Kana, kršćanska obiteljska revija, ožujak 2023.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIV Broj 3/583

Ožujak 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije

»Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje:

Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

znamo kako je korizmeno vrijeme prigodno za intenzivniji rast u vjeri. Znamo i to da smo pozvani na svetost. No je li nam to uvijek sve dovoljno jasno i lagano!? Često razmišljam o tome što znači ispravno razvijati osobnu i obiteljsku duhovnost, kako konkretizirati težnju za svetošću u svakidašnjem životu, a da se ne zavaravamo vraćanjem u prošlost, a ni bijegom od odgovornosti. Jednostavnije rečeno: što nam je činiti, postoji li neka formula? Thomas Merton, poznati kršćanski autor koji piše upravo o kršćanskoj svetosti, razlikuje ju već samim pojmom od »savršenosti« gdje postoji opasnost od prikrivenoga egoističnog, superiornog stava. U svijetu koji više nije prije svega kršćanski, tražiti ispravne putove prema svetosti zasigurno nije lako. Posebno moramo biti oprezni da ne upadnemo u razna traženja čisto psihološke utjehe u našim subjektivnim tjeskobama ili pak traženja priznanja u izvanjskom zadovoljenju normi i potvrdi identiteta. Možda su odraz ovih preispitivanja i razni pokušaji, ponude određenih novih modela kršćanskog angažmana koji se pojavljuju u Crkvi, a o kojima

često ne znamo što misliti. U svemu tome ne možemo se ne zapitati zajedno s Mertonom »je li suvremeni čovjek zbunjen i iscrpljen mnoštvom riječi, mišljenja, učenja i slogana, psihološki sposoban za čistoću i povjerenje potrebno za valjanu molitvu? Nije li on toliko frustriran i zaglušen političkom i medijskom propagandom da je izgubio sposobnost za duboko i prostodušno povjerenje?« Stoga, potrebno nam je neprestano preispitivanje naših predodžbi i traženje putova prema svetosti u »kršćanskom duhu koji je uvijek duh ljubavi, poniznosti i služenja, a ne duh agresivne obrane apsolutizma i moći« (T. Merton).

Naša korizmena Kana svojim prilozima osvjetljavat će vam put svjedočeći da se težnja prema svetosti očituje u mnogobrojnim koracima. U tom nastojanju, osim Kane, svakako u ove dane preporučam vam knjigu »Život i svetost« spomenutog autora Thomasa Mertona, trapističkog redovnika, duhovnog učitelja i pisaca koji je utkao potragu za Bogom i ljudskom solidarnošću u suvremeni svijet u suočavanju s tjeskobama našega doba.

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

»Bog je čak i prepreke pretvorio u sredstvo za postizanje njihovih ciljeva, koji su ujedno i njegovi. To je značenje »duhovne savršenosti« koju ne postižu oni koji imaju nadljudsku snagu, već oni koji, iako slabi i nesavršeni u sebi, imaju savršeno povjerenje u ljubav Božju.«

Thomas Merton,

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Stare novine – novi papir

Dragi čitatelji,

Nenasilni otpor

Zahtjevom za nenasilnim otporom i susljedno tomu zahtjevom ljubavi prema neprijatelju Isus nas ne odmiče od stvarnosti. Upravo suprotno. Njima nas vraća u središte realnosti, u ljudske odnose, često vrlo zamršene, zlopamtilačke i osvetoljubive.

Ako u nekima od nas ima dijabolične snage da još više mrzimo i progonimo onoga koji nam se na naše zlo ne osvećuje, nego čini dobro, kudikamo onda prirodnija djeluje osveta za učinjeno nam zlo. Podjele, sukobe, ubojstva, progone i ratove mnogi opravdavaju pretrpljenom prošlom nepravdom i odmazdu kao logičnu i nužnu uspostavu pravde. Nije tek prazna riječ u mnogih naroda: Tko se ne osveti, taj se ne posveti! Osvetu kao moralnu obvezu ljudi su čak ozakonili. Takozvani zakon odmazde (lex talionis) i danas vrijedi za mnoga društva, strukture i sudove. Njime se želi regulirati pravedan i proporcionalan odnos između oštećenog i počinitelja te spriječiti prekomjerna osveta. To propisuje i Levitski zakonik:

»Ako čovjek zada smrtan udarac drugome, mora se smaknuti. Tko usmrti živinče, mora ga nadomjestiti: život za život. Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu. Tko usmrti živinče, mora ga nadoknaditi, ali tko ubije čovjeka, mora umrijeti« (Lev 24, 17 – 21).

Ako gdje Isus baš dokida, a ne dopunja zakon, onda je to zakon odmazde. U Govoru na gori Isus zabranjuje svaku odmazdu i od svojih učenika traži da se izvuku iz logike proporcionalne osvete,

odnosno da se ne uvuku u zlo silnika i da se ne opiru zlomu. Taj stav još osnažuje četirima praksama koje nisu »normalna« ponašanja, nego imaju veliku dozu ludosti vjere: okretanje obraza, odustajanja od parničenja oko svoga, popuštanje na prisilu i darivanje drugomu onoga što je taj zaželio. Evo te pete antiteze koja je, uz posljednju, šestu: ljubav prema neprijatelju, ono najspecifičnije Isusovo koje i među kršćanima izaziva sporenja i oprečna tumačenja, od rigorističkih do

ublažujućih i ignorantskih. Isus veli svojim učenicima:

Aktivni otpor zlu

»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu!

otpor zlu

I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš« (Mt 5, 38 – 42).

Kao i cjelokupni Govor na gori tako i ovaj ulomak o neopiranju zlu nije zakonska uredba za reguliranje društvenih odnosa i pravnog poretka, nego stil života, unutarnje stanje koje Isusov učenik treba izgraditi u ophođenju s nanesenim nepravdama i sa zločincima. Nije riječ o naivnosti i kukavištvu, nego o svjesnom činu jakoga čovjeka, o odustajanju da se na zlo uzvrati zlom, koliko god izgledalo da se osvetom može i treba uspostaviti narušena pravda.

Prema cjelokupnom Isusovu životu, prema njegovu nepristajanju na kušnje zavodnika, na nasilje »braće groma«, na Petrovo povlačenje mača, osobito prema njegovu odgovoru na optuženičkom saslušanju na udarac stražara velikoga svećenika Ane, Isus nije bio strašljivac pred silnicima, nikakav popustljivac ni mekušac. Sam nije okrenuo drugi obraz, nego se usprotivio govoreći: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23).

Nije riječ se dakle o naivnom i tupom, pasivnom otporu zlu, o ponižavajućem podnošenju nepravdi. Riječ je o nenasilnom, ali aktivnom otporu što podrazumijeva punu svijest realnosti, dakle opakosti zla i svjesno neprihvaćanje zla, a to uključuje hrabre riječi i nenasilnu praksu. Dakle, na zlo se ne odgovara ni jednakim, proporcionalnim zlom ni pretjeranom osvetom, nikakvim protunasiljem, ali ni nijemim pasivnim podnošenjem, nego dobrohotnim otporom i miroljubivom kritikom.

Zahtjevom za nenasilnim otporom i susljedno tomu zahtjevom ljubavi prema neprijatelju Isus nas ne odmiče od stvarnosti. Upravo suprotno. Njima nas vra­

ća u središte realnosti, u ljudske odnose, često vrlo zamršene, zlopamtilačke i osvetoljubive. Isus ne dopušta da zatvaramo oči pred zlom, ali niti da ga se plašimo, niti da se zlim ljudima udvaramo, ali niti da im popuštamo. Iznimno

Nažalost, nenasilno opiranje zlu dobrim ne obuzdava uvijek zlo. Ima ljudi koji pomahnitaju na nenasilje i dobrotu bližnjega, pa stanu činiti još veće zlo onima koji ih ljube. To pripada tajni koja nas nadilazi.

je važno uvidjeti delikatnost tajne zla, njegovu lukavost, zavodljivost i snagu, a pritom ne ubrzavati povijest, nego biti strpljiv i jak, tražiti ispravan nenasilan put dobra da se zlu odupremo.

Bog praštanja, milosrđa i nježnosti Događa se da se nepravednik zaustavi i odustane od svoga zla ako mu netko okrene drugi obraz ili ga geste iznenađujućeg dobra na rubu ludosti izazovu na obraćenje. To je zacijelo Isusova nakana nenasilnoga otpora zlu. Tako se i Bog kojeg Isus stavlja za uzor prema nama odnosi. Ima u povijesti mnogo svjedočanstava o tome. I najstrašnija mjesta, kao što su koncentracijski logori i razna stratišta prepuni se priča kako su nenasilne žrtve promijenile svoje mučitelje. Svatko je od nas doživio da nas je netko zastidio, razoružao dobrotom, zaustavio nam drski jezik ili agresivnu ruku, oduzeo nam destruktivnu snagu da nastavimo činiti zlo jer nam je odgovorio neočekivano blago i s ljubavlju se čak odrekao imanja i prava koje mu pripada.

Nažalost, nenasilno opiranje zlu dobrim ne obuzdava uvijek zlo. Ima ljudi koji pomahnitaju na nenasilje i dobrotu bližnjega, pa stanu činiti još veće zlo onima koji ih ljube. To pripada tajni koja nas nadilazi.

Svojim životom, posebno križem, Isus pokazuje da posljednju riječ ipak ima dobro, Božje dobro. Nenasilno opiranje zlu, svjesno uzvraćanje dobrim onomu tko nam čini zlo, i to ne zato da se mi time pokažemo nadmoćnijima nad drugima, nego radi dobra počinitelja i radi dobrote milosrdnoga Boga, nije nikakvo kukavištvo nego junaštvo. Znak je to vladanja nad sobom, nad svojim tamnim stranama, prekidanje spirale zla i uvećavanje dobra. Pavao bi kazao da se snaga u slabosti usavršuje.

Bog u kojega Isus traži da vjerujemo Bog je praštanja, milosrđa i nježnosti, suprotan od naših pretvaranja sebe u bogove, manje i veće tirane, kojih se treba strašiti, ili ljude pune straha od drugih da nas ne pretvore u robove. Nije, naravno, lagano biti udaren u desni obraz, ponižen i obeščašćen; nije lagano biti primoravan i ucjenjivan ni fizički ni emotivno od silnika, kako tuđinaca, tako ni od onih bližnjih, nije nimalo lagano prepoznati nakanu prepotentnih i opakih da nas pljačkaju i obespravljuju, nije lagano gledati uspjeh zla i trijumfiranje zlikovaca, i na to još odgovarati nenasilno i čineći dobro.

Isus traži novoga čovjeka koji nepokolebljivo zna da je bolje trpjeti nego nanositi zlo, da je bolje biti prevaren nego varati, da je bolje hoditi vedro, s povjerenjem i velikodušno, nego u strahu i oprezu sumnjati u sve samo da nas netko ne bi zakinuo. Najveći oblik slobode jest sloboda od nasilja, odupiranje zlima dobrotom koja i nas nadilazi.

PIŠE: IVAN ŠARČEVIĆ

Netema

PIŠE: VINKO JEDVAJ

Pola života izražavam se deficitarno. Nedostaje mi više od pola riječi koje u elokventnih ljudi budu u optjecaju. Spoznah to nakon što je prije više godina jedan inače uvaženi hadezeovac izjavio da on nikada ne laže, ali ponekad izgovara neistine. Dugo mi je trebalo da prihvatim razliku između neistine i laži. Stvar je to riječi, činjenica, smisla i koječega drugoga. Unatoč razlici, koja potječe od sama postojanja riječi neistina, još uvijek pomišljam da je možda ipak jedno te isto laž i neistina, samo što ovo drugo malo ljepše zvuči, a i lišava odgovornosti. Kao što je poučno u distinktivnom pogledu kad političari nešto odgovorno tvrde, jer tada kao da se zaklinju, osim što su spremni prihvatiti posljedice takvih tvrdnji, a bez obzira na to što za sve ostalo, što ne tvrde odgovorno, nisu. Kako god bilo, neistina kao eufemizam za laž još i može proći, ali netema za nešto što nije tema teže prolazi. Sad, kako je svašta moguće nazvati netemom ­ nakon što je premijer to jednom učinio u vezi s aferom SMS­ova ­ valjalo bi poraditi na jezičnoj strani pitanja, makar pod općom natuknicom kreacije i kreatora tema kao nečemu što je tome suprotno, jer trenutno ne nalazimo objašnjenje u on­line rječnicima. Možda bi trebalo pročitati pokoju knjigu, ali tko će to sad. A stvar se čini zanimljivom pa bi je valjalo žurno promisliti, tražeći kakve god uzorke i primjerke. Recimo, ovogodišnja Dora i pobjednička pjesma »Mama ŠČ!«. Evidentno je to

postala tema, a opet kao da je netema. Razumije se, kako za koga. U javnosti to je jedna od par najaktualnijih tema, ali za nas kršćane to i nije neka tema, jer ako nam se sviđa pjesma, ne možemo umanjiti osjećaj da su izvođači ipak nekakvi rastakači naših pogleda na pristojno ponašanje ljudi pa i život općenito. Pa se onda eventualno možemo pridružiti inicijativama za diskvalifikaciju pjesme, jer ne želimo da našu zemlju tamo u svijetu zastupaju neki muškarci odjeveni u žene. Mislim, malo je to previše revnosti. Pjesma kao pjesma zvuči skroz dobro, pjevaju je iz petnih žila i što se toga tiče, sve je na mjestu. Odjeća je takva kakva je, ali baš i nije onakva kakvom se opisuje. Ja si ne mogu zamisliti žensku osobu u takvoj odjeći, ali ako netko može, razumijem. Pjesma, kostimografija i scenografija više izgledaju kao spoj kazališne predstave, mjuzikla i performansa, dakle nešto što je i inače karakteristično za ovu riječku grupu, a već duži niz godina također i za Eurosong. Ako ta glazbena grupa propagira neke nama kršćanima neprihvatljive norme ponašanja, onda se u nekoj primjerenoj prigodi i na primjeren način možemo od toga i javno ograditi. Ili pak prihvatiti činjenicu da živimo u sekularnom društvu. Pošteno su pobijedili – osim ako se kasnije ispostavi da nisu – odradili su odličan marketing i imaju priliku ostvariti onaj cilj kojemu se svi također možemo, iako ne moramo, nadati, a to je da će ostvariti dobar plasman na europskom natjecanju. Ne znam koliko se kršćani mogu sa svim tim poistovjetiti, ne znam može li se istovremeno voljeti nečiju glazbu, a ne onoga tko je stvara i sve što

je s tim povezano. Kršćani ipak u svemu prepoznaju neko dobro. U ovom slučaju može se priznati rad, kreativnost, kontinuitet, profesionalnost, itd. Vidi se i neki razvoj u javnom nastupu ovih glazbenika. Na početku su bili neozbiljni ljudi u ozbiljnome društvu, a sada kao da su ozbiljni ljudi u neozbiljnom društvu. Pobjeda je, formalno gledano, legitimna i stoga zaslužena. Statistički gledano, da za njih nisu glasovali i kršćani, ne bi pobijedili. Kako se onda iz toga izvući? Najbolje je cijelu stvar do daljnjega tretirati netemom. U međuvremenu, mogli bi se oni i popraviti, već su i u nekim godinama. A tema svih tema mogla bi biti ona koja je nazvana netemom. SMS afera, ili što je već, čini se da je ona majka svih tema u našem nedozrelom demokratskom društvu, koje očituje korupciju kao redoviti način odvijanja i ponašanja svega i svakoga. Na grijeh struktura upozorio je odmah na početku svoje nadbiskupske službe u Zagrebu kardinal Josip Bozanić. Tada su se strukture grijeha kod nas ubrzano razvijale, a koliko je vremena od tada prošlo! Njega kao da su ušutkali i u Crkvi i u društvu – iako, ili baš zato što je imalo efekta – a redovito se to činilo i sa svima ostalima koji bi se usudili nešto reći o toj temi. Malo tko ozbiljno doživljava prokazivače i zviždače i malo koji od njih na kraju dobro prođe, jer sustav je hobotnica kojoj se vide samo sveprisutni pipci, glava joj je dobro skrivena, a u njoj se roje uvijek nove misli kako stati na kraj neprilagođenima. Dakako da to nije specifično za sustav samo onda kad je na vlasti HDZ. Hrvatski građani dobro znaju da je sustav takav tko god

njime formalno upravljao pa se onda utječu slaboj nadi da je moguće nešto promijeniti zadnjim slamkama spasa kakvima se odnedavno pričinjavaju oni koji za sebe kažu da mogu, iako ne mogu. Zbilja to teško ide. I ne pomaže puno sjetiti se da sve počinje od čovjeka pojedinca. Kad si ne znam kakav kreposni pojedinac, ako ti je sustav sav takav iznakažen, možeš se još jedino uzdati u to da slijediš Gospodinov put. Zato ne razumijem, je li naš premijer pod prevelikim stresom pa ne vidi da svojim ponašanjem u vezi s ovom aferom podržava upravo takav nakaradni sustav – za koji čak i sam kaže da ne valja – ili je sve to skupa jedna velika obmana i mi zapravo imamo savršen sustav, otporan na korupciju? A nemamo. Ako je zbilja uvjeren da su sve to o čemu se počelo sve više pričati zapravo neteme, onda se postavlja pitanje, a što uopće znači da je nešto netema? Primjerice, nerad je svakako nešto što nije rad. Ali nije ništa. Nezgoda je ipak neka zgoda, baš kao što je i nesreća nekakva loša sreća. Kako sad tu stoji izraz netema, nemam pojma. Ako je neistina eufemizam za laž, onda je netema eufemizam za nešto, samo

još ne znamo za što. Zacijelo nije za ništa. Kako je neistina nešto suprotno istini, tako je netema valjda nešto suprotno temi. A ako tema znači da o nečemu pričamo, onda netema znači da o nečemu ne pričamo. A pričamo. Pitanje je dakle, zašto se pravimo da ne pričamo, zato što nemamo o čemu pričati ili zato što ne smijemo o nečemu pričati? Kako je premijer najavio i s tim povezane izmjene zakona, očito je da je ova afera nešto o čemu bi se imalo što pričati, ali neće se pričati. Zar zbilja? Sve će se popraviti preko noći? Neće. Tako da je afera SMS svakako tema ne samo unatoč tome, nego baš zato što je nazvana netemom. Posebnim nazivom, pjesničkim ili filozofskim ­ kako su se nekoć stvarale nove riječi ­ svejedno, dana joj je skroz specifična težina. OIeg Butković bolje bi se kod toga snašao. A nedavno se nešto kao malo raspravljalo i o nekom pismu neke anonimne redovnice, ali autentične i poznate redakciji, objavljenom na vjerskome portalu čiji novinari i urednici pravdaju takvo što željom da se potakne unutarcrkveni dijalog. Sve smo nešto čekali, kad ništa. Biskup Križić, pronicljiv čovjek, dobro je

primijetio da nije jasan smisao takvoga pisma. I jest tako, jer za razliku od prije spomenutog sustava državnih i društvenih struktura, u redovničkim zajednicama sustav je nešto posve drugo s obzirom na neka neugodna iskustva koja unatoč tome opisuje redovnica. Tu je valjda ipak riječ o pojedinačnim i osobnim dogodovštinama iz kojih se naziru osobni grijesi pojedinaca i zato je smisao takvoga pisma manjkav što oni, kojima je ono u ovakvoj otvorenoj formi napisano, ne trebaju računati sa sustavom, nego s osobnim grijesima i vlastitim kušnjama od kojih ni sam Gospodin nije bio izuzet. Neće se njima događati sustav, nego osobno iskustvo, dobro i loše, koje se dogodi ili ne dogodi. Pa onda, ne sumnjajući u općenito dobre namjere vjerskih portala i medija uopće, valja razmisliti, nije li ovdje možda ipak važnija tema nekakvoga žutila u vjerskim medijima, specifičnoga jamačno, dočim je tretirana tema, kao takva, zapravo netema, što bi rekao Plenković. Jer, kako je krenulo, bit će toga i više. Mi kršćani zavirujemo posvuda, od pobjedničke pjesme na ovogodišnjoj Dori, preko molitava na trgovima, do realityja. A i što nam ne bi naši pružili istu razinu zanimljivosti na malo otmjeniji način, a bez provokativnih vizualija, a k tome još kroz blisku nam tematiku? Sve u svemu, naš premijer jenajmanje metodološki ­ kao i inače, prilično u pravu. Nema na svijetu puno tema. Znači, manje ih je nego više. Kad se stvari sažmu, i od ovdje dotaknutih tema kao netema, temom ostaje tek jedna. To jedva proizlazi iz same činjenice da se takvu temu može samo proglasiti netemom. Pa bi tako i sve druge teme, kad bismo ih znali proglasiti netemama, prestale biti teme. Ponekad i ponegdje to je samo po sebi razumljivo i bez previše novih riječi, a kamoli dijaloga.

Isusova oporuka

PIŠE: STJEPAN LICE

Fra Andrija Bilokapić:

»Raskošno razdavanje

– S križa oporuka«

Franjevačka provincija sv.

Jeronima u Dalmaciji i Istri, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2022.

Ukorizmeno vrijeme prošle godine objavljena je nova knjiga fra Andrije Bilokapića naslovljena »Raskošno razdavanje – S križa oporuka«, knjiga nevelika opsegom, ali obilna sadržajem. U knjizi – molitveno­meditativnoj poemi – fra Andrija razmatra sedam Isusovih riječi na križu, zapisanih u evanđeljima.

O svojem doživljaju posljednjih sedam Isusovih riječi na križu posvjedočili su mnogi – i pisanom i pjevanom riječju, i glazbenim i likovnim iskazom. Snaga i dubina Isusovih riječi s križa na vrijedan su način pokrenule duše mnogih te nisu odoljele suočiti se s njima. Njihov doživljaj, njihovo suočenje, istinsko su obogaćenje za svakoga tko ima smjelosti

zastati pred blagoslovnom zahtjevnošću susreta s govorom istodobno ljudskim i božanskim.

Fra Andrija Bilokapić snažno je proživio taj susret. Njegov doživljaj posljednjih sedam Isusovih riječi na križu posve je osobit, različit od svega meni poznatoga. U svakom retku njegova spjeva progovara Isus, njegovo Evanđelje. Iz svakoga se retka iščitava suočavanje fra Andrije Bilokapića s Isusovim riječima, poniranje u njih. Svaki redak čitatelja uvodi u osobni susret s Isusovom ljubavlju. S porukom i oporukom Ljubavi.

Ovaj spjev za mene ima značenje časoslova – časoslova boli i zahvalnosti, časoslova predanja i uzdignuća – kojemu se uvijek iznova vraćam, u čiju svježinu

i novost iznova zadivljen i zahvalan ulazim. Ovaj spjev vodič je smjernim putovima. On bistri i osnažuje čovjekovo biće, čini ga raspoloživim za Božje.

Već u prvom retku – u prvome stihu – fra Andrija Bilokapić križ, to sredstvo bezdušnosti i okrutnosti, sramote i poniženja, sredstvo nakon kojega više ništa ne preostaje, on naziva prijestoljem ljubavi, i to one koju nije moguće odmjeriti. Prijestoljem ljubavi neizrecive, kamo li dorecive. Po njemu nam Isus postojano svjedoči svoje prijateljstvo.

U nama trajno ostaju upisane posljednje riječi, posljednje poruke – i one izrečene i one bez riječi – naših voljenih. One za nas imaju osobitu važnost, po njima ostajemo s njima na prisan način povezani. I nakon njihova preminuća one nam ne prestaju govoriti.

Fra Andrija Bilokapić u ovom nam spjevu vrlo neposredno i razložno tumači da je u posljednje Isusove riječi upisano čitavo evanđelje; da su one najvjerodostojniji ključ za razumijevanja Božje povijesti s čovjekom. I posve nam jednostavno govori da smo po Isusovoj ljubavi svi pozvani na svetost. Da biti svet znači biti drukčiji: na Isusov način drugačiji. Uvodi nas u tajnu oslobođenosti Evanđeljem: kako svoje vrijeme pretvoriti u vječno Dobro.

aj da srcem spoznamo tvoj sveti rukopis u svojemu postojanju i našemu ozračju.

Ono što nam po sebi ne pripada, sada nam biva darovano; postaje naše.

Dar nas čini dionicima božanske zbiljnosti.

Sve što je manje od toga ostaje premalo.

Na svim našim bespućima

dar Duha postaje nam jasan smjerokaz i vođa.

Sva ljudska patnja, grijeh, lutanja, razdori, sve ono za što nismo stvoreni, što naruši sličnost stvorenja sa Stvoriteljem, pa i sama smrt, sada može uzmaknuti.

Sve zlo koje pretrpjesmo ili zadadosmo

sada, Ti darivatelju Duha, predaješ Ocu.

Sve zlo može biti spaljeno

ognjem praštajuće i darovane Ljubavi.

fra Andrija Bilokapić

O namještaju

Promocija knjige autorica Diane

Sokolić i Karle Kocijan (majka i kći) održana je u galeriji »Kranjčar« na Kaptolu. Knjiga donosi svojevrsnu povijest namještaja tijekom minulih vremena. Povijest razvoja namještaja stara je gotovo kao i povijest čovječanstva. Novije doba – moderna, uz nove materijale donosi i nove mogućnosti. Kronološki pregled obuhvaća opće spoznaje iz antičkog razdoblja (Mezopotamija, Egipat, Grčka i Rim) zatim srednjovjekovne primjere i potom stilske i nacionalne primjere europskog namještaja od renesanse i baroka, preko neoklasicizma i historicizma, pa do secesije

i art décoa i razdoblja u drugoj polovici 20. stoljeća. Iz rimskog smo doba baštinili sklopivi stolac, a također iz rimskog doba pojam »klinika« iz naziva za ležaljku »klinea«. Iz egipatskog doba također datira jednostavan sklopivi stolac. Posebno je težište na suvremenom namještaju. Predmetna knjiga ima više od 220 stranica, a kao tehnika prikazivanja namještaja odabrani su crteži tušem u stilu superrealizma. Naime, fotografiranje te autorska prava znatno bi poskupjeli izdavanje. Nakladnik je izdavačka kuća Jesenski i Turk. Čestitamo autoricama na zaista velikom trudu i izdavačima na podršci. Knjiga je zai­

sta blago, pravi udžbenik za mlade arhitekte i dizajnere. I, konačno, da pojasnim neka iskustva u vezi s Centrom za industrijsko oblikovanje (CIO). Osnovala ga je Hrvatska gospodarska komora 1963. godine. Pisac ovih redaka bio je zaposlen u CIO ­u od 1970. do 1974. CIO je zamišljen kao posrednik između naručilaca i dizajnera. Izdavao je i časopis »Dizajn« (12 brojeva). Ondje su tada bili ljudi koji su znali raditi i dizajn. Ta je dvojnost bila prisutna i u vrijeme mog boravka. Dizajneri su bili još Vladimir Robotić i Vladimir Šobat, a posrednici menadžeri Goroslav Keller i Fedor Kritovac.

PIŠE: VLADO PETRIČEVIĆ

Barok, 1610. – 1715.

Vlado Petričević i Vladimir Šobat, 1971.

Bidermajer, 1815. – 1848.

Vlado Petričević, 1972.

Egipat, 3100. pr. Kr. – 31. pr. Kr.

Grčka, 776. pr. Kr. – 4. pr. Kr.

Bauhaus, 1920. – 1933.