Anne Carson: Razstvaranje

Anne Carson Razstvaranje

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Anne Carson

Decreation. Poetry, Essays, Opera

Copyright © Anne Carson 2006

Published by Jonathan Cape

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

We acknowledge the support of the Canada Council for the Arts. Nous remercions le Conseil des arts du Canada de son soutien.

Objavljeno uz potporu Canada Council for the Arts / Conseil des arts du Canada.

Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Anne Carson

Zagreb, ožujak 2023.

S engleskoga preveo Miroslav Kirin

„Ja uživam u tom veselom pjesničkom skakutanju –korak amo korak tamo.”

– iz Florijeva prijevoda iz 1603. Montaigneova eseja

O nekim Vergilijevim stihovima*

* Napomena prevoditelja: navedeni citat zapravo nije iz eseja koji navodi autorica, nego iz eseja O taštini (prev. Vojmir Vinja, Disput, Zagreb, 2007.).

stanke

okovi snova

Tko da usni kad ona –stotinama kilometara dalje osjećam kako taj snažni dah

puše preko njezinih nemirnih paluba.

Ožiljak po ožiljak

sve karike

zazveče jedanput.

Evo nas majko na pustome oceanu. Jadni mi, jadan ocean, evo nas.

nedjelja

Moje oprane prnje lepeću u sinjemu sutonu.

Vrijeme za večeru, hladniji vjetar.

Donekle stvara zbrku.

Pale se svjetla u kuhinji.

Rastvaraju se malene spužvaste tajne večeri.

Vrijeme je da nazovem majku. Neka zvoni.

Osam – ona podiže slušalicu, čeka.

Dolje u praznoj daljini šušanj poljskih miševa.

crtice

Dok razgovaram s majkom stvari dovodim u red. Hrptove knjiga pokraj telefona.

Spajalice u porculanskoj zdjeli. Komadiće gumice što prljaju radni stol. Ona s čežnjom

govori o smrti. Stanem odgurivati spajalice u drugom smjeru.

Vani

snijeg pada ravno poput crtica. Mojoj majci, ljubavi

mog života, opisujem što sam užinala. Crtice su se sad ubrzale. Sudbina je stavila malene tegove na krajeve (da nas ubrza)

želim

joj reći – znak Božje samilosti. Neće me zadržavati, kaže, neće mi nabiti telefonski račun. Čuda nas zaobilaze.

Spajalice su zauvijek poravnate. Božja samilost! Koliko dugo

traje

osjećaj gorenja, pita dijete pokušavajući biti ljubazno.

naša sreća

U kući u sumrak majčina konačna lekcija kvari zapad i zapečaćuje svu tu trgovinu.

Naviri se kroz prozore noću i vidjet ćeš ljude što stoje.

To smo mi, imali smo izliku biti ondje.

Razdanilo se, rezasmo voće (posjekosmo stablo). Sad smo vani.

Eto, dug otplatismo.

U drevnoj borbi daha sa smrću dobiven je još jedan san.

Prihvatismo ponudu za kuću.

U zbroju dijelova

gdje su dijelovi?

U tišini (ondje) lišće i prozori čekaju.

Prazno uže za rublje siječe noć što pada.

A jadikujući za izgubljenom odorom nebeske svjetlosti anđeli i otpad zovu klizeći pokraj naše još zabravljene kapije.

bila bi joj danas

50. godišnjica braka

Hladnoća se raspričala na rimskome zidu.

Svjetlost je jaka (uhvaćena)

a poput kapuljača sjene čekaju da padnu.

Mozak dvaput

kucne

za sol.

Je li ono Ovidije rekao – Tu je toliko vjetrovito da briše kamenje.

u neka poslijepodneva ona ne podiže slušalicu

Veljača je. Posvud smrzavica. Zamjećuju se različite nijanse leda.

Njegove boje – modra bijela smeđa sivocrna srebrna –variraju.

U nekom je komadu leda šljunak, u nekom sjene.

Neki je gladak poput slabina, na njeg se ni stati ne može.

Vjetar što se na njem zaustavi istanji se, preobrazi u listiće.

