »Jukić«, Sarajevo.

Polnoćka u našim crkvama – Hrvatski pučki Božić (1982.), 15 pjesama, tonski snimatelji: Miroslav Hlevnjak i Božo Kramarić, tonska obrada: Miljenko Dörr.

Zovi me imenom (1983.), VIS »Runolist«, Rijeka, 11 pjesama, autor: V. Grbac, tonski snimatelj: Andrej Baša.

Tražiš li mir (1983.), VIS »Veritas«, Dubrovnik, 15 pjesama snimljeno u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku, urednik: Stanko Mlinar.

O sunce spasa Isuse – Korizma i Veliki tjedan (1983.), izvodi zbor Collegium pro musica sacra.

Pjevani Vazam (1983.), izvodi: Collegium pro musica sacra, solisti: Olga Vulić, Cecilija Pleša, Jure Župić, Tomislav Zoričić, Lorand Kibertus.

Vjeronaučne pjesme I (1984.), 61 pjesmica, pjevaju djeca: Župe sv. Josipa, Zagreb, Župe iz Samobora, Petrinje, Pregrade i crkve sv. Vinka u Zagrebu, uredio: Mijo Gabrić.

Vjeronaučne pjesme II (1984.), pjevaju djeca: kao i na kazeti br. I.

Obale Tvoje (1984.), riječi i glazba: Šito Ćorić, 10 pjesama.

Marana’tha (1–3): 1. Dođi Gospodine, 2. Majko Božja Bistrička, 3. Blagoslov Domovini (1984.).

Skazanje (1–3) – Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, tekst: Josip Turčinović, recitiraju: Ratko Buljan, Lela Margitić i Darko Bundalo; snimka slavlja u Mariji Bistrici 8. rujna 1984., ton-majstor: Mladen Prebil.

Komplet božićnih kazeta – Hrvatske božićne pjesme (1–3).

Na misi s kardinalom Kuharićem (1985.).

Vječna je ljubav njegova, VIS »Runolist«, Rijeka (1985.), 10 pjesama, autor glazbe: Vilim Grbac, tonski snimatelj: Andrej Baša.

Poljička misa, skladatelj Boris Papandopulo (1985.), solisti: Ante Mijač, Veneta Janeva-Iveljić, tonmajstor: Miljenko Dörr, uredio: Stanko Mlinar.

Pojubica, starohrvatski crkveni napjevi iz Vrbnika (1985.), 8 napjeva. Izvodi bratovština Kapari iz Vrbnika, ton-majstor: Mladen Prebil, montaža: Miljenko Dörr, urednik: Stanko Mlinar (1985).

Ljudima prijatelj (1985.), 9 skladbi, tekst: Tomislav Šagi-Bunić, pjeva: Zbor

Župe sv. Mihaela u Dubravi, Zagreb; aranžman i orgulje: o. Zvonko Pšag, tekst govori: Ratko Buljan.

Zaufaj se u Boga, Hrvatske gradišćanske duhovne jačke (1985.), 14 pjesama, tekst i glazba: Branko Kornfein, izvodi: Grupa »Svitlost«, tonski snimatelj: Vatroslav Mlinar, uredio: Stanko Mlinar.

Molitva grešnika. Izvodi: Grupa »Mladi Mala braća«, Dubrovnik (1986.), 10 pjesama.

Živjeti je radost (1986.).

Svani dane – Advent, II. izdanje (1986.), izvodi: Collegium pro musica sacra.

Tri legende o Kristu (Selma Lagerlöf) (1986.), obrada teksta i režija: Božidar Smiljanić.

Najljepši Božić (Jagoda Truhelka) (1986.), obrada teksta i režija: Božidar Smiljanić.

Polnoćka (1986.), drugo izdanje.

Svojoj zvijezdi – Šito Ćorić (drugo izdanje 1987.).

Vjeronaučne pjesme I. (drugo izdanje 1987.).

Vjeronaučne pjesme II. (drugo izdanje 1987.).

Vječna je ljubav njegova (1987.) (drugo izdanje).

Veliki tjedan (1987.) (drugo izdanje).

Ruku trebam (1987.), 11 pjesama, izvodi »Veritas«, Dubrovnik, ton-majstor:

Jurica Grosinger

Kako opet ozdraviti – Vježbe opuštanja u liječenju raka (1987.), priredio: o.

Karlo Prendivoj, tekst čita: Zlatko Crnković, uredio: Stanko Mlinar.

Mak Dizdar, Slovo o čovjeku – slovo o nebu. Izbor tekstova: Marko Kovačević (1987.), tekst interpretiraju: Ratko Buljan i Božidar Smiljanić, glazba: Marija Mlinar, harfa; uredio: Stanko Mlinar.

Sacre cantiones – Ivan Marko Lukačić (1987.), 14 pjesama, izvodi: Collegium pro musica sacra, orgulje: Mario Penzar, dirigent: Imakulata Malinka, ton-majstor: Miljenko Dörr, uredio: Stanko Mlinar.

Božić u Zagrebu 1927. – prvi tonski snimljeni Božić, Edison Bell-Penkala, tonska obrada: Velimir Kraker, urednik: Stanko Mlinar (1987.).

Na istom putu (1988.), VIS »Ujaci«, Sarajevo, 10 pjesama, uredio: Stanko Mlinar.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Marku I. (1988.), uredio: Jerko Fućak, tekst govore: Zlatko Crnković, Jerko Fućak, Boris Peterlin, Marina Benedik; urednik: Stanko Mlinar.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Marku II. (1988.), uredio: Jerko Fućak

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Mateju III. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Mateju IV. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Ivanu V. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Ivanu VI. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje Djetinjstva, Luka i Matej I., uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje Djetinjstva, Luka i Matej II ., uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje Djetinjstva, Luka i Matej III., uredio: Jerko Fućak.

Vučljiva vremena (1988.), 8 pjesama, autor teksta i glazbe: Šito Ćorić, aranžmani: Stipica Kalogjera, Mato Došen, Nick Keca, ton-majstor: Hrvoje Hegedušić, urednik: Stanko Mlinar.

Radujte se narodi, 18 pjesama, izvodi: Collegium pro musica sacra, snimljeno u franjevačkoj crkvi na Kaptolu, dirigent: Imakulata Malinka, orgulje: Mario Penzar, ton-majstor: Miljenko Dörr.

Oče naš.

Najljepše božićne melodije svijeta.

Još više sunca. Grupa »Šalom«, Pula.

Hrvatske budnice, u obradi Ivana Cerovca izvode Zbor »Ivan Goran Kovačić« i Hrvatski komorni orkestar (1990.), 17 pjesama, solisti: Kru- noslav Cigoj i Ratomir Kliškić, snimka koncerta održanog 21. listopada 1990. u Hrvatskom glazbenom zavodu.

J. S. Bach, Glazba za orgulje, izvodi: Draško Baumgarten, Rijeka.

Molitva pod zvijezdama, Duo anima, Zagreb (1990.).

Psalmi raspjevani, 12 pjesama, priredio: Ivan Žan, izvode vokalni i instrumentalni solisti, tonski snimatelji: Andrej Baša i Georg Schuller, urednik: Stanko Mlinar, izdaju: Župni ured Novalja i Kršćanska sadašnjost.

5. c om P act-discovi ( cd )

Ubrzo su i audiokazete tehnički zastarjele a prednost su dobili compact-discovi:

Narodi nam se – Božićni koncert , solisti: Blaženka Milić, Želimir Puškarić, Kristina Beck-Kukovčić, Miroslav Živković, Josip Lešaja; orgulje: Hvalimira Bledšnajder, dirigenti: Vladimir Babuš i Igor Gjadrov, ton-majstor: Mladen Škalec, snimljeno u HGZ-u u veljači 1998.

Josip Turčinović – propovijedi, izbor tekstova: Stella Tamhina, harfa: Marija Mlinar, uredio: Stanko Mlinar.

Zapjevat ću Gospodinu (2001.), autori glazbe: Rudolf Matz, Camille Saint-Saëns, Ivan Zajc; izvodi: Mješoviti katedralni zbor, dirigent: Vladimir Babuš, solisti: Valentina Fijačko, Danijela Pintar, Želimir Puškarić, Josip Lešaja; orgulje: Hvalimira Bledšnajder, urednik: Nino Radetić.

Biblija s konkordancijom, autori: Mario Essert i Anđelko Katalenić.

Kušati uskrsnu radost.

Mir i dobro – Putovima sv. Franje (2006.).

Hagiotopografija Hrvatske, autor: Anđelko Badurina, Posvećenje prostora, autor: Tonko Maroević. Izdanje: Institut za povijest umjetnosti i Kršćanska sadašnjost.

Došašće i Božić u Zagrebačkoj katedrali – Hrvatska liturgijska glazba

XX. st . (1995.), 20 skladbi, izvodi: Akademski zbor Bazilike Srca

sredstva Kršćanske sadašnjosti

Isusova, Zagreb, dirigent: Ankica Juričić, solisti: Željka Martić, Neda Martić, Matiša Rajčić; orgulje: Mario Penzar. 6. s tri P ovi

Josip Turčinović, likovno i pedagoški obdaren, prepoznao je i važnost stripa. S mnogo je energije poduzeo izdavanje francuskog projekta Biblija u stripu. Povezao se sa slovenskim katoličkim »Ognjiščem« preko svojega školskog prijatelja Franca Bolea te je to dragocjeno omladinsko izdanje izišlo istodobno na hrvatskom i slovenskom. Slikovni otisak je bio zajednički a dodavani su samo svakome njegov prijevod. Dobro iskustvo s tim proizvodom francuske Crkve ohrabrilo ga je i na hrvatski projekt o svetoj braći Ćirilu i Metodu –slavenskim apostolima.

1. Biblija u stripu (30 svezaka) francuskih autora o. Pierrea Thivol liera (tekst), Xaviera Charpentiera (crtež) i Etiennea Charpentiera (bibličar): a) Starozavjetni junaci (24 sveska); b) Novi zavjet (6 svezaka). Preveo na hrvatski Stipe Bagarić a biblijsku redakturu uradio bibličar dr. Anton Kresina.

2. Ćiril i Metod – Slavenski apostoli i prosvjetitelji (5 svezaka), Radovan Devlić (crtež), Igor Kordej (koloriranje), Dubravko Horvatić (tekst), Michael Lacko SJ (komentar) i Josip Bratulić (prijevod Žitja).

3. Zagrepčanka u Londonu, crta i piše: Velija Vidinjov.

7. a udiovizualna izdanja Pastoralno-katehetske službe k ršćanske sadašnjosti (P aks )

O tome vidi izlaganje Josipa Baričevića, Pastoralno­katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.) u ovom zborniku.

8. s imboličke slike, re P rodukcije, čestitke i razglednice

Objavljene su i brojne reprodukcije, naročito iz monografije Bogorodica s djetetom. Veliku popularnost postigao je komplet simboličkih sličica na temu »Cvati gdje si posijan«. Posebno su važne Biblijske karte (komplet i pojedinačno). Objavljen je i niz razglednica s motivima iluminacija iz Hrvojeva misala (1977.), snimci »Perasta« (1975.), 15 grbova iz Fojničkog grbovnika (1977.).

9. g rafička o P rema knjiga i časo P isa

Važnost vizualnog elementa Kršćanska sadašnjost je isticala i suradnjom s najistaknutijim umjetnicima u opremanju svojih knjiga i časopisa. Dovoljno je pogledati prvi broj Svezaka da se vidi novost i svježina grafičkog uređivanja kojemu su dali ton umjetnik Ante Starčević i Josip Turčinović. A za grafičko uređenje knjiga i monografija angažirala je vrhunske majstore: Alfreda Pala, Roka Bolanču, Vladimira Pavlinića, Sanju Iveković, Vladu Rozijana i dr.

10. Pri P rema religioznog P rograma na televiziji

Malo je kome poznato da su u vrijeme vrenja demokratskih promjena baš u Kršćanskoj sadašnjosti učinjeni prvi početni koraci za emitiranje i religioznog programa na tadašnjem RTZ­u (Radio-televiziji Zagreb). Nakon usmenih kontakata Kršćanska sadašnjost je (3. studenoga 1988.) dobila pismo iz Gradskog komiteta SSRN­a SR Hrvatske o mogućnosti sudjelovanja u Trećem programu RTZ-a. Nakon razgovora s kardinalom Kuharićem i nakon crkvenog priznanja TDKS-a, kardinal Kuharić je (31. listopada 1989.) napisao pismo svoje podrške KS-u u stvaranju TV-programa. Isti dan je Josip Turčinović pismeno obavijestio kardinala Kuharića o pripremama za izravni prijenos polnoćke iz zagrebačke katedrale. Istodobno je KS sastavio i svoj prijedlog programa za

Audiovizualna sredstva Kršćanske sadašnjosti

sudjelovanje u Trećem programu RTZ-a. TDKS je uputio 30. ožujka 1990. Televiziji Zagreb promemoriju o religioznim programima i prenošenju nedjeljne mise preko TV. Kardinal Kuharić je stalno bio informiran o razgovorima s predstavnicima RTZ-a i podupirao je dr. Josipa Turčinovića u tom pothvatu.

Nakon što su napravljeni toliki dokumentarni filmovi, pojavila se i želja u pojedinim sjemeništima, župama i drugim crkvenim ustanovama da bar neke od tih filmova i vide. Pogotovo su svi željeli vidjeti Deset zapovijedi i Ispovijedam se, pa je Kršćanska sadašnjost nabavila i vlastiti 16 mm kinoprojektor. Najčešće su prikazivani filmovi Katolička crkva u Hrvata i Zdravo Djevice. Projekcije su se najčešće održavale u župnim crkvama, samostanima i sjemenišnim blagovaonicama. Operater Kršćanske sadašnjosti, Stipe Bagarić (i drugi) je po želji naručitelja posuđivao iz Filmoteke 16, bilo Deset zapovijedi bilo Ispovijedam se, natovario bi kinoprojektor u automobil i odlazio k naručiteljima, koji su plaćali putne troškove i cijenu iznajmljivanja filmova iz Filmoteke.

z aključak

Navedeni popis audiovizulnih sredstava već svojom dužinom upućuje na velik rad. A onaj tko pogleda ili posluša bar dio tih radova lako će prepoznati kako je sve rađeno s visokim likovnim i glazbenim ukusom. Možda je suvišno podsjećati kako je postupak izradbe audiovizualnih sredstava i novčano veoma skup i zahtjevan posao. Kršćanska sadašnjost se, zahvaljujući sklonosti i nadarenosti Josipa Turčinovića, posvetila i tim sredstvima, iako nije imala primjerenih novčanih izvora osim vlastitog rada. Surađivala je s »Jadran filmom«, »Jugotonom«, s brojnim tiskarama u Hrvatskoj i Sloveniji te umjetnicima koji su imali hrabrosti prihvatiti njezinu ponudu i poziv na suradnju. A da je trebalo imati hrabrosti, svjedoči i višemjesečna suspenzija

Marte Tomljenović i Franje Rabovskog na Radio Zagrebu. Kroz taj rad razvijale su se povezanosti umjetnika i stručnjaka s ljudima iz Kršćanske sadašnjosti, u prvom redu s Josipom Turčinovićem, koje ni smrti nisu izbrisale. Ta naporna i opasna suradnja prerastala je u prijateljstvo. Sugovornicima je uvijek bilo jasno kako surađuju i prijateljuju s kršćanima vjernima evanđelju

Isusa Krista.

Audiovizualna djelatnost Kršćanske sadašnjosti

Josip Grbac

1. z ašto audiovizualna djelatnost ks -a ?

Audiovizualna djelatnost jedne izdavačke kuće nije po sebi samorazumljiva stvar. Kada kažemo izdavačka kuća, uglavnom mislimo na izdavanje knjiga ili časopisa. Utoliko se zanimljivijom čini audiovizualna djelatnost Kršćanske sadašnjosti, koja je već nekoliko godina nakon osnutka KS-a postala paralelna djelatnost te kuće, o čemu najbolje svjedoči popis materijala koji je iz te djelatnosti proizašao. Naravno da je svima jasno zašto se tada išlo na audiovizualnu djelatnost, zašto se nije ostalo samo na području knjige. Bilo je potrebno koristiti sva moguća sredstva u ostvarenju ciljeva zbog kojih je KS osnovan. Audiovizualno Crkva nije bila prisutna u društvu. Taj nedostatak trebalo je ukloniti vlastitom audiovizualnom djelatnošću. To je bila misao vodilja tadašnjih voditelja KS-a. Rezultat je zaista grandiozan, jer na videosnimkama imamo glavne crkvene i vjerske događaje, koji bi inače bili ostali zabilježeni samo na papiru. Obrađen je niz velikih likova iz crkvene prošlosti, popula- riziran je hrvatski vjerski glazbeni fond, ostvareni su prvi pokušaji stvaranja filmova s vjerskom tematikom, što može predstavljati prvi pokušaj u nas da se o sakramentima i nekim drugim vjerskim temama progovori na moderniji način, koji će biti pristupačniji, pogotovo mladima. Sve to, i još mnogo više, ostaje trajna ostavština audiovizualne djelatnosti KS-a.

Nakon smrti dr. Josipa Turčinovića 1990. audiovizualna djelatnost KS-a usporila je svoj hod. Postojala je oprema, smještena u prostorijama u Savskoj cesti, koja se sastojala od starijih kamera, od jedne novije betacam-kamere, montažnog stola, rasvjetnog kompleta reflektora, te ostalih stvari, kao što je Nagra, profesionalni magnetofon za snimanje tona, i ostalog materijala. Bile su tu i prostorije za rad.

Namjera Uprave KS-a bila je tu tehniku i studio staviti u pogon, u smislu da se nastavi ondje gdje se donekle stalo smrću Josipa Turčinovića, iako se i nadalje radilo, pogotovo zahvaljujući fra Miroslavu Hlevnjaku, samo smanjenim intenzitetom. Josip Grbac, Vine Mihaljević, uz suradnju fra Miroslava Hlevnjaka započeli su s radom u tim prostorima.

Prvi zadatak bio je popisati, arhivirati, pospremiti na jedno mjesto sve ono što je do tada bilo napravljeno, bez obzira je li to bilo objavljeno, prikazano ili nije. Djelomično se u tome uspjelo. Naime, mnoge do tada napravljene stvari, pogotovo filmovi i, kasnije, videokazete, nisu bile namijenjene isključivo pastoralnoj djelatnosti u ono vrijeme, nego im je bio cilj ovjekovječiti neke važne ili sudbonosne trenutke tadašnje hrvatske i crkvene povijesti. Taj materijal ima svoju vrijednost i danas, jer govori o događajima i ljudima o kojima se nije moglo ništa čuti ni vidjeti tijekom prethodnih desetljeća.

Glavni problem tada nije bio u kvaliteti tehnike, jer je ona bila jednaka onoj kojom se služio HTV. Nisu glavni problem bila ni financijska sredstva, jer je tadašnja uprava bila voljna financirati svaki projekt za koji bi se bilo smatralo da će imati uspjeha. Čak ni kadar nije bio glavni problem, jer, osim ljudi koji su uglavnom u inozemstvu završili svoje studije na temi uporabe audiovizualnih sredstava u Crkvi, moglo se posegnuti za stručnjacima s toga po- dručja kojih je bilo dosta na HTV-u, pa i u privatnim televizijama i tvrtkama koje su tada nastajale. Najveći problem bio je u osmišljavanju cijelog projekta, tj. u odgovoru na pitanje s kojim ciljevima valja raditi taj audiovizualni materijal, na koji način, kakvim pristupom, za koga, kako ga učiniti zanimljivim, imajući u vidu da su se vremena, u odnosu na početke KS-a, drastično promijenila. Naime, radilo se o ponovnom stvaranju vizije rada na tom polju, a svima je jasno kako se ljudi s velikim i plodonosnim vizijama rijetko rađaju.

Genijalna vizija kojom je u taj posao krenuo Josip Turčinović sa svojim suradnicima pokazala se nedostatnom. Naime, novo vrijeme nametnulo je audiovizualnoj djelatnosti problem osmišljavanja svega, s jedne strane, ali i problem konkurencije, s druge strane. Na sve strane nicali su studiji koji su bili vrhunski opremljeni. Sve više crkvenih događaja, koje se nekada moralo pratiti vlastitom tehnikom i ljudima, jer bi inače, kao zabranjena tema, bili pali u zaborav, sada je danomice bilo na HTV-u ili su ih bili pratili privatni studiji. Ako je Turčinović morao mnogo toga učiniti da bi se na HTV-u prenosila polnoćka iz zagrebačke katedrale, sada je ta polnoćka bila sastavni i nezaobilazni dio noćnog božićnog programa. Čak je počela produkcija raznih dokumentarnih filmova o nekim crkvenim velikanima, važnim povijesnim crkvenim događajima, kojoj je bilo teško konkurirati kvalitetom i cijenom. Na mnogim radijskim i TV-postajama stvarale su se emisije religioznog sadržaja. Na sve strane snimale su se božićne i uskrsne pjesme, održavani su i prenošeni koncerti s vjerskim pjesmama, itd. Dakle, kada pogledamo sve što je učinjeno na tom planu, od početka do 90-ih godina, veliki dio tema koje je onda Kršćanska sadašnjost morala obrađivati sama, svojom tehnikom i svojim ljudima, 90-ih godina postao je privlačan HTV-u i mnogim drugim televizijskim kućama, a da o privatnim djelatnicima na tom području i ne govorimo. Sve su to do 90-ih godina u javnim medijima bile tabu-teme.

4. i zazovi novoga vremena

Ono što se tada smatralo potrebnim učiniti bilo je uskočiti u jedan segment koji je bio ostao donekle nepokriven, a to je bilo ponuditi svekolikoj pastoralnoj djelatnosti, pogotovo nakon uvođenja vjeronauka u škole, videomaterijal, videokazete s raznim temama prilagođenima djeci raznih uzrasta. Nove pastoralne prilike zahtijevale su modernije sadržaje, bolje rečeno, novi način prenošenja sadržaja. Tako je nastala serija kazeta o sakramentima.

Osim toga, već je tada bilo očito da se laicistički pristup religioznim temama uvelike razlikuje od onoga koji bi bio kršćanski i crkveno primjeren. Drugim riječima, bilo je jasno da govor o Uskrsu, o Božiću i o mnogim drugim vjerskim temama zahtijeva teološku naobrazbu, koju mnogi novinari nisu imali. Trebalo je u katehezi iznijeti smisao kršćanskih blagdana na drukčiji način od onoga kako su to mogli činiti novinari javnih medija, s manje folklora, a s više vjerskih sadržaja, s manje povijesti, a s više sadašnjosti, tj. s jednim religiozno-egzistencijalnim pristupom. Tako je nastao npr. film »Uskrs naroda moga«.

Naravno da je postojala i svijest o tome kako bi trebalo na drukčiji, više egzistencijalni, teološki i antropološki način progovoriti o temama s etičkim nabojem, kao što su teme iz sfere bioetike i morala. No za takav pothvat nisu više bile dostatne strukture kojima je KS do tada radio sav videomaterijal. Stječe se dojam da je tada nastala dvojba, ne samo kod ljudi koji su neposredno radili na tom projektu nego i kod drugih djelatnika KS-a, treba li ići na nešto mnogo veće, što će moći biti konkurentno, ili odustati od nečega što je osuđeno da ostane nekonkurentno u odnosu na sve ostalo što se na tržištu nudi. Možda je tada KS i bio spreman učiniti taj kvalitetni iskorak, no nedostajalo je ljudi i vizije kako bi sve to skupa trebalo funkcionirati. Ne smijemo zaboraviti da je religiozni program ušao na velika vrata na HTV i da se tamo otvarao prostor za prezentiranje mnogih sadržaja, o čemu se do 90-tih godina brinuo samo KS svojom video-produkcijom.

Postalo je tada očito kako parametri kojima se ravna, primjerice tim ljudi kada žele izdati neku knjigu, nisu dostatni na planu rada s audiovizualnim sredstvima. Publika je na tom planu mnogo zahtjevnija, mnogo brže slijedi trendove, a konkurencija je jaka. Svako ostvarenje izuzetno je skupo, a publika, tj. klijenti koji bi te radove kupovali, još nije bila profilirana. Bilo bi zanimljivo znati koliko je vjeroučitelja ili župa tada nabavilo videokazete o sakramentima, o Uskrsu, kako bi na taj način osuvremenili pastoral.

Tehnika se na tom području razvija takvom brzinom da kvaliteta proizvoda mora biti vrlo visoka kako bi mogla opravdati ulaganje, barem na duže rokove. To znači da klasični uradci kao što su videokazete za primjenu u katehezi i pastoralu, koje će slikom i riječju pokušati prikazati neki sadržaj, nisu više bili primamljivi. Tražila se akcija, drugim riječima neka vrsta igranog filma koji bi na dinamičniji način uspio prenijeti vjerske sadržaje.

Događaje, koji su se odvijali pred našim očima, nije se postojećom tehnikom i ljudima moglo izravno prenositi.

Ostao je samo jedan segment koji bi se bio mogao raditi, a taj je – bilježenje događaja u arhivske svrhe, što se činilo premalo za investicije koje su se tražile na tom polju. Uostalom, za potrebe arhiva moglo se videokazete otkupiti od onoga tko je te događaje pratio.

Sve u svemu, video-produkcija KS-a, nakon što je imala značajnog smisla i bila od velike koristi u godinama komunizma, nakon devedesetih godina pomalo gubi na značenju. Ono što se u KS-u moglo raditi nije više bilo dovoljno atraktivno i bilo je nedovoljno kompetitivno s ostalim subjektima na video-produkcijskom tržištu u Hrvatskoj.

Možda je i samo poimanje jedne izdavačke kuće koja će se baviti tako različitim oblicima izdavaštva, knjigama, časopisima, filmovima, itd., bio preveliki zalogaj za ono vrijeme.

No ostaje dojam da bi sveukupna svijest hrvatskog vjernika, pa i kritička svijest o nekim temama, a pogotovo znanje, bili daleko siromašniji bez audiovizualne djelatnosti KS-a kroz više od dvadeset godina.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

Poslušni Duhu, Svesci, Svjedočenje, Effatha, AKSA, Tribina »Teološki četvrtak«

Stipe Bagarić u vodne na P omene

Organizacijski odbor obilježavanja 40. obljetnice rada Kršćanske sadašnjosti povjerio mi je zadaću da prikažem tri časopisa u kojima sam bio suradnik, odnosno glavni urednik i v.d. glavnog urednika, a to su: Svjedočenje, Effatha i AKSA.

Tijekom pisanja prikaza uočio sam kako bi bilo korisno da opišem i sljedeće časopise: Poslušni Duhu, Svesci – Communio, Upoznajmo Bibliju, Bilten

TDKS­a te Tribinu »Teološki četvrtak«. Naime, bio sam i u njima suradnik, glavni urednik, odnosno voditelj, te o njima mogu zabilježiti i one činjenice koje drugima nisu dovoljno poznate kao meni.

Časopis Poslušni Duhu opisujem iako mu izdavač nije bila Kršćanska sadašnjost, koja tada još nije ni postojala, ali su na njezinu osnivanju već radili isti ljudi koji su pokrenuli Poslušni Duhu.

A da bih sliku upotpunio i učinio što preglednijom, navodim naslove i godine pokretanja i onih časopisa koji su dodijeljeni na obradbu onim autorima koji su u njima bili urednici, a to su sljedeći časopisi: Upoznajmo Bibliju, Služba Riječi, Kana, VIR, Listić.

O nastanku i crkvenoj ulozi ovih časopisa temeljni tekst je već davno napisao Tomislav Šagi-Bunić (vidi: »Deset godina Kršćanske sadašnjosti [1968.–1978.]«, u zborniku: »Kršćanska sadašnjost u mislima svojih utemeljitelja« , KS, Zagreb, 2008.).

Poslušni d uhu – bilten Glasa koncila za ekumenska P itanja

Prvi broj objavljen je u lipnju 1966. Izdaje: Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb. Glavni i odgovorni urednik: dr. Tomislav Šagi-Bunić. Članovi uredništva: dr. Josip Turčinović, dr. Ivan Golub. Adresa uredništva: dr. Josip Turčinović, Masarykova 8/1, Zagreb. Uprava: Glas Koncila, Zagreb, Kaptol 8. Umnoženo ciklostilom u Samostanu sestara Naše Gospe, Zagreb, Primorska 20.

Bilten je izlazio mjesečno, osim u srpnju i kolovozu. Donosio je: Uvodnik, glavne članke, izvještaje i vijesti. U glavnim su se člancima razmatrale i izlagale glavne kršćanske teme pod ekumenskim vidom. U izvještajima su se opširnije prikazivali pojedini ekumenski događaji, bilo kod nas bilo u svijetu. Na kraju biltena nalazio se sažetak objavljenih tekstova na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku.

Dakle, Poslušni Duhu navodim u opisu izdanja Kršćanske sadašnjosti, iako se to do sada nije činilo, ali ne da ga preotmem njegovu stvarnom nakladniku, nego da pokažem kako su ga pokrenuli i stvarali oni isti ljudi koji su pokrenuli i stvorili i Kršćansku sadašnjost. Uostalom, sve se zbivalo istodobno. Ni Svescima prvi izdavač nije bila Kršćanska sadašnjost nego HKD sv. Ćirila i Metoda. Pokretači Svezaka tada su bili članovi toga društva. Kršćanska sadašnjost je postala izdavač Svezaka tek godinu dana poslije svojega osnutka. Jedan i drugi časopis pokrenuli su i uređivali isti ljudi.

(Vidi u ovom zborniku: Jure Zečević, Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima.)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti s vesci – k ršćanska sadašnjost

Prvi je broj objavljen za Božić 1966., a datiran je s 1. siječnja 1967. Pokretači su, kao članovi Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda, zamislili časopis kao dio programa revitalizacije toga drevnog društva, po uzoru na izdavačka katolička društva u Austriji i Njemačkoj. Uz časopis su planirali i niz drugih izdanja. Pokazalo se da glavnina ostalih članova društva nije bila spremna pratiti ritam programa i rada kojim su krenuli urednici i članovi uredničkog odbora i uredničkog vijeća Svezaka. Naime, HKD sv. Ćirila i Metoda je zbog teških poratnih prilika, od 1945. do 1966., izdavalo tek poneko ponovljeno izdanje predratnih molitvenika i katekizama, a kao nova izdanja jedino zidne kalendare i godišnjak »Danicu«.

Pokretači Svezaka su već 1966. a osobito 1967. počeli skoro svakog mjeseca stvarati po jedan broj novog časopisa, objavljivati prijevode novih crkvenih dokumenata iz Rima i pripremati nove knjige.

Uveli su još jednu značajnu novost, a to je objavljivanje imena svih koji uređuju i surađuju. Do tada se u vjerskim listovima nije izlazilo s imenima u javnost zbog straha od »narodnih vlasti« koje su budno pratile, a često i progonile, laike koji bi javno iskazali svoju hrabrost u vjerskoj aktivnosti, naročito u publicistici. Hrabrosti ljudi iz Kršćanske sadašnjosti sigurno je pridonijelo i ozračje slobode stvoreno u Crkvi Drugim vatikanskim koncilom kao i činjenica da je bio potpisan (1966.) Protokol o odnosima između Jugoslavije i Svete Stolice i obnovljeni su diplomatski odnosi.

U prvo Uredničko vijeće javno su ušli: Vjekoslav Bajsić, Mihovil Fuks, Ante Jelić, Ivan Livljanić, Ljiljana Matković, Vjekoslava Mazić, Mišo Novoselac, Miljenko Pandžić, Vladimir Pavlinić, Luka Perinić, Ante Starčević, Tomislav Šagi-Bunić, Ivan Tomljanović, Josip Turčinović, Sibe Zaninović, Marijan Zidarić, Ivan Znidarčić.

Urednički odbor : Vjekoslav Bajsić, Ljiljana Matković, Ante Starčević, Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Sibe Zaninović, Marijan Zidarić.

Glavni i odgovorni urednik: Tomislav Šagi-Bunić. Pomoćni urednici: Josip Turčinović i Ljiljana Matković. Tajnik uredništva: Marijan Zidarić. Vanjska oprema: Ante Starčević.

Tijekom vremena broj članova tih odbora popunjavao se novim i sve mlađim osobama, a i sastav se mijenjao.

Uredništvo i Uprava: Zagreb, Trg Kralja Tomislava 21. Izdaje Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, Trg Kralja Tomislava 21. Tiskara »Epoha«, Zagreb, Radićeva 26.

U broju 10 (1968.) unesen je u impressum sljedeći novi podatak: »Časopis Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije ‘Kršćanska sadašnjost’, Zagreb, Marulićev trg 14. Izdaje: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda«. Dakle, u Svescima je prvi put zabilježeno ime Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije. Naime, u veljači te godine nadbiskup Franjo Šeper osnovao je novu izdavačku kuću: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« i povjerio je pokretačima časopisa »Svesci Kršćanska sadašnjost«. Centar je uz Sveske nastavio pokretati nove časopise i izdavati nove knjige.

Budući da su se biblioteka Dokumenti i časopis Svesci, sada uređivali u novoj instituciji, a ostali kao izdanja HKD sv. Ćirila i Metoda, Kršćanska sadašnjost je stupila u pregovore s Društvom i postigla sporazum da s brojem 15, rujan-listopad 1969., preuzme izdavanje svoje biblioteke Dokumenti i svojega časopisa Svesci, od kojeg je i dobila ime i s kojim je sve i krenulo.

Prvi broj Svezaka (siječanj 1967.) donosi: Riječ kardinala Šepera, Riječ redakcije, niz teoloških članaka i »Lirutgijsko-pastoralni prilog«. U tom prilogu objavljivana su tumačenja nedjeljnih i svetačkih liurgijskih čitanja. Taj prilog će se objavljivati do kraja 1967.

Pokretači i urednici osmislili su Sveske kao pomagalo hrvatskim čitateljima da barem kroz prijevode na hrvatski jezik upoznaju istaknute svjetske teologe, njihove novije kršćanske ideje i teološke časopise u kojima su ih objavljivali, a što im je desetljećima totalitarna diktatura onemogućavala. Također su nastojali postići da se i hrvatski teolozi i mislioci bez cenzure izraze o domaćim suvremenim teološkim i društvenim činjenicama i idejama. Tko prolista objavljene brojeve časopisa, lako će se uvjeriti da je to postignuto. Hrvatski čitatelji su tako mogli čitati kako misle kršćanski teološki velikani: Chenu, Congar, De Lubac, Guardini, Rahner, Häring, Schillebeeckx, Ratzinger, Küng, Metz, Schönenberg, Kasper, Lehmann, Pannenberg, Bultmann, Barth, Moltmann i dr.

Međutim, Biskupska konferencija Jugoslavije (BKJ) je na svom zasjedanju u jesen 1971. oštro ukorila uredništvo Svezaka zbog objavljivanja prijevoda nekih članaka (ne navodeći s kojim se naslovima, idejama i autorima ne sla-

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti že) pa je uredništvo, iz obzira prema biskupskom autoritetu, odmah nakon broja 19–20 (1971.), časopis zaustavilo. Biskupski ukor se vremenski poklopio s udarom na »Hrvatsko proljeće«. Čitatelji su pak uporno tražili da se časopis opet pokrene. Nakon dvije godine šutnje, uredništvo je odlučilo oživjeti Sveske. Odgovornim urednikom ostao je Tomislav Šagi-Bunić, a glavnim urednikom imenovan je Stipe Bagarić.

Kako bi se premostio prekid, objavljen je četverobroj 21– 24 (1972./73.). Međutim, od tog broja pa do broja 37 (1980.) nisu više objavljivana imena članova Uredničkog vijeća. Tek u broju 37 (1980.) ponovno su objavljena imena članova Uredničkog vijeća i počelo se s objavljivanjem imena prevoditelja. Stipe Bagarić je bilježen kao glavni urednik do broja 44 (1981.). Od broja 45 (1982.) do broja 64 (1986./87.) ponovno je Tomislav Šagi-Bunić zabilježen kao glavni i odgovorni urednik, ali je časopis izvršno i dalje uređivao i vodio Stipe Bagarić. Međutim, u lipnju 1987. Bagariću je povjereno uređivanje AKSE, pa je od broja 65 (1987./89.) odgovornim urednikom imenovan Vjekoslav Bajsić a glavnim Tomislav Šagi-Bunić; urednicima su imenovani: Josip Turčinović, Stipe Bagarić, Mirko Mataušić i Zvonimir Bono Šagi, a izvršnim urednicima: Stipe Kutleša, Albert Turčinović i Damir Zorić. Umjesto Uredničkog odbora imenovano je, u skladu s tadašnjim propisima, Savjetodavno vijeće i Uredničko vijeće. S brojem 70–73 (1991.) glavnim i odgovornim urednikom imenovan je Zvonimir Izidor Herman, a zamjenikom glavnog urednika Stjepan Kušar. Nakon što je Herman obolio, glavnim urednikom je od broja 82–84 (1994.) imenovan Aldo Starić, a izvršnim urednikom Albert Turčinović. Od toga broja opet se ne navodi ni Savjetodavno ni Uredničko vijeće. Časopis se održao sve do broja 106 (2001.), kad je opet zamro.

U časopisu su zbog veće preglednosti već od broja 2 (veljača–ožujak 1967.) u sadržaju, nakon temeljnih članaka, naznačene sljedeće rubrike: Riječ i oblik, Znakovi i gibanja, Knjige i ljudi, Odjeci i refleksije. Te rubrike će ostati stalne, a neke će postati nazivi pojedinih izdavačkih biblioteka Kršćanske sadašnjosti.

U broju 10 (1968.) pojavila se kritička rubrika »Mi škarama, vi vagom«, u kojoj su objavljivani kratki citati iz drugih vjerskih listova. Izabirani su oni tekstovi koji su bez dodatnih tumačenja pokazivali apsurdnu i komičnu stranu njihovih stajališta.

Amblem Kršćanske sadašnjosti, što ga je izradio slikar Vlado Kuharić, prvi put je objavljen u broju 2 (1967.). Amblem prikazuje bijeli put u obliku ispruženog slova S kroz crno polje. Iznad puta lebdi knjiga koja s putom tvori križ. U lijevom uglu su bijela početna slova KS. Kasnije će, u broju 33 (1979.) biti objavljen preoblikovani amblem što ga je izradio Vlado Rozijan. Ovaj put je kvadratno polje bijele boje. Na lijevoj strani polja smještena su izdužena crna slova KS, pa se prostor između njih, s pomoću jedne točke, koja naznačuje oko, pretvorio u ribu – IHTIS.

U spomenutom broju 2 (veljača–ožujak 1967.) Ante Starčević je dao novu vanjsku opremu s dinamičnim crno-bijelim krugovima, koja će ostati do desetog broja. U tome je broju također zabilježeno da ga je tehnički uredio Josip Turčinović, a po grafičkom rukopisu očito je da je on tehnički uredio i prvi broj. U 3. broju objavljene su grafike Ksenije Suljajev. U broju 4–5 zabilježeno je da ga je grafički uredio Josip Turčinović, a da je pomoćni grafički urednik

Ksenija Suljajev, koja je izradila i znakove za rubrike. Od broja 6 (1967.) Ksenija Suljajev radi kao grafička urednica i ostaje do broja 16 (1969.). Od broja 12 (1968.) Sveske grafički oblikuje Vladimir Rozijan.

Urednici Svezaka nastojali su na stranicama časopisa iskazati odnjegovan likovni ukus. To su potvrdili svježim grafičkim prijelomom i predstavljanjem hrvatskih likovnih umjetnika raznolikih likovnosti, onih posve afirmiranih i onih kojima se zrelost tek počinjala priznavati. Mnogi su umjetnici bez ustezanja dali fotografije svojih radova, iako za to nisu dobili ni pare i usprkos tome što otisci u časopisu nisu bili tehnički zadovoljavajući. Zahvaljujući njihovoj darežljivosti i skromnosti, Svesci su dobivali na ljepoti i vrijednosti. Tako su u broju 4–5 (1967.) objavljene grafike slikara Ive Dulčića, u broju 9 (1968.) slikara Josipa Bifela. S brojem 10 (1968.) Svesci su dobili novu naslovnu stranicu u izradbi Tomislava Lerotića. Ime časopisa je dignuto do gornjeg ruba a gotovo cijela stranica je bila prazna. Ubrzo je ispunjena popisom naslova najvažnijih članaka u datom broju. U istom broju objavljene su ilustracije kipara Ante Starčevića. U broju 11 (1968.) objavljene su ilustracije slikara Josipa Resteka, u broju 13 (1969.) glagoljaške ilustracije Branka Fučića, u broju 14 (1969.) ilustracije slikara Zlatka Šulentića, u broju 15 (1969.) ilustracije slikara Ive Režeka, u broju 16 (1969.) ilustracije slikara Brune Bulića, u broju 17–18 (1970.) po jedna ilustracija sljedećih umjetnika: Jurja Dobrovića, Julija Knifera, Ivana Lackovića Croate, Branka Ružića, Ede Murtića, Šime Vulasa, Ivana Picelja, Borisa Dogana i Josipa Vanište, povodom članka Dubravka Horvatića »Hrvatsko poslijeretno slikarstvo i kiparstvo«; u broju 35 (1979.)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti ilustracije slikara Josipa Martinka, u broju 36 (1979.) ilustracije kiparice Maje Krstić Lukač, u broju 41 (1981.) ilustracije slikara Zdravka Ladiša, u broju 42 (1981.) ilustracije kipara Ratka Peraića, u broju 44 (1981.) ilustracije slikarice Lele Končar Peraić, u broju 46 (1982.) vinjete Marijana Grdašića, u broju 53 (1984.) ilustracije medaljara Zdravka Brkića, u broju 55 (1984.) ilustracije kipara Josipa Marinovića, u broju 56 (1984.) ilustracije slikara Josipa Pavlovića, u broju 57 (1985.) ilustracije kipara Krune Bošnjaka, u broju 59 (1985.) ilustracije slikara Vasilija Josipa Jordana, u broju 59–60 (1985.) ilustracije slikara Dalibora Jelavića, u broju 61 (1986.) ilustracije slikara Ante Rašića, u broju 62 (1986.) ilustracije kiparice Marije Ujević Galetović, u broju 63 (1987.) ilustracije slikara Hame Čavrka. uP oznajmo b ibliju – materijal za biblijski seminar i vir

Ugled Svezaka u domovini i u inozemstvu oslikava i činjenica da je Međunarodni teološki časopis Concilium već 1967. poslao uredništvu Svezaka ponudu da se pridruži uredništvima iz ostalih naroda i pokrene hrvatsko izdanje. Uredništvo Svezaka prihvaća ponudu te u broju 4–5, lipanj-kolovoz 1967., objavljuje oglas kojim poziva čitatelje da se jave ukoliko bi željeli biti suradnici i pretplatnici Conciliuma. Na vijest o povoljnim odjecima doputovao je u Zagreb glavni tajnik Conciliuma o. Mark Vanhengel OP i s uredništvom Svazaka dogovorio pokretanje hrvatskog izdanja. Čak su bili određeni i članovi redakcije hrvatskog izdanja, a za glavnog urednika bio je izabran dr. Tomo Vereš OP. Bila je napravljena i maketa časopisa. Ali iz poslušnosti kardinalu Šeperu, koji se usprotivio projektu, izdavanje je obustavljeno.

Poslije toga Kršćanska je sadašnjost prihvatila poziv za članstvo u Međunarodnom teološkom časopisu Communio. S brojem 25–26 (siječanj 1975.)

Svesci dopunjuju svoje ime i ono glasi Svesci­ Communio. Od tada se objavljuju po tri ili barem dva članka birana iz raznih nacionalnih izdanja Communia. Stranice na kojima su se nalazili ti članci bile su posebno označene.

(Vidi u ovom zborniku: Adalbert Rebić, Međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti, osobito preko časopisa »Svesci-Communio«.)

Prvi broj objavljen je u listopadu 1966. Izdaje Nadbiskupsko bogoslovsko sjemenište, Zagreb, Kaptol 29. Umnoženo vlastitim ciklostilom. Glavni urednik: J. Romildo Lovrić. Odgovorni urednik: o. Bonaventura Duda.

Od broja 2/1966. izdavači su Salezijanci, Zagreb, Omiška 10, bilten se umnožava njihovim ciklostilom, a od broja 1/1967. Salezijanski inspektorat, Zagreb, Omiška 10.

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« preuzima časopis od broja 8/1968. Od tada časopis nosi podnaslov: Materijal za susret s biblijskom porukom. Glavnim urednikom postaje dr. Bonaventura Duda, odgovornim dr. Vjekoslav Bajsić. Umnožava se ciklostilom Centra KS.

Bilten je zamro u 5. godini izlaženja s brojem 19–20/1970., ali je kasnije prerastao u ilustriranu biblijsku reviju, formalno Kanin prilog, s naslovom Vrijeme i Riječ (VIR). Broj 1 objavljen je godine 1974. Revija je na zahtjev crkvenih vlasti obustavljena već u 2. godini izlaženja, s uskrsnim (tro)brojem 1975.

(Vidi u ovom zborniku: Ivan Dugandžić, Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti.) s vjedočenje – g rađa i P ogledi

Prvi broj objavljen je u lipnju 1968. Izlazi povremeno. Izdaje: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, Marulićev trg 14. Odgovorni urednik: Dr. Vjekoslav Bajsić.

Uređuje (uz pomoć skupine Centra KS) Stipe Bagarić. Umnožava se ciklostilom, najprije Rkt. Župnog ureda bl. Marka Križevčanina, Zagreb, Selska c. 91, a kasnije onim Centra KS.

Izdavači su željeli da se u tom obliku objavljuju oni tekstovi koji su zanimljivi i poticajni samo užem krugu vjernika, pa makar izazivali rasprave i sporenja.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

U biltenu se najčešće objavljivao samo jedan članak, važan zbog svoje aktualnosti.

Tekstovi su bili razvrstavani u sljedeće nizove: Perfectae caritatis, Ministerium, Kršćanski svijet, Brak i obitelj, Ličnosti i pokreti, Perspektive, Pastoral, Sociologija i pastoral, Crkva i ekonomija, Ekumenizam. Sa 106. brojem 1977. bilten je utrnut.

Objavljeni su sljedeći naslovi:

1/1968. Tomislav Šagi-Bunić , Obnova redovničkog života kako ju je zacrtao II. vatikanski koncil

2/1968. Bernhard Häring CSSR , »Discant in caritate firmari«

3/1968. G. P. Dwyer, birmingemski nadbiskup (Engleska), Svećeničko vijeće

4/1968. François Marty, remski nadbiskup, Autoritet i poslušnost u Crkvi

5/1968. Karl Rahner, Otvoreno pismo o celibatu , preveo: Josip Badalić DI

6/1968. Biskupi Holandije, Nizozemski katolicizam

7/1968. J. F. O. Sulivan , Katolički bračni drugovi i problem steriliteta

8/1968. Stipe Bagarić , Martin Luther King i revolucija nenasilja

9/1968. Augustin-Maurice Cocagnac OP, Maritain i Koncil

10/1968. Stipe Bagarić , Što sa sjemeništarcima – Seminar u Đakovu o suvremenom odgoju svećeničkih kandidata

11/1968. J. Hangouet CSSR , Poboljšati komunikaciju u zajednici

12/1968. Stipe Bagarić , Katehizirati za zajednicu – Simpozij u Lužnici

13/1968. Franjo Zenko, Emanuel Mounier

14/1968. Zvonimir Šagi Bono, Župa u fragmentima misli i prakse

Perfectae caritatis – 1

Ministerium – 1

Ministerium – 2

Ministerium – 3

Ministerium – 4

Kršćanski svijet – 1

Brak i obitelj – 1

Likovi i pokreti – 1

Ličnosti i pokreti – 2

Ministerium – 5

Perfectae caritatis – 2

Perspektive – 1

Ličnosti i pokreti – 3

Pastoralna sociologija – 1

15/1968. Marija Grgić , Merz o liturgiji – Prigodom 40-godišnjice smrti

16/1968. Svakodnevne migracije i »Dnevne župe« u Parizu , prevela: Biserka Grabar. Blaž Tota, Neka zapažanja o problemima pastoralnog rada na selu

17/1968. Th. Leonard, Holandski katekizam , preveo: Josip Kolanović

18/1968. Željko Jurak , Neki naročiti problemi današnjeg župnika u predgrađu

19/1968. Vjekoslav Bajsić , Kako u sjemeništu sprovesti postepeni dodir sa svijetom i obraniti sjemenište i bogoslove od zla duha u svijetu

20/1968. Kako početi bračni život – Povjerljivo svjedočanstvo jedne mlade obitelji. Mišljenja skupine mladih o prethodnom tekstu nakon što im je pročitan na duhovnim vježbama

Ličnosti i pokreti – 4

Pastoralna sociologija – 2

Perspektive – 2

Pastoralna sociologija – 3

Ministerium – 6

Brak i obitelj – 2

21/1968. Karl Rahner, Redovnički posluh Perfectae caritatis – 3

22/1969. Biskupska konferencija Francuske, Izvještaji izloženi na plenarnoj skupštini u Lourdesu 8. –15. studenoga 1967

23/1969. Msgr. Marty pred pitanjima vjernika – na francuskoj radiostanici RTL izravno odgovara na pitanja vjernika

24/1969. Vjekoslav Bajsić , Teološka situacija i razina teološke izgradnje svećenika kod nas

25/1969. Francuska BK , Misionarski zadaci i francuski kler 1967. – Izvještaj tuluškog nadbiskupa Guyota

26/1969. Francuska bk , Misionarski zahtjevi i redovnice – Izvještaj autunskog biskupa Le Bourgeoisa

27/1969. Francuska bk , Misionarski zahtjevi i apostolat laika

28/1969. Francuska bk , Misionarski zahtjevi i kršćanske institucije – Izvještaj lionskog nadbiskupa kard. Renarda

Perspektive – 3

Ministerium –7

Perspektive – 4

Ministerium – 8

Perfectae caritatis – 4

Perspektive – 5

Perspektive – 6

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

29/1969. Stanko Weisgerber DI , U traženju novog govora katehizacije

30/1969. Dokument iz Medelina – Latinska Amerika danas . Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić, Zadar

31/1969. Sakrament pokore danas. Preveo: Miljenko Žagar. Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić, Zadar.

32/1969. Pokorničko slavlje . Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić, Zadar

33/1969. Thomas Alexis, Religiozni smisao profanoga. Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić

34/1970. Papa želi upoznavanje života katolika u Holandiji – Intervju M. Vanhengela s A. Casarolijem, za nizozemsku TV. – Pastoralne preporuke usvojene na 3. plenarnoj skupštini pastoralnog koncila crkvene pokrajine Nizozemske

35/1970. Emanuel Boaga , Dvije ankete o polaženju nedjeljne službe Božje

36/1970. Tomislav Šagi-Bunić , Apostolat laika je rad, a ne organizirana struktura

37/1970. Vladimir Stanković , Nedjelja iseljenika

38/1970. Rezolucije Teološko-pastoralnog tjedna 1970.

39/1970. Josip Antolović , KIM – Pokret za promicanje duhovnih zvanja

40/1970. Deklaracija 38 teologa o slobodi teološkog istraživanja

41/1970. R. Adolfs, Između integrizma i katolicizma, (preveo: Branko Ožbolt)

42/1970. Sibe Zaninović , Otvoreno pismo o. dru Tomislavu Šagi-Buniću – Odgovor T. Šagi-Bunića

43/1970. Matija Vlahovec , Kolegijalitet u Crkvi

44/1970. Kanadska bk , Novo shvaćanje sakramenta pokore

Perspektive – 7

Pastoral –1

Pastoral – 2

Liturgija – 1

Pastoral –3

Kršćanski svijet – 3

Pastoral – 3

Perspektive – 8

Pastoral – 4

Sociologija i pastoral – 5

Ministerium – 9

Kršćanski svijet – 2

Kršćanski svijet – 3

Perspektive – 9

Perspektive – 9 (10)

Pastoralna sociologija – 5

45/1970. Sibe Zaninović , Refleksija na »Nekoliko riječi za razmišljanje« – Odgovor T. Šagi-Bunića, Jesam ili nisam priznao?

46/1970. Smiljana Rendić , O jednoj lijepoj rečenici. Dodatak razmišljanju o apostolatu laika kod nas

47/1970. Otvoreno pismo zadarskih vjernika Biskupskoj konferenciji Jugoslavije

48/1970. Smiljana Rendić , Između mnoštva taborića

49/1970. Zadarski vjernici, Otvoreno pismo g. Marijanu Oblaku

50/1970. Vinkovački vjernici, Otvoreno pismo preuzvišenom g. Stjepanu Bäuerleinu

51/1970. Sibe Zaninović , Moja posljednja riječ – Osvrt T. Šagi-Bunića

52/1971. Papa Pavao VI ., Papa ima povjerenja u Ujedinjenje Nacije

53/1971. A. Zamuda – G. Biršić , Na čemu smo poslije »Okruglog stola«?

Perspektive – 11

Perspektive – 9 (12)

Perspektive – 10 (13)

Perspektive – 12 (14)

Perspektive – 13 (15)

Perspektive – 14 (16)

Perspektive – 15 (17)

Kršćanski svijet – 4

Perspektive – 16 (18)

54/1971. Emil Pin, Svećenik u suvremenom društvu Ministerium – 9

55/1971. Rezolucije Teološko-pastoralnog tjedna 1971.

56/1971. Vjernici iz Vinkovaca razgovarali s biskupom u Đakovu

57/1971. Blaž Tota, Neki detalji koje župnik treba raditi

58/1971. Sandro Magister, Novo vino u starim mješinama

59/1971. Trpimir Stjepan Grmec , Vjera – Biblija – teologija

60/1971. Vjekoslav Sučić , Povijesni osvrt na pastoralnu situaciju u Rijeci 1971.

61/1971. Synaxis, Nadbiskup i svećenici u Rijeci 1971.

62/1971. Matija Žgela, Prikrivena akcija Svećeničkog tjedna

Perspektive – 17 (19)

Sociologija i pastoral – 6

Sociologija i pastoral – 7

Kršćanski svijet –5

Perspektive – 18 (20)

Kršćanski svijet – 6

Kršćanski svijet – 7

Perspektive – 19 (21)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

63/1971. Luka Vincetić , U znak prosvjeda ostavka na službu župnika

64/1971. Tomislav Šagi-Bunić , Neki sadašnji problemi Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu

65/1971. Na čemu smo poslije »Okruglog stola«?, II

66/1971. Bono Zvonimir Šagi, Konkretna ostvarljivost ili turizam u rezolucijama Svećeničkog tjedna u Zagrebu 1971.

67/1971. Tomislav Šagi-Bunić , Najnovija teološka gledišta na svećeništvo

68/1971. Karl Neuber, Zajednica bez župnika

69/1971. Lazar Krmpotić , Episkopat se vidno zatvara u se. Koncilska obnova u nas danas

70/1971. Tomislav Šagi-Bunić, Teološki aspekti suvremene krize svećeništva

71/1971. Svijetao primjer kako se voli čovjeka – Umro konjički župnik fra Bruno Ćesić

72/1971. Ljiljana Matković , Treba li biti zadovoljan sa sadašnjim položajem žene u Crkvi?

73/1972. Kongres biskupskih delegata za zvanja

74/1972. Sedam kapelana kanoniku Čekadi

75/1972. Poravnanje svećeničkih prihoda – prikupljanje novca jedno, a pravična raspodjela drugo

76/1972. Slavko Gabud, Svećenik mali, ali svakako propali feudalac

77/1972. Misije bez naivnih pričica

78/1972. Jasna Gali, Spontane grupe – pokret u Crkvi

79/1972. Biskupi za razvoj svijeta i Crkve

Ministerium – 9

Perspektive – 20 (22)

Perspektive – 21 (23)

Perspektive 22 (24)

Perspektive – 23 (25)

Perspektive – 24 (26)

Perspektive – 25 (27)

Ministerium – 10

Kršćanski svijet – 8

Perspektive – 26 (28)

Ministerium – 11

Ministerium – 12

Crkva i ekonomija – 1

Crkva i ekonomija – 2

Kršćanski svijet – 8 (9)

Kršćanski svijet – 9 (10)

Kršćanski svijet – 10 (11)

80/1972. Rezolucije Teološko-pastoralnog tjedna 1972. Sociologija i pastoral – 6

81/1972. Jan Wilebrands , Ekumenska situacija 1969. –1970.

82/1972. Janko Torbar, Smisao i dimenzije pothvata doktora Čedomila Čekade

Ekumenizam – 1

Perspektive – 27 (29)

83/1972. Manifest trideset trojice protiv rezignacije koja je zahvatila Crkvu

84/1972. Bonaventura Duda, Dan zvanja – dan crkvenih službi

85/1972. Vittorino Joannes, Pismo kršćanima Rima

86/1972. Misionar radnicima nezaboravan – Smrt fra Zlatka Ćorića

87/1973. Religija na Trećoj konferenciji SKJ (priredio: Stipe Bagarić)

88/1973. Molitva u kršćanskoj zajednici – Izvještaj s Teološko-pastoralnog tjedna 1973.

89/1973. Matija Vlahovec , Klerom uokvirena svećenička služba

90/1974. Tomislav Šagi-Bunić , Dogmatski aspekti obnove sakramenta krsta

91/1974. Međunarodna teološka komisija , Jedinstvo vjere i teološki pluralizam

92/1974. Ivo Cisar, Novije diskusije o povijesti Kristova uskrsnuća

Perspektive – 28 (30)

Ministerium – 13

Kršćanski svijet – 11(12)

Ličnosti i pokreti – 5

Perspektive – 29 (31)

Kršćanski svijet – 11

Ministerium – 14

Ministerium – 15

Kršćanski svijet – 12

Perspektive – 29 (32)

93/1974. Franz Mussner, Povijesni Isus i Krist vjere Perspektive – 30 (33)

94/1974. A. Lang, Uskrsnuće Kristovo Perspektive – 31 (34)

95/1974. Dom Joseph Lemarie, Čudesna razmjena Perspektive – 32 (35)

96/1974. Šutnja – stupanje u samokritičku refleksiju

97/1974. Tomislav Šagi-Bunić , Problem evangelizacije u našim uvjetima

98/1974. Četvrta sinoda biskupa

99/1974. Dr. Niko Kličan , Evangelizacija i suvremeni svijet

100/1974. Evangelici o evangelizaciji

101/1975. J. Medved – Lj. Čavlek , Nacrti statuta župe i župskih vijeća ili oživotvoriti župsku zajednicu

102/1975. Bono Zvonimir Šagi, Izrađivanje kršćanske zajednice u gradu

Perspektive – 27 (36)

Perspektive – 28 (37)

Perspektive – 35 (38)

Perspektive – 36 (39)

Perspektive – 37 (40)

Perspektive – 38 (41)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

103/1975. D. Giovenale Dho SDB , Suradnja i dijalog između poglavara i redovnika u odgojnoj zajednici

104/1976. Tomislav Šagi-Bunić , Sakrament pokore – Dokumenti crkvenog učiteljstva

105/1977. Statut Biskupske konferencije Jugoslavije

106/1977. Statut Njemačke biskupske konferencije. Statut i poslovnik Francuske biskupske konferencije

Perspektive – 39 (42) e ffatha – bilten za časne sestre s lužba r iječi aksa

Dakle, Svjedočenje je izlazilo 10 godina. Autori su većinom hrvatski, ali ni univerzalno kršćanstvo nije zanemareno. Naprotiv. Osobito je uvažavan glas francuskih i latinoameričkih biskupa, jer se u uvjetima komunističke diktature od njih moglo zaista mnogo učiti. Vidljivo je da tehničko bilježenje nizova nije bilo pažljivo. To posebice vrijedi za niz Perspektive. Stoga je u zagradama naveden broj koji bi stvarno trebao biti zapisan. Naime, urednik Stipe Bagarić je istodobno radio kao novinar-urednik u AKSI od 1970. i kao glavni urednik Svezaka od 1973. do 1978., a često i kao dostavljač.

Prvi broj je objavljen u travnju 1969. Izdaje Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Odgovorni urednik: dr. Vjekoslav Bajsić. Uređuju ga časne sestre uz pomoć Stipe Bagarića OP. Od br. 3 sastavljeno je uredištvo od samih redovnica, kojemu je najprije glavna urednica bila s. Teofila Funes, a nakon nje s. Mariangela Žigrić. Prvi su brojevi umnožavani ciklostilom Centra KS, a sljedeći su tiskani.

Donosio je članke domaćih i inozemnih autorica i autora o pokoncilskoj obnovi ženskih redovničkih zajednica. S petim brojem Kršćanska sadašnjost ga predaje Uniji viših redovničkih poglavarica Jugoslavije (UVRPJ), želeći na taj način potaknuti redovnice da u našoj Crkvi same rukuju instrumentom za njihovu što osobniju suradnju u koncilskoj obnovi. Izišlo je 20 brojeva. Odlukom Unije VRPJ godine 1973. list je ugašen.

Časopis za pomoć propovjednicima. Pokrenut u Zadru 1969. (Vidi u ovom zborniku: Ante Močibob, Služba Riječi – vrijeme, ljudi i značenje .)

( a ktualnosti k ršćanske sadašnjosti)

Tjedni bilten informativne agencije Kršćanske sadašnjosti. Prvi broj objavljen je 11. travnja 1970. Izdaje: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Odgovorni urednik: dr. Vjekoslav Bajsić. Glavni urednik: Stjepan Trpimir Grmec od broja 1(1970.) do br. 38(438), 22. 11. 1978. Drugi je član redakcije stalno bio Stipe Bagarić. Nakon Grmecova odlaska u inozemstvo nije bilježeno ime glavnog urednika, nego je ostalo naznačeno da bilten uređuje Urednički odbor. Stvarno su agenciju vodili i bilten uređivali Valent Vuk i Stipe Bagarić. Od broja 19(782), 10. 05. 1985. i dalje bilten uređuje Urednčki odbor a glavnim i odgovornim urednikom imenovan je Valent Vuk. Na tom položaju je ostao do broja 21(888), 29. 05. 1987. Tada je s brojem 22(889), 05. 06. 1987. glavnim i odgovornim urednikom imenovan Bono Zvonimir Šagi, a poslove je izvršavao član Uređivačkog odbora Stipe Bagarić.

Bilten je sadržavao sljedeće dijelove: Domaće vijesti, Pregled tiska, Iz Crkve po svijetu, Prilozi (cjeloviti dokumenti).

Domaće vijesti bilježile su važne događaje u životu i djelovanju Katoličke crkve na cijelom prostoru tadašnje države. U biltenu su objavljivane i vijesti o postupcima narodnih vlasti, bilo pozitivnim bilo negativnim, prema vjerskim zajednicama ili pojedinim vjernicima. Kao događaji bilježila su se imenovanja biskupa, nuncija, izbori provincijala i provincijalki, pastoralni pothvati pojedinih biskupija, župa, skupina i pojedinaca, umjetnička i građevinska dostignuća, zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, teološko-pastoralni tjedni, katehetske škole, podjele diploma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima te na visokim bogoslovnim školama, po-

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti stignuća doktorata, izbori dekana fakulteta, održavanja tribina, predstavljanja knjiga, pastoralne i katehetske inovacije, inicijative institucija ili skupina vjernika, međukonfesionalna suradnja, hodočašća. Donosile su se vijesti o katolicima iz svih republika, o pravoslavnima, o protestantskim zajednicama, o židovskim i o muslimanskim zajednicama. Donosile su se vijesti i o smrti istaknutih pojedinaca, o stradanjima vjernika pojedinaca, skupina ili vjerskih ustanova od ateističkog totalitarnog režima i njegovih institucija, o povremenim sudskim progonima pojedinih osoba i vjerskih informativnih sredstava. Donosile su se i vijesti o izjavama državnih i partijskih funkcionara o vjerskim zajednicama, pojedincima i temama, o kontaktima i službenim susretima.

Pregled tiska bilježio je sav sadržaj svakog broja sviju vjerskih listova i časopisa bez obzira na naciju i konfesiju, a iz režimske štampe samo ono što je bilo vezano uz religijski sadržaj, bili to napadi na vjerske predstavnike, sadržaje, informacije, bili intervjui u kojima se doticala religija, bili komentari o vjerskim događajima ili izjavama.

U rubrici Iz Crkve po svijetu donosilo se obilje vijesti o djelovanju rimskog biskupa, Svete Stolice, papinim putovanjima, napetostima i sporovima s crkvenom vlašću u Crkvi, uspjesima i progonima Crkve, inicijativama i teološkim idejama u drevnim i novim crkvenim pokrajinama, o zauzimanju crkvenih skupina i crkvenih poglavara za ljudska prava u nedemokratskim režimima.

U Prilozima su objavljivani važni govori crkvenih ili državnih predstavnika, cjeloviti intervjui istaknutih osoba, službena priopćenja, sve propovijedi nadbiskupa Kuharića na spomen-dan nadbiskupa Stepinca, razne deklaracije i rezolucije, govori državnih i crkvenih predstavnika na novogodišnjim primanjima, govori papa i jugoslavenskih veleposlanika prigodom predaja vjerodajnica i dr.

Agencija je prve tri godine izdavala mjesečni bilten i na njemačkom jeziku samo s domaćim vijestima i dokumentima. Agencija je stekla ugled pouzdanog i točnog informatora, tako da je predsjednik Međunarodne mariološke akademije Karlo Balić izabrao uredništvo AKSE da mu bude Tiskovni ured za vrijeme Međunarodnog mariološkog kongresa u Zagrebu, od 6. do 14. kolovoza 1971. Za vrijeme kongresa izdavani su dnevni bilteni na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku. Izišlo ih je deset.

Agencija je glavninu vijesti prikupljala tako što su njezini urednici i suradnici, najčešće članovi TDKS-a, prisustvovali događajima i o tome pisali vijesti, što je primala dopise od organizatora i sudionika događaja. Velik dio vijesti je prikupljala i praćenjem emisija Radio Vatikana, prevođenjem vijesti iz KNA (Katholische Nachrichten-Agentur), KIPA-e (Katholische Internazionale Presseagentur), ICI (Informations catholiques internationales), Documentation catholique, L’Osservatore Romano.

Agencija nije prekidala rad ni preko ljetnih praznika, iako nije imala ni prikladnog prostora ni potrebne opreme ni dovoljno ljudi. Selila se više puta, a to je uzrokovalo da se arhiv nije dobro očuvao. Prostorije su redovito bile takve da je cijelo vrijeme rada bila nužna umjetna rasvjeta, a kroz prozorčić se vidio tek komadić neba. Prvih mjeseci su sami urednici ciklostilom umnožavali stranice, a svi prisutni, čak i trojica osnivača, sudjelovali su u ručnom slaganju primjeraka.

Naklada biltena bila je nešto veća od tisuću primjeraka. Nabavljali su ga biskupski ordinarijati, redovnički provincijalati, dekanati bogoslovnih fakulteta i visokih bogoslovnih škola, samostani, poneki župnici, redakcije socijalističkih agencija, novina i časopisa, uredi vjerskih komisija, partijskih komiteta i vladinih sekretarijata u SR Hrvatskoj. Bilten su nabavljale i vjerske institucije drugih kršćanskih konfesija i drugih religija.

Postojala je želja u Kršćanskoj sadašnjosti da AKSA preraste u agenciju Biskupske konferencije. Poduzeti su i koraci da se to realizira. U tu svrhu pokrenuti su i sastanci s ostalim katoličkim izdavačima. I doista, ostale katoličke izdavačke kuće su se odazvale pozivu na dogovor o tom prijedlogu u proljeće 1989., ali su odustale kad su zbrojile koliko bi i one morale uložiti da bi se uspostavila normalna zajednička agencija s primjerenim brojem novinara, opreme i prostorija i potrebnih financija.

S raspadom Jugoslavije i propašću komunističkog poretka nestale su brojne institucije koje su tražile AKSU, politička samoizolacija Srbije i njezina ratna agresija na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu posve su smanjili broj korisnika AKSE.

Kršćanska sadašnjost je nastavila sa svojim malobrojnim snagama i oskudnim financijama održavati agenciju i izdavati bilten do kraja 1991. U jesen te godine bilo je očito da se dalje ne može. Naklada se smanjila na par stotina primjeraka, pretplata se posve smanjila, pa je u drugom polugodištu

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti k ana – kršćanska obiteljska revija vir – v rijeme i riječ b ilten – g lasilo t eološkog društva

1991. bilten objavljivan tek jedanput mjesečno. Posljednji broj nosi oznaku 34 (1108), prosinac 1991.

Dakle, agencija je izdala 1108 biltena samo na hrvatskom jeziku, plus one na njemačkom i one dnevne za vrijeme Mariološkog kongresa.

U međuvremenu je Hrvatska biskupska konferencija ipak osigurala novce, prostor i dostatne snage za osnivanje svoje agencije pod nazivom IKA (Informativna katolička agencija). Nova agencija radi po uzoru na AKSU, ali u neusporedivo povoljnijim uvjetima.

Prvi broj objavljen je 1. lipnja 1970.

(Vidi u ovom zborniku: Albert Turčinović, Kana, Vrijeme i Riječ .)

Prvi broj objavljen je u travnju 1974., a posljednji je uskrsni broj 1975.

(Vidi u ovom zborniku: Albert Turčinović, Kana, Vrijeme i Riječ ; Ivan Dugandžić, Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti .)

» k ršćanska sadašnjost« l istić – liturgijsko- P astoralni listić

Izišlo je pet brojeva: br. 1, Zagreb, 1977.; br. 2, 1978.; br. 3, 1979.; br. 4, 1982.; br. 5, 1983.–1986. Umnoženo ciklostilom. Donosi službene dokumente Društva, službene izvještaje predsjednika, Središnjeg odbora, Izvršnog odbora, komisija, popise izdanja, održanih tribina, napravljenih audiovizualnih radova i popise periodike.

Tjednik za obnovljenu liturgiju.

(Vidi u ovom zborniku: Mirko Mataušić, »Liturgijsko-pastoralni listić« – njegovo mjesto i značenje) t eološki četvrtak

Tribina Kršćanske sadašnjosti pod nazivom Teološki četvrtak pokrenuta je u siječnju 1981. Voditelj je bio Stipe Bagarić. Tribina je održavana u prostorijama Kršćanske sadašnjosti na Marulićevu trgu 14. Voditelj je pronalazio predavače, s njima dogovarao teme i datum predavanja, brinuo se za njihov smještaj, ukoliko su trebali noćiti u Zagrebu, dostavljao im skromni honorar i eventualne putne troškove. Budući da Kršćanska sadašnjost nije raspolagala s konferencijskom dvoranom, voditelj tribine je priređivao »salon« (najveću prostoriju) na Marulićevu trgu tako što bi rasporedio stolove, razmjestio stolice, postavio razglas, uvodio predavača, predstavio ga i moderirao razgovor i rasprave prisutnih slušatelja. Na kraju bi za sljedeći broj AKSE napisao sažetak predavanja. Sastavljao je i adresar onih koje bi trebalo obavijestiti o tribini i slao im pozive. Razgovori su u užem krugu i nakon predavanja znali trajati dugo u noć.

Nastupili su predavači sa sljedećim temama:

12.

26.

12.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

6. Ljudevit Rupčić , Demokratizacija u Crkvi i razvoj uloge laika

7. Bono Zvonimir Šagi, Urbanizacija i Crkva u Hrvatskoj

8. Luka Markešić , Perspektive religije i Crkve u samoupravnom socijalizmu

9. Jerko Fućak , Isusove parabole kao instrument dijaloga

10. Marijan Valković , Enciklika »Laborem exercens« – kontinuitet i novi naglasci

11. Stjepan Sirovec , Etika jugoslavenskih marksista

12. Marijan Jurčević , Teološki pogled na kulturu

13. Anđelko Badurina, Franjo Asiški u hrvatskoj ikonografiji

14. Šime Ivanjko, Nijanse prava u socijalističkom društvu u usporedbi s građanskim i kanonskim pravom

15. Ante Bilokapić , Hrvati u reformacijskom pokretu i protureformacijskoj obrani

16. Ante Kresina, Isus Krist i ljudska zajednica

17. Ivan Devčić , Personalizam Nikolaja Berdjajeva

18. Aldo Starić , Sakramenti – što danas znače?

19. Božidar Petrač i Neven Jurica, Kreacionistička vizija svijeta u dijelu novije hrvatske lirike

20. Dragan Kalajdžić , Pro et contra Dostojevskog

21. Geert van Dartel , Ćirilometodska ideja i svetosavlje

22. Tomislav Šagi-Bunić , Religija od jučer za svijet danas i sutra – izazovi Frankfurtskog sajma knjiga

23. Nenad Gattin, Mladen Pejaković i Tonko Maroević , Starohrvatska sakralna arhitektura

24. Ivan Kurtović i Tomislav Šagi-Bunić , Dvadeset godina Koncila – hrvatske dileme

25. Tomislav Ladan , Kako prevoditi Aristotela?

26. Vjekoslav Bajsić , Darwinov izazov teologiji

27. Ljiljana Matković-Vlašić , Laici u svjetlu Koncila – osvrt na sadašnju situaciju

26. ožujka 1981.

