ODLUČNIJI ODGOVOR NA DEMOGRAFSKE IZAZOVE Izlaz je u povećanju produktivnosti

ODLUČNIJI ODGOVOR NA DEMOGRAFSKE IZAZOVE

Izlaz je u povećanju produktivnosti

Konzultantska kuća Kinsey Global Institute u jednoj od najnovijih analiza ukazuje da je demografija globalna sudbina, posebno u razvijenim industrijskim zemljama. Posljedica tih nepovoljnih kretanja jest logično globalno usporavanje budućeg rasta. Izlaz makroekonomski eksperti vide u globalnom povećanju produktivnosti. Mnogi primjeri, među kojima je i Hrvatska, pokazuju da u mjerenju stupnja dstignute produktivnost vrlo često zapostavljamo društvenu produktivnost. Bez koordinacije produktivnosti vrlo je teško, gotovo nemoguće, očekivati sigurniju budućnost.

Piše: Ante Gavranović

Država smo s najnižom stopom radno aktivnog stanovništva. U pravnim subjektima radi ispod 1,5 milijuna stanovnika od otprilike 3,77 milijuna potencijalno radno sposobnog stanovništva. Drugim riječima, više od polovine potencijalno radno sposobnog stanovništva privremeno je ili trajno izvan tokova zapošljavanja. To je vjerojatno najbolnija točka ukupne ekonomske politike, gdje kreatori nisu znali (ili nisu htjeli) stvoriti preduvjete da se taj strukturni problem razriješi. Hrvatska je, iza Irske, zemlja je s relativno najviše iseljenika u 20. stoljeću. Odlazi „cvijet mladosti“, najčešće obrazovani kadrovi u najboljim godinama. U Hrvatskoj je također zabilježen najsporiji rast broja stanovnika od svih europskih zemalja te je prva europska zemlja u kojoj je već 1968. stopa fertiliteta pala ispod 2,1 i – nikada više nije porasla. Istodobno, ukupno stanovništvo u prosjeku stari. Prema međunarodnoj klasifikaciji starim se stanovništvom smatra ono kod kojeg je udio

osoba starijih od 65 godina veći od 7 posto. Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj taj je udio iznad 20 posto. Taj se trend nastavlja i u 2021. i 2022. Godinama se upozorava na neravnotežu u demografskom nepovoljnom utjecaju na ekonomska kretanja, ali se ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju buduće radne snage“.

Demografski kolaps prijeti održivosti razvoja

Veliku opasnost za održivi razvoj u hrvatskom društvu krije u sebi demografski kolaps, koji prijeti urušavanju gospodarskog, a – vezano na to – zdravstvenog i mirovinskog sustava. Naglašeni proces starenja stanovništva, nerazmjer smrtnosti i rađanja, sve manji broj radno sposobnog stanovništva, a time i sve manje noovih radnih mjesta, ugrožavaju temelje na kojima počiva održivost ukupnog društvenoekonomskog sustava. Loši demografski trendovi pokazuju da se u Hrvatskoj nije vodila dobra demografska politika. Broj se stanovnika smanjuje i postaju sve stariji, a nezaposlenost mladih raste. Za preokretanje tih trendova treba promijeniti demografsku politiku kako bi se izbjegli negativni efekti demografske tranzicije u politiku koja će znatnije stimulirati natalitet. Bez stimuliranja nataliteta neće se moći dugoročno osigurati važan proizvodni faktor – rad. Da bi se osigurao porast rada za 20-ak godina potrebno je već sada početi s demografskim rastom. A s obzirom na društvenu i ekonomsku klimu to neće doći spontano, već se treba osigurati ekonomskom politikom. Ako se iz temelja ne izmijeni odnos prema poremećenim demografskim (ne)prilikama nećemo imati potomaka, ali ni budućnosti.

