Pitanje o Bogu / Četvrti svezak odabranih radova

PITANJE O BOGU

Filozofsko-teološki pristup mons. dr. sc. Ivana Devčića

Jona, tuš, laviranje 1978.

Kako zajedno misliti

Boga i svijet, vjeru i razum?

Recenzenti:

prof. dr. sc. Aleksandra Golubović

dr. sc. Saša Horvat

dr. sc. Franjo Mijatović

Urednik i grački urednik: Bruno Lončarić

Prijevod:

Alex Tessin (njemački jezik)

Milivoj Vodopija (engleski jezik)

Gračko oblikovanje i prijelom: Terry Cora

Lektura i korektura: Jagoda Randić

Ilustracije:

fra Ambroz Testen (korištene iz monograje Testen, autora Ive Šimata Banova, nakladnika ArTresor i iz fotoarhive Novoga lista)

Prijepis teksta:

Javno vjerničko društvo Omnia Deo

Priprema kazala: Bruno Lončarić, Jelena Hrkač, Terry Cora

Priprema napomene o tekstovima: Dušica Kamber i Branko Benčić

Izdaju:

Riječka nadbiskupija, Slaviše Vajnera Čiče 2, Rijeka

Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnike:

mons. Mate Uzinić

Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-98586-9-6 (Riječka nadbiskupija)

ISBN 978-953-11-1732-6 (Kršćanska sadašnjost, svezak)

ISBN 978-953-11-1728-9 (Kršćanska sadašnjost, cjelina)

Tiskano u siječnju 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001158160.

PITANJE O BOGU

Koje su manjkavosti

vjerskoga života i perspektive unaprjeđenja

življenja i djelovanja

iz vjere?

Predgovor

Četvrta knjiga autora mons. Ivana Devčića u ovom ciklusu predstavlja djela koje su primarno lozofsko-teološke naravi. Članci koji su u ovoj knjizi sabrani jesu sljedeći: 1. Kakva teologija religija; 2. Misterij Boga kao polazište međureligijskog dijaloga; 3. Presjek Berdjajeve misli pod vidom osobne i društvene dimenzije grijeha; 4. Antikršćanski karakter nove religioznosti; 5. Fides et ratio – poziv na preispitivanje čovjekove spoznajne moći; 6. Moralni korijeni ateizma; 7. Duhovnopovijesni korijeni nove religioznosti i njezino značenje za Crkvu; 8. Veritatis splendor i Fides et ratio – dva krila jednog triptiha; 9. Vjera i nevjera danas; 10. Vjera i razum; 11. Značenje suvremenoga religioznoga gibanja.

Prema životnoj praksi ljudi

Iako ovdje nije prvotno riječ o teološko-pastoralnom, već o lozofsko-teološkom djelu, to nipošto ne znači da u njemu nedostaje teološko-pastoralna nota; štoviše. U nekom se smislu može reći da je ova knjiga u konačnici sva usmjerena prema životnoj praksi ljudi. No autor je, kao vrstan i zauzet lozofski pisac, očito itekako svjestan činjenice dubinske nepokretljivosti konkretne prakse u smislu promjene prema višim idealima ako se najprije na spoznajnoj razini ne ostvare dovoljno dobri uvidi i pomaci. Teorija i praksa su neodjeljivo povezane i jedna drugu strukturalno određuju. Zato je cijeli govor o odnosu Boga i čovjeka kroz prizmu osobnog i zajedničkog djelovanja, i to na način obrađivanja vrlo složenih i različitih lozofsko-teoloških tema, postavljen tako da se u njemu mogu prepoznati impulsi važni za promjenu prakse.

Ako se ovo djelo pokuša sagledati polazeći od ovakvog odnosa prema praksi, u njemu se mogu izdvojiti barem tri cjeline koje se po određenoj logici mogu posložiti na način da se u prvu svrstaju članci lozofsko-teološke naravi koji imaju izravnije epistemološko značenje s obzirom na nosive elemente tematike. U drugu bi se cjelinu mogli ubrojiti članci povezani s pitanjima suvremenoga religioznoga gibanja, odnosa vjere i nevjere, ateizma, te nove religioznosti i njezina značenja, dok bi u treću cjelinu, kao svojevrsni vrhunac razlučivanja tematike, mogli ući članci koji se tiču teologije religija i međureligijskog dijaloga.

Suodnos razuma i vjere

Prva izdvojena cjelina odnosi se, dakle, na radove u kojima se ponajprije razlažu neki od temeljnih lozofsko-teoloških epistemoloških elemenata, kao i s njima povezani uvidi. Autor je u tome pogledu posebno zauzet oko obrazlaganja uloge razuma i vjere i njihova suodnosa, pa je zato posebno i istaknuta enciklika Ivana Pavla II., Fides et ratio. No ništa manje pozornosti nije posvećeno neodvojivim moralnim temama koje isti papa obrađuje u enciklici Veritatis splendor. Govor o ovim dvama djelima velikog pape nekako je logički, poput svojevrsnog vrhunca, uokviren briljantnim i sažetim obrazlaganjem cijelog niza drugih tema. Ovome se lozofsko-teološkom opusu zasigurno može pridodati rad koji se odnosi na lozofa Berdjajeva, čije djelo predstavlja posebnu i stalnu temu autorova životnoga znanstvenog opusa.

