RESTRUKTURIRANJE ZAGREBAČKOGA URBANOG TKIVA ZA 21. STOLJEĆE Novac i mozgovi – motori razvoja Velimir Neidhardt

RESTRUKTURIRANJE ZAGREBAČKOGA URBANOG TKIVA ZA 21. STOLJEĆE Novac i mozgovi – motori razvoja

Prednosti velikoga grada kao intelektualne srži gravitacijskoga prostora nadrastaju sve prigovore na račun koncentracijskih zagušenja i visokih cijena održavanja javnih servisa i velikih sustava.

Piše: Velimir Neidhardt 1

UVOD

Grad kao najveće dostignuće ljudskih napora najcjelovitije prikazuje razvoj civilizacije. Ostvareni arhitektonski spomenici simbolički odražavaju sliku moći svojih mecena i graditelja. Kroz povijest smjenjivale su se epohe, bez posebnih posljedica po urbanu stabilnost, budući da je rast gradova bio polagan. Tek s erupcijom industrijske epohe, na temeljima tehnološke, znanstvene i političkoekonomske revolucije, započinju se nazirati sve veće posljedice nesrazmjera između zatečenoga gradskog tkiva i novih urbanih zadaća. U posvemašnom prijeporu rađa se i kriticizam prema industrijskom gradu, koji postupno razvija sustav socijalne teorije grada. Primjerice, takva je bila čikaška škola urbane sociologije u godinama između dva svjetska rata. Zahvaljujući tome, a ponajprije poletom urbanističkog planiranja nakon fascinantnog Burnhamova plana iz 1909., Chicago je realizacijom svojih planova, posebice parkovnoga makrosustava, postao jedan od gradova s najeminentnijim obalnim pročeljem na svijetu. S druge strane, ovovremena eksplozija populacije u megagradovima trećega svijeta podržava svojevrsnu intelektualnu averziju prema fenomenu urbanih koncentracija, koje su najočitije u zajednicama s niskim nacionalnim dohotkom i velikim razlikama u distribuciji bogatstva. Sve više se izlaz prihvaća unutar filozofije održivoga razvoja sa načelom energetske djelotvornosti i suglasja s okruženjem, a nova izgradnja se vidi legitimnom samo u domeni tzv. „green architecture“. Dodjela Nobelove nagrade Alu Goreu, donekle sublimira današnje stanje duha intelektualnih elita u svijetu.

1 Autor je akademik i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Međutim, je li uopće moguća borba s fenomenom koncentracija? Postojeći obrasci prirodnoga grupiranja temelje se gotovo na teleološkim silama aglomeriranja koje se ravnaju po svojevrsnim univerzalnim principima. Zipfovo pravilo redoslijeda još uvijek može objasniti mnogo pojava u grupiranju, pa i u obrascima urbanih koncentracija. U urbanoj politici najčešće se poseže za protumjerama koje se temelje na filozofiji tzv. balansiranja, odnosno ograničenja rasta. S različitim argumentacijama razrađuju se optimalne veličine gradova, a u stvari zadire se u etičke principe ljudskih prava i iskonske slobode izbora obitavališta. Tradicionalna politika zaustavljanja rasta putem decentralizacije zaposlenja pokazuje rezultate tek u bogatijim državama, dakle tamo gdje urbana drama i nije toliko izražena, budući da su distribucije više uvjetovane tržišnim zakonitostima. Međutim, urbane migracije ne ovise toliko o zakonima tržišta, koliko ovise o čovjekovoj dobi. U određenom trenutku ljudi jednostavno napuštaju zavičaj. Kakve su to magnetske silnice ? Uz tradicionalne ekonomske indikatore blagostanja, kao što je zaposlenje i sl., na cijeni sve više su ugodna mjesta za život, npr. klima, estetska fizička i kulturna društvena okolina s potpunom pristupnošću obrazovanju, humanoj skrbi i svim atrakcijama javnih funkcija. Najčešće, to se nalazi isključivo u metropolskim prostorima. Nije čudno, budući da je teško zamisliti nešto stimulativnije od kompleksne atrakcije velikoga grada. Međutim, urbano tkivo s takvim odlikama ima svoju cijenu, koja se mora razumjeti kao cijena održavanja i razvitka civilizacije. Infrastruktura velikoga grada je skupa i nažalost ne može se pravednije rasporediti po nacionalnom teritoriju. U dugoročnom smislu, procesi urbanog tržišta mogu dovesti do prirodne decentralizacije. Megalopolisi razvijenoga svijeta polagano pokazuju takav razvoj. U međuvremenu, napučene zemlje, u nemogućnosti da utječu na procese rasta, pridonose globalnoj pesimističkoj slici svekolike urbane krize izražene u metastatičnoj ekspanziji aglomeracija. Ovu sliku današnjeg svijeta treba pomnije procijeniti jer neke zemlje s najvećim populacijama, primjerice Kina i Indija unatoč megakoncentracijama, pretvaraju se sve više u svjetske ekonomske gigante. U suvremenoj epohi, za sada, nema alternative gradu. Trebalo je napraviti veliki korak od romantičnih definicija urbanih koncentracija kao zlogukih ponora civilizacije, kao što je primjerice Mumfordovo prizivanje Nekropolisa, sve do razvitka neourbane svijesti koja vidi metropolsku mrežu gradova i naselja kao temeljni prinos nacionalnom razvoju. Urbana mreža slikovito se može usporediti s moždanim tkivom zemaljskoga prostora. Civilizacija će ispunjati svoju svrhu ukoliko društvo bude njegovalo visoku razinu kulturnoga razvitka. Ako kultura bude postojala bez oslonca na vitalne urbane centre, njeni ideologijski, društveni i tehnologijski dosezi bit će unutar korpusa tradicijskih obrazaca. Moćni metropolis nužan je za cvat kulture, što iziskuje i zdravo gospodarstvo i zamjetan rast, koji se jedino može ostvariti eksportnim obrascem