Neravnoteža između broja rođenih i umrlih

Hrvatska je u mnogo čemu vrlo zanimljiva i posebna zemlja. Recimo, broj stanovnika u svijetu stalno, čak rapidno raste; u Hrvatskoj se smanjuje. Nedavno je proglašen 7-milijarditi stanovnik planeta Zemlja, s naznakom da će do 2050. taj broj porasti na 9 milijardi. U Hrvatskoj je nedavni popis ponovno ukazao na veliku boljku i opasnost hrvatskog naroda – broj stanovnika stalno se smanjuje. Prema stručnim prognozama, 2050. bit će nas samo 3,5 milijuna. Od 2011. do 2021 godine, broj stanovnika smanjio se za više od deset posto u 12 županija, broj kućanstava smanjio se za više od deset posto u pet županija, dok se broj stambenih jedinica povećao za više od deset posto u četiri županije Taj svojevrsni paradoks govori o teškom povijesnom nasljeđu, u kojem je Hrvatska gubila, trajno ili u najboljim godinama života, svoje najpotencijalnije kadrove, zahvaljujući prije svega ratu i ratnim posljedicama, ali – još bolnije – trajnom iseljavanju. Ranije su to bili uglavnom neobrazovani i nekvalificirani kadrovi; danas se iseljavaju upravo obrazovani ljudi.

Treći, svakako najbolniji i dugoročno s nesagledivim posljedicama, problem demografskog kolapsa odnosi se na trajnu neravnotežu između novorođenih stanovnika i smrtnosti. Upravo starenje stanovništva ima nepovoljne posljedice i šire implikacije na porast i smanjivanje broja stanovnika u radnoj dobi te na stupanj aktivnog stanovništva. Broj novorođene djece u posljednjih dvadeset godina stalno je manji od a umrlih osoba. Analize pokazuju kako je demografski deficit vjerojatno naš najvažniji, najteži i najdalekosežniji strukturni problem. U razdoblju od 2011. do 2020. godine prirodni prirast, odnosno razlika između rođenih i umrlih, je 141.707 stanovnika u korist umrlih. Pridodamo li tome privremene podatke za 2021. godinu koje Zavod do sada objavio, prirodni prirast je još nepovoljniji. Umro je 164.641 stanovnik više nego što ih se rodilo. A prema objavljenim podacima DZS-a o vanjskim migracijama stanovništva RH, migracijski saldo u razdoblju od 2011. do 2020. iznosi minus od 111.922 stanovnika.

Nužna jasna populacijska politika

Vodeći hrvatski demografi već godinama upozoravaju na važnost definiranja nacionalne populacijske politike smatrajući je prvorazrednim političkim i gospodarskim pitanjem. Ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj opasno se smanjuje i nastavi li se ovakav trend sredinom 21. stoljeća imat ćemo samo 3,5 milijuna stanovnika, a krajem ovog stoljeća, prema procjenama stručnjaka, tek oko 1,3 milijuna stanovnika. Demografski potencijali sve su veći ograničavajući čimbenik razvoja. Za takav razvoj nemamo demografskih potencijala. Hrvatska je danas država s najnižom stopom radno aktivnog stanovništva u Europi.. Ujedno, sve je izraženiji manjak kvalificirane i stručne radne snage koja je godinama bila čvrsta okosnica hrvatskog gospodarstva.

Sve malobrojniji, sve starije stanovništvo

Opada nam populacija u dobi od 25 do 30 godina čak za 30 posto, ali istodobno, znatno raste broj starijih od 59 godina koji se smatraju nisko aktivno ili potpuno radno neaktivnim dijelom stanovništva. Ovo pitanje se zaoštrava jer se u nas ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju“ buduće radne snage. To, uostalom, potvrđuju i najnovije analize mirovinskog sustava gdje je prosjek umirovljenika ispod 60 godina uz drastično nepovoljan odnos aktivnog stanovništva i umirovljenika, koji iznosi 1:1,20, jedan je od najnepovoljnijih u svijetu. Nažalost, taj se trend i dalje pogoršava.