Stanja suvremene religioznosti

Druga cjelina obilježena je razlučivanjem tema koje sa spoznajne, na vrlo logičan i vrlo aktualan način, prelaze na razinu prakse. Riječ je tu o pitanju teorije religioznosti općenito, kao i o pitanju njezinih različitih inačica i problema posebno, te osobito o pitanju stanja

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

suvremene religioznosti. Pritom se prilično širok prostor posvećuje problemima poput antičke, ali i suvremene gnoze, nekim magijskim shvaćanjima božanskog, pitanju sinkretizma i sl. Ateizam, agnosticizam, sekularizam, kao i cijeli niz s njima povezanih spoznajnih i praktičnih izazova za kršćansku vjeru također su vrlo jasno i naširoko obrađeni.

Međureligijski dijalog

Treća je cjelina, slično kao i u završnom svesku knjige, logično posvećena temama koje u nekom pogledu predstavljaju i vrhunac praktičnog interesa kršćana, ali polazeći od ne manje utemeljenih teorijskih lozofsko-teoloških uvida. To se posebno jasno vidi u utemeljenju suvremenoga govora o međureligijskom dijalogu i njegovu značenju u prilično opširnom opisu izvorišta teologije religija i govoru o misteriju Boga kao takvom. Međureligijski dijalog predstavljen je kao posebno osjetljiv zadatak Crkve danas, ali i kao posebna prilika za aktualizaciju novog načina odnosa kršćana prema svim ljudima i prema društvu općenito.

Odjeci u praksi i smjernice rješenja

Kroz jedanaest članaka autor ove knjige dotiče i obrađuje širok spektar tema koje su u prvom redu lozofsko-teološke naravi. No sam pridjev ‘teološki’ promatran za sebe dodatno upućuje na široku panoramu znanstvenog interesa autora čiji je cijeli svećenički život na različite načine protkan povezivanjem znanosti i crkvene prakse. To se osobito odnosi na njegovo djelovanje kao riječkog nadbiskupa. U tome je smislu važno iz radova koji su zainteresiranoj crkvenoj i društvenoj javnosti ponuđeni u ovoj knjizi, makar ukratko, izdvojiti i predložiti one teološko-praktične uvide koji predstavljaju vrlo vrijedno spoznajno blago

čiji su odjeci u konkretnoj praksi više nego aktualni.

Brojni su teološko-pastoralni odjeci spoznaja i uvida u ovoj vrijednoj knjizi. Tako se u njoj, polazeći od jasno uočljive temeljitosti u istraživanju religioznih problema današnjice, jasno mogu prepoznati, s jedne strane, bitni korijeni manjkavosti vjerskoga života, ali, s druge strane, bitne, i što je još važnije, pozitivne perspektive unaprjeđenja življenja i djelovanja iz vjere. Autor se ne zaustavlja tek na uviđanju problema već nudi i smjernice rješenja. Pritom valja priznati da je za mnoga pastoralna pitanja štivo ove knjige više uvod u problematiku; no to nipošto ne umanjuje njegovu vrijednost, već se može prepoznati kao snažan poticaj za daljnje istraživanje.

Teme kojima je posvećena ova knjiga na neki su način stalni pratitelji, ali i stalni izazovi razumijevanja i življenja vjere. Knjiga jasno pokazuje da su praktični izazovi kršćanskog života najčešće primarno vezani za određene teoretske postavke koje najčešće nisu nove, već se vrlo vjerojatno prepoznaju kao aktualni izdanci starih problema. U tome pogledu autor nudi uvide u izvorišta cijelog niza izazova suvremenog shvaćanja religioznosti, te osobito izvorišta ateizma i nevjere.

Filozofsko-teološko razlučivanje složenih i izazovnih tema u ovoj je knjizi u konačnici usmjereno aktualiziranju jedne nove vizije življenja kršćanske vjere, što po sebi neizostavno uključuje i snažno istaknutu potrebu stalnog i zauzetog dijaloga s društvom i kulturom vremena u kojemu se živi. U tome je pogledu sasvim razvidno da cijela ova knjiga u konačnici smjera uvijek novoj, tj. uvijek suvremenijoj i aktualnijoj kršćanskoj praksi u društvu. Filozofske i teološke premise i njihovo znanstveno razlučivanje tom su pothvatu nezaobilazan preduvjet. No Devčić jasno pokazuje da kršćanski pisac i znanstvenik nipošto ne smije ostati samo na razlaganju teorijskih uvida već da njegovo znanstveno djelovanje nužno treba biti određeno nakanom trajne obnove konkretnog života u vjeri. Njegovo djelo u tome pogledu ne predstavlja tek uvod u tematiku već vrlo dobar primjer njezine sustavne i svrsishodne razrade.

dr. sc. Nikola Vranješ, izv. prof.

Zašto je Bog postao

KAKVA TEOLOGIJA RELIGIJA?

Postoje različiti znanstveni pristupi religioznom fenomenu, pa tako imamo povijesne, psihološke i sociološke znanosti o religijama. Religija je i predmet lozoje koja nastoji s pomoću fenomenološke metode otkriti njezinu bit da bi, služeći se transcendentalnom i metazičkom reeksijom, došla do njezinih zadnjih uzroka. Kada se uloga i značenje ostalih religija ili samo neke od njih proučava u odnosu prema nekoj drugoj religiji, nastaje teologija religija. Kršćanska teologija religija pristupa drugim religijama i vrednuje njihovo spasenjsko značenje u svjetlu kršćanske Objave.

Kršćanstvo je oduvijek imalo svoju teologiju religija kojoj je važnost porasla posebno u naše vrijeme. Geopolitičke promjene na našem planetu koje ističu u prvi plan zemlje trećeg svijeta, a usporedo s time i sve veće značenje kršćanskih zajednica u tom dijelu svijeta za Crkvu u cjelini, nametnule su potrebu ne samo boljeg upoznavanja drugih religija nego i njihova ispravnog vrednovanja u svjetlu kršćanske vjere. Budući da je riječ o nezaustavljivom procesu, razumljiva je tvrdnja Jacques Dupuisa u uvodu njegove knjige Gesù Cristo incontro alle religioni (Assisi 1989., iste je godine objavljen i francuski original):

″U aktualnoj teološkoj diskusiji postoje dva područja koja će, izgleda, zaokupljati teološko mišljenje sljedećih godina: teologija oslobođenja, raširena posebno u trećem svijetu, i kršćanska teologija religioznih tradicija čovječanstva koja na poseban način interesira azijski i afrički kontinent.″

U istom djelu Dupuis iscrpno i pregledno izlaže sadašnje stanje kršćanske teologije religija te zauzima o raznim problemima veoma jasne i utemeljene kritičke stavove. Polazeći od klasikacije J. P. Schinellera (Christ and Church. A Spectrum of Views, u Theological Studies 37 (1976.), str. 545 – 566), razlikuje četiri glavna smjera u suvremenoj teologiji religija: 1. ekleziocentrizam s ekskluzivnom kristologijom, 2. kristocentrizam s inkluzivnom kristologijom, 3. teocentrizam s normativnom kristologijom i 4. teocentrizam s nenormativnom kristologijom. Ali Dupuis upozorava također, držeći se mnogih novijih teologa, da se spomenute četiri kategorije mogu svesti na tri: ekleziocentrizam, kristocentrizam i teocentrizam, pri čemu su ekleziocentričke teologije religija ″ekskluzivne″, kristocentričke ″inkluzivne″ i teocentričke ″pluralističke″. No, čini nam se da je važnije od samog broja kategorija ono što se pod njima podrazumijeva. Pokušajmo to dokučiti slijedeći Dupuisa.

1. Ekleziocentrizam s ekskluzivnom kristologijom

Prema tom teološkom shvaćanju, spasenje se isključivo događa po Isusu Kristu koga ispovijeda Crkva. U skladu s aksiomom Extra ecclesiam nulla salus, spasenje se uvjetuje pripadnošću Crkvi; u kršćanstvu je danas jedina prava spoznaja Boga, a bogovi drugih religija nisu ništa doli idoli. Od predstavnika takvih ekstremnih shvaćanja Dupuis posebno spominje K. Bartha i H. Kraemera.

U pismu bostonskom nadbiskupu (8. kolovoza 1949.) Sv. Ocij je odbacio rigidnu interpretaciju spomenutog aksioma, istaknuvši da za spasenje nije potrebna eksplicitna pripadnost Crkvi, niti se traži eksplicitna želja za tom pripadnošću: dosta je to samo implicitno željeti. Ali i među onima koji slijede te stavove katoličkog crkvenog učiteljstva, postoje razlike u shvaćanju uloge Crkve u spasenju. Prema jednima, ta je uloga ″konstitutivna″ , slično kao uloga samog Isusa Krista, ali na drugoj razini. Prema drugima, uloga Crkve izražava se pojmovima kao što su nazočnost, znak, sakrament i svjedočanstvo, dok je jedini ″posrednik″ spasenja Isus Krist.

Uvjeren da je Crkva izvedeni misterij koji je posve upućen na Kristov misterij, Dupuis se priklanja ovom drugom shvaćanju kada kaže: ″Teško je, čini se, zamisliti kako se posredovanje Crkve u redu spasenja može protegnuti izvan njenih granica.″ Prema njegovu shvaćanju, Crkva može posredovati spasenje za svoje sadašnje i buduće članove, ali ne i

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

za pripadnike drugih religija do kojih pristup ima samo Isus Krist. Na taj način Dupuis odbacuje svaki ekleziocentrički model kršćanske teologije religija, bez obzira je li on prema njima ekskluzivan (one nikako ne posreduju spasenje) ili inkluzivan (njihovi članovi postižu spasenje implicitnom željom za pripadnošću Crkvi). Izgleda da su to u čitavoj Dupuisovoj knjizi najproblematičnije teze. Pitanje je, naime, može li se Krista odijeliti od Crkve i što takav Krist znači.

2. Kristocentrizam s inkluzivnom kristologijom

Ističući aksiom da je Isus Krist (s Crkvom) nužan posrednik čitavog misterija spasenja, gore spomenuti pravac u teologiji religija ne vodi računa o drugom jednako temeljnom aksiomu: o univerzalnoj spasiteljskoj Božjoj volji. Kristocentrizam s inkluzivnom kristologijom polazi upravo od ovog zadnjeg aksioma nastojeći ga ujedno pomiriti s prvim. Kao glavnog predstavnika takvog shvaćanja teologije religija, Dupuis spominje velikog njemačkog teologa K. Rahnera. Ali i on se sam priklanja takvoj teologiji, jer smatra da ona proizlazi iz Sv. pisma, tradicije i crkvenog učiteljstva.

Takva teologija prihvaća da je Isus Krist konačna objava Boga i apsolutni Spasitelj čovjeka, ne isključujući pritom postojanje ″elemenata milosti″ i Božje objave i u drugim religijama. Dakle, iako je jednom zasvagda objavljen u Isusu Kristu, Bog – i Kristov misterij – prisutni su također u drugim religioznim tradicijama.

Da bi se to obrazložilo, polazi se od raznih biblijskih ″saveza″ i njihova odgovarajućeg teološkog značenja. Biblija, naime, govori o savezu Boga s Adamom ili sa čitavim čovječanstvom, potom o savezu s Noom ili sa svim narodima (koji se ne može shvatiti samo kao kozmičko očitovanje Boga u prirodnim elementima, nego kao njegov osobni zahvat), zatim o savezu s Abrahamom i Mojsijem, tj. s Izraelom i, konačno, o savezu u Kristu sa svim ljudima. Prva se tri saveza shvaćaju kao priprema konačnog saveza Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Ipak nisu oni svi na isti način priprema Kristova dolaska. ″Treba, naime, jasno razlikovati između saveza s Noom koji pripada općoj povijesti spasenja i abrahamovsko-mojsijevskog saveza koji predstavlja posebnu povijest spasenja. Prvi predstavlja daleku i indirektnu pripremu naroda za dolazak Isusa Krista; drugi neposrednu i direktnu u povijesti izabranog naroda. Abrahamovsko-mojsijevski savez ima, dakle, jedinstveno značenje: Isus Krist će se ucijepiti u hebrejsku tradiciju″, ističe Dupuis i upozoravajući na važnost te činjenice za dijalog kršćana i Židova.

Ali posebnost abrahamovsko-mojsijevskog saveza ne isključuje usmjerenost drugih religioznih tradicija prema Isusu Kristu i njegovu dolasku. One su također autentična, iako samo indirektna priprema evanđelja, stoga i nalaze svoje ispunjenje u Isusu Kristu.

Budući da su svi savezi prije saveza s Kristom sklopljeni u vidu njegove pripreme, postavlja se pitanje o njihovoj provizornosti, tj. da li i kada prestaju. Prema Dupuisu, odgovor na to pitanje nalazi se u stavu Firentinskog sabora prema propisima i odredbama Mojsijeva zakona koji je na snazi usque ad promulgatum Evangelium. U shvaćanju tog koncilskog izričaja

Dupuis slijedi K. Rahnera prema kojem je evanđelje tek onda promulgirano kada pojedinca savjest počinje obvezivati na njegovo prihvaćanje; sve dotle Stari savez, odnosno religiozna tradicija kojoj netko pripada, ima za njega vrijednost priprave evanđelja. ″Spasenje dakle postoji prije i poslije Isusa Krista u religioznim tradicijama čovječanstva; ali postoji zbog djelovanja Kristova misterija u njima, prema kojem su one u nužnom odnosu″, zaključuje

Dupuis.

Time problem nije još riješen. Postavlja se, naime, pitanje spašavaju li se pripadnici drugih religija u Kristu zbog njihove pripadnosti određenoj religioznoj tradiciji ili mimo te pripadnosti? Drukčije rečeno, da li su religiozne tradicije doista sredstva i put spasenja?

Drugi vatikanski sabor govori o pridruženosti svih ljudi pashalnom misteriju, ali ne objašnjava kako spasenje Kristovo dohvaća članove drugih religioznih tradicija (GS 22,5). Prema inkluzivnoj teoriji razne religijske tradicije imaju pozitivnu spasenjsku vrijednost za svoje

članove po djelatnoj Kristovoj prisutnosti u njima i po njima. Nijedna religija nije, prema tome, čisto naravna, kako neki misle. U svim religijama nalazi se, povijesno, Božji intervent u životu naroda, a egzistencijalno, posredovanje misterija spasenja u Isusu Kristu (Panikkar, Rahner, Schlette).

Stoga se članovi drugih religija spašavaju u njima i, na određeni način, po njima. Ali to je posredovanje, u usporedbi s eksplicitnim posredovanjem u kršćanstvu, fragmentarno, nepotpuno, u svakom slučaju pripada jednoj drugoj razini, različitoj od crkveno-sakramentalne. Drugim riječima, budući da je Krist Bog u osobnom odnosu s ljudima ili osobno prisutan među njima, spasenje uključuje u svakom slučaju susret s Kristovim misterijem. To znači da je iskustvo Krista u drugim religijama implicitno. Crkva je eminentno očitovanje Kristova misterija, ona ima jedinstvenu vrijednost ukoliko je eshatološki znak tog misterija u svijetu, ali to ne znači da ne mogu postojati i nesavršeni znaci istog misterija. Univerzalni sakrament ne isključuje partikularne. ″Milost Božja, iako je jedinstvena, poznaje različite načine vidljivog posredovanja, među kojima razlika, ne samo stupnja nego i naravi, zadržava nužne distinkcije″, kaže Dupuis. Drukčije rečeno, izvan kršćanstva Bog susreće ljude u Kristu, ali im ostaje nepoznato njegovo ljudsko obličje; u kršćanstvu Bog susreće ljude u ljudskom obličju čovjeka Isusa koji je za nas slika samog Oca.

3. Teocentrizam s normativnom kristologijom

Brojni noviji teolozi zagovaraju ″promjenu paradigme″, tj. zamjenu Kristocentrizma i ″inkluzivizma″ s teocentrizmom i ″pluralizmom″. Razlog za to nalaze u uvjerenju da je iskren dijalog s drugim religijama moguć samo polazeći od jednakosti religija, zbog čega se kršćanstvo treba odreći zahtjeva da je Isus Krist ″jedini″ , ″konstitutivni″ i univerzalni posrednik spasenja. U tom smislu anglosaksonski lozof i teolog John Hick govori o ″kopernikanskoj revoluciji″, a to znači: nakon što se vjekovima vjerovalo da druge religiozne tradicije kruže oko kršćanstva kao oko svoje osi, danas treba priznati da je središte oko kojega kruže sve religije, zajedno s kršćanstvom, samo i jedino Bog. To po Hicku znači da treba napustiti svaku pretenziju koja smjera na privilegirano značenje, bilo Isusa Krista bilo kršćanstva, jer sve religije imaju jednaku vrijednost i značenje. Osoba Isusa Krista nije, dakle, konstitutivna za spasenje.

No, iako se pristaše takve teologije religija slažu u tome da osoba Isusa Krista nije konstitutivna za spasenje, među njima ipak postoje određene razlike, ukoliko, naime, jedni smatraju da je Isus Krist normativan u svijetu religija, a drugi ne prihvaćaju ni to. Među pristaše teocentrizma s normativnom kristologijom mogu se ubrojiti E. Troeltsch, P. Tillich i H. Küng. U drugu skupinu Dupuis svrstava J. Hicka, R. Panikkara i dr., npr Hickova sljedbenika L. Swidlera.

Za Troeltscha, Isus Krist je najčišća i najekasnija objava transcendentnog svijeta i za to je kršćanska vjera normativna, ″i to ne samo za onoga koji je osobno kršćanin nego za svu povijest sve do sadašnjeg časa″. S. Ogden na sličan način govori o Isusu kao o konačnoj i normativnoj objavi univerzalne Božje ljubavi, a P. Tilich smatra da je Isus Krist, iako nije konstitutivan za spasenje, unatoč tome ″zadnji kriterij svakog procesa ozdravljenja i spasenja″. Slična se shvaćanja nalaze i kod H. Künga koji u Isusu Kristu vidi savršen simbol i model odnosa između Boga i čovjeka, što nam otvara mogućnost novog života, nove slobode, novog smisla života, jer nam se u njemu daju odgovori na zadnja pitanja ljudskog života, u što je uključeno trpljenje i smrt. Ono zadnje što određuje ″determinantni i normativni″ karakter Isusa u redu bogočovječjih odnosa, jest njegovo uskrsnuće od mrtvih kojim je Bog pokazao da je Isusova stvar i Božja stvar, tako da odluka protiv Isusa znači i odluku protiv samog Boga.

Dupuis se pita pruža li Küngovo obrazloženje dostatno utemeljenje ″različitosti″ Isusa Krista i odgovara niječno. Küngova kristologija je ″funkcionalna″ kristologija (″Isus kao realna objava jedinog istinitog Boga″ , ″Opunomoćenik″ , ″Zagovornik″ , ″Glasnogovornik″

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

itd.), bez pravog ontološkog utemeljenja, bez izričite armacije Kristova božanskog sinovstva. A po Dupuisu, samo ″osobni identitet Isusa Krista kao jedinorođenoga Sina Božjega može utvrditi na odlučan način njegovu različitost″, a s time i ″normativnost″ u odnosu na druge religiozne utemeljitelje, kao i njegovo ″konstitutivno″ posredovanje spasenja.

4. Teocentrizam s nenormativnom kristologijom

To je pozicija koja još radikalnije odbacuje kršćansko vjerovanje u jedinstvenost Isusa

Krista, jer ističe da su sve religiozne tradicije u biti jednake u tome što predstavljaju relativne i različite manifestacije božanstva u različitim kulturama i vremenima. Prema Hicku, kršćansko vjerovanje u ″inkarnaciju″ Sina Božjega nije ništa drugo nego transponiranje vijesti o Isusu u ″mitski″ jezik, što je učinila ivanovska tradicija pod utjecajem helenizma. Zabluda kršćanske tradicije bila je u tome da je uzela u doslovnom smislu ono što ima samo ″metaforičko″ značenje. Posljedica toga je ″ontološka″ kristologija Sina Božjega koji je postao čovjek. ″Treba dakle ‘demitizirati’ Isusa Krista oslobađajući ga ‘mita’ ‘inkarnacije’. Ako se to učini, ‘kristocentrička’ perspektiva u teologiji religija ustupa logički mjesto ‘teocentričkoj’ perspektivi. Isus Krist nije ni ‘konstitutivan’ za spasenje, ni ‘normativan’ za odnose između Boga i čovjeka. Ostaje ‘globalna teologija’ koja ostavlja jednak prostor svim božanskim očitovanjima i svim Božjim interventima u povijesti čovječanstva,″ kaže Dupuis sažimajući takva i slična shvaćanja teologije religija.

Ovamo spada i Panikkarovo razlikovanje između ″Krista″ i ″Isusa″. Krist je za njega jedno od imena za ″Misterij″ . ″Misterij″ je predmet ″vjere″ koja predstavlja temeljni religiozni stav, za razliku od različitih vjerovanja (credenza) koja su izraz vjere u raznolikim kulturama i tradicijama. Sadržaj vjerovanja su razni religiozni mitovi u kojima vjera dobiva konkretan izraz. Takav mit je i Isus. Svi su mitovi jednako vrijedni. Različite religijske tradicije, dok se razlikuju na razini vjerovanja, podudaraju se na razini vjere. U međureligijskom dijalogu mogu se u zagrade staviti vjerovanja, ali ne vjera. Krist je za Panikkara natpovijestan, a Isus je postao natpovijesni Krist realnom transformacijom vlastite ljudske egzistencije u uskrsnuću.

Panikkaru je očito problem kako objasniti odnos između povijesnog Isusa i Krista vjere. On taj odnos ne uspijeva protumačiti jer polazi od pretpostavke da Indija nije spremna vjerovati ″u božansku stvarnost smještenu u prostoru i vremenu″. Zato mu ivanovska identikacija Logosa i Isusa, tj. inkarnacija, predstavlja nerješivu enigmu. Dupuis mu daje za pravo da je Logos prisutan i izvan judejsko-kršćanske tradicije, ali opravdano tvrdi se s kršćanskog gledišta ne može prihvatiti da On na identičan način djeluje u svim religijskim tradicijama.

Zaključak

Čitajući Dupuisovu knjigu, možemo dobiti dobar pregled glavnih pozicija i problema u suvremenoj teologiji religija. Ali i više od toga, jer on čitatelju jasno pokazuje da je ključni problem svake kršćanske teologije religija značenje i uloga Isusa Krista, tj. zašto i čemu Isus Krist? Ostaje, međutim, pomalo sporno Dupuisovo shvaćanje odnosa Isusa Krista prema Crkvi, na što smo već upozorili. Izgleda da kršćanska teologija religije ne može zaobići ne samo Isusa Krista nego ni Crkvu, jer Krist izvan Crkve može biti samo neka vrsta ″mita″ , slično Hickovom ili Panikkarovom shvaćanju. Time ne mislimo reći da Dupuis to svjesno želi tvrditi. Nastojimo samo upozoriti kamo odbacivanje svake ekleziološke dimenzije, uz istovremeno ustrajanje na središnjem značenju i ulozi Isusa Krista, stvarno vodi kršćansku teologiju religija.

Svaka se teologija religija, koja ističe konstitutivnu ulogu i značenje Isusa Krista, nužno suočava sa starim teološkim i kristološkim pitanjem: Cur Deus homo? Odgovor na to pitanje ima najveće moguće značenje za kršćansku teologiju religija. Stoga se Dupuis, ne bez razloga, bavi odgovorima koje je ono u kršćanskoj teologiji već dobilo. To su: Anzelmova teorija o ″adekvatnoj zadovoljštini″; tomističko učenje o ″prikladnosti″, ali ne i nužnosti utjelovljena Sina Božjega za spasenje čovjeka, iz čega proizlazi da utjelovljenja ne bi bilo kada ne bi bilo grijeha; te skotističko shvaćanje prema kome je utjelovljenje bitno usmjereno na dovršenje stvaranja, što znači da je ono samo akcidentalno povezano s otkupljenjem, a bitno sa stvaranjem kojemu je kruna.

Dupuisu se ovi odgovori čine nedovoljnim za dijalog s nekršćanskim religijama. On misli da pravi razlog za utjelovljenje Sina Božjega treba tražiti u Božjoj želji da se potpuno i osobno ″ucijepi″ u svijet i u ljudsku povijest. Drugim riječima, utjelovljenjem svoga Sina Bog želi samoga sebe na najdublji mogući način usaditi u samu bit čovječanstva koje poziva na participaciju svoga života. Kršćanska teologija mora u dijalogu s drugim religijama to uzeti za polazište i nipošto ne smije odustajati od toga, ako se želi opravdano zvati ″kršćanskom teologijom religija″ – smatra s pravom Dupuis.

I da zaključimo. Iz svega što smo rekli očito je da je bavljenje religijama imperativ vremena za kršćanskog teologa. Pitamo li se, treba li nam teologija religija ili ne, nužno moramo odgovoriti: da. Ali to ne znači da je dobra svaka teologija religija. Teologija religija da, ali ne bilo kakva!

Zusammenfassung

NICHT IRGENDEINE THEOLOGIE DER RELIGION

Dank des Inhalts des Buches von Dupuis können wir uns einen guten Überblick über die wichtigsten Positionen und Probleme der zeitgenössischen Religionstheologie verschaffen – mehr als das, denn Dupuis macht dem Leser deutlich, dass das Kernproblem jeder christlichen Theologie der Religionen die Bedeutung und Rolle von Jesus Christus ist, also warum wir Jesus Christus überhaupt brauchen. Dupuis′ Verständnis der Beziehung zwischen Jesus Christus und der Kirche ist in gewissem Maße umstritten, eine Eigenschaft, auf die wir bereits hingewiesen haben. Es scheint, dass die christliche Religionstheologie nicht nur an Jesus Christus, sondern auch nicht an der Kirche vorbeikommen kann, denn außerhalb der Kirche kann Christus nur eine Art Mythos sein, ähnlich wie in den von Hick oder Panikkar vertretenen Ansichten. Damit wollen wir aber nicht unterstellen, dass Dupuis dies bewusst behauptet. Wir versuchen nur aufzuzeigen, wohin die Ablehnung der ekklesiologischen Dimension bei gleichzeitigem Beharren auf der zentralen Rolle und Bedeutung von Jesus Christus die christliche Theologie der Religionen führen kann. Jede Religionstheologie, die die konstitutive Rolle und Bedeutung Jesu Christi betont, steht zwangsläug vor der alten theologischen und christologischen Frage: Cur Deus homo? Die Antwort darauf ist voller Implikationen für die christliche Theologie der Religionen. Daher befasst sich Dupuis nicht ohne Grund mit den von der christlichen Theologie bereits gegebenen Antworten. Es sind: Anselms Theorie über die ″angemessene Genugtuung″, die thomistische Lehre über die ″angemessene ″ , aber nicht notwendige Inkarnation des Gottessohnes zum Zweck der Errettung des Menschen, woraus zu schließen ist, dass es keine Erlösung gäbe, wenn es keine Sünde gegeben hätte; schließlich gibt es auch die schottische Sichtweise, nach der die Inkarnation grundsätzlich auf die Vollendung der Schöpfung gerichtet und nur zufällig mit der Erlösung verbunden ist, jedoch substanziell mit der Schöpfung, in der sie die Krone darstellt.

Dupuis ndet diese Antworten im Kontext des Dialogs mit nichtchristlichen Religionen unzureichend. Er glaubt, der wahre Grund für die Menschwerdung des Sohnes Gottes sei in Gottes Wunsch zu suchen, sich vollständig und persönlich in die Welt und die menschliche Geschichte einzubinden. Mit anderen Worten, Gott möchte sich mit der Menschwerdung seines Sohnes so tief wie möglich in das Wesen der Menschheit begeben, die er wiederum aufruft am Leben Gottes teilzunehmen. Die christliche Theologie muss im Dialog mit anderen Religionen an dieser Auffassung ansetzen und festhalten, sofern sie den Namen ″eine christliche Theologie der Religionen″ rechtfertigen will. Dies ist zu Recht die Ansicht von Dupuis.

Zusammenfassend: Aus alledem ergibt sich, dass die Auseinandersetzung mit Religionen für einen christlichen Theologen ein Gebot der Zeit ist. Sollten wir uns fragen, ob wir eine Theologie der Religionen brauchen oder nicht, lautet die Antwort – ja! Das heißt aber nicht, dass jede Theologie der Religionen gut ist. Theologie der Religionen ja, aber nicht irgendeine!

Summary

NOT ANY THEOLOGY OF RELIGION

Reading Dupuis›s book, we can get a good overview of the main positions and problems in contemporary theology of religions. But even more than that, as Dupuis makes it clear to the reader that the key problem of every Christian theology of religions is the meaning and role of Jesus Christ, i.e., why do we need Jesus Christ at all. Dupuis′s book understanding of the relationship between Jesus Christ and the Church is to an extent debatable, a trait that we already commented on. It seems that the Christian theology of religion cannot bypass not only Jesus Christ, but the Church as well, because outside of the Church, Christ can only be a kind of myth, similarly to Hick’s or Panikkar’s views. Having said that, we do not imply that Dupuis deliberately wanted to assert it. We are only trying to point out where the rejection of the ecclesiological dimension, with a simultaneous insistence of the pivotal role and meaning of Jesus Christ, can lead the Christian theology of religions.

Every theology of religion which stresses the constitutive role and meaning of Jesus Christ, necessarily confronts the old theological and Christological question: Cur Deus homo? The answer to that is fraught with implications for the Christian theology of religions. Therefore, not surprisingly Dupuis deals with the answers which the Christian theology already possesses. They are: Anselm’s theory about adequate satisfaction, Thomistic teaching about appropriate but not necessary incarnation of God’s Son for the purpose of man’s salvation, from which there proceeds the conclusion that there would be no salvation if there had been no sin; nally, there is the Scotistic view according to which the incarnation is fundamentally directed at perfecting the creation, which means that it is only accidentally connected with redemption, and substantially with creation in which it represents the crown.

Dupuis nds these answers unsatisfying in the context of dialogue with nonChristian religions. He thinks that the main reason for the incarnation of the Son of God lies with God’s desire to graft himself fully and personally into the world and human history. In other words, with his Son’s incarnation God wishes to plant himself in the deepest possible way in the very essence of mankind which is, in turn, invited to participate in the God’s life. In pursuing the dialogue with other religions, Christian theology must start out and stick rmly with this view, provided it wants to justify a name of a Christian theology of religions. This is Dupuis’s correct view.

To summarize: from all of the above, it proceeds that preoccupation with religions is an imperative of the times for a Christian theologian. If we ask ourselves whether we need a theology of religions or not, the answer is yes! But this doesn’t mean that every theology of religions is good. Theology of religion yes, but not of any kind!

O AUTORU

Nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (Ličko-senjska županija), gdje je 1963. godine završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Rijeci i Pazinu te 1967. godine položio ispit zrelosti. Od 1967. do 1970. godine studirao je teologiju i lozoju na Visokoj

bogoslovnoj školi u Rijeci (današnji

KBF Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci), a od 1970. do 1980. godine na Papinskom sveučilištu

Gregoriana u Rimu kao pitomac

Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum. Tu je 1974. diplomirao teologiju (gradus bakalaureata), a 1976. godine postigao akademski stupanj licencijata (magistra) lozoje, nakon čega je upisao dvogodišnji ciklus za doktorat iz istoga područja. U međuvremenu je, 1975. godine, zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije, a 29. studenoga 1980. obranio je doktorsku tezu Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten i stekao akademski gradus doktora lozoje. Poslije povratka iz Rima, 1980. godine počeo se intenzivno baviti znanstvenim i nastavničkim radom te predavati lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Od 1980. do 1985. godine obnašao je službu vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci (danas Bogoslovno sjemenište "Ivan Pavao II."), a od 1985. do srpnja 2000. godine službu rektora i ekonoma Sjemeništa. Predstojnikom KBF-a Teologije u Rijeci potvrđen je 17. srpnja 2000. i tu je dužnost počeo obavljati početkom 2000-te akademske godine. Od 1995. je kao naslovni, a od 1997. kao sveučilišni docent na katedri za lozoju predavao gotovo sve lozofske predmete. U srpnju 2000. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora lozoje na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologije u Rijeci. Vodio je više seminara s temom: O biću i suštini prema sv. Tomi Akvinskom, Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva, Problem Boga u antičkoj i srednjovjekovnoj lozoji, Problem Boga u novovjekovnoj lozoji, Bog u lozoji racionalizma, Suvremeni etički problemi.

U znanstvenom radu bavio se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem Berdjajevljeve lozoje te je na hrvatskome jeziku objavio sljedeće znanstvene radove:

Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva, Subjektivizam i individualizam Nikolaja A. Berdjajeva, Etička misao Nikolaja A. Berdjajeva i Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva. Uz to, bavio se istraživanjem ruske lozofske i religiozne misli općenito. Plod toga je znanstveni rad Personalizam na ruski način. Shvaćanje osobe u ruskoj lozoji.

Proučavao je također fundamentalna pitanja etike i pitanja društvene etike objavivši znanstvene i stručne radove: Konstituiranje i osnivanje moralnih sudova. Uz problem odnosa između ontološkog i deontološkog reda, Društvena pravda, solidarnost i ljubav

od enciklike 'Rerum novarum' do 'Centesimus annus', Društveno djelovanje Crkve i država, Etika društvenih medija. Svojim je stručnim prilogom s područja etike sudjelovao i u izradi višenamjenskog priručnika Etika – priručnik jedne discipline, koji je objavila Školska knjiga, Zagreb 1996. godine.

Proučavao je također povijest senjskoga i riječkoga bogoslovnog sjemeništa i objavio članke: Senjsko bogoslovsko učilište, Povijest sjemeništa u Rijeci i Bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom u periodu komunizma 1947. – 1990.

Na području lozoje, uz rečeno, bavio se proučavanjem pitanja o biti religije, spoznatljivosti Božje egzistencije, mogućnostima našega govora o Bogu, ateizmu, teodicejskome problemu, novoj religioznosti, odnosima među religijama i o međusobnom odnosu religije i lozofske antropologije. Rezultate tih znanstvenih proučavanja objavio je u člancima, raspravama u brojnim časopisima, zbornicima (Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Riječki teološki časopis, Obnovljeni život, Vrhbosnensia, Svesci – Communio,... )

Uz znanstveni i nastavnički rad, bavio se i novinarsko-uređivačkim radom. Od 1980. do 1996. godine bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. glavni urednik Zvona – mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. godine obnašao je službu glavnog urednika Riječkoga teološkog časopisa i od početka njegova izlaženja bio je i stalnim članom uredničkog vijeća. Bio je i član uredničkog vijeća Senjskog zbornika, suradnik Općega religijskog leksikona Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te autor oko 50 pojmova s područja lozoje.

Objavio je knjige: Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma, Rijeka 1995., Pred Bogom blizim i dalekim. Filozoja u religiji, Zagreb 1998., Osmi dan stvaranja – Filozoja stvaralaštva Nikola A. Berdjajeva, Zagreb 1999., Bog i lozoja, Zagreb 2003., Širenje obzora nade, Rijeka 2005., Raspiruj milosni dar Božji, Rijeka 2010. i Grad u naručju svetoga Vida. Nadbiskupove poruke i propovijedi 2001. – 2015., Rijeka 2015. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je posvećen 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida u Rijeci. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi "Krist – naša nada".

Papa Franjo je 11. listopada 2022. prihvatio odreknuće mons. Devčića od službe riječkog nadbiskupa metropolita zbog navršetka kanonske dobi za odlazak u mirovinu, te je od 11. listopada 2022. mons. Ivan Devčić riječki nadbiskup u miru.

Tijekom svoje biskupske službe nadbiskup Ivan Devčić je više godina bio član Stalnog vijeća HBK, te predsjednik više odbora i vijeća, kao što su: Odbor HBK za sredstva društvene komunikacije, Odbor HBK za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeće za laike HBK. Bio je i član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i

Informativne katoličke agencije, te član Biskupske komisije HBK za odnose s državom i član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

i razuma preuveličavanjem ulogu razuma

3.3. Posljedice raspada jedinstva vjere i razuma

3.3.1. Posljedice za razum

3.3.2. Posljedice za vjeru

4. Predmet i svrha enciklike ″Fides et ratio″ ...........................................................................147

4.1. Osnovna teza Ivana Pavla II..........................................................................................147

4.2. Vjera kao ″drugo" razumu .............................................................................................147

4.3. Razum kao ″drugo″ za vjeru .........................................................................................148

4.4. Filozofsko-antropološki doprinos jedinstvu razuma i vjere .....................................148

GLAUBE UND VERNUNFT.............................................................................................................150 FAITH AND REASON .....................................................................................................................150

ZNAČENJE SUVREMENOG RELIGIOZNOG

Ova knjiga u konačnici smjera uvijek novoj, tj. uvijek suvremenijoj i aktualnijoj kršćanskoj praksi u društvu. Filozofske i teološke premise i njihovo znanstveno razlučivanje tom su pothvatu nezaobilazan preduvjet. No Devčić jasno pokazuje kako kršćanski pisac i znanstvenik nipošto ne smije ostati samo na razlaganju teorijskih uvida već da njegovo znanstveno djelovanje nužno treba biti određeno nakanom trajne obnove konkretnog života u vjeri. Njegovo djelo u tome pogledu ne predstavlja tek uvod u tematiku nego vrlo dobar primjer njezine sustavne i svrsishodne razrade.

izv. prof. dr. sc. Nikola Vranješ

Cijena: 25,00 € ISBN 978-953-11-1732-6