ekonomije. Što je šire tržište izvezenih roba, servisa, informacija itd., viši je položaj dotičnoga grada u nacionalnoj i globalnoj mreži. Ova rasprava dovodi nas do središnjeg pitanja za znanstveno istraživanje u urbanističkom planiranju. Kako udovoljiti pojedinačnim i grupnim očekivanjima populacije unutar opće društvene stabilnosti? Odgovor se nalazi u sferi usklađene globalne politike prema problemima gradova. Na žalost, razumijevanje gradskoga prostora teško može postati opće dobro, budući da jedino stručnjaci mogu eventualno ustvrditi da razumiju međuzavisnu kompleksnu strukturu urbanih fenomena. Za laika, prisutni su jedino pojavni sagledivi oblici stvarnosti, koji ga stimuliraju u građenju serija mentalnih referenci i slikovnih predodžbi o gradu. Kad se pridruže dojmovi ostalih stanovnika, u procesu koji prestaje biti osoban i subjektivan, stvara se bogatstvo javne percepcije grada. Tko dakle može ustvrditi da razumije kompleksnost velikoga grada? Nije li to sustav izvan kontrole koji se sam regulira, pri čemu možemo samo osvijetliti poneki fragment ili razumljivu pojedinost nedosežne cjeline. Veliki grad mogao bi se definirati kao zamašni složenac međusobno uslojenih priča koje se kontinuirano dopunjuju i mijenjaju. Novi planerski zahvat u gradu, može se objasniti kao uključenje ili pridjevanje neke nove priče u zamašni slog tisuća postojećih urbanih priča, odnosno kao nov doprinos nedohvatnoj generalnoj definiciji grada, kao osebujnoga ali do kraja nepročitanoga romana. Tradicionalne teorije urbanih sustava bile su temeljene uglavnom na funkcionalnoj stvarnosti i produktnoj učinkovitosti gradova. Međutim, ta filozofija uspješnosti u optimaliziranju fenomenoloških procesa, sve više je zasjenjena evolucijom društvenih vrijednosti, manje oslonjenih na materijalne, a više na duhovne dosege. Povijest, koja se oslobađa od uzročno-posljedičnih binomskih prosudbi, može se ponovno razotkriti u obliku usloženih događanja generiranih ljudskom kreativnošću. Nove interpretacije koje će nadahnjivati odluke i puteve protkanije su humanošću. Ovo spoznajno proširenje bit će komunikacijski dosegnuto tek kad primjerice, uz potrebni znanstveni izvod koji objašnjava pitanje „Zašto?“, postane legitimno i umjetničko propitivanje, dakle komplement „Zašto ne?“. Spominjanjem umjetnosti nagovještena je kreativnost. Gdje su današnje futurističke vizije grada? Antonio Sant´Elia projektirao je svoj Novi grad 1914.; modeli urbane dinamike i megastrukturni eksperimenti ispunjavali su šezdesete godine XX. stoljeća; a danas je budućnost uglavnom predmet znanstveno-fantastičnih stripova, filmova i televizijskih serija. Jesu li gradovi nedohvatni ili je po srijedi opasni manjak snova? Zašto je čovjek vjerovao u eru strojeva na prijelazu u XX. stoljeće, a danas ne vjeruje epohi visoke tehnologije koja ga sve više okružuje. Je li je to umor karakterističan za prijelaz stoljeća, ili je po srijedi praznina i bezidejnost uzrokovana propašću tradicijskih vidokruga i moralnih vrednota?. Nije li to poziv za reinvenciju humanizma i za pomirenje s kozmičkim simbolizmom nepoznatog? Nije li materijalni čovjek donekle iscrpljen i ubojito izazvan od duhovnoga čovjeka?