Struktura nezaposlenih odražava sve slabosti našeg obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proizvodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potrebni potencijal radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se u Hrvatskoj uništavalo kult rada, razvijajući do besmisla tezu kako se u nas ne isplati ništa proizvoditi, a da je naša „svjetla budućnost“ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilato plaćamo. Očigledno je da nam nedostaju visokostručni kadrovi u elektrotehnici i računarstvu, pa i strojarstvu. Nedostaju kvalificirani građevinski radnici, tesari , zidari, elektrozavarivači, ali sve više i strojobravari, tokari. Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka, koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih je nemoguć kvalitetan proizvod, ali i ukupan razvoj. Analiza strukture radne snage koja se nudi preko Zavoda za zapošljavanje pokazuje da više od 80.000 ljudi nije osposobljeno za bilo kakve osim pomoćne poslove, a najbrojnija skupina nezaposlenih vrlo teško pronalazi posao, osobito u uvjetima kad industrija i obrtništvo smanjuju svoje prihvatne kapacitete. Razlog ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage leži u činjenici da su dugoročniji razvoj privrede i smjerovi njenih kretanja u nas totalne nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska struktura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućih kadrova potrebna ako se razvijamo u pravcu tradicionalnih ili u pravcu visokih tehnologija. No, u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža. Nema ozbiljnog novog zapošljavanja bez nove proizvodnje, koja može apsorbirati dio raspoložive nove radne snage. Konačno, u prerađivačkoj industriji Hrvatske bilo je 1990. godine 562.000 zaposlenih; danas ih je jedva nešto iznad 200.000.. Groteskno je u tome što privreda treba te radnike, ali oni nemaju gdje raditi, jer smo uništili industriju, posebno prerađivačke kapacitete. Jasno, ta neravnoteža pokazuje da su u tim uvjetima znatno teži, složeniji i urgentniji problemi sve izrazitije oskudice radno sposobnog stanovništva, adekvatno kvalificirane radne snage i razumnog ukupnoga privrednog razvoja. Hrvatska nema jasnu razvojnu, posebno industrijsku politiku. Uvijek iznova s velikom nelagodom ponavljamo da smo tijekom proteklih dvadeset godina izgubili snažne poluge industrijskog razvitka i osjetno smanjili udio industrije u stvaranju BDP-a. Najtragičnije je da smo od 1990. do danas u prerađivačkoj industriji izgubili više radnih mjesta nego što ih sada imamo u tom dijelu proizvodnje. Perjanice hrvatske izvozne industrije ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati. Jednostavnije rečeno, Hrvatska ne zna kamo ide! Najbolji, a zapravo jedini, realni model razvitka jest ukupno osnažena izvozna orijentacija koja potiče stalan rast, novo proizvodno zapošljavanje i uravnoteženje trgovinske bilance. Na to nas pojačano prisiljava sve nepovoljnija slika inozaduženja. Nažalost, klatno sve naglašenije ide na negativnu stranu. U tom se

očekivanju krije krupna zabluda naše dugogodišnje ekonomske politike. Izlazak iz krize, kako rekosmo, pretpostavlja visoke stope rasta uz novu industrijalizaciju i novo zapošljavanje. Jedno i drugo godinama izostaje.

Zašto nas izbjegavaju (strani) ulagači?

