RESTRUKTURIRANJE ZAGREBAČKOGA URBANOG TKIVA ZA 21. STOLJEĆE
Novac i mozgovi – motori razvoja Prednosti velikoga grada kao intelektualne srži gravitacijskoga prostora nadrastaju sve prigovore na račun koncentracijskih zagušenja i visokih cijena održavanja javnih servisa i velikih sustava. Piše: Velimir Neidhardt1
UVOD Grad kao najveće dostignuće ljudskih napora najcjelovitije prikazuje razvoj civilizacije. Ostvareni arhitektonski spomenici simbolički odražavaju sliku moći svojih mecena i graditelja. Kroz povijest smjenjivale su se epohe, bez posebnih posljedica po urbanu stabilnost, budući da je rast gradova bio polagan. Tek s erupcijom industrijske epohe, na temeljima tehnološke, znanstvene i političkoekonomske revolucije, započinju se nazirati sve veće posljedice nesrazmjera između zatečenoga gradskog tkiva i novih urbanih zadaća. U posvemašnom prijeporu rađa se i kriticizam prema industrijskom gradu, koji postupno razvija sustav socijalne teorije grada. Primjerice, takva je bila čikaška škola urbane sociologije u godinama između dva svjetska rata. Zahvaljujući tome, a ponajprije poletom urbanističkog planiranja nakon fascinantnog Burnhamova plana iz 1909., Chicago je realizacijom svojih planova, posebice parkovnoga makrosustava, postao jedan od gradova s najeminentnijim obalnim pročeljem na svijetu. S druge strane, ovovremena eksplozija populacije u megagradovima trećega svijeta podržava svojevrsnu intelektualnu averziju prema fenomenu urbanih koncentracija, koje su najočitije u zajednicama s niskim nacionalnim dohotkom i velikim razlikama u distribuciji bogatstva. Sve više se izlaz prihvaća unutar filozofije održivoga razvoja sa načelom energetske djelotvornosti i suglasja s okruženjem, a nova izgradnja se vidi legitimnom samo u domeni tzv. „green architecture“. Dodjela Nobelove nagrade Alu Goreu, donekle sublimira današnje stanje duha intelektualnih elita u svijetu. Autor je akademik i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
1
38
perspektive