Tko može potaknuti viziju budućnosti? Naravno znanost, ali ne sama, nego znanstvena metoda u kombinaciji s projektiivnim metodama, s umjetnošću i sveopćom kulturom u zajedničkom pothvatu kreativnoga duha. Kako legitimizirati ove potonje oblike istraživanja, te umjetnost, dizajn i znanost integrirati u traganju za vizijama urbane budućnosti?. Potrebna je neka sintetizirajuća snaga, primjerice nova uloga arhitekture koja će osigurati postaje i pozornice za komunikaciju kreativnosti u izražavanju individualnih i grupnih identiteta u sve izraženijoj globalnoj predstavi na svjetskoj areni razmjene životnih stilova i kultura. Nove tehnologije i virtualna realnost pružaju neslućene prostore iluzija, a u stvari zamjenu za originalno višedimenzijsko osjećajno iskustvo čovjeka, korisnika urbane okoline. Ipak, „ersatz“ proizvodi nikad nisu oduševljavali ljude. Dobro je da će nove tehnologije komunikacijski očistiti gradske prostore od svih redundantnih sustava. Njih će preuzeti nove interaktivne mreže. Urbani prostori tako će sve više oslobađati se za promicanje raznolikih oblika novih životnih obrazaca. U budućnosti, koncentracije stanovništva ovisit će manje o proizvodnoj funkcionalnosti, a više o individualnim ili grupnim odlukama njihovih životnih filozofija. Grad u ovako predočenoj spekulaciji i nadalje ostaje kolijevka budućnosti.

METROPOLSKI PROSTORI U HRVATSKOJ Politika bivše države istrajala je na decentralizacijskim potezima u Hrvatskoj. Sastojala se u osnaživanju makroregionalnih središta Rijeke, Splita i Osijeka, u težnji da se kontrolira razvoj Zagreba kao hrvatske prijestolnice. Pozitivno je da su uspostavljene gospodarske i intelektualna pretpostavke za definiciju Osijeka, Splita i Rijeke kao vitalnih oslonaca svojih makroregija. Primjeri sublimirane snage doprinosa tih gradova, naročito u domovinskome ratu, to su i pokazali. S druge strane, rast Zagreba nije usporen, ni onda, a pogotovo danas. Naime, filozofija balansiranoga rasta, kao jedna od najvećih tlapnji svih ekonomija razvoja, nije naročito primjenjiva u zatečenim situacijama uspostavljene ili naslijeđene nejednolike distribucije u prostoru. Dakle, što su aglomeracije veće, predstavljaju i veći lokacijski fiksirani kapital, koji se ne može zaobići u razmatranju bilo koje logičke distribucijske jednadžbe. Takva područja, ovisno o gravitacijskoj snazi, sposobnija su sama inicirati procese rasta, utilizirajući komparativne prednosti aglomeracijske ekonomije i lakšeg iskorištavanja prednosti ekonomije razmjera. Čak i najsuvremenije visoke tehnologije grupiraju se u specifičnim ambijentima. Privatne i javne institucije uvijek slijede tržište i odlaze tamo gdje su procesi rasta u tijeku. Bankovni sustavi i investicijske politike preferiraju veće aglomeracije, uglavnom zbog većih vjerojatnosti za uspjeh kreditiranih aktivnosti. Prednosti velikog grada kao intelektualne srži gravitacijskog prostora nadrastaju sve prigovore koncentracijskih zagušenja i visokih cijena održanja javnih servisa i velikih sustava. Razvoj je tamo gdje postoji novac i mozgovi. Naročito ovi potonji zahtijevaju civilizirani ambijent, ugodnu okolinu i klimu, te maksimalni pristup javnim institucijama, i sve ono što identificira „ugodna mjesta za život“, na način kako je već raspravljeno ranije.

Unatoč ostvarenim pretpostavkama za razvoj metropolskih prostora Osijeka, Splita i Rijeke, današnja favorizacija Zagreba pokazat će se nezdravom za ukupnu snagu prostora nove hrvatske države. Hrvatski prostor armiran s razvojnim urbanim tkivom na četiri mjesta, bit će otporniji kako u utakmici sa svijetom, tako i u eventualnoj ponovnoj borbi s neprijateljskim okruženjem. Utoliko se nameće nastavak procesa četverolisne metropolizacije u hrvatskom prostoru. U svakom od četiriju urbanih prostora za sada nema jače izraženih procesa unutarnje decentralizacije, kao ni prodora višestrukog oplemenjivanja suburbanog i širega regionalnog područja. S jedne strane uzrok je urbanomorfna tradicija latinske provenijencije, s oštrom podjelom razvijenoga grada i siromašne periferije, a s druge strane, nije izjednačena kvaliteta servisa, ponude i izbora između središta i perimetra metropolskoga prostora (promet, škole, opskrba, rekreacija, zabava itd). Ovi procesi zahtijevaju određenu razinu atraktivizacije prostornoga okruženja koja se postiže osmišljenim infrastrukturnim i induktivnim ulaganjima. U „laissez faire“ ekonomskom okruženju nemoguće je to ostvariti. Za planirane ciljeve potrebna je zdrava ekonomska baza, dakle prevladavanje stagnacije i razmještanje općih kretanja prema pokazateljima rasta.

