ENERGETSKA STRATEGIJA U NOVOM LABIRINTU Pogubna ovisnost o nepouzdanom dobavljaču

U fokusu

ENERGETSKA STRATEGIJA U NOVOM LABIRINTU Pogubna ovisnost o nepouzdanom dobavljaču

Najnovija ruska agresija na Ukrajinu učinila je krajnju neizvjesnu energetsku sadašnjost, budućnost Europe i Hrvatske, što ukazuje na koban propust i propuštanje strategije političkih i stručnih ekipa.

Piše: dr. sc. Žarko Primorac1

Nakon što je nešto popustila tenzija oko pandemije C-19 virusa, našu svakidašnjicu opterećuje pošast ruske agresije na Ukrajinu. Malo tko je u Europi, ali i znatno šire, spokojan živeći u vremenima kojasu opterećena strahovima od upotrebe oružja za masovno uništavanje. Sadašnja ukrajinska nesreća podsjeća narode s naših prostora na devedesete godine, kada su prolazili kroz slične kalvarije i čije posljedice osjećaju još i danas.

1 Autor je ekonomski analitičar i stručnjak za energetiku.

U sjeni rata nekako je potisnuto u drugi plan pitanje o kojima će ovisiti ukupna konfiguracija međunarodnih odnosa. To pitanje je energetska budućnost Europe, kako neposredna, tako i dugoročna. U medijima se dosta piše o energetskim strategijama i politikama koje nameće ukrajinski rat i njegove posljedice.Ipak, imajući u vidu da je pitanje energije – ruske nafte i plina -jednako važno za samu agresorsku Rusiju, kao i za Europsku uniju i ostale europske zemlje, još uvijek sene sagledavaju prave dimenzije ovog fenomena. Ruska nafta i plin još teku ukrajinskim cjevovodima, dolari i euri se „slažu“ na računima Gazprombanke /prema nekim procjenama oko 850 milijuna dolara dnevno/, još nema zatvaranja ventila, osim nekim zemljama radi „opomene“ /Bugarska i Poljska/. Uz to, približavaju se ljetni dani, manja je potrošnja energije, nema nestašica goriva na benzinskim stanicama, u elektranama, tvornicama i širokoj potrošnji, pa se ljudi nadaju da će sve dobro svršiti. Nitko još nema odgovora na pitanje kako će se završiti ovaj rat jer njegov glavni protagonist ne posustaje s razornim akcijama. Sve će se promijeniti, a posebno svijet energije koja predstavlja „krv civilizacije“, njezini izvori, dobavni pravci, cijene, tehnologije, državne strategije i politike.

Zanemarena nova dimenzija

Za definiranje adekvatnih energetskih strategija europskih zemalja bilo je prilika i potrebe i prije nego je ruski „medvjed“ pokazao svoju pravu narav. Posebno je trebalo trezveno procijeniti visokuzavisnost zemalja - članica Europske unije od ruskih energetskih sirovina – uglja, nafte, plina i drugih deficitarnih sirovina. Ako ne prije, a onda sigurno nakon aneksije Krima, zatvaranja ventila za protok plina kroz Ukrajinu u zimu 2009. godine, izazivanja nereda u Donbasu i agresije na te Donjeck i Lugansku 2014. godini. Preko svih tih „incidenata“ Europa, ali i čitavi zapadni svijet su, nekako, mirno prešli. Javljala su se upozorenja da treba smanjivati energetskuovisnost Europe jer se Rusija sve više pokazivala kao nepouzdan partner.Povećavajući ovisnost o energetskim izvorima iz Rusije, Europska unija je postajala „energetski“ sve više ranjiva.Njezino energetsko osamostaljivanje je kasnilo: planovi brzog prelaska na obnovljive izvore nisu se mogli brzo ostvariti, za veće oslanjanje na američki ukapljeni plin trebalo je izgraditi masivnu infrastrukturu na obje strane Atlantika, novi dobavni pravci instalacije nisu građeni, interkonekcijaizmeđu država na kontinentu je bila nedovoljna. Mnogo elemenata je utjecalo da Europa dublje razmisli o strategiji energetskog osamostaljivanja od, loših procjena da je to nepotrebno, do zablude o sigurnim i jeftinim izvorima energije iz Rusije. U svijesti političkih i energetskih europskih stratega posebno je bila zanemarena jedna nova dimenzija ruske energetske strategije. Dominirajući europskim energetskim tržištem, ruski energenti, posebno plin i nafta, postajali su „oružje“, ne samo