Sve što smo željeli – listići.

Maleni ne mogu stati na nj.

Ne može stati ni jedno slovo, ni jedna njegova vitica.

Ono što je dospjelo kroz ondašnji svijet – izgara zasljepljujući.

Veljača je. Posvud smrzavica. Zamjećuju se različite nijanse leda.

ta snaga

Ta snaga, majko: iskopana. Izudarana, okovana, zacrnjena, slomljena, oplakujuća, zamahujuća, bačena na vlastite jecaje, izudarana, udarcima odvraća smrt.

Zatvorena i zatomljena, iscijeđena i oštra. Nož. Bez

krvi na samljevenim kostima

ta snaga, majko, zaustavljena jest.

rekla bih da je ubogi grad

predugo bio u nevolji

Svjetlost na zidu od opeke i sjeverac što grane zabacuje natrag.

Na svom dlanu sjena na suho izvlači utrobu svjetla.

Jedi juhu, majko, ma gdje bila u mislima.

Stiže zimsko podne. Sunca slaba no ipak živa

kao okrepa su suncima onoga drugog dana.

Jerbo ubogi grad sniva o predaji, majko

nikad tvrda, majko srčana i vesela.

njezinoj boli usprkos, drugi dan

Riječne magle (7 ujutro) lutaju i dižu se, drhte i dižu se na mlinskome stijenju u rujnu.

Diljem se zrcale komadići lista. Ponovno sam zdravoga razuma.

Dokaz (7 popodne): dok se ona liječi, ja šetam kraj rijeke.

Mlinsko kolo miriše na vlažne komušine.

Ležeći nauznak (2.38 ujutro) u mraku motela Dorset slušam

pucketanje u radijatoru

i nju, budnu na drugom kraju grada u sparnoj sobici

kako prebire po krunici što svijetli u mraku. Što god rekli o vremenu, život se kreće u samo jednom pravcu, to je činjenica, zrcaleći usput.

Riječne magle (7 ujutro) odlaze istanjene i srebrnaste u mračnu zoru mog odlaska.

OPASNOST NE SPUŠTAJ I NE VUCI SIDRO piše na platnenom znaku. Guši nas brižnost.

Na postelji ona, poput svijenih grančica. Ja, kao i uvijek, već otišla.

ništa zato

Tvoj staklasti vjetar lomi se na obali bez povika i šulja oko ruže. Gle kako

prije obilna snijega, prije nego što se laka praznina noći spusti na nas, naše svjetiljke bacaju

obrise starih drugova i

potom hladno ništa.

Koji je nož ogulio

taj sat.

Potopio bove.

Puše onamo gdje nam bješe kuća. Ništa za to idemo dalje.

njezin beckett

Posjet majci sliči početku čitanja nekog Beckettova djela. Poznat vam je taj osjećaj propadanja kroz koru, duboko crno o ne sobice

čiji se zidovi gotovo dodiruju, koja je tako dobro znana. Štropot i polagano iščezavanje igračaka što pripadaju sjećanju

ali se greškom pojavljuju ovdje, skitničke i ugušene na stranici boli.

Lošije odgovara kad je pitam, čak i kada joj (je li to bilo u travnju?)

neki fin humor zatitra u oku –

„išli smo veslati na jezeru Como” ne dospije reći.

Naša ljubav, ta poluluda luč, još jednom obleti sobu šibajući sve i ponovno se skrije.

beckettova teorija tragedije

Hegel o žrtvovanju. Životinja ugiba. Čovjek postaje oprezan.

Što naučimo, naučimo sve zapažati danas.

Naučimo reći – on je junak, neka on to učini.

Vidi se kako se O približava prozoru.

Kakva strka, kakva večer. O, maleni glumče

(živeći krećući se oplakujući jadikujući i urlajući neprekidno)

vrijeme je da odletiš onamo gdje čuvaju tvoju kožu.

Krhka bješe.

Šum vesala što se udaljavaju od obale.

Taj oštar miris psećeg izmeta u tami.

To je tvoja zvjezdana kruna.