Neminovnost rasta

Iako formula rasta u ekološko-futurologijskim raspravama održivoga razvoja može imati sumnjiv i nepoželjan prizvuk, ipak će ona predstavljati pravilo za raspoznavanje blagostanja. Sve do eventualnoga utopijskog globalnog dogovora, vladat će surov svijet bespoštedne kompeticije i podijeljenih uloga u kojem prema Paretovom kriteriju optimalnosti, nitko ne može poboljšati vlastitu poziciju bez umanjivanja tuđeg položaja. Osnova rasta i blagostanja za pojedino prostorno područje teorijski je jednostavna. Kao što je ranije spomenuto, uvjet je ispunjen ako naselje, grad, regija ili država, po teoriji bazične ili eksportne industrije, uspijeva plasirati svoje proizvode i usluge izvan vlastitih granica. Gospodarstvo takve izvozne orijentacije je u urbanom smislu karakteristično. Andrew Hammer pokazuje kako su ukupni prihodi izvoznog gospodarstva nezavisni od same lokacije proizvodnje. Zbog toga su najatraktivnija ona mjesta na kojima su najmanji troškovi proizvodnje. Ovi troškovi, izraženi cijenom po jedinici proizvodnje „P“, mogu se pojednostavljeno prikazati sljedećim izrazom: Cijena „P“ = Zemljište + Zgrade + Osoblje + Materijal + Transport + Poslovni servisi + Državni porezi + Lokalne pristojbe. Budući da se troškovi zemljišta, plaće djelatnika, državnih i lokalnih poreza mogu znatno razlikovati od lokacije do lokacije, upravo je u njihovom minimiziranju tajna privlačenja izvozno orijentiranih djelatnosti u neko naselje, grad ili državu.

Osmišljenom politikom atraktivizacije prostornoga okruženja i sa simboličkim cijenama zemljišta, te lokalnih i državnih poreza, privlačit će se djelatnosti izvozne orijentacije. One su nosioci rasta, a lociranje takvih poduzeća jedina je nepoznanica u modeliranju funkcioniranja i prostornoga rasporeda grada. Budući da su izvozno orijentirana poduzeća primarni lokatori, ona predvode slijed u zaposjedanju gradskoga prostora.(*) Strategija je jasna, rast i blagostanje grada ili države nalaze se dakle među poduzećima koja svoje proizvode prodaju izvan granica vlastitiga grada ili države. Sve ostale djelatnosti tek su pratnja i ne utječu na blagostanje.

U mreži susjednih europskih velegradova

Perspektiva razvoja znatno ovisi o rangu ili mjestu Zagreba u mreži susjednih europskih velikih gradova. Sve dok Zagreb ne bude potpuno spojen punim trasama autocesta s Milanom, Münchenom, Bečom i Budimpeštom, bit će smatran nepristupačnom aglomeracijom, izvan pravog tijela Europe. Dakle breme simbola periferije, ruba, balkanske opasnosti itd., Zagreb će nositi i dalje, ovisno o stavovima dviju susjednih država, što je doslovno nedopustivo. Zbog toga gradska politika Zagreba treba orkestrirati izuzetno dosljedan i snažan gospodarsko-politički pritisak na Vladu Republike Hrvatske da djelotvornom diplomacijom osigura hitru izgradnju autocesta do Maribora u Sloveniji i Balatona u Mađarskoj. Zagrebu bi se čak isplatilo postati koncesionarom ili investitorom tih pothvata u inozemstvu. Ako je to Breme simbola neostvarivo, preostaje ustrajni diplomatski, politički periferije, ruba, i psihološki pritisak na susjede. Primjerice, nakon balkanske opasnosti dovršetka hrvatskog dijela autoceste, izlaz iz Macelja itd., Zagreb će nositi i prema Sloveniji mogao bi popratiti pozdravni „jumbo“ dalje. plakat: „Doviđenja i sretno na autocestama Europske unije“.

(*) Naziru se pet osnovnih skupina: 1. Lociranje poduzeća izvozne orijentacije; 2. Lociranje zaposlenih u poduzećima izvozne orijentacije koji stvaraju osnovnu potražnju za stambenim prostorom; 3. Lociranje poduzeća čiji ukupni prihod ovisi o lokaciji unutar urbanog prostora, a bave se servisnim uslugama za gradsko stanovništvo; 4. Lociranje zaposlenih u servisnim djelatnostima, koji se uključuju svojom potražnjom u stambeno tržište; 5. Obitelji umirovljenika ili nezaposlenih koji su izvan navedene sekvence, ali također sudjeluju u stambenom tržištu.

Nova uloga

Od slobodnog kraljevskoga grada i glavnoga grada svih Hrvata, Zagreb je 1990. godine poprimio novu međunarodnu funkciju glavnoga grada. Ona obvezuje i zahtijeva promjene u svijesti, identitetu, funkciji, strukturi kao i u ponudi koju nova metropola treba pružati i razmjenjivati sa svijetom. To je pitanje osebujne redefinicije Zagreba i pripreme za vizionarski strukturalni skok preko novozadanog razvojnog praga. Sličnu zadaću Zagreb je povijesno uočio i obavio nakon prvoga svjetskoga rata. Godine 1930., vizionarski je raspisan međunarodni natječaj za osnovu budućeg razvoja, a s dobivenim rješenjima definiran je urbanistički razvoj Zagreba koji se realizirao kroz cijelo XX. stoljeće. Istaknuta posljedica tog natječaja nastavak je urbane osovine Zrinjevca prema jugu i hrabri iskorak u područja preko Save koji je započeo u 1950-im godinama.

UPOZORAVAJUĆA ISKUSTVA Međutim, u petnaestljetnoj ulozi glavnoga grada Zagreb bilježi drastično izgrađivanje podsljemenskog prostora, uspavanu zapuštenost Gornjeg grada, potpunu iscrpljenost i neprotočnost Donjeg grada, nedefiniranost prostora Save i disperznost novih stambenih suburbanih naselja. Dosadašnji sustav odlučivanja iscrpio se u nepoštovanju urbanističkog kulturnog naslijeđa zagrebačkih ideja rezultirajući u problematičnoj gradogradnji. Višedecenijsko razdoblje naslanjanja, proširivanja i iscrpljivanja postojećih gradskih sustava nalik je na neograničeno rastezanje tijesta za savijaču. Vrijeme je nepovratno prošlo bez potrebnih krupnih infrastrukturnih investicija koje bi kao nove kralježnice mogle uspješno podnositi nabujalo, pretovareno i raspucalo zagrebačko tkivo. Razvoj grada obilježen je točkastim, nepovezanim i proizvoljnim izgrađivanjem grada bez jasnih pravila i ograničenja. Antropocentrički pristup u neravnoteži s oblikovnofizionomskim i ekologijskim postavkama uvodi neselektivno proguščivanje grada kao opću pojavu koja je vidljiva posvuda na preizgrađenim česticama. Istovremeno bespravna gradnja, kao nužna urbano-sociologijska tema, nema rješenja. Grad sve više nalikuje proizvodu odnosa privatnih vlasnika i gradskih službenika, te sve manje rezultatu rada stručnjaka, koji bi trebali biti uvijek u vrhu, sa sviješću da rade na razini optimuma svoje discipline, bez pomisli na „izdaju“ struke. Nedovoljna je afirmacija općeg interesa u definiciji i metodi realizacije stvarnoga javnog prostora grada. Grad se pretvara u jednodimenzionalnu suprotnost prekapacitiranog centra i bezlične stambene periferije. Dosadašnja praksa smještavanja funkcija i spomenika od nacionalnog značaja u povijesne strukture, pokazuje da nekritičko iskorištavanje postojećeg urbanog fonda daje loše rezultate. Zagreb treba biti koncipiran kao otvoreni grad koji će prepreke pretvarati u prednosti. Gradsko tkivo treba istaknuti markantnim urbanim potezima,

kao dijelovima oblikovane komunikacijske matrice javnih prostora, posebno uokolo nacionalnih ili gradskih sadržaja javnih funkcija. Fizionomije srednjoeuropskih metropola temelje sa na izgradnji ujednačenih urbanih ispuna, u skladnom odnosu s akcentima urbanih monumenata koji utjelovljuju vrijednosne norme društva. Treba razvijati identitet i osebujnost svih gradskih kvartova od Trešnjevke do Dubrave. U širem prostoru važno je rezervirati atraktivne prostore za eventualne svjetske ili regionalne izložbe, te planirati mrežu zagrebačkih kulturnih, zabavnih i sportskih prostora za mogući budući spoj kulturnih, zabavnih i sportskih manifestacija na globalnoj razini. Zagrebu nedostaje mreža suvremenih muzeja, kongresni centri, zabavni i sportski centri, mreža multifunkcionalnih terminala, prometni pool europskog značaja, centri svjetskih, europskih i regionalnih institucija, smještaj zgrada Vlade u državnoupravnom centru u širem metropolskim području i mnogo drugih sadržaja koje treba planirati, na unaprijed pribavljenim zemljištima. Takva suvremena žarišta bit će u stanju generirati razvoj i pretočiti ga u atraktivnost općeg ambijenta zagrebačkog prostora.

Izostanak urbanizma

Nažalost, u posljednjih petnaestak godina, nakon drastičnog prekida veza sa zavidnom urbanističkom prošlošću i arhivom planova nestalo je urbanizma u Zagrebu. Ustaljena praksa obrade isključivo jedne parcele nema veze s urbanizmom, jer urbanizam sređuje kvantitete i oblike većeg gradskog područja s većim brojem građevnih parcela, uvijek u skladu s javnim interesom. Metodski gledano, plan za Zagreb rezultira istim sadržajem i strukturom kao i plan bilo kojeg grada u Hrvatskoj s više od 15.000 stanovnika. Tako se generalni urbanistički plan nedopustivo približio velikom detaljnom planu koji počiva na zakonitostima postojeće parcelacije. Planski dokumenti ne sadrže podatke o prostoru, brojčane pokazatelje postojećeg i planiranog stanja urbanih sustava, odnosa namjena površina, stanovništva, prometne dinamike itd. Proklamirani ciljevi nisu uključeni u provedbenim odredbama plana, a problemi grada nisu navedeni na način iz kojeg bi bio jasan način njihova rješavanja. Pokazalo se da sustav participacije, odnosno otvorenosti u planiranju, može biti djelotvoran samo u razdoblju izrade plana, a ne u konačnoj javnoj raspravi. Urbane fenomene treba integralnim pristupom objediniti s logikom gospodarstva, sociologije, demografije, prometa, zaštite spomenika, zaštite prirode, tehnike infrastrukturnih sustava i s mnogim drugim nespomenutim sustavima. Metodska i sadržajna otvorenost planova, kao i proceduralni postupci odražavat će europske principe urbanoga prava. Prema osnovama teorije planiranja svi se sektorski prilozi u planu moraju sveobuhvatno prožeti i sintetizirati u optimalnim scenarijima zagrebačke budućnosti. Urbanizam treba vratiti Zagrebu, sa svim instrumentima zemljišne politike, urbane komasacije i štićenja javnoga interesa svih građana.

NUŽNA NOVA URBANA POLITIKA

Nova urbana politika Zagreba treba jasno odrediti odnos prema regiji i definirati optimalno područje planerskog obuhvata generalnoga planiranja. Već sada nazire se budući Zagreb u kojem je Medvednica središnji prostor ili ekološko srce grada. U najmanjem obuhvatu GUP-a, barem prostor Zagrebačke županije treba integrirati u sustav istovremenoga simultanog planiranja i to na jednome mjestu i u jednoj središnjoj instituciji. Međutim, „kiflasti“ izgled prostora Zagrebačke županije, prekinut na sjeveru područjem Krapinsko-Zagorske županije, onemugućava planersko zaokruženje Zagreba. Stoga uz Zagrebačku, južni dio Krapinsko-Zagorske županije treba obvezno integrirati u sustav planiranja hrvatske metropole. Nova politika treba započeti valorizacijom kontinuiteta svih dosadašnjih planova Zagreba od prvog međunarodnog natječaja modernog doba iz 1930., kako bi se izbjegli nepotrebni izvrtaji principa i ciljeva, što se često događalo u Zagrebu u zadnja tri, a naročito u posljednjem desetljeću. Usporedno, treba konačno zauzeti čvrsta stajališta o ključnim dilemama Zagreba koje su stalno bivale zaobilažene u prethodnom razdoblju. Nove velike investicije trebaju oblikovati glavne fizionomske osovine, prvenstveno urbani križ koji čine urbana pročelja uz Savu i na nju okomite fasade osovine grada. To su jedini preostali urbanistički potezi s potencijalima europskog značenja. Sve druge, intenzivnije investicije treba poticati što dalje od središta, na novim osima i u raznim dijelovima grada. Tako će se humanizirati odnos prema prirodnom okruženju Zagreba u smislu prihvatljivoga razvoja i prijateljskog suživota grada, regije i prirode.

Izložbeni primjer urbanog razvoja Buduću koncepciju promocije grada može se ostvarivati u originalnoj ideji Zagreba – kao europske arene urbanog razvoja, s jedinstvenom raščlambom njegovih prostora i ambijenata: Gornji grad – srednjovjekovni i predindustrijski grad; Donji grad – idealni grad XIX. stoljeća; Trnje – Gredelj – željeznica – razvoj industrijskog ambijenta; istočni dio središta oko Zvonimirove – 1930-e godine europskih dosega zagrebačke moderne arhitekture; ulica grada Vukovara – kontinuitet moderne u 1950-im; južni Zagreb – skok iz 1930-e do teorije novih gradova, te konačno do središta metropolskog prostora na obalama Save.

Grad na rijeci Nedefinirana središnja praznina uz obale Save u percepciji građana razdvaja aglomeraciju na dva Zagreba. Neodlučnost prema Savi, dilema grada na rijeci, ili rijeke u gradu, proizlazi iz polustoljetnog nijekanja skoka preko Save kao epohalnog zagrebačkog iskoraka prema povijesnom značaju južnih smjerova. Treba ukazati na alarmantno prijelomno stanje, jer šanse još postoje. Urbani križ koji čine urbana

pročelja uz Savu i na nju okomite fasade osovine grada preostali su kao jedini značajni urbanistički potezi. Kjučna je definicija odnosa grada i rijeke Save, te gradske osovine nastavka Zrinjevca, kao svjetski upečatljivog urbanističkog poteza.

Gradska osovina Treba jasno poduprijeti najnovije stavove Gradskog poglavarstva o osjetljivoj valorizaciji jedinstvene zagrebačke urbanističke osovine – nastavka Zrinjevca od Glavnog kolodvora prema jugu ulicama Hrvatske Bratske zajednice i Većeslava Holjevca, sve do obilazne autoceste. To je posebno izraženo nakanom grada da u prostoru sjeverno od Nacionalne i sveučilišne knjižnice ostvari „Gradsku kuću“, dakle jedinstveni prostor javnih urbanih funkcija koji će, uz već realizirano 24 satno djelujuće kulturno žarište Nacionalne i sveučilišne knjižnice uistinu zaživjeti ovo novo središte zagrebačkog metropolskog prostora. Dodatne strateške izjave kako će grad obostrano, uzduž cijelog poteza ove osovine, pokušati doći u posjed što većih površina zemjišta, svjedoče o ispravnoj nakani grada da svoje najvrjednije prostore na kojima može ostvariti novu viziju identiteta XXI stoljeća ispuni jedinstvenim arhitektonsko – urbanističkim iskoracima i ostvari prepoznatljivost Zagreba. Treba slijediti primjer, kako su fascinantno planiranje i izgradnja Donjeg grada iz XIX. stoljeća ostvarili dosege europskoga značenja.

Zagrebačka osovina, uz definiciju odnosa grada i rijeke Save, jedini su preostali urbanistički prostori s potencijalima za globalno preoznatljive projekte. Primjerice možemo asocirati nastavak Zrinjevca, kao svojevrsne Champs Elysees, londonski ili washingtonski Mall, barcelonska Diagonal, Düsseldorfska Königs Alee, odnosno svjetski urbanistički potez slične upečatljivosti. Sadašnja situacija za očuvanje spomenutih urbanističkih potencijala je alarmantna (**). Potez od Glavnog kolodvora prema jugu nije za sada urbanistički tretiran kao prospekt s dizajniranim presjekom i jedinstvenim sadržajima. Na toj osi već se pojavljuju objekti koji ne zavrjeđuju jedinstvene lokacije, primjerice zgrade proizvodno-prodajne provenijencije koje su tipične za suburbane prilaze gradu u smislu tzv. „highway architecture“, a naročito tu strši benzinska crpka. Upravo na južnom polu gradske osovine uz obilaznicu nije prepoznat potencijal budućeg europskog terminala i regionalnoga mega središta na obilaznici. Tu je moguće objedinjavanje prometnih i ostalih funkcija u višenamjenskom kompleksu, s južnim kolodvorom kao stožernim sadržajem, koji funkcijom i rubnom pozicijom može nalikovati pariškom La Défense. Urbanističko-prometni nastavak od tog žarišta do zračne luke i Velike Gorice logična je posljedica.

Zaštita povijesnoga nasljeđa

Zaštita u povijesnom središtu, prilično nepopustljiva prema novim prijedlozima transformacija u gradskim blokovima, u nesrazmjeru je s popustljivošću prema izgradnji u kontaktnoj zoni izvan povijesnoga središta.

(**) Potreban je beskompromisni gradski stav da se sjeverno od Nacionalne i sveučilišne knjižnice ne mogu locirati sadržaji bez hiperurbanoga javnog karaktera daje nadu u mogućnost vizionarskih obrazaca. Nije prvi put da je taj prostor obranjen od neželjene izgradnje. Naime, negdje 1991. predlagan je drastični zahvat izgradnje s kojim bi se ugrozio koncept Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Trebalo je reagirati, te je kulturni apel: «Očuvajmo urbanističko dostojanstvo nove zgrade NSK u Zagrebu», upućen svim kulturnim i znanstvenim institucijama u Hrvatskoj, s porukom koja traži štićenje koncepta knjižnice i vizualno dostojanstvo njenog staklenog atrijskog predvorja. Podrška je tada dobivena, među ostalima i od tadašnjeg hrvatskog ministra kulture Vlatka Pavletića. Već sljedeći natječaj za taj prostor, za zgradu Zagrebačke banke 1997. godine, sadržavao je u propozicijama odredbu pomaka građevne linije visoke izgradnje na zapad, tako da se oslobodi pogled iz atrija Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Treba se nadati da će filozofija vizualnog panoramskog spoja knjižnice i grada ostati na snazi i dalje, u svim sljedećim planovima za taj prostor.

Na kraju, do izgradnje Zagrebačke banke nije došlo, srećom niti do nekih kasnijih komercijaliziranih prijedloga. Urbanizam ipak pokazuje svoje lice, a «Gradska kuća» sigurno je sjajan odgovor za tu istaknutu lokaciju.

Visoka izgradnja izvan povijesne aglomeracije ugrožava poglede na panoramu Medvednice s vedutom na mjesta originacije i povijesnog razvoja Zagreba. Istovremeno, novi neboderi svojom nazočnošću u vidnome polju pješaka unutar povijesne jezgre mogu ugroziti osnovnu kvalitetu urbane slike povijesno-ambijentalnih odnosa unutar povijesnog središta Zagreba. Primjerice, u pogledu na Gornji grad novi neboder suzio je u Savskoj ulici vizuru na gradečki prostor crkve Sv. Marka na neprihvatljiv minimum. Zatim, prostor od Ilice niz Frankopansku i početak sveučilišnog kraka Lenucijeve potkove, u pogledu prema jugu nepotrebno je obilježen vizualnom prisutnošću novog nebodera u Vukovarskoj. Očito je potreban oblikovni plan razvoja Zagreba u kojem bi tornjevi i visoki izdanci iz osnovnog gabarita gradskoga tkiva bili suptilnije pozicionirani i grupirani na prihvatljivim osima, u cilju zaštite jedinstvenih panoramskih i vizualnih vrijednosti povijesnih ambijenata grada.