Zašto Hrvatska nema više inozemnih ulaganja i uopće kako strani investitori gledaju na gospodarska i druga kretanja? „Bijela knjiga“ stranih ulagača na određeni način je barometer toga raspoloženja, u posljednjem se izdanju bavila i fokusirala na jasan cilj i manji broj konkretnih mjera koje se mogu provesti odmah kako bi se gospodarski rast ubrzao. Polazna ideja je da kriza povezana s pandemijom COVID-19 dodatno naglašava zahtjev za promjenama. Izlazak iz krize u velikoj će mjeri ovisiti o buđenju gospodarske i društvene dinamike na koju će vlada zbog smanjenja fiskalnog kapaciteta, unatoč dodatnim EU sredstvima, sve manje moći utjecati. Pritom je naglasak na konstataciji da Hrvatska nema ni mogućnosti ni želje biti troškovno atraktivna kao „jeftina“ poslovna lokacija koja se oslanja na niske troškove rada, pa se postavlja pitanje koji su ostali realni sadržaji pojma konkurentnost pored smanjenja poreznih i parafiskalnih nameta i reforme sustava državnih poduzeća. Transformacija složenosti gospodarstva sadrži kao vrlo ključnu stavku troškovnu efikasnost na koju se nadograđuje institucionalna efikasnost, do treće faze u kojoj se na prva dva procesa nadovezuju kreativnost, inovativnost, nove tehnologije i ulaganja u istraživanja i razvoj. Prethodne faze – troškovna i institucionalna – nužni su uvjeti kasnijih razvojnih faza. Međutim, jasno je da je postizanje ambicioznih razvojnih ciljeva povezano s brzinom odlučivanja, ulaganja i odvijanja poslovnih procesa. Brzina se u širem smislu može povezati s konceptom lakoće poslovanja. Hrvatska je (v.Doing business) bolja samo od Bugarske, uz bok Mađarske i Rumunjske, te zaostaje za ostalim tranzicijskim državama. Rezultat, nažalost, jasno pokazuje da Hrvatska nije konkurentna zemlja za poslovanje i to treba hitno promijeniti.

Ciljevi i preporuke

Glavna poruka Bijele knjige 2020. glasi: ako Hrvatska želi ubrzati razvoj, zaustaviti iseljavanje, stimulirati povratak i privući ljude koji idejama, kapitalom i osobnom produktivnošću mogu doprinijeti razvoju zemlje, onda konkurentnost nema alternativu. A konkurentnost je, prije svega, kreativnost, brzina. Ubrzanje poslovnog života zemlje treba postati glavna mjera povećanja konkurentnosti. Hrvatska ne može biti poslovna destinacija koja privlači ulaganja niskim troškovima poput jeftinoga rada. Osim općim ubrzanjem procesa i postupaka, troškovni položaj naspram drugih država treba poboljšati poreznom reformom koja

će imati za cilj uspostavu međunarodne porezne konkurentnosti. Stoga se preporuke za ostvarenje cilja – povećana konkurentnost kroz učinkovitiju produktivnost – mogu svesti na nekoliko najvažnijih: • Poboljšanje međunarodne porezne konkurentnosti • Ubrzanje administrativnih i sudskih postupaka • Jačanje vladavine prava • Ubrzanje javne nabave i borba protiv korupcije • Reforma javne administracije Pri razmatranju možemo li postavljene ciljeve u pogledu konkurentnosti uopće postići (I to relativno brzo), sa žaljenjem moramo zaključiti da strepimo nad odgovorom na pitanje. Može li se u Hrvatskoj ostvariti ambiciozan cilj ubrzanja rasta kroz modernizaciju gospodarske strukture i okretanje istraživanju, razvoju, inovacijama i industrijama više dodane vrijednosti?. Dosadašnje iskustvo upućuje na niječan odgovor. Nužni uvjeti za prijelaz u fazu kreacije i gospodarske dinamike još nisu zadovoljeni zbog slabog institucionalnog okvira. Duboka promjena ipak zahtijeva nešto više – promjenu društvene paradigme. To se odnosi na način funkcioniranja javnog sektora u najširem smislu, što uključuje i politički sustav. Poučak je jednostavan: nije dovoljno mjeriti samo učinke produktivnosti na pojedinim područjima, jer od toga nema velike koristi. Ako sve to ne možemo ukomponirati u jedinstvenu društvenu odgovornost za ukupan učinak na širokom području djelovanja, pojedinačni napori i nastojanja padaju u vodu.

Kako dostići granicu produktivnost?