Dolje s njegovom kapuljačom.

beckettova teorija komedije

Berem ogrozd, rekla je.

Vidi se kako se O približava prozoru.

Ako se zamke ne bi mogle nabaviti.

Ili kleče tijekom cijele predstave.

Taj doživotni poklonik!

Isti stari kaput.

Nikakvih okomica, sve je razbacano, leži.

Sutra u podne?

Vraća se na stazu, tebi ni traga.

svaki izlaz je ulaz (Pohvala snu)

Želim iskazati pohvalu snu. Ne kao ona koja spava – priznajem da nikad nisam bila ono što se zove „dobrim spavačem” i možda se kasnije možemo vratiti na taj osebujni pojam –već kao tumačiteljica. Ima toliko toga u snu što treba protumačiti, toliko načina da ga se tumači. Prema Aristotelu, san iziskuje „daimoničku, a ne božansku” vrstu tumačenja1.

I Kant sadržaj sna naziva „nehotičnom poezijom u zdravom stanju”2. Keats je napisao „Sonet o snu” pozivajući se na njegove moći spram analitičnosti dana:

O meki melemu tihe ponoći!

…

Onda me spasi, ili će minuli dan zasjat’

Na mom jastuku, rodit’ mnoge nevolje;

Spasi me od znatiželjne savjesti, koja je

Još vladar tame, što ruje poput krta;

Spretno otključaj vrata ubožničke sobe

Zapečati tihi kovčeg što bješe moja duša.3

U ovom se eseju kanim ukopati kao krtica u različitim načinima tumačenja sna, različitim vrstama tumača sna, jednako onima koji su zaštićeni, zdravi, daimonički, dobri spavači i onima koji to nisu. Keats snu pripisuje balzamski učinak. To ima dvojako značenje: da san umiruje i parfimira naše noći; da san može prikriti prirođeni vonj smrti u nama. Obje su

radnje, prema Keatsu, spasonosne. Obje zaslužuju (mislim) da budu pohvaljene.

Najranije čega se sjećam je san. Bilo je to u kući u kojoj smo živjeli kad su mi bile tri ili četiri godine. Sanjala sam da spavam u sobi na katu kuće. Da sam se probudila i sišla niza stepenice i stajala u dnevnom boravku. Svjetla su gorjela u dnevnom boravku premda je bilo tiho i prazno. Tamnozeleni kauč i stolice bili su poredani uz obične blijedozelene zidove. Bio je to isti stari dnevni boravak kao i inače, dobro sam ga poznavala, ništa nije bilo drugačije. A ipak je bilo potpuno, uistinu drugačije. Unutar tog uobičajenog izgleda dnevna se soba promijenila kao da je poludjela.

Poslije u životu, kad sam učila kako se postaviti prema ocu, koji je bolovao i na koncu umro od demencije, taj mi se san, čini mi se, vratio sam od sebe jer se činilo da govori o situaciji promatranja dobro poznatog lica, čiji je izgled upravo onakav kakav bi trebao biti u svakoj osobini i pojedinosti, osim što je također, nekako, duboko i snažno, stran.

San o zelenom dnevnom boravku bio je moje prvo iskustvo takve neobičnosti i danas ga smatram jednako nevjerojatnim kao i kad su mi bile tri godine. Ali u to vrijeme nisam znala za ludilo ili demenciju. Tako sam, koliko se sjećam, sebi objasnila san rekavši da sam dnevni boravak uhvatila na spavanju. Ušla sam u nju iz sna. I trebale su mi godine da prepoznam ili čak da postavim pitanje zašto sam smatrala taj ulazak u neobičnost iznimno utješnim. Jer unatoč sablasnosti, neobjašnjivosti i kasnijem tragičnom značenju zelenog dnevnog boravka, bila

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednica: Ana Brnardić

Lektor: Bonislav Kamenjašević

Idejno rješenje naslovnice: Miroslav Kirin

Izvedbeno rješenje naslovnice: Ana Pojatina

Oblikovanje i prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001163662.

ISBN 978-953-355-655-0