Generalni plan bez iznimaka Unazad nekoliko promjena generalnog urbanističkog plana grada uočene su odredbe koje demantiraju iskonsku definiciju urbanističkoga planiranja. Naime, ako je plan generalni, treba vrijediti generalno, dakle istovrijedno za sve gradske areale po unaprijed određenim kriterijima. Prošle izmjene GUP-a izdvajaju pojedina područja i gradske blokove u „otoke obilja“ usred siromašnoga mora. Na tim sretnim insulama „leopardove kože“ ne vrijede opće odrednice GUP-a, nego se nudi spretna rečenica: da će za takve izdvojene jedinice, tek detaljni plan odrediti parametre izgradnje. To najčešće dovodi do isforsiranih kriterija za odabrana područja koji su u pravilu blagonakloni prema preizgrađenosti tako višestruko premašuju dozvoljenu količinu izgradnje koja inače vrijedi u neposrednoj blizini. Uz urbanističku neprihvatljivost takve selektivne legitimnosti kriterija, ova praksa rađa evidentnu nepravdu i nejednakost u građanskim pravima vlasništva. Naime, vlasnik povlaštenoga bloka, je po takvoj odluci nagrađen s nekoliko puta većom vrijednošću takve nekretnine nego li susjed u blizini. Očigledna proizvodnja nejednakosti u urbanom prostoru nema nikakve veze s humanim postavkama društva, a kamo li s principima stvarno pravedne pravne države.

Neizostavni temeljiti prometni zahvati

Prometna problematika grada ne može se rješavati unutar administrativnih granica, nego zajedno s regijom. Uz to u prometnom planiranju znanstvena metoda urbanističkog planiranja ne može prihvatiti arbitrarno iznesene vrijednosne sustave kao nadomjestke za numeričke pokazatelje. Prošlo je već 30-ak godina od

posljednjeg kvantitativnog modela simulacije gradskoga prometa. U samoj struci, među planerima zagrebačkog prometa, nedostaje jedinstveni stav da se svaki od oblika prometa treba studirati komplementarno u optimalnoj koncepciji koja uključuje sve, od tramvaja do šinskih ili magnetno-lebdećih sustava. Prisutno je tek selektivno veličanje uloge pojedine vrste prometa. Bez temeljitih prometnih i gradotvornih zahvata Zagrebu prijeti stagnantna budućnost u posvemašnom zagušenju i entropiji sustava unutargradskoga komuniciranja. S nekim ciljanim investicijama u urbanom tkivu, Zagreb bi mogao preskočiti infrastrukturni prag ograničenja te restrukturirati i revitalizirati tkivo i funkcije, pa zatim svoju oblikovnu fizionomiju odraziti karakterom europskog metropolskog prostora. To se prvenstveno odnosi na podizanje željezničke pruge na trasi Sava – Zapadni kolodvor – Glavni kolodvor – Istočni kolodvor s novim središnjim terminalom koji objedinjuje funkcije Glavnog kolodvora i Autobusnog kolodvora na poziciji istočno od postojećeg Glavnog kolodvora, uz uvjet izvedbe zapadne obilazne pruge i južnog željezničkog kolodvora. Zatim, neophodan je potpuni cestovni prsten oko središnjeg tkiva grada što će izmjestiti prolazni promet iz središnje povijesne gradske zone uz oslobođenje zelenih valova. Prsten oslobađa povijesnu jezgru nepotrebnog tranzitnog prometa preko Zrinjevca i optimalno štiti urbanitet, parkovnu i graditeljsku baštinu središnjeg Zagreba. Cestovni prsten sa sljemenskim tunelom ujedno otvara i mogućnost strukturiranja zagrebačke urbane aglomeracije uokolo ekološkoga srca – Medvednice, kao jedinstvenoga prepoznatljivog obrasca gradogradnje. U samom zagrebačkom tkivu posebice je važno oblikovanje osovine grada – nastavka Zrinjevca i Avenije Većeslava Holjevca prema jugu, kao svojevrsne Champs Elysees, unutar prometnog i parkovnog koridora vrhunskog urbanističkog poteza koji na južnom polu uz obilaznicu kulminira s mega urbanim centrom – južnim vratima Zagreba, prvim susretom s kozmopolitskim aglomeracijom grada na ruti od zagrebačke zračne luke.

Europska zračna luka

Potrebno je podizanje ukupnog standarda zagrebačke zračne luke na europsku razinu, s novim identitetom ključnog gospodarskog generatora, te s obveznim šinskim ili lebdećim povezivanjem aerodroma i Velike Gorice s povijesnom jezgrom Zagreba i novim središnjim gradskim terminalom koji objedinjuje funkcije Glavnog kolodvora i Autobusnog kolodvora i to u prostoru istočno od sadašnjeg Glavnoga kolodvora.