SUKOB DIVOVA

Nove knjige

Sukob divova

Adam Tooze, profesor povijesti na Sveučilištu Columbia, u Financial Timesu objavio je prikaz knjige Nicholasa Wapshotta o nadmetanju Paula Samuelsona i Miltona Friedmana o slobodnom tržištu. Izdavač WW Norton.

Kada biste morali imenovati dvojicu najutjecajnijih ekonomista tijekom nekoliko desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata jamačno ne biste pogriješili, ako biste se opredijelili za Paula Samuelssona i Miltona Friedmana. Uostalom tako drži Nicholas Wapshott u knjizi Samuelson Friedman: Bitka o slobodnom tržištu. Biografije su im imale sličnosti, obojica su rođeni u židovskim obiteljima koje su se doselile u SAD iz istočne Europe. Obojica su pohađala Sveučilište Chicago 1930-ih. Samuelson se afirmirao na MIT-u postavši autor dominantnoga udžbenika i tvorac vjerojatno najvažnije u svijetu katedre za ekonomiju. Tko je studirao ekonomiju u razdoblju između 1950-ih i 1980-ih velika je vjerojatnost da je bio pod utjecajem Samuelsona i njegovih snažnih, zanimljivih sinteza Kynesove makroekonomike i na tržištu utemeljenom mikroekonomikom. Friedman je svoje sjedište formirao u Chicagu, odakle je emitirao kampanje za ekonomiku slobodnoga tržišta. Kao što sugerira Wapshott, argumenti dvojice ekonomista o opsegu vladinih intervencija i o kontroli inflacije dosižu i do naših dana.

Prijatelji i protivnici

Dvojica čuvenih ekonomista cijeloga su života bili prijatelji i protivnici. Samuelson je bio figura establišmenta, a Friedman, barem do 1970-ih, nekonformistička ličnost, tj. slobodni strijelac. Friedman je rano odmjerio svoj teren, zalažući se za

plivajuće devizne tečajeve, umjesto za fiksni sustav Bretton Woodsa. Friedman je sa svojom suradnicom Annom Schwartz oživio napuštenu teoriju kvantitete u publikaciji Monetarna povijest Sjedinjenih Država 1867.-1960. Suprotno Keynesijancima, koji su se usredotočivali na investicijske uspone i padove, Friedman i Schwartzova su u središte ekonomske povijesti stavljali novac. Nakon 1929. Federalna rezerva (središnja banka) dopustila je poplavu bankovnih kriza i slom ponude, što je prouzročilo Veliku depresiju. To je moglo naličiti na recept za aktivizam Središnje banke. U krizi je tako i bilo. Ali štos je bio u tomu da se izbjegne ciklus procvata i sloma ponudom novca na stabilan i predvidiv način. Centralni bankari ne bi smjeli biti super-heroji, nego skromna posluga monetarnoga stroja. Za Samuelsona je teorija kvantitete u najboljem slučaju bila sirova simplifikacija. Suviše simplificirana bila su i ekonomska stajališta Johna F. Kennedya. Samuelson je 1961. odbio funkciju u administraciji Demokrata. Nije mu trebalo biti u „zapadnom krilu“ Bijele kuće, njegov ekonomski brand bio je posvuda.

Autorova nedorečenost

Suprotno tomu, Friedman je najprije igrao na kartu okorjelog desničara Barryja Goldwatera, a zatim Richarda Nixona. Opskrbio je savjetom krvlju omašćenog čileanskog diktatora Pinocheta i usprotovio se sankcijama protiv bjelačke kontrole u Rodeziji nakon jednostranog proglašenja neovisnosti. Kada je 1976. dobio Nobelovu nagradu na proslavi su u Stockholmu protestirali su nezadovoljnici. Nažalost, umjesto da iskoristi bogatu povijesnu literaturu za prikaz nastanka nove desnice i uspon neoliberalizma, Wapshott ograničava svoju priču na prijateljski dvoboj između Samuelsona i Friedmana na stranicama magazina Newsweek, gdje su imali protivničke kolumne. Svi znamo kako je ta bitka završila, ili mislimo da znamo. Ali kao što autor jasno uočava, Friedmanova pobjeda bila je neuvjerljiva. Iako je povećanje kamata što ga je 1979. uveo Paul Volcker zaustavilo inflaciju u SAD-u, Friedman je odbacio taj eksperiment. Šok terapija Volckerove administracije nije bila monetarizam kakav je zamišljao Friedman. Thacherina vlada u UK-u

eksperimentirala je s monetarnim ciljevima, ali ubrzo ih je napustila. Ni Thatcher ni Reagan nisu slijedili dosljednu liniju fiskalne discipline. Snižavanje poreza i pobjeda na izborima bili su previše važni. Na kraju Friedman nije prigovarao. U prvom mu je planu bio poraz ljevice.

Ponovljeni promašaji

Clinton je vladao s ekipom u kojoj su dominirali stručnjaci koji su diplomirali na MIT-u. Samuelsonovi sljedbenici su potkopali socijalnu državu i progurali budžetski suficit. Republikanci su pak napustili svaku pretenziju na fisklanu krutost. Alan Greenspan kao predsjednik Federalne rezerve prilagođavao je kamate u homeopatskim dozama. Obilježavajući Friedmanov 90. rođendan 2002. godine Ben Bernanke, tadašnji član upravnoga odbora Federalne rezerve, odao mu je priznanje. Osvrćući se na pogubnu ulogu u Velikoj depresiji, primijetio je: „U pravu ste. Učinili smo to. Vrlo nam je žao, ali zahvaljujući Vama nećemo ponoviti grešku.“ Ali koliko je vrijedilo to priznanje? Bernanke i njegovi kolege dopustili su 2008. da propadne banka Lehman Brothers. Rezultat je bio da je svijet doveden u najveću financijsku krizu od 1930-ih. Tek tada je Bernanke opet prihvatio monetaristički scenarij, te napojio sustav novcem. Kako bi tada reagirao Friedman nećemo nikada saznati. I. Samuelson je bio zatečen financijskim šokom 2008. Iako je favorizirao fiskalnu politiku, bio je uvjeren, ništa manje od Friedmana, da će se uz ispravnu makroekonomiku tržišta pobrinuti sama za sebe. To se pokazalo naivnim. Friedman, Samuelson i njihovi suradnici podcijenili su golemu nestabilnost kapitalističke privrede. A precijenili su sposobnost tehnokrata da se suglase o najboljem načinu reagiranja i o sklonosti razjedinjene demokratske politike, da ju primjene, zaključuje Adam Tooze.