energetsko, nego i političko, ekonomsko, medijsko, a na kraju – danas i eksplozivno - ono koje razara i ubija ljude. Konsolidirana ruska industrija energetskih goriva u modelu državnog giganta Gazproma, koji je, u rukama Kremlja postala je efikasan instrument agresivnih strategija i politika kojima se dovode u pitanje sigurnost drugih država i naroda. Jučer Gruzija, Azerbejdžan, Sirija, danas Ukrajina, sutra možda Moldavija ili netko drugi. Sve te strategije, imale su u temeljima nadmoćnu, rusku, energetsku politiku koja je „zarobila“ i nekako podčinila veliki broj europskih zemalja.Sutra ili prekosutra, ako se ovim ratom odnosi ne promjene, iste politike mogle bi biti upotrijebljene /ako već nisu/ protiv drugih europskih zemalja, sve od najmanjih – baltičkih do najvećih Njemačke, Poljske. Dakle sviju onih, čija se ovisnost o ruskom plinui naftimjeri od tridesetak do sto postotaka ukupne domaće potrošnje.

Ciljevi „Agende 2030“ u svijetlu novih odnosa u Europi

Imajući u vidu veliki značaj Rusije za opskrbljivanje europskih zemalja strateškim energetskim sirovinama, pokušat ćemo razmotriti posljedice ruske agresije na europske energetske potrošače, naravno u mjeri u kojoj je to, u ovom momentu velike neizvjesnosti,uopće moguće. Dok rat traje, dok se ne znaju stvarne namjere agresorske strane, dok se još poneko, možda oni naivni, nadaju da će zlo uskoro prestati i da će se vratiti ono, jučerašnje, „normalno“ vrijeme. Europska energetska strategija za naredno desetljeće utvrđena je početkom 2019. godine u formi Povelje/Agende Europa 2030, koja sadrži 17 strateških ciljeva i opredjeljenja i 169 konkretnih programa. Strategija je temeljena na strateškom zaokretu u pogledu raznovrsnosti izvora, uvođenja tehnologija nisko-ugljičnih energija i povećanja učinkovitosti u potrošnji energije. Preciznijeizražena strateška opredjeljenja za naredno desetljeće temeljila su se na: – diverzifikaciji energetskih izvora, – osiguravanju energetske sigurnosti s pomoću solidarnosti i suradnje među članicama Europske unije, – povećanju energetske učinkovitosti, – dekarbonizacije gospodarstva, – povećanju ulaganja u istraživanja na područjima nisko ugljičnih i čistih energija. Na gornjim ekonomsko- političkim premisama i temeljima definirani su konkretni ciljevi koje je Europska unija treba ostvariti do 2030. godine. Neke od tih ciljeva treba posebno istaknuti jer će nove okolnosti sigurno utjecati na njihovo ostvarenje. Tako je među glavnim ciljevima Agende, bilo predviđeno: – smanjenje emisije stakleničkih plinova za 40% u odnosu na ostvarenje u 1990. godini,

– povećanje udjela obnovljive energije u potrošnji na 32%, – poboljšanje energetske učinkovitosti za 32,5%, – povećati međupovezanost energetskih sustava članica EU za 15%. Europska komisija je nakon Brexita, u drugoj polovini 2021. godine modificirala neke ranije utvrđene ciljeve na ovom sektoru. Tako je, naprimjer, znatno povećalapostotak smanjenja emisije stakleničkih plinova u odnosu na 1990. godinu, s ranije predviđenih 40% na 55%. Sve članice EU-a su bile obvezne donijeti energetske i klimatske planove za razdoblje 2021. – 2030. godine i razviti dosljedne nacionalne strategije. I Hrvatska je, u sklopu svoje obaveze kao članica Europske unije, donijela energetsku strategiju do 2030.. Realizacija EU energetske strategije „Europa 2030“ suočila se sa problemima izazvanih pandemijom Covid – 19, koja je, u mnogome, poremetila ekonomske i druge tokove u posljednje dvije godine. Katastrofalna ugroza za EU energetsku strategiju predstavljaruska agresija na Ukrajinu. Sve zemlje Europske unije, a pored njih i sve važnije svjetske sile, osim Kine i Indije i još nekih manje značajnih zemalja, reagirale su energičnim ekonomskim sankcijama prema Rusiji. Do sada je provedeno nekoliko serija ekonomskih i drugih sankcija, a upravo je predsjednica Europske komisije Ursula Van derLeyenpriopćila da se uvode šeste sankcije prema Rusiji, koje će, između ostalog, dovesti do totalnog embarga na uvoz nafte iz Rusije u narednih šest mjeseci. Možda će se napraviti neka izuzeća/ olakšanja za Mađarsku i Slovačku, koje su među najviše ovisnim zemljama o ruskim energentima. Zanimljivo je da je i Hrvatska najavila mogućnost traženja izuzeća zbog ugroženog opskrbe riječke rafinerije ruskim plinskim uljima.

Sankcije izazvale višedimenzionalne poremećaje

Njemačka je još u prvom krugu sankcija „umrtvila“ tek završeni, vrlo eksponirani NordStream 2, najveći plinovod iz Rusije, kojim je trebalo biti godišnje transportirano 55 milijardi kubika prirodnog plina za Njemačku i ostale europske zemlje. Njemačka se pridružila embargu na uvoz nafte, dok je vrlo rezervirana kada se radi o eventualnom embargu na uvoz plina, jer bi to dovelo do veoma visokog pada BDP-a te zemlje. Procjenjuje se da bi pad bio oko 6% /podaci The Economist/. Uvođenje ekonomskih sankcija Rusiji na energetske sirovine već je dovelo do velikih poremećaja na energetskom tržištu. Između ostalog, cijena prirodnog plina povećana je oko pet puta u odnosu na ranije „mirnodopske“ cijene. Doduše, treba imati u vidu da je drastičan porast cijena u potrošnji nafte i plina rezultat i špekulantskog ponašanja velikih igrača na plinskom tržištu. Očigledno, oni ne propuštaju priliku za enormne zarade, koja im se pružila radi pandemije i rata. Za sada nitko ne može pouzdano procijeniti kakve će sve posljedice na energetskom

tržištu donijeti sam rat, ali je sigurno da će promjene biti drastične i dugoročno će promijeniti dosadašnji model poslovanja ove djelatnosti. Ipak, nekoliko stvari, odnosno potrebe za promjenom dosadašnje energetske strategije Europske unije su sasvim jasne, premda se posljedice tih promjena još ne mogu procijeniti. Spomenuti ćemo samo sljedeće: – energija, posebno plin, u rukama monopolista kakva je Rusija, postala je oružje, ne samo ekonomsko, nego i političko sredstvo pritiska i ucjene svake vrste, – Europska unija je vrlo „ranjiva“ uopskrbi energetskim, pa i nekim drugim, rijetkim, sirovinama, – Rusija je nepredvidiv i nepouzdan opskrbljivač energetskim sirovinama i na nju se više ne može dugoročno računati, – Europske zemlje moraju iznaći i definirati nove dobavne pravce, – Europska unija mora ubrzati energetsku tranziciju, uključivši i razvoj upotrebe novih energetskih sirovina /vodik i dr./, – Europska strategija opskrbe energetskim sirovinama mora se oslobađati od vezanja za monopole. Svaki monopol je opasan; neki „ubija“ cijenama, a neki drugim, opasnijim sredstvima, – Cijene energetskih sirovina su visoke, a u budućnosti će biti, vjerojatno, još više. – Treba hitno graditi novu energetsku infrastrukturu /nuklearke, LNG terminale, interkonekcije između članica EU, pojačavati transportne mogućnosti u lukama i slično/. – Europska unija treba ubrzati korake prema punoj integraciji energetskog tržišta, kao i strategija i politika upravljanja ovom sektorom. Sve spomenuto vodi jednom kardinalnom zaključku: Europska unija mora izgraditi novu energetsku strategiju, daleko složeniju i sveobuhvatniju nego je što je ona predstavljena u Agendi 2030.Nova strategija mora riješiti dva kapitalna cilja, jedan kratkoročni i drugi dugoročni. Kratkoročno, mora se iznaći najmanje bolna rješenja za savladavanje energetskih teškoća, koje su vrlo izvjesne, u narednoj sezoni jesen/zima. Dugoročna strategija mora trasirati politike kako osigurati energetsko funkcioniranje Europske unije u narednom i kasnijim desetljećima. Završetak rata u Ukrajini i ukupne posljedice toga rata će imati znatnog utjecaja na nove, europske energetske strategije. Još se ne može s dovoljno pouzdanosti kako će Rusija reagirati na nove poteze Europske unije. Rusija će sigurno biti jako pogođena ovim strateškim zaokretom Europske unije i njezina reakcija može biti /ne/predvidiva. Istina, prema najavama njezinih vodećih ljudi /Medvedov/, ruska energetska strategija će se orijentirati prema azijskim tržištima, Kini ponajprije. To jeste mogući odgovor na prestanak isporuka nafte i plina u Europu, ali za realizaciju takve strategije trebaju ogromna sredstva za izgradnju infrastrukture,

mnogo vremena da se postrojenja izgrade. I još jedno: i Rusija će se čuvati da ne upadne u „škare“ jednog, velikog kupca – naprimjer Kine, jer bi onda morala vršiti veoma izraženu redukciju prodajnih cijena. S druge strane, postavlja se jedno ključno pitanje: Da li Europska unija može, pored svega ranije spomenutog, planirati ekonomsko, totalno „zaobilaženje“ Rusije, kad je u pitanju energija i druge esencijalne sirovine? Odgovor na takvo pitanje, u ovom momentu, može biti samo hipotetične naravi. Ali, doći će moment kada će se na njega morati naći dugoročan odgovor. Zato ćemo ovu temu ostaviti za analizu u Perspektivama u doglednoj budućnosti. Vratimo se Europskoj uniji i problemima koje mora savladati da prevlada narednu zimu sa što manje posljedica i izgradi novu dugoročnu energetsku strategiju na osnovama koje smo ranije spomenuli. EU neće žuriti s otkazivanjem plinskih ugovora s Rusijom, ako ne bude na to prisiljena kontra-mjerama sa druge strane (plaćanje u rubljima, otkazivanje ugovora pojedinim zemljama i sličnim mjerama pritiska i ucjena). Za opskrbu naftom EU se, izjasnila da zatvara taj kanal dobave do kraja godine. O ugljenu, koji se također uvozi u velikim količinama iz Rusije nije bilo puno vijesti, osim da neke članice Unije otkazuju i te ugovore.

Nužne promjene skladišta

Da bi savladala ovogodišnje probleme, EU treba poduzeti sve mjere da ubrzano napuni skladišta plina, bez obzira na sadašnje visoke cijene, zatim da ubrza uvoz tlačnog plina do granica fizičkih kapaciteta transporta i skladištenja. Vjerojatno će ojačati napori da oživi strategija zajedničkih nabavki za čitavu Uniju. Na taj bi se način osigurale veće količine i povoljniji financijskiuvjeti. Osiguravanje novih dobavnih pravaca za naftu je nešto lakši problem s obzirom na stanje tržišta, transportnih kapaciteta i skladištenja. U sklop ovih „vatrogasnih“ mjera će vjerojatno biti uključen i povratak termoelektranama i nuklearnim elektranama u Njemačkoj. Uz sve navedeno, forsiranje izgradnje i eksploatacije obnovljivih energetskih izvora, vode, sunca, vjetra, bioplina, vodika će biti među prioritetima. Kombinacijom spomenutih, a vjerojatno i drugih, složenijih mjera, bit će moguće savladati „energetski stres“ koji će nastupiti u jesen ove godine, naravno ako ne dođe do zaustavljanja rata u Ukrajini i smirivanja sadašnjih neprijateljstava između Rusije i europskih zemalja, odnosno Sjedinjenih država, Kanade, Australije, Japana i drugih zemalja. Bez obzira kako će biti savladani tekući problemi i „prebrođena“ naredna zima, temeljita promjena europske energetske strategije je neizbježna.

Quo vadis Hrvatska

Hrvatska je, u skladu seuropskom agendom, još početkom 2020. godine, usvojila Strategiju energetskog razvoja do 2030. s pogledom na 2050. godinu. Našu Strategiju predstavlja obimna i dobro pripremljena studija o dugoročnom razvoju energetskog sektora s mnogo analiza, podataka, prognoza. Ovako pripremljena studija je, ustvari, podloga za izradu strateškog dokumenta koji je trebao biti precizan u pogledu ciljeva i instrumenata za njihovo ostvarenje. Umjesto toga, Hrvatskaje, kao strategiju dobila obimnu studiju s različitim varijantama razvojne politike i dinamike od kojih svaka ima prednosti i manjkavosti. Nadležno ministarstvo nije , na temelju spomenute Studije, izradilo odgovarajući strateški dokument s jasnim opredjeljenjima, definiranim ciljevima i instrumentima za njihovo ostvarivanje. Ovakva praksa pripreme i usvajanja odgovarajućih razvojnih strategija u djelovanju naše vlade nije neuobičajena. Većina naših razvojnih strategija usvaja se radi formalne obveze, više služe kao „dekoracije“ na policama, nego kao upravljački razvojni dokumenti. Kakva god je naša, aktualna, dugoročna energetska strategija, ona će kao i europska, morati doživjeti znatne promjene radi novonastalih okolnosti, ponajprije radi agresije na Ukrajinu i posljedično nove situacije na europskom, energetskom tržištu. Treba dodati da su epidemija virusa Covid – 19, kao i 2 razorna potresa / Zagreb i Banija/, također doprinijeli da bismo neke ciljeve dugoročne, energetske strategije trebali redefinirati. Cjelovito gledano, bitno promijenjene okolnosti primorat će odgovarajuće institucije u Hrvatskoj da izrade i usvoje praktično, novu dugoročnu energetsku strategiju. Fokus naših energetskih ciljeva mora se usmjeriti na kratkoročnu i dugoročnu perspektivu. Kratkoročno gledano, hitno se moraju donijeti mjere koje će omogućiti da savladamo energetske izazove u razdoblju jesen – zima ove godine, a dugoročne ciljeve definirati za najmanje, narednih desetak godina.

Dugotrajni deficit

Kao što je poznato Hrvatska je deficitarna energetskim izvorima i sirovinama.Dobar dio energetskih potreba zadovoljavamo uvozom iz Rusije.Zato je pozornostnaše javnosti,u ovom momentu, ponajviše usmjerena na opskrbu plinom za narednu jesen, ali i na dugoročnu perspektivu. Olakšavajuća je okolnost da je proradio LNG terminal na Krku, može osigurati oko 2,9 milijardi kubika ukapljenog plina.Sada se pokazuje koliko je bila ispravna odluka da se LNG izgradi, premda suoko toga vođeneduge, proturječne i nepotrebne rasprave u posljednjih petnaestak godina. U sadašnjoj kriznoj situaciji LNG djeluje kao spasitelj; u javnosti vlada uvjerenje da smo se time oslobodili od sveproblematičnijeg uvoza ruskog plina. Međutim, dobar dio kapaciteta LNG terminala zakupljen je od inozemnih korisnika, većinom Mađara /oko 70%/, pa Hrvatska, praktično, osim krajnje nužde, ne može bilancirati te plinske rezerve. Naravno, može ih otkupiti, ako se sporazumije sa zakupcem, ili, u kritičnoj situaciji rekvirirati. Nadamo se da do tog scenarija neće doći. Drugo „osiguranje“ za našu situaciju je podzemno skladište plina u Okolima, koje je mnogo manjeg kapaciteta, ali je praktično ispražnjeno. Zakupci očekuju snižavanje cijena i oklijevaju s punjenjem rezervoara, ponajviše radi sada vrlo visokih cijena prirodnog plina.Vlada mora hitno intervenirati i poduzeti mjere da se skladište napuni do maksimalnog kapaciteta. Situacija sa nabavom plina je krajnje neizvjesna, a samo punjenje skladišta, u normalnim uvjetima, traje oko tri mjeseca. O ostalim mjerama za osiguranje potrebnih energenata, Hrvatska će vjerojatno usuglašavati stajališta s ostalim članicama u okvirima politike zajedničke nabave energenata. Nadamo se da ćemo koristiti podršku EU-a, ali najveći dio odgovornosti za normalnu opskrbu plinom i drugim energentima je na hrvatskoj vladi.Nismo sigurni da je ona kadrovski optimalno kapacitirana za ovako izazovna vremena i složene prilike na energetskom tržištu. Vlada bi morala poduzeti još neke mjere da osigura „mirnu“ plinsku jesen i zimu, ali i za kasnije sezone. Izvjesno je da se mora „požuriti“ puštanje u pogon Riječke rafinerije, zatim provesti ozbiljnija provjera i obnova robnih rezervi, ozbiljnije pratiti dinamika punjenja i upravljanja zalihama plina, poduzimati mjere za efikasnije upravljanje upotrebnom energije i druge.

Dugoročne potrebe

Na dugoročnom planu, naša energetska strategija, kao i europska, će se morati mijenjati u skladu sa razvojem ukrajinske krize i promjenama energetske politike Europske unije. Ne možemo ulaziti u detaljniju analizu ciljeva inovirane energetske strategije. Ipak nam se čine neki krupni zaokreti energetske politike kao neizbježni.U tom sklopu istaknuli bismo slijedeće:

– Hrvatska mora ozbiljno razmotriti mogućnosti povećanja kapaciteta Jadranskog naftovoda i njegova osposobljavanja za reverzibilni transport sirove nafte.

Originalni projekt Jadranskog naftovoda, iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je projiciran za promet 34 milijuna tona sirove nafte. U prvoj fazi, naftovod je bio osposobljen za transport 20 milijuna tona, a danas se koristi za transport od oko 7 – 8 milijuna tona sirove nafte. Originalni projekt se temeljio na procjenama da će se tim pravcem transportirati nafta, osim za hrvatske rafinerije u Rijeci i Sisku, za rafineriju u BiH, kao i za srpske, mađarske i slovačke rafinerije. Izgleda da će ta strategija, nakon rusko-ukrajinskog rata, ponovo oživjeti, pa treba poduzeti mjere za osposobljavanje naftovoda za novu, kompleksniju ulogu. – Hrvatska treba odmah početi pripremu za izgradnju novog LNG terminala. Za to ima izvanredne prirodne uvjete, a već je stekla i određena iskustva i kadrove za upravljanje tim postrojenjima. Zato je prava šansa da se izgrade novi LNG i odgovarajuće konekcije, da bi se osigurala naša opskrba, ali i znatno veće količine plina za europsko tržište. – Hrvatska treba iznaći mogućnost nastavka suradnje sa Slovenijom za izgradnju druge faze nuklearke u Krškom, kao i zajedničkih objekata za skladištenje ozračenih materijala. – Treba intenzivirati ulaganja u obnovljive izvore energije, od hidro potencijala do veće iskoristivosti sunca, vjetra, biomase i drugog. Naravno da se treba intenzivirati ulaganje u nove izvore energije. – Isto tako, potrebno je intenzivirati ulaganja u daljnja istraživanja ugljikovodika na kopnu i moru u cilju pronalaženja novih nalazišta ili bolje korištenje postojećih. – Vlada treba uspostaviti energičnije i stručnije upravljanje energetskom politikom i energetskim sektorom u cjelini. To znači, da treba mnogo ozbiljnije nego do sada, pristupiti izradi dugoročne energetske strategije. Istovremeno, je potrebno znatno unaprijediti upravljačke kapacitete u državnim organima i javnim poduzećima da bi bili dorasli vrlo ozbiljnim izazovima na energetskom tržištu u Europi i svijetu uopće. Olakšavajuća okolnost za Hrvatsku je da će, kao članica Europske unije, sudjelovati u kreiranju zajedničke politike i odlukate koristiti odgovarajuću pomoć i podršku s te strane. Ali olakšavajuće okolnosti ne smiju osloboditi nadležne organe od obveze da kreiraju, prate i provode odgovornu energetsku politiku, kako bi naša privreda i građanstvo, sa što manje štetnih posljedica, savladali ozbiljnu energetsku krizu u Europi.