Kroz povijest su gospodarski rast poticala dva čimbenika: sve veći broj radnika i njihova rastuća produktivnost. Iz perspektive sadašnjih nepovoljnih demografskih kretanja tu dolazi do narušavanja međuodnosa. Sve je jasnije kako nepovoljna demografska kretanja smanjuju broj radno sposobnih ljudi (povećava broj ljudi( 65+), pa u mnogim razvijenim zemljama dolazi do nedostatka potrebne radna snage, posebno kvalificirane. Ako je demografija sudbina, globalni rast ide prema usporavanju. Povijest, međutim, sugerira da bi produktivnost mogla priskočiti u pomoć. Ujedinjeni narodi predviđaju prosječni godišnji rast broja zaposlenih od samo 0,03 posto u sljedećih 50 godina, u usporedbi sa 1,8 posto u posljednjih 50 godina. Stope rasta moraju stoga proizaći iz povećanja produktivnosti rada. Možemo li, čak i hipotetički, zamisliti što bi se dogodilo kada bi prosječne stope rasta produktivnosti pojedinih zemalja tijekom posljednjih pola stoljeća ostale nepromijenjene? U razmatranju scenarija koji su mogući i predvidljivi stručnjaci se oslanjaju na desetke studija o zemlji i industriji kako bi istakli dvije široke kategorije pitanja koja će pobliže odgovoriti na perspektivu koja nas očekuje u godinama koje su pred nama. Prvi je sposobnost pojedinih zemalja da sustignu razinu

produktivnosti najvećeg svjetskog proizvođača, ili ono što bi se moglo nazvati granicom produktivnosti rada. Drugi je potencijal da se ta granica dalje pomakne kroz napredak u upravljanju, alatima, tehnologiji i organizaciji funkcija i zadataka. Ogromne prilike za rast dolazile bi od sustizanja granice produktivnosti rada. Kad bi svaka zemlja imala učinak na toj razini, globalni BDP bi narastao gotovo tri i pol puta od sadašnje veličine. Trenutno, međutim, mnoge zemlje znatno zaostaju, posebno na tržištima u nastajanju. Gledajući naprijed, koje zemlje i sektori bi mogli imati sličan potencijal? Je li moguće identificirati vodeće pokazatelje stvarnih prilika za rast, posebno tamo gdje je velika razlika između trenutne izvedbe i globalnog mjerila? Mogućnosti se ističu na tri razine: među gospodarstvima, unutar gospodarstava i unutar industrija: Opadanje prepreka trgovini i izravnim stranim ulaganjima. Studije slučaja MGI pokazuju da zemlje i sektori mogu brzo povećati produktivnost kada padaju međunarodne prepreke trgovini i izravna strana ulaganja. U 1990-ima, uklanjanje ovih prepreka dovelo je do brzog rasta u različitim područjima poput automobilskih sektora, europske industrije teretnog prometa i poljoprivrede. Regulatorne promjene koje povećavaju konkurenciju i pritisak na performanse. Ove vrste reformi, koje se događaju unutar, a ne među gospodarstvima, posebno su važne u lokalnim uslugama. Sektori s velikim potencijalom za nadolazeća poboljšanja produktivnosti uključuju maloprodaju. Liberalizacija okruženja za europske pružatelje profesionalnih usluga – od arhitekata do javnih bilježnika - također ima snažan potencijal s obzirom na restriktivne zakone koji ih trenutno ograničavaju. Gotovo sve industrije ako se uklone zaštite male proizvodnje, što bi omogućilo ekonomiju razmjera. Javne usluge, čija bi učinkovitost i kvaliteta mogle dramatično porasti kroz nove poticaje i upravljačke prakse, još su jedna vrlo velika prilika širom svijeta.

U kojoj mjeri će svijet prihvatiti ove nove izazove? Jasno je da nepovoljna demografska kretanja ne ostavljau mnogo prostora.za neka druga rješenja. Produktivnost u cjelini, a time i ukupna društvena produktivvnost postaju ključni faktori budućnosti.

Bez proizvodnih investicija nema rješenja

Previše je upitnika u našoj privrednoj svakodnevici. Upitno je hoće li se ostvariti program reformi i investicija koji je najavila Vlada; upitna je dinamika ostvarenja; upitno je u kojoj će se mjeri strani i domaći kapital usmjeravati na te investicije. Međutim, zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla bitnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. Isto tako, bez ulaska u reforme nema očekivanog napretka. Svi realni ekonomski analitičari slažu se u ocjeni da bez jačanja industrijske proizvodnje nema realnih mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta ni povećanog prostora za intenzivniju orijentaciju prema izvozu. Bez novih radnih mjesta i većeg zapošljavanja, napose mladih, nema ni većih uplata za mirovinski i zdravstveni, pa ni školski sustav, a svaki daljnji pomak u nepovoljnom pravcu ozbiljno ugrožava sve te sustave na kojima i počiva socijalna država. Investicije su pritom najvažnija karika, pa treba učiniti ozbiljne dodatne napore da se privuku strana ulaganja u domaću proizvodnju. Isto tako, nastojanja su usmjerena na jačanje modela privatno-javnog partnerstva. Osim ovih problema nepoznat je i način sučeljavanja s dugoročnim rizicima poput nepovoljnih demografskih trendova. Sve je nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika. Hrvatska jednostavno nema dovoljno aktivnog stanovništva da bi mogla promijeniti te odnose.

Potrebni odlučnost i odgovornost

Činjenica je da svi ti elementi neizvjesnosti bitno utječu na provođenje ozbiljnih reformi i potrebnih rezova u cijelom društvu, što će se nepovoljno odraziti i na ukupna gospodarska kretanja. Očito je da Vlada mora preuzeti više odgovornosti i s većom odlučnošću, bez stranačkih kalkulacija, ući u bitku za provođenje reformi koje bi ubrzale gospodarski rast, otvorile nova radna mjesta, stvorile mogućnost povećanog izvoza te – udahnule određenu realnu dozu optimizma u našu svakodnevicu. Upravo je pomanjkanje realnog optimizma trenutno najveća boljka cijeloga društva. Najveći problem je u tome što realni sektor nije u posljednjim desetljećima restrukturiran, pa razina njegove konkurentnosti i učinkovitosti ostaje niskom. Teško je očekivati da će se u 2022. slika bitno mijenjati. Pogledamo li kako realizacije takvih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. Praksa očigledno

pokazuje da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije. Kako bez jasne strategije odrediti pravce te obnove? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta.

Rast i razvoj bez alternative

Proizvodnja i izvoz su dvije glavne postavke na kojima se zasniva naša ukupna gospodarska budućnost. Udio prerađivačke industrije u BDP-u u nas, međutim, stalno se smanjuje. Kako u tim uvjetima mijenjati praksu? U složenoj i problemima bremenitoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj gospodarstva. Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Imamo dobre logističke i geografske pretpostavke kao investicijska destinacija, ali Vlada mora stvarati atraktivno poslovno okruženje, poduzetničku klimu i potrebnu infrastrukturu. Ključnom ostaje poruka kako su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada (realni) optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku jako potreban. Kako ostvariti ambiciozne ciljeve? Uspjeh ili neuspjeh Vlade upravo na tom planu može biti odlučan za oporavak gospodarstva. Ovako smo sučeljeni s godinom strepnje, ali i pritajene nade da će gospodarski trendovi krenuti ipak drugim pravcem. Ma koliko stanje bilo nepovoljno, Hrvatska nema širokog izbora: moramo se prihvatiti nove proizvodnje, revitalizirati industriju, stvoriti manevarski prostor za visoke stope ekonomskog rasta, a time odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo osjetiti blagodati ukupne gospodarske i razvojne politike. To znači da stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici teba postaviti naglavce. Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu,što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom,kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, smanjivanju raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo. Nažalost, ni najnovija gospodarska kretanja ne pokazuju da se logika pogrešnog modela ekonomske politike imalo mijenja.