Putovanja

Tekst i fotografije: Anđela Gažević @philorthia

Gotovo se nikada nije desilo da na neko putovanje odem iznenada i da samom putu nisu prethodili mjeseci odbrojavanja dana do polaska, uzbuđenje, planiranje obilaska, istraživanje… Volim taj osjećaj kad imam nečemu konkretnom da se radujem unaprijed, da svaki put kad sam pod stresom ili nisam raspoložena kažem sebi: ,,Okej ovo će proći, uskoro putuješ.“ Ni sad nije bilo ništa drugačije ali kao da se od prethodnog putovanja na kom sam bila, promijenio način na koji posmatram boravak u drugom gradu. Lijepo je i bitno izdvojiti vrijeme za obilaženje znamenitosti i muzeja ali nikako ne treba robovati itineraru koji osmislimo pa da usput zaboravimo da usporimo i vidimo i čujemo ljude oko sebe. Najdragocjenije uspomene sa putovanja postale su posmatranje grada i ljudi koji mu svojim pričama i ponašanjem daju dušu.

Vremenska prognoza je pokazivala da nas u Solunu očekuje pet sunčanih i to- plih januarskih dana. Rano jutro kada smo stigli bila je sušta suprotnost toj najavi, ali siva boja neba i mora, toliko intenzivna i dominantna da je nemoguće odrediti liniju horizonta, davala je gradu jednu poetičnu i melanholičnu notu. Tog jutra smo imali šetalište samo za sebe, društvo su nam pravili galebovi koji su letjeli iznad pecaroša i tek poneka osoba koja je džogirala u sedam ujutru. Bijela kula na koju smo gledali se jedva nazirala u bjeličastoj izmaglici, isto tako i luka koja nam je bila sa desne strane. Kasnije će se ispostaviti da su to bili jedini trenuci, za tih pet dana, u kojima smo mogli da vidimo grad u takvom izdanju: uspavan, tih, pomalo snužden. Osjećaj je skroz drugačiji kasnije u toku dana kada sunce izmami i turiste i lokalce napolje pa sve vrvi od šetača i ljudi koji sjede u nekom od lokala na Bulevaru Pobjede i uživaju u kafi i razgovoru.

Solun je specifičan zbog načina na koji izlazi na more. Izgleda kao da je grad pravolinijski presječen, da je jedna polovina izbrisana i da je na mjestu te praznine uliveno more. Grad je tik uz more jer su se s te strane nekad nalazile južne zidine. Pošto se vremenom širio tokom turske vlasti, na kraju su te zidine srušene a grad je sa zgradama i ulicama proširen do same obale mora.

Stara luka iz antičkog doba se nalazila okvirno na prostoru današnje jevrejske četvrti, koja se naziva Ladadika, ali je vremenom izmještena u more, dok su se na prostoru stare luke naselili Jevreji i Zapadnjaci (uglavnom Italijani).

Zanimljivo je kako različiti djelovi grada imaju i različitu atmosferu, pa mi se Solun činio kao jedan eklektički spoj gradova u kojima sam bila i koje volim.

Mogla sam, čini mi se, da iznova proživim trenutke koje sam provela u Atini svaki put kad vidim stablo pomorandže na ulici, ili da se vratim u voljeni Napulj kad samo podignem glavu i gledam raširen veš na terasama Solunjana. Ta eklektika zapravo nije toliko ni slučajna niti je samo moj utisak s obzirom na kosmopolitski duh grada, koji bi nam lokalci uvijek rado isticali u svakom na- šem malo dužem razgovoru sa njima. Grad je vjekovima bio dom Grka, Turaka, Jevreja, Srba, Italijana, Albanaca, Bugara... Turski Gornji grad i turska četvrt oko Ataturkove rodne kuće i dalje vode spori, turski način života sa brojnim tradicionalnim tavernama. Jednoj od tih taverni, koja se zove Stafilos Gi, smo se vjerno vraćali jer nas je hrana koju smo tamo probali oduševila. Nasumično smo birali više manjih predjela kako bismo probali što više ukusa i sve se odlično slagalo jedno s drugim: grilovani halumi sir na marmeladi od paradajza koja ima slatkast ukus pa se odlično kombinuje sa hobotnicom u sirćetu koja je kisela. Pekarski krompir, tarama namaz sa ribljom ikrom i inćuni u maslinovom ulju sa toplim, hrskavim hlebom… Solun je poznat po izuzetnoj gastronomskoj ponudi i uglavnom gdje god da sjednete hrana će biti odlična.

Ulice su uljepšane stablima pomorandži koja su obrana dokle ruka može da dohvati, terase su uglavnom prostrane, ukrašene biljkama, osunčane. I prozo- ri su veliki. Grčki pjesnik Janis Ricos je lijepo rekao: ,,Nikad u životu nisam zavidio ljudima na velikim kućama, nego na velikim prozorima.” Dopadaju mi se gradovi u kojima je imperativ imati veliku terasu, gdje je ona duh grada a ne luksuz ili dobra volja nekog investitora. Solun je prepun antikvarnica, radnji u kojima se prodaju polovne i dosta jeftine gramofonske ploče, prodavnica začina i raznih domaćih proizvoda. Trideset i prvog decembra grad je bio prepun, ljudi ne čekaju veče da počnu da slave doček Nove godine, oni su na ulicama već od jutra. Druže se, lokali su puni, čuje se muzika i prosto osjećate potrebu da im se pridružite čak iako niste neko ko voli gužve, izlaske i provode.

Jednom smo nakon duge šetnje kroz grad postali dosta umorni i samo smo htjeli da popijemo kafu bilo gdje gdje uhvatimo mjesto. Bio je slobodan jedan sto u kafiću koji je gledao na more ali sve što je od mora moglo i da se vidi, zaklanjao je nekakav džinovski, kičasti, srebrni meda koji je služio kao novogodišnji ukras. Nije mi bilo jasno kako nešto napravljeno sa toliko neukusa može da ima ulogu ukrasa - nečega što je tu da bi doprinijelo ljepoti i atmosferi. Ali već u sledećem trenutku, koji je tako lako mogao proći neopaženo a srećom nije i urezao mi se u pamćenje kao vrlo živa uspomena, tom iz mog ugla groznom šljaštećem čudu prišla je jedna jako simpatična djevojčica kojoj se lice ozarilo kada ga je vidjela. Ushićeno je doskakutala do mede, očarana njegovim sjajem i grandioznošću i doviknula mami da je uslika dok pozira. Nešto što sam ja prezrela, jednom malom biću je pružilo toliko sreće i to me je u isto vrijeme i potpuno porazilo i ispunilo me nekom toplinom.

Zašto sve ovo pričam? Nedavno sam, što i nije kasno imajući u vidu moje skromno iskustvo kada se radi o putovanjima, shvatila da su ljudi ono što me istinski obogati i ureže mi se u sjećanje tokom nekog putovanja. Otići ću u muzej i znajući sebe, zaboraviću većinu podataka koje pročitam ispod mora eksponata, gledaću razne tvrđave, znamenite građevine ali teško da će to ostaviti na mene toliki utisak kao jedan minut istinske prisutnosti u trenutku i posmatranje ljudi i njihovih emocija. Posebno mislim da je bitno da ne zaboravimo da budemo prisutni kad negdje odemo, jer ograničeno vrijeme u novoj sredini nas natjera da trčimo i mislimo da ćemo tako maksimalno iskoristiti svaki sekund, a zapravo nije tako. Dok mi žurimo, život se dešava mimo nas i mi ne stižemo da mu svjedočimo na pravi način.