9. travnja 1981.

23. travnja 1981.

7. svibnja 1981.

19. studenoga 1981.

3. prosinca 1981.

17. prosinca 1981.

14. siječnja 1982.

11. veljače 1982.

25. veljače 1982.

11. ožujka 1982.

25. ožujka 1982.

22. travnja 1982.

13. svibnja 1982.

27. svibnja 1982.

10. lipnja 1982.

4. studenoga 1982.

11. studenoga 1982.

25. studenoga 1982.

16. prosinca 1982.

6. siječnja 1983.

17. veljače 1983.

28. Josip Bratulić , Kulturno-povijesno značenje hrvatskoglagoljskog misala 1483.

29. Tomislav Šagi-Bunić , Katolička crkva i nacionalizam

30. Emanuela Silva, Međunarodni pokret katoličkih intelektualaca Pax Romana (ICMICA) i njegovo mjesto u svijetu i u Crkvi

31. Mirko Mataušić , Odnos Crkve prema idejnim strujanjima u Hrvatskoj 1848.–1900.

32. Bono Zvonimir Šagi , Kreativna liturgija i kršćanska zajednica

33. Srđan Vrcan , Crkva 20 godina poslije Koncila (moje viđenje)

34. Marijan Valković , O etici i religiji

35. Ljiljana Matković-Vlašić , Ima li žena perspektivu u hrvatskoj Crkvi?

36. Vladeta Jerotić , Kriza kao šansa za obraćenje

37. Dimitrije Bogdanović , Pravoslavna duhovnost u iskušenjima našega doba – stanje pravoslavne duhovnosti u srpskome narodu danas

38. Tomislav Šagi-Bunić , Zajedništvo svetih kao model Crkve

39. Josip Turčinović, Josip Bratulić, Branko Fučić , Ćirilometodske teme danas (okrugli stol)

40. Milan Špehar, Problem Boga i vjere u djelima Miroslava Krleže

41. Nikola Milošević, Dostojevski i Berdjajev pred dilemom: kruh ili sloboda?

42. Marijan Valković i Vjekoslav Cvrlje, Mir i njegovo ostvarenje iz katoličke perspektive

43. Tomislav Šagi-Bunić , Humanizam i teandrizam II. vatikanskog koncila

44. Bono Zvonimir Šagi, Vjernička pitanja komunistima u socijalističkom samoupravnom društvu

45. Predrag Matvejević , Dijalog svjetovnosti i vjere

46. Zdenko Roter, Moderno društvo i vjerske slobode

3. ožujka 1983.

7. travnja 1983.

23. rujna 1984.

20. prosinca 1984.

14. veljače 1985.

28. veljače 1985.

14. ožujka 1985.

28. ožujka 1985.

25. travnja 1985.

9. svibnja 1985.

23. svibnja 1985.

13. lipnja 1985.

20. studenoga 1986.

27. studenoga 1986.

14. prosinca 1986.

5. veljače 1987.

5. ožujka 1987.

26. veljače 1987.

19. ožujka 1987.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

47. Anton Stres, Portret slovenske Katoličke crkve

48. Marko Kerševan , Mogućnosti religije u Marxovoj misli i današnjoj marksističkoj praksi

49. Boris Vušković , Komunistička pitanja vjernicima u samoupravnom socijalističkom društvu

50. Atanasije Jevtić , Euharistijska ekleziologija

51. Dušan Bilandžić , Današnja društvena kriza

52. Lojze Peterle i Peter Kovačič , Iz geta ka suoblikovanju javnog prostora

53. Tomislav Šagi-Bunić , Bog Isusa iz Nazareta

54. Nikša Stančić i Dragutin Pavličević , Dnevnik – diarium Maksimilijana Vrhovca.

55. Daniel Bučan , Averoesova filozofska teologija

56. Franjo Zenko, Marginalije uz problem oproštenja u Šegedinovu tekstu »Šetnja u bolničkom vrtu«

57. Jure Juras, Strategija nenasilnog djelovanja

58. Miroslav Kurelac , Christianitas afflicta i hrvatski humanisti

59. Tomislav Šagi-Bunić , Unitatis redintegratio – 25 godina poslije

60. Okrugli stol : Nastupili: Marijan Valković, Vjekoslav Bajsić, Danijel Bućan, Franjo Zenko, Josip Turčinović, Drago Sikirić, Jure Juras, Krsto Papić, Milovan Baletić. Teme: Sadašnji trenutak našega društva – teološko razmišljanje, Gdje se i kada kršćanin može uključiti u politička gibanja? Svjetski trend – liberalizam, Međunacionalni odnosi i nacionalni programi, Iracionalno u politici, Prava građana

2. travnja 1987.

23. travnja 1987.

21. svibnja 1987.

4. lipnja 1987.

12. studenoga 1987.

26. studenoga 1987.

10. prosinca 1987.

17. prosinca 1987.

25. veljače 1988.

17. ožujka 1988.

14. travnja 1988.

26 svibnja 1988.

14. prosinca 1989.

16. studenoga 1989.

Voditelji tribine bili su kraće vrijeme Božidar Petrač i Albert Turčinović u razdoblju dok je, iz privatnih razloga, bio odsutan Stpe Bagarić. Tribina je bila zamrla u drugom dijelu 1983., a oživljena je krajem 1984. kad je Stipe Bagarić nastavio vođenje do kraja 1989. Tada je opet zamrla, ali je ponovno oživjela 2007. pod vodstvom novog voditelja Antona Šuljića, u novom prostoru – Tribinama Grada Zagreba.

Periodika u nakladi k ršćanske sadašnjosti

Kršćanska sadašnjost je bila ili jest nakladnik (dakle, ne i izdavač) sljedećih časopisa:

Bogoslovska smotra; Croatica christiana periodica; Dopisna teologija ; Ladonja (započela kao Kanin prilog, koji je prerastao u samostalni list istarskih župa); Spectrum; Pisma roditeljima; Agape (vidi u ovom zborniku: Karoly Harmath, Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Agape); Drita (vidi u ovom zborniku: Lush Gjergji, Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Drite); Nova Prisutnost.

z aključni komentar

Da bi se uređivali i izdavali toliki časopisi, bila je potrebna požrtvovnost njihovih urednika i autora. Tko se razumije u ove stvari zna da je izdavanje časopisa financijski uvijek trošak, a iznimno je tek mali dobitak. Kršćanska sadašnjost je, uz časopise koje je sama pokrenula, prihvatila nakladništvo i onih koji od početka nisu imali druge novčane potpore, ili su im je uskratili prethodni nakladnici. Uostalom, gotovo u svim tim časopisima upravo su članovi Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« bili pokretači, urednici i suradnici. Radilo se desetljećima u skučenim prostorijama, najčešće podrumskim. Zbog novčane oskudice, ni plaće urednika i suradnika nisu bile privlačne te je bilo teško naći primjeren broj potrebnih urednika i suradnika, pa su neki urednici uređivali i više časopisa istodobno, ali dobivali su samo jednu skromnu plaću.

Protivnici koncilske obnove u Hrvatskoj nisu podnosili taj rad niti su ga mirno gledali, nego su širili glasine kako su tolike edicije moguće samo zato jer ih financiraju neprijatelji Crkve i hrvatstva. Po njima, tako mali broj ljudi ne može napraviti toliki posao bez tajnog i obilnog financiranja.

Nisu te klevete ostale bez posljedica. Pred njima se od Kršćanske sadašnjosti odmaknuo i njezin osnivač, kardinal Franjo Šeper. Dapače, klevetnici

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti su uspjeli navesti i Biskupsku konferenciju Jugoslavije da u Đakovu godine 1982. objavi jednu nepovoljnu izjavu, koju su protivnici TDKS-a predstavljali kao osudu i zabranu TDKS-a. Ipak u BKJ je prevladao razum pa je osnovana Komisija za rješavanje stvorenih problema s TDKS-om. Napokon su biskupi 1989., na zasjedanju Konferencije, i ovaj put u Đakovu, potvrdili Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« kao zakonitu ustanovu i po crkvenom pravu. Tako je i s najvišeg crkvenog mjesta pokazano da su klevete nepravedne. No kao da ta vijest do nekih crkvenih krugova u Hrvatskoj ni do danas nije stigla.

O svim »spornim točkama« već davno su objavili jasna objašnjenja Tomislav Šagi-Bunić, predsjednik, u govoru na Skupštini TDKS-a u Samoboru 12. srpnja 1982., pod naslovom: »Naš put, pothvati, iskustva«, i Josip Turčinović, tajnik, u predavanju na »Bogoslovskoj tribini« 23. ožujka 1983. uz dvadesetu godišnjicu Drugog vatikanskog koncila, pod naslovom: »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi«.

Klevetnici ipak ostaju pri svojim klevetama iako su sve izlike za klevetanje obeskrijepljene. Sve što je Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« radilo, radilo je istinski, jer je bilo uvjereno da je tako potrebno i ispravno. Htjelo je za Crkvu i hrvatski narod i u totalitarnom režimu učiniti sve što su mu javni zakoni i vlastite snage omogućavali, ili barem nisu izričito priječili.

Ljudi iz TDKS-a nikada nisu prihvaćali ni pomisao da bi se bilo kakvom prijevarom moglo naviještati evanđelje i svjedočiti za Krista, a članovi Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, svjesni svojih slabosti i ograničenja, ulazili su i u rizike samo zato što su htjeli pouzdano naviještati evanđelje i svjedočiti za Krista u postojećim uvjetima.

Čak i nakon intervjua kardinala Kuharića Živku Kustiću, objavljenog u Glasu Koncila 29. listopada 2000., u kojem kardinal Kuharić svjedoči u prilog ljudima iz Teološkog društva, klevetnici nastavljaju svoju priču sa svojom starom prljavštinom. Uzalud im trud, jer to više ne može naškoditi onim našim velikanima koji su u radu prerano izgorjeli, ali uživaju najveće odlikovanje u koje su vjerovali: gledaju licem u lice Onoga kojemu su služili.

Očito je da su ljudi iz Kršćanske sadašnjosti svojim radom ispunili smisao podnaslova koji su bili izabrali za svoju ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije.