Kršćanska sadašnjost i hrvatska inozemna pastva

Vladimir Stanković

Pišući u Hrvatskoj reviji u svesku 4 od prosinca 1981. godine esej o Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost«, autor pod pseudonimom Fidelis romanus u pretposljednoj rečenici članka napisao je i ovo: »Po najstvarnijoj dijagnozi, to je ‘rak-rana’ na tijelu Crkve u Hrvatskoj, koja će nastaviti izgrizati zdravo tkivo Crkve, ne samo u domovini, nego i izvan nje, jer među onima koji djeluju u inozemstvu, ima mnogo pristaša tog pothvata, zahvaljujući posebno mons. Vladimiru Stankoviću i fra Bernardu Dukiću, te mladim hercegovačkim fratrima u USA.« Ova tvrdnja, koja je prepisana i u knjizi Nismo šutjeli u izdanju HKZ »MI«, Zagreb, 2004., ali ovaj put uz ime stvarnog autora, Nikole Mate Roščića, potakla me da na ovom simpoziju nešto reknem o odnosu između Kršćanske sadašnjosti i hrvatske inozemne pastve, odnosno Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, kojemu sam bio na čelu punih 30 godina, tj. od 1969. do 1999. godine. Tu ću – ne obraditi, jer za to nema vremena – nego tek nekako natuknuti tri točke: prvo, uloga Ravnateljstva i pojedinih hrvatskih dušobrižnika u širenju izdanja Kršćanske sadašnjosti; drugo, osobna uloga glavnih protagonista Kršćanske sadašnjosti u teološkom osmišljavanju inozemne pastve i formiranju hrvatskih inozemnih dušobrižnika; treće, financijsko pomaganje Kršćanske sadašnjosti iz inozemstva.

Vladimir Stanković

1. š irenje izdanja k ršćanske sadašnjosti u i P utem hrvatskih misija u inozemstvu

Na početku, tek usput, da se spomene, da je Hrvatska inozemna pastva na svom organizacijskom vrhuncu krajem prošlog stoljeća na svim kontinentima imala 192 župe ili misije s 250 svećenika te nešto više socijalnih radnika, pastoralnih suradnica ili katehistica, ili ukupno 518 osoba. Imao sam tu čast da, uz Božju milost i uz dopuštenje i suradnju lokalnih biskupa, u tri desetljeća sudjelujem pri osnivanju 110 misija, čega opet ne bi bilo bez velikodušnosti hrvatskih viših redovničkih poglavara i poglavarica i hrvatskih biskupa, koji su inozemnoj pastvi davali svoje članove. A usporedo s dolaskom hrvatskih misionara iz Domovine, dolazilo je i ono što je svakoj, a posebno inozemnoj, pastvi bilo toliko potrebno: katolički časopisi, katekizmi, knjige, kazete, filmovi i ostalo. Svi znamo da su se neke stvari »proizvodile« kod Glasa Koncila, a knjige i ostalo najviše kod Kršćanske sadašnjosti, jer drugih je izdavača bilo malo. Svi brojni svećenici koji su u spomenutom razdoblju došli u inozemnu pastvu navikli su u Domovini na izdanja spomenutih izdavačkih kuća, pa je bilo sasvim normalno da su s njima podržavali veze i kasnije – dakako ponešto i s drugima, posebno s onima lokalnog karaktera. Ja sam osobno svojim automobilom prevezao na tone knjiga po cijeloj Europi, i to od svih naših katoličkih izdavača, ali, prirodno, najviše od Kršćanske sadašnjosti, koja je izdavala i dosta brojna izdanja s tematikom inozemne pastve, npr. veliki zbornik Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine. A glavni je distribucijski centar u Europi bio u Frankfurtu, gdje je dugogodišnji naddušobrižnik fra Bernardo Dukić, sa svojom ekipom, desetljećima pribavljao velike količine knjiga iz Domovine i osobno ih razvozio po misijama, prirodno, najviše onih Kršćanske sadašnjosti, s kojom je više puta bio i suizdavač, npr. velikog kantuala Slavimo Boga. A za ostale kontinente treba reći ovo: Zahvaljujući razumijevanju prečasnog župnika Josipa Gjurana u Torontu, a posebno osobnom zalaganju njegova kapelana Jurice Jezerinca, Kršćanska sadašnjost je upravo k njima u Toronto slala velike količine knjiga, koje su se onda slale po cijelom sjevernoameričkom kontinentu. Čak je radi toga jednom i prof. Josip Turčinović došao u Kanadu, gdje smo na susretu s hrvatskim izdavačem iz Phoenixa u Arizoni, Ivanom Kapetanovićem, pravili planove o još većem širenju

Kršćanska sadašnjost i hrvatska inozemna pastva hrvatske knjige među Hrvatima na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. A u Australiji su za hrvatsku vjersku knjigu iz Domovine posebno zanimanje pokazivali zagrebački franjevci u Sydneyju – koji je bio naš najjači, ne samo dušobrižnički nego i hrvatski, kulturni centar na tom kontinentu. I tu ne treba posebno naglasiti, nego samo podsjetiti da je hrvatska inozemna pastva, šireći razna izdanja iz Domovine, uz prvotni pastoralni cilj, imala i otvorenu želju i nakanu afirmacije i hrvatskog jezika među našim iseljenicima, koji su za brojne i raznovrsne edicije Kršćanske sadašnjosti imali najveće pohvale. Zato se i za hrvatsku inozemnu pastvu u onom vremenu može ponoviti tvrdnja toliko puta izrečena, ali i u kokretnom životu potvrđena: Što bi bilo od Crkve u Domovini, što bi bilo od hrvatskih katoličkih župa i misija na svim kontinentima da nije bilo Kršćanske sadašnjosti? Uostalom, tamo na sjeveru od Edmontona u Kanadi do Punta Arenasa na jugu u Čileu, od Osla u Norveškoj do Cape Towna u Južnoj Africi, od Hamburga u Njemačkoj do Karaševa u Rumunjskoj – posvuda su na oltarima kod hrvatskih misa liturgijska izdanja Kršćanske sadašnjosti!

2. u loga glavnih P rotagonista ks -a u teološkom osmišljavanju inozemne P astve

Bit ću neskroman i pozvati se na knjigu koju sam priredio prošle godine, u nizu »malog petoknjižja«, s naslovom Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Zapadna Europa i to na poglavlje »Studijski sastanci hrvatskih pastoralnih i socijalnih radnika Zapadne Europe«. Tu se na sedamdesetak stranica prenose izvještaji, uglavnom iz Glasa Koncila, o susretima na kojima su tamo od 1970. do 1997. djelatnici naše inozemne pastve studijski raspravljali o temama poput: Vjerski život naših radnika u inozemstvu; Svi smo odgovorni za naše iseljenike; Sadašnji trenutak hrvatske Crkve izvan domovine; Misionari moraju ostati duhovno slobodni; Nasilje prema doseljenicima u Europi; Reevangelizacija u dijaspori – i o mnogim drugim temama. Hvala Bogu da se s tom praksom nastavlja, s time da se sada u posebnim knjigama objavljuju i svi referati održani na tim studijskim susretima. Razumije se da je tijekom posljednjih četrdeset godina velik broj uglednih hrvatskih i stranih profesora teologa i

Vladimir Stanković

drugih stručnjaka nastupalo na tim studijskim susretima i s vrlo različitim temama (da ne spominjem skoro uvijek prisutnog i kojeg hrvatskog biskupa). Uz pohvalu i priznanje svim predavačima, ipak treba posebno izdvojiti glavne protagoniste Kršćanske sadašnjosti, a to su profesori Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić i Vjekoslav Bajsić. I kako god je istina da su djelatnici hrvatske inozemne pastve u jednom Vierzehnheiligenu kod Bamberga ili drugdje rado slušali sve predavače, ipak je dolazak nekoga od ove trojice uvijek bio poseban doživljaj. A nije to bilo samo ono što smo zvali »mini Šalata«, ili neki oblik permanentnog teološko-pastoralnog obrazovanja naših pastoralnih djelatnika, nego i susret s Domovinom i to u osobi onih koji su u to vrijeme u toj Domovini toliko značili; onih koji se nisu ograničavali samo na svoje studente teologije u Zagrebu nego su htjeli pomoći i u osmišljavanju i teološko-pastoralnom produbljivanju inozemne pastve općenito, a naše hrvatske posebno. U tom kontekstu treba se podsjetiti i na vrlo zapažene članke Tomislava Šagi-Bunića kako o našem iseljeništvu tako i o inozemnoj pastvi u Glasu Koncila Ne treba posebno podsjećati da su i mnogi drugi naši renomirani teolozi, koji su na taj način dali svoj bogati doprinos hrvatskoj inozemnoj pastvi, bili vrlo blizi Kršćanskoj sadašnjosti.

3. f inancijsko P omaganje k ršćanskoj sadašnjosti iz inozemstva

Bilo je ljudi koji su bili uvjereni da KS od naših misija u inozemstvu dobiva velik novac. Da, bio je to velik novac i to u devizama, ali ne u obliku nekih donacija, nego samo za prodane knjige. A donacije KS jest primao, ali ne od naših misija, nego od raznih poznatih i manje poznatih crkvenih i drugih ustanova u svijetu – manje-više jednako kao i druge crkvene ustanove, ne samo u našoj zemlji nego i u ostalim socijalističkim zemljama, ali sve i uvijek sa znanjem i s preporukom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Manje-više je svima bilo poznato da su se u samim počecima za KS jako zanimali u krugovima katoličkih izdavača u Austriji (posebno dr. Lehner), koji su shvatili važnost te naše izdavačke kuće. Još više je u KS-u »znak vremena« prepoznao Europaischer Hilfsfonds u Beču s jednim Bayerom, Reitzerom i Wilschowi-

Kršćanska sadašnjost i hrvatska inozemna pastva tzem, odnosno austrijskom i njemačkom Biskupskom konferencijom, čijim novcem su oni upravljali – ali uvijek i samo uz preporuku nadbiskupa Kuharića. Godinama je KS znatna sredstva dobivao od humanitarnog odjela jednog međunarodnog trgovačkog lanca, čiji su vlasnici dobri katolici, i to za kapitalne investicije kao što je bila nabavka tiskarskih strojeva ili za neke osobito važne i skupe edicije crkvenih klasika ili kao pripomoć za edicije koje su išle u druge socijalističke zemlje – poput Ilustrirane Biblije mladih na više slavenskih jezika, ili one na albanskom za Kosovo i Crnu Goru, koje su spremno dočekale demokratske promjene u Albaniji. Za taj »kanal« pomoći nije se – po želji samog donatora – znalo u domaćoj crkvenoj javnosti, ali je svaku molbu potpisao nadbiskup Kuharić, koji je, jedini među našim biskupima, sve znao, a predstavnik tog donatora dolazio je u Zagreb incognito i sve provjeravao.

Rekoh na početku da ovu temu ne kanim »obraditi«, jer bi za prikaz poveznica između izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost i hrvatske inozemne pastve trebalo objaviti čitavu knjigu – a i više od toga. Iako su nastali novi uvjeti, te se veze nastavljaju i danas. Mogu samo poželjeti da i sadašnje vodstvo ustanove Zagrebačke nadbiskupije, Kršćanske sadašnjosti i sve strukture hrvatske inozemne pastve složno potraže nove mogućnosti suradnje za dobrobit Hrvata izvan domovine.