GLOBALIZACIJA Nedovoljno ispunjena očekivanja

GLOBALIZACIJA

Nedovoljno ispunjena očekivanja

Slobodniji protok ljudi, robe, novca i ideja donio je važne pluseve, ali neke su nade ostale neuslišane. Ipak, čini se da je prerano za pisanje nekrologa ekonomskoj pojavi iza koje je dugačka povijest.

Piše: Drago Kojić

Kada čelnik goleme tvrtke za upravljanje financijskom imovinom najavi kraj globalizacije, to se ne može ignorirati. Larry Fink, osnivač kompanije Black Rock, nedavno je u priopćenju svojim dioničarima neuvijeno iskazao upravo takvu presudu. Obrazložio je to ratom u Ukrajini koji se razbuktao usred pandemije covida-19 i općenito nepovoljnih kretanja na svjetskoj ekonomskoj pozornosti. Hoće li, dakle, iščeznuti pojava koja traje već dugo, a posebno je bila intenzivna u protekla tri desetljeća? On očekuje da će se kompanija i vlada sve više u proizvodnji i opskrbi oslanjati na domaće izvore, kako regionalno tako i globalno. Po njegovim riječima rat označava odlučujuću „prekretnicu svjetskog geopolitičkog poretka makroekonomskih trendova i tržišta kapitala“. U medijima se već dosta dugo javljaju pesimističke prognoze o opstanku globalizacije, ali ni jedan od vodećih ekonomskih poslovno-financijskih tjednika i dnevnika nije kategorički objavljivao „nekrolog“ u tom trendu. Na svoj način učinio je to Financial Times, koji je i objavio Finkovo priopćenje. Doduše, nije to učinio posve kategorično, ali ipak jest prilično neuvijeno. Deglobalizacija koja se najavljuje dulje od desetljeća mogla bi se razmahati. Postupno uzajamno udaljavanje najvećih svjetskih privreda, američke i kineske, počelo je nakon prošle financijske krize, tj. onog dana je propala američka banka Lehman Brothers, zakotrljavši sveopću financijsku krizu od koje se svijet dugo oporavljao. Kina je tada formulirala opsežan program stimuliranja vlastite privrede i počela revidirati tržišnu liberalizaciju anglo-američkog stila.

Populistički otpor

Beijing nije bio usamljen u prigovorima, tj. u zagovaranju revizionističkoga stila ponašanja. Mnoge zemlje tvrde da je globalni kapital u proteklih 40-ak godina predaleko iskoračio ispred nacionalnih privreda, prouzročujući stresove i nejednakosti u mnogim državama. Ti su stresovi ponegdje izazvali populističke reakcije protiv globalizacije, koja se definira kao sposobnost da se ljudi, roba, kapital i ideje kreću smjerovima koji su najpovoljniji. Dio toga je ostvaren, ali ima i nezadovoljnika. Neke zapadne zemlje upozoravaju da im je globalizacija prouzročila smanjenje plaća i nesigurnost radnih mjesta. U svom kritičkom osvrtu Financial Times napominje da je, bez obzira na (ne) utemeljene prigovore globalizacija u nekoliko proteklih desetljeća stvorila prosperitet bez presedana na planetarnoj razini. Ali u nekim je zemljama porasla nejednakost, ekonomsku stagnaciju i gubitak radnih mjesta, posebno među manuelnim radnicima i nižom srednjom klasom u bogatim zemljama. Promatrači drže da su uočene negativnosti prouzročili poremećaji na tržištu rada, ali ponešto nezadovoljstva pripisuje se i onomu što stručnjaci nazivaju „kineskim šokom“. Potonje se odnosi na ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Od početka 21. stoljeća odljev zapadnoga kapitala u zemlje s jeftinom radnom snagom kočio je industrijske nadnice i rast broja radnih mjesta u SAD-u. To je pridonijelo dinamici formule „pobjednik uzima sve“, što u konkretnom slučaju znači da većinu rasta dohotka grabe najveće multinacionalne kompanije, Kina i druge azijske zemlje s visokim ekonomskim rastom. Tomu je pogodovao izostanak američke antitrustovske politike kao i neadekvatna korporativna deregulacije diljem Zapada. U stvari, globalizacija nikada nije bila potpuna jer je Beijing ograničio svoje tržište kapitala i zaštitio strateške industrije, ne kršeći pri tomu pravila Svjetske trgovinske organizacije. Manje države u razvoju već dugo se žale da će ih potpuno slobodna trgovina ugroziti. Sada i mnogim bogatim zemljama smeta trgovinska nesputanost. Rješenje nije u trgovinskim (a ponajmanje oružanim) ratovima nego u promjeni poslovne politike u većini zemalja te u adekvatnom reagiranju međunarodnih institucija kako bi se sačuvalo ono što je globalizacijom postignuto. To bi pomoglo novom povezivanju globalne ekonomije i domaćeg prosperiteta, na način da glasači imaju povjerenje u svoje lidere, tj. da od njih mogu očekivati optimalno ponašanje, sa što manje uskogrudnosti, a što više poslovne objektivnosti.

Prijetnje bipolarnosti

Financijske krize, pandemije poput koronavirusa i ratovi poput ovoga u Ukrajini prisiljavaju svijet na traženje optimalne zaštite globalnih dobavnih lanaca koji su uvijek dodatno ugroženi u takvim stresovima. Kineski planovi provedbe kružne (cirkularne) privrede mogli bi dovesti do naglašenije izraženoga bipolarnoga svijeta, uz novo jačanje regionalizma. Porast plaća u Aziji, opće poskupljenje energije, uz

primjenu viših standarda zaštite okoliša i životnoga standarda, uvjetuju porast cijene dobavnih kanala. Pojedina svjetska područja razlikuju se u stajalištima o načinu kako najdjelotvornije regulirati zaštitu podataka i digitalnu ekonomiju. Ekonomsko njihalo nikad ne miruje. Valjalo bi očekivati da se, uzu posustajanje globalizacije, ne zanjiše previše u suprotnom smjeru pri ulasku u opći svjetski poredak, ma kakav bio. Bez mnogo pretjerivanja moglo bi se tvrditi da je globalizacija, makar i u rudimentarnom obliku, stara koliko i naša civilizacija. Nije se kretala ravnomjerno nego u ciklusima, iščezavala je i opet se pojavljivala, a čak i u drevnim razdobljima znala je stvarati manje prepreka slobodnoj trgovini i kretanju ljudi nego u moderno doba. U protekla dva stoljeća globalizacijska trgovina kretala se ovisno o tome kako su vlade, kompanije i pojedinci reagirali na krize, uključujući ratove, pandemije, klimatske promjene i druge prirodne i neprirodne događaje. Često su razdoblja uspona rastuće međunarodne ekonomske i političke integracije ili barem zbližavanja smanjivale krize, tj. destruktivni uzmaci. Primjerice, poslije Velike depresije svijet je bio utonuo u autarkiju, nacionalizam, autoritarizam i na koncu u razarajući Drugi svjetski rat. Bio je to niz događaja s obeshrabrujućim izgledima u optimističniju budućnost. Ipak, kako sugerira dvomjesečnik Foreign Affairs, krize, ma kako bile dramatične, gotovo neizostavno uvjetuju više, a ne manje globalizacije. Izazovi nerijetko potiču stvaranje nove kreativne energije, bolje komunikacije, veću sklonost da se primijene djelotvorna rješenja otkrivena na različitim geografskim područjima. I vlade često uviđaju da njihova sposobnost da primijene rješenja koja traže dodatne napore pa i ustupke, uz angažiranje svih potencijala, može biti potpomognuta tuđim iskustvima.

Šokovi postavili temelje otpornosti

Moderna globalizacija počela je 1840-ih godina, kao odgovor na tadašnje socijalne i financijske katastrofe (kojih nikada nije nedostajalo). Najnoviji val globalizacije počeo je 1970-ih, potaknut opasnim ekonomskim poremećajima izazvanim tadašnjom naftnom krizom. U oba slučaja šokovi su postavili temelje za nova međunarodna povezivanja i rješenja, a volumen svjetske trgovine (i industrije) ubrzano je povećavan do spektakularnih razmjera. Navedena dva primjera uvjerljivo pokazuju da „nije svako zlo za zlo“, tj. da povijesni potresi često otvaraju i ubrzavaju globalnu povezanost pa i tolerantnost. Uostalom, valja se prisjetiti kako je to izgledalo tijekom spomenutih 1840-ih kada su dramatično stradali usjevi, tj. ukupna poljoprivreda na mnogim područjima. U Irskoj, ali i u Dalmaciji, desetkovan je urod krumpira zbog krumpirove zlatice pa su s oba ta područja seljaci masovno emigrirali u Ameriku. Financijska su tržišta bila pala „na pola koplja“, ali ipak su se relativno brzo oporavila. Ako bi se moglo govoriti o zlatnome dobu globalizacije, onda bi to moglo biti posljednje desetljeće 20. stoljeća. Kako podsjeća The Economist, tada je cvjetala

trgovina. Godišnji globