NAKON RAZARANJA Obnova ili novi iskorak? Jerko Rošin

NAKON RAZARANJA

Obnova ili novi iskorak?

Rušilački potres možemo promatrati i kao prigodu za svojevrsnu prostornu katarzu, tj. Preispitivanje kvalitete dosadašnjeg odnosa Zagreba prema sebi samome i onome kako se vidi u budućnosti. „Strateški projekt obnove“ potresene metropole pruža šansu i za temeljitije sagledavanje vlastitih prostor i ekonomski potencijala

Piše: Jerko Rošin 1

Obnova ili novi iskorak

Potres u 22. ožujka 2020. godine, magnitude M=5,5, dobro je prodrmao. Jedva mjesec ranije je bilo normalno, sve dok globalni koronavirus potres i ovaj lokalni zemljotres nisu sve učinili nenormalnim. Zna se da zla postoje, ali ih se ne očekuje. Navikli smo moguće probleme ostavljati sutrašnjici na brigu, ne misleći kako će sutra jednom biti danas. I tada se iznenadimo kako nam mnogo toga nije na dobrim temeljima; doslovno. Svega desetak sekunda trešnje tla bilo je dovoljno da nam protreseni um odjednom shvati koliko toga smo propustili napraviti za sebe same i koliko nam je dosadašnje vođenje brige o gradu bilo površno. Čak iskustvo jednako jakog potresa prije 140 godina, nije urodilo dovoljnom poukom o protupotresnoj gradnji Donjeg grada. Naravno, desetljećima društveno tolerirana bespravna izgradnja uglavnom suburbije o potresima nije ni razmišljala. Danas nam je najprije sanirati protreseni Zagreb, da nam se ne dogodi da neki i najmanji novi potres ne dovrši rušenje svega načetog. Za to treba dobro proanalizirati stanje razrušenosti svih građevina i razmotriti im mogućnost rehabilitacije. Svima koji su ostali bez krova nad glavom treba što prije naći trajniji smještaj, dok im se ne obnovi stari ili ne sagradi novi. Vlasti će danas-sutra donijeti neki „Zakon o obnovi“, nadam se bez političkog oportunizma i, vjerujem, zdravom pameću.

1 Autor je doc. Art., dipl. ing. arh., arhitekt, književnik, skladatelj, karikaturist.

Očekujem i konzultacije s adekvatnom strukom, te da će zakonom biti spriječena kasnija borba za obnoviteljski plijen, kako ne bi išla na štetu obnove. Temeljem zakona trebalo bi osnovati nekakvo „stožerno tijelo obnove“, za koje se nadam da će u dugotrajnosti obnove uspjeti ostati neovisno o političkim promjenama. Neophodnost osnivanja takvog tijela pokazuju iskustva dubrovačkog Zavoda za obnovu, prvo onog „antiseizmičke sanacije“ nakon potresa 1979. godine i drugog nakon velikog bombardiranja Groda tijekom Domovinskog rata. Dobre rezultate obnove osobno svjedoči Miljenko Domijan, dugogodišnji prvi konzervator Hrvatske, i danas aktivan u obnovi Dubrovnika.

Tehnička strana nije upitna

Za tehničku stranu obnove me nije nimalo strah. Postojeća zakonska regulativa za izradu potrebne urbanističke, arhitektonske i sve ostale dokumentacije posve je dostatna, a dobra koliko i za „normalne okolnosti“; ako je valjana. Suspenzija bilo kojeg važećeg zakona iz područja gradogradnje izazvala bi velike nevolje i moguće zloupotrebe. Obnova ne zahtijeva ništa posebno, do li što bržu i efikasniju administraciju. Pojednostavljenje procedura i rješavanja vlasničkih odnosa bilo bi i inače vrlo korisno. U Hrvatskoj, a posebno Za obnovu razrušenog u Zagrebu, ima dovoljno stručnjaka svih profila potrebnih za izradu projekata obnove, a na drugima dijela Zagreba u je da im ukažu povjerenje. Posao se mora povjeriti tehničkom pogledu onima koji znaju, a ako bude potrebno raspisati i najvažnija će biti međunarodni natječaj. suradnja između Za obnovu razrušenog dijela Zagreba u tehničkom projektanata i pogledu najvažnija će biti suradnja između konzervatora. projektanata i konzervatora. Moje iskustvo ukazuje na opasnost pretjerane birokratiziranosti konzervatorske službe, možda zbog radikalno konzervativnih stavova, možda straha od pogrešne odluke, nedovoljnog znanja ili kreativnog poticaja. Teret mog mišljenja ne odnosi se na povjesničare umjetnosti kao zvanje, već na sve koji se tim poslovima bave kao zanimanjem, uključivo i arhitekte. Zato je neophodan drukčiji konzervatorski pristup zaštiti baštine, kako bi suradnja s arhitektima bila operativna. U tom smislu zanimljiva je misao prof. Ive Maroevića, povjesničara umjetnosti, muzeologa i konzervatora, po mnogima vrha hrvatske konzervatorske služne: „Svako je vrijeme interveniralo u prostor na svoj način, svojim rukopisom, vodeći računa o onome što je postojalo. Stoga i naše vrijeme mora poštivati taj princip. Ako ograničimo pravu individualnost i kreativnost arhitekata, tada smo eliminirali preduvjete za prisutnost dobre arhitekture u starim ambijentima.“

Nije svejedno kako će se Zagreb obnavljati, pogotovo što je to trebalo raditi i prije potresa. U tu svrhu treba izraditi nekakav „Strateški plan obnove“, s naznačenim logičnim redoslijedom aktivnosti i mogućim etapama obnove, koje bi svi detaljni

projekti trebali poštivati. Mislim da nikome nije sporno da Zagreb treba obnoviti tako da se sačuva njegov identitet, kojega primarno iščitavamo ugođajem urbanističke strukture i arhitekture dvaju brega Gornjeg grada i blokova Donjeg grada. U zagrebačkom identitetu prepoznajemo sačuvanu fizionomiju povijesnog srednjoeuropskoga grada, s graditeljskim transformacijama od srednjovjekovnih struktura do baroka i klasicizma, te konačno građevina dvadesetog stoljeća. Ljepotom svojih stilskih naslaga i atmosferom koju tvore, Zagreb se unatrag nekoliko godina afirmirao kao turistički vrlo atraktivan grad. Time postaje i gospodarski važniji. Duh Zagreba zaveo je i pjesnika Dragu Ivaniševića, koji mu svoj zanos njime izražava stihovima: „Dao sam dva kamena grada za jedan grad od cigle.“ Težinu značaja ovih stihova tumači činjenica da su ta dva kamena grada Trogir i Split.

Najvažnije je sačuvati prepoznatljivo identitet Na žalost, velik dio tog prepoznatljiva identiteta čine upravo oni cigleni dijelovi grada, koje su u potresu pretrpjeli najveću štetu; na prvom mjestu Donji grad. Kako mu urbanistička matrica nije oštećena, koncentraciju obnove treba usmjeriti na rekonstrukciju ili reinterpretaciju struktura njegovih blokova, ali kao dijelova jedinstvene prostorne cjeline. Ako mi je dozvoljeno kreativno promišljati, unutrašnjost blokova treba što je više moguće sadržajno privesti javnoj namjeni, otkrivajući u njima i neposredno uz njih skrivene, a naslućene potencijale. Kako blokovi tvore urbanu cjelinu, tako i pojedine zgrade tvore strukturu blokova. Neke specifičnosti ovih 168 gradskih blokova uvjetuju, a neke omogućavaju različite metode obnove, u rasponu od faksimila do kontrastne interpolacije. Intervencije interpolacijama uobičajeno su uvijek osmuđene špekulantskim konotacijama negativnog predznaka, pa bih zbog toga za njihovo prihvaćanje insistirao na visokim kriterijima oblikovanja, te u tom kontekstu i ograničenjima veličine zahvata. U tom smislu mi je zanimljiva Maroevićeva misao o interpolacijama u baštinjenu arhitekturu: „O svemu se može raspravljati, ali dobra nova arhitektura (sa svim mnogoznačnim odrednicama toga termina) u dobrim i vrijednim starim ambijentima i cjelinama ujedno je i najbolja interpolacija.“ Mislim da i tavanski prostori, danas skladišta bezbrojnih memorija za koje nitko ne zna ili nikome ne trebaju, također predstavljaju mogući novi kvalitetni stambeni prostor. Iskustvo bečkih „loftova“ pokazuje koliko to s različitih stajališta može biti dobrodošlo. Za opće kriterije obnove čini mi se važnim dio teksta iz Maroevićeve studije „Novo u starome“, s podnaslovom „Nova arhitektura u starim ambijentima na tlu Hrvatske“, napisane 1976. godine: „Ulaženje novih građevnih oblika i struktura u postojeće prostorne odnose nije izum ni privilegij našeg vremena. Svako je vrijeme imalo svoj vlastiti odnos prema prošlome, u kojemu nikada nije podcjenjivalo svoje mogućnosti i domete, a još manje precjenjivalo vrijednosti prošlih razdoblja. Tako smo svjedoci ulaženja romaničkog i gotičkog oblikovanja u antiku, baroka u gotiku i renesansu, a oblikovanja 19. stoljeća u sve stilske cjeline.“ I rezolucija 3. kongresa ICOMOS-a,

prihvaćena 1972. godine na Kongresu u Budimpešti, u četvrtom temeljnom zaključku naglašava „važnost ponovnog oživljavanja urbanih prostora i novih namjena u njima, uz uvjet da nova namjena ne razara povijesnu strukturu i cjelovitost ambijenta.“

Ključno je osigurati financiranje

Za obnovu je ključno osigurati financiranje. Država, Grad i Crkva će obnovu svoga vlasništva financirati onako kako im proračunska sredstva budu omogućavala. Obnova stambenih prostora neminovno će pasti na teret pojedinih vlasnika. Oni će se morati suočiti s gorkom istinom da vlasništvo nosi sa sobom i određene obveze, da je održavanje njihova vlasništva primarno i njihova briga. Pogotovo na prostoru Donjeg grada, gdje se stanovanje ocjenjuje stanovitom privilegijom i gdje položajna renta znači veću vrijednost nekretnine. U ovom slučaju ta prostorna pretpostavljena elitnost stanovanja doživjela je i najveća oštećenja, pa su i predvidivi troškovi veći. Odgovornost svih vlasnika utoliko je veća što njihovo vlasništvo prostora ne podrazumijeva pravo na neodržavanje pročelja. Naprotiv, obvezuje, jer fasade zgrada čine sliku grada. Međunarodno iskustvo nas uči da vlasnici i pod prisilom moraju lica svojih kuća održavati urednima, pa nije rijetkost da se to rješava i institucionalnim izvlaštenjima. Ponegdje u tim troškovima, radi vlastitog interesa, participira i sam Grad. Bilo bi razumljivo da u konkretnom slučaju više sile i poneki oblik financijske solidarnosti Države i Grada dođe do izražaja. Doživljeni potres možemo promatrati i kao prigodu za svojevrsnu zagrebačku prostornu katarzu, za preispitivanje kvalitete dosadašnjeg odnosa Zagreba prema sebi samome i onome kako se vidi u budućnosti. Zato „Strateški projekt obnove“ protresene metropole pruža šansu i za temeljitije sagledavanje vlastitih prostornih i ekonomskih potencijala, kao i obveza koje mu metropolitanska uloga nalaže. Svojim značajem Zagreb je već nadišao čak i prostor svoga županijskog okruženja, a da istodobno nije dao adekvatan odgovor na nove funkcije i kapacitete koji ga permanentno sustižu. Koliko je ova hrvatska metropola grad, a koliko i velegrad, nije pitanje broja stalnih Zagrepčana, već uloge u životu stanovnika cijele države. Premda glavni gradovi nisu nikada slika cijele države, ali jesu odraz želje kako da se predstavimo svijetu. Činjenica je da je važnost Zagreba u mnogočemu veća od približno četvrtine ukupnog stanovništva države. Marko Grčić dodatno ističe i funkciju Zagreba kao „glavne karaule EU“, imajući na umu da je cijeli prostor Republike Hrvatske njeno granično područje. Razmišlja li Zagreb i o ovome?

Rasprave o GUP-u inficirane politikom Dok se zagrebačka javnost bavi novim izmjenama i dopunama važećeg GUP-a, stvarno potrebno planiranje razvoja grada ostaje, kako bi mediji rekli, ispod radara promatrača. Rasprave o GUP-u, najvažnijem urbanističkom dokumentu grada,

toliko su inficirane politikom, da se o stručnoj utemeljenosti prijedloga ni ne stigne razgovarati. I ja mislim da hipodrom ne smije ostati na mjestu današnjeg hipodroma, ali problem zagrebačkog GUP-a nije ni u hipodromu ni u „Manhattanu“, a ni u tome gdje će „gospodična šetati peseka“, već u činjenici da ni jedan GUP ne može biti dobar ako se ne oslanja na prethodno usvojeni plan razvoja cjelovitog prostora grada. GUP-ovi su regulacijski planovi, oni su samo transfer misli o strateškim odlukama prostorne razvojne politike prema detaljnijim urbanističkim planovima i projektima. Generalni urbanistički planovi, kao i prostorni planovi za manje upravne jedinice, fiksiraju načela uređenja onoga što je razvojnim planovima definirano potrebnim. Prostorno planiranje nije samo boljka Zagreba, već cijele Hrvatske. Ne tako davno izrađena Strategija prostornog razvoja Hrvatske je dokument za koji ne znam da je ičemu poslužio, osim formi da ga imamo. Strategije trebaju dati odgovore na pitanja kako ostvariti cilj, a ne nabrajati ciljeve. I to bez obrazloženja jesu li ti ciljevi opravdani i realni. I Split je, navodno kao zakonsku obvezu u cilju obrazloženja opravdanosti traženja sredstava u kasi EU, izradio „Strategiju razvoja urbane aglomeracije Splita“. A u njoj, zbog ograničenja istog tog zakona, nema spomena o otocima koji o Splitu gotovo u svemu ovise, a Split o njima u mnogočemu. I sve bez javne rasprave, premda je pitanje koliko je javnost školovana da joj bude stalo da bilo o čemu raspravlja. Mišljenje javnosti uobičajeno izražavaju mediji, točno ili netočno pitanje je osobnog osjećaja svakog od nas kao pojedinca. No neke planove moramo kao društvo imati, kao što ih ima i svatko za se. Na primjer, o kapacitetima stambenog prostora. Bilo bi zanimljivo znati na koliko adresa je HEP doveo priključak struje i kakav je odnos broja mjerila potrošnje i broja u Zagrebu prijavljenih obitelji sa stalnim stanovanjem; ili broja stanovnika. Zna li itko

koliko i kakvog novog stambenog prostora treba Zagrebu? Temelji li se ta određena brojka na prirodnom ili mehaničkom smanjenju broja stanovnika Hrvatske, ili pak samog Zagreba, ili možda na novim funkcijama glavnog grada države koje rađaju određene nove potrebe, pa tako i za novim stanovima? Ili GUP-om rješavamo samo ono što nam tržište trenutno traži, a to znači da se ne razvijamo planski već stihijski. Na tržištu se traži, ali i nudi, što znači da ga se može i usmjeravati. Plan je potreban zato da znamo svoja prostorna ograničenja i ekonomska usmjerenja, vlastite limite, pa da odlučimo što i koliko od toga hoćemo i kad hoćemo. Života će biti i nakon nas. Arhitekti kao urbanisti nisu u stanju dati na to odgovor, jer za to nisu ni školovani, ali moraju sudjelovati u multidisciplinarnoj analizi kao pripremi za političke odluke.

Grad mora „doploviti“ do Save Kao planer ja bih u okviru nekakvog „Strateškog plana prostornog i ekonomskog razvoja Zagreba“ na prvom mjestu htio doći do odgovora na pitanje o odnosu grada prema rijeci Savi, kao velikom gradskom prostornom i gospodarskom resursu. Zagreb je, doduše, ne samo došao do Save, već je kao Novi Zagreb prešao i na njenu južnu obalu. No nije je integrirao u šire tkivo grada. Šteta je imati rijeku, a ne znati što s njom, biti na moru, a ne biti orijentiran na njega. Makar i samo pogledom na vodeni fenomen. Grič i Kaptol su usidrili centar grada toliko daleko od Save da Zagreb neće nikada biti grad na rijeci. Poput Praga, Budimpešte, Pariza, Londona, Rima…., kojima rijeka čini okosnicu grada. No može biti poput Beča, premda ni on ne živi na lijepom plavom Dunavu. Takvu percepciju o Beču nametnuli su nam Straussi. Beč ne živi na Dunavu, ali živi i s njim, premda mu prostor unutar Ringa dotiče samo Donaukanal. Međutim Beč je aktivirao cijeli raspoloživi prostor na putu do rijeke, kako bi ostvario sadržaje za koje u široj povijesnoj jezgri više nema mjesta: ili su obilježjima tog prostora nadahnuti. Zato prostore uz Savu, pa i nju samu, treba sadržajno osmisliti i time integrirati u postojeću urbanu strukturu Zagreba povezivanjem ugođajno vrijednim ambijentima. Današnja veza dviju obala rijeke ostvaruje se mostovima karaktera infrastrukture, a ne urbanih magistrala. Da bi Zagreb živio i sa Savom najprije se mora protegnuti do njene sjeverne strane kvalitetnom urbanom strukturom, a onda zakoračiti na drugu stranu mostovima naravi pješačkih ulica. A možda atraktivnost južne strane dovede do obrnutog redoslijeda. „Strateški plan prostornog i ekonomskog razvoja Zagreba“ trebao bi razmišljati i o odnosu prostora obronaka Medvednice prema široj povijesnoj jezgri Zagreba, jer se čini da se u njemu krije stanovita prostorna ugroza za nju. No ne bih zanemario ni bolju prometnu povezanost istočnog i zapadnog dijela grada. Sve ostalo bila bi zadaća urbanističkih planova, počevši s GUP-om. Zato na pitanje „obnova ili iskorak?“, moj odgovor je: „obnova i iskorak!“ Čim prije!