ZAPOSTAVLJENE KOMPONENTE KVALITETE ŽIVOTA Standard kao strateška odrednica?

ZAPOSTAVLJENE KOMPONENTE KVALITETE ŽIVOTA

Standard kao strateška odrednica?

Piše: Ante Gavranović

Hrvatska je u mnogočemu vrlo zanimljiva i posebna zemlja. Recimo, broj stanovnika u svijetu stalno, čak rapidno raste; u Hrvatskoj se smanjuje, s naznakom stručnih prognoza i analiza da će do 2050. taj broj pasti na samo 3,5 milijuna stanovnika. U Hrvatskoj je upravo novi popis vidno ukazao ponovno na tu veliku boljku i trajnu opasnost hrvatskog naroda – broj stanovnika stalno se i neumitno smanjuje. Hrvatska je 1948. imala 3.779.858 stanovnika, da bi prema najnovijem popisu stanovništva brojila 3,888.529 stanovnika. Matematički izraženo, za 73 posljednje godine broj stanovnika se povećao samo za 108.671 stanovnika. Kad te brojke usporedimo, recimo s 1991., kada smo imali 4.784.265 stanovnika, proizlazi da smo za 30 godina izgubili čak 895.736 stanovnika .Vrsni stručnjaci objašnjavaju razloge depopulacije i odljeva stanovništva, pa ih nećemo ponavljati. Jedno je ipak jasno: zaista nam prijeti demografski kolaps i pitanje demografskog oporavka jedno je od najvažnijih strateških odrednica naše buduće ekonomske i socijalne politike. Pri tome se cijela ekonomska struka slaže da dosadašnji model gospodarstva nije adekvatan novim izazovima. Sve dosadašnje Vlade u Hrvatskoj zapostavile su dva važna područja, Jedno je pitanje produktivnosti, osobito društvene produktivnosti. Drugo je pitanje standarda.. Teško je, međutim, u zadanim okvirima postići ono što građane najviše zanima: bolji i kvalitetniji život. Običan građanin još uvijek ne vidi „sebe“ u kolopletu svih zamršenih brojki i mnogobrojnih zbivanja. Naime, gospodarska uspješnost neke zemlje se može doživljavati na dva način. Samozadovoljno, kad je uporišna točka na niskoj razini, pa je svaki uspjeh i apsolutan i relativan. Puno je, međutim, sadržajniji i prihvatljiviji put tzv. benchmarkinga, dakle uspoređivanja s drugima. Tu ozbiljno padamo na ispitu.

Privid ili opsjednutost?

Činjenica da smo tek 2019. dostigli gospodarske rezultate na razini 2008. sama po sebi dovoljno govori o ozbiljnom zaostajanju. Ostale zemlje u tranziciji ostvarile su u tom razdoblju porast BDP-a od 10 do 30 posto. Bolna je spoznaja da su Hrvatsku pretekle zemlje koje su 1990. ozbiljno zaostajale za nama. Prema podacima Instituta za međunarodna istraživanja iz Beča vrlo zorno je prikazano da Hrvatska ni u razdoblju 1990. do 2007., a niti kasnije sve do danas, svoj BDP, mjeren paritetom kupovne moći, u usporedbi s austrijskim ekvivalentom nije promijenila ni za mrvicu. Gdje je bila prije 12, ili prije 29 godina nalazi se i sada. Stagnacija mjerena tim gospodarskim parametrom pokazuje da životni standard prosječnoga Hrvata nije sustizao životni standard prosječnoga Austrijanca. A životni standard je ono što želi osjetiti prosječan građanin i on po tome mjeri našu prisutnost, ali i uspješnost činjenice da smo članica velike ekonomske zajednice. Strateški okvir za razvoj Hrvatske pokušava, istina, odgovoriti na pitanja kako djelotvorno osigurati prosperitet, ali i blagostanje svojih građana u konkurentnom tržišnom gospodarstvu u okvirima socijalne države prilagođene uvjetima 21. stoljeća. Inzistiranje na učinkovitosti i konkurentnosti, ali i na socijalnoj sigurnosti znači usredotočenje interesa na društveno uravnoteženom razvoju, u kojem će rezultate gospodarskog napretka osjećati svi slojevi stanovništva. Nitko ne spori određeni napredak i u tom pogledu, ali zapaža i apsolutno zaostajanje u usporedbi s drugima. A to je ono što nas najviše boli, jer smatramo da Hrvatska može i mora – bolje. Redovito se već godinama upozorava kako godine bez recesije opet nisu iskorištene za suštinske promjene u društvu i gospodarstvu. Brži gospodarski rast, zaustavljanje odljeva radne snage i iseljavanja moguće je postići jedino razvojem industrije. Hrvatska treba gospodarski rast od najmanje pet posto, kako bi i građani osjetili te promjene, a to mogu samo kroz povećanje standarda. Sadašnje stanje u tom pogledu nepovoljno se održava na demografske promjene, te treba stvoriti uvjete za trajno poboljšanje kvalitete života. Naši ljudi ne traže socijalnu pomoć nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto. Upravo to je velkiki ispit zrelosti, odgovornosti i sposobnosti svake Vlade, pa i sadašnje.

Ubrzana erozija mirovina

Tri su konstante stalno prisutne u našoj svakidašnjici. Jednom je to inflacija (ne službena nego stvarna) koja je uvijek viša od prosječne plaće. Druga je prosječna plaća koja uvijek brže raste od usklađivanja mirovina. Treće, najnepovoljnija, odnosi se na stalni pad postotka prosječne mirovine u prosječnoj plaći. I taj redoslijed se ne mijenja već godinama,i čini zatvoreni krug iz kojeg se ne nazire izlaz. Stoga je logičan zahtjev Sindikata i Matice umirovljenika kako je potreban ozbiljan zahvat u mirovine, jer već sada velik broj umirovljenika ne može održati najnižu razinu

dostojanstvenoga života i primjerenoga standarda. Izraziti rast inflacije, kojem se ne nazire kraj, tu obvezu samo pojačava. To se može učiniti samo korjenitim promjenama u odnosu na starije osobe u društvu i tu svaka Vlada, uključujući i sadašnju, polaže ispit odgovornosti, istinske solidarnosti i socijalne društvene tolerancije. Europska unija vodi dosta računa o suradnji socijalnih partnera unutar EU. Cilj te suradnje je jasan: aktivno sudjelovanje socijalnih partnera u procesu oblikovanja zajedničkoga tržišta. Međutim, pokazuje se da su potrebni novi poticaji, kako bi se cijeli proces suradnje ubrzao s jedne strane, ali i oblikovaou jedinstvenu, zajedničku politiku socijalne politike. S obzirom na kretanja posljednjih godina, posebno nakon snažne financijske i gospodarske krize untar EU, koja je rezultirala porastom nezaposlenosti (osobito mladih naraštaja), osiromašenjem velikog broja ljudi, udarom na srednji stalež, ubrzanim raslojavanjem društva i usporenom gospodarskim rastom, ali i demografskom nepovoljnom slikom EU javlja se potreba novih promišljanja o ulozi i mjestu socijalnog dijaloga. Europska komisija se trudi, zajedno sa socijalnim partnerima, ojačati SUDJELOVANJE I UTJECAJ poslodavaca i sindikata prema pojedinim vladama i političkim strankama unutar EU i u pojedinim zemljama upravo kroz SNAŽENJE SOCIJALNOG DIJALOGA. Razlozi za za promišljanje o novim inicijativama u socijalnom dijalogucije višestruki su i vrlo slojeviti. No, u suštini se svode na tri glavna prigovora dijela socijalnih partnera: NEUVAŽAVANJE, NERAZUMIJEVANJE i NEPOŠTIVANJE PARTNERA. S obzirom na ukupna kretanja i vrlo nejasne obrise budućih trendova došlo je vrijeme da se utvrde neka nova pravila igre. Naime, iskustva nekih europskih zemalja gdje taj socijalni dijalog funkcionira ima i rezultata. Tamo se društvenim konsenzusom utvrđuju mjere koje pridonose boljitku stanovništva, što i jest glavna funkcija toga dijaloga.

Socijalni dijalog ili monolog

Koliko mi u Hrvatskoj držimo do socijalnog dijaloga ? Bilo bi nekorektno reći da ga nema. Posljednji primjer dogovora oko povećanja osnovnice za plaće u javnim službama pokazalo je da je bilo potrebno čak 14 sjednica, a da se do kompromisnoga rješenja došlo tek kroz osobnu intervenciju Predsjednika Vlade. To ne znači da toga dijaloga nema, ali očito boluje od istih slabosti koje smo ranije naveli kao globalne: socijalni partneri se ne uvažavaju, njihovi stavovi počesto ne razumiju, a sve to u konačnici rezultira neučinkovitošću što se onda pretvara u društvene frustracije i međusobno nepovjerenje. Priča oko socijalnog dijaloga pretvara se najčešće u monolog državnih organa, a pojedine primjedbe jednostavno nisu nailazile na plodno tlo, jer birokratski aparat (koji kreira zakone) uvijek ima prevlast i njegova je posljednja. Time je osjetno

umanjena značenje GSV-a, ali i drugih institucija gdje se odvija taj društveni dijalog. Zaboravljamo da time gubimo snažan alat u uspostavljanju društvene ravnoteže u sve težim gospodarsko-socijalnim okvirima. Ako želimo da socijalni dijalog donosi rezultate koji vuku zemlju iz duboke političke, ekonomske i socijalne krize potrebno je STRATEŠKO PROMIŠLJANJE o značajnim društvenim kretanjima. U našim uvjetima jako je narušen odnos prema poduzetništvu i privatnom sektoru uopće. Prevlast ima javni sektor, država koja se previše upliće, a sputava zamah poduzetništva. U zemlji gdje više od 99 posto svih gospodarskih subjekata čine mala i srednja poduzeća to je ne samo nedopustivo, već i štetno. Uostalom, to je vidljivo po rezultatima koje postižemo. U tim okvirima je konstruktivan bipartitni dijalog (poslodavci i sindikati) i tripartitni dijalog (vlada, poslodavci i sindikati) neophodan alat za stvaranje povoljnije poslovne klime i povratka povjerenja u institucije.

Kako suzbiti siromaštvo?

Siromaštvo nije samo hrvatski problem, nego globalna pojavai. O potrebi drukčijeg odnosa prema suzbijanju i smanjivanju siromaštva u svjetskim okvirima počesto govori i veliki moralni autoritet našeg vremena, papa Franjo. Prema posljednjim raspoloživim podacima Hrvatska je,nažalost, neslavni rekorder među članicama Europske unije: ima najvišu stopu rizika od siromaštva. Konkretno to znači da se u razdoblju od 2008. do današnjih dana stopa rizika od siromaštva u RH povećala na čak oko 20 posto! Činjenica je da smo prema spomenutim pokazateljima – europski rekorderi siromaštva. Vlada i Sabor usvojili su Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Na papiru se sve doima studiozno, ambiciozno, ali i vrlo pretenciozno. Strategija sadrži prikaz postojećeg stanja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj, uzroke koji su doveli do tog stanja, te društvenu i gospodarsku projekciju kao osnovu za djelovanje. U dokumentu se također navodi, uz načelo orijentiranosti na pojedinca i njegove potrebe, koje su to najranjivije skupine društva izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Osim toga, iz Strategije se može iščitati da su „među četiri velike skupine“ u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti: djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom.

Kriza produbljava raslojavanje društva

U tim uvjertima je najvažnije pitanje kako smanjiti stopu siromaštva. Mnogi hrvatski ekonomski analitičari i sociolozi upozoravaju već godinama na nužnu sveobuhvatnu provedbu promjena kako bi se gospodarstvo postavilo na zdrave temelje, privukli

strani ulagači i smanjio broj nezaposlenih. Da bi se stopa siromaštva značajnije smanjila, potrebno je učiniti bitne promjene na makroplanu društva kao što su: ubrzati smanjivanje regionalnih razlika u stupnju razvijenosti između pojedinih regija u Hrvatskoj, poreznim i drugim mjerama smanjiti prevelike razlike u plaćama između pojedinih sektora gospodarstva, ostvariti godišnje stope rasta BDP-a između 5 i 7 posto uz povećanje stope zaposlenosti, uvesti sustav progresivnog oporezivanja koji bi se primijenjivao prema tvrtkama koje ostvaruju kroz duže razdoblje ekstraprofite. Godinama se upozorava na neravnotežu u demografskom pogledu i nepovoljnom utjecaju na ekonomska kretanja, ali se ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju buduće radne snage“. Struktura nezaposlenih odražava sve slabosti našeg obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proizvodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potrebni potencijal takvih radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se u Hrvatskoj uništavalo kult rada, razvijajući do besmisla tezu kako se u nas ne isplati ništa proizvoditi, a da je naša „svjetla budućnost“ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilato plaćamo. Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka, koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih je nemoguć kvalitetan proizvod, ali i ukupan razvoj. Razlog ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage leži u činjenici da su dugoročniji razvoj privrede i smjerovi njenih kretanja u nas totalne nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska strukura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućih kadrova potrebna ako se razvijamo u pravcu tradicionalnih ili u pravcu visokih tehnologija. No, u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža. Jedno je ipak jasno: nema ozbiljnog novog zapošljavanja bez nove proizvodnje. Jedino ona može apsorbirati dio sada raspoložive i buduće nove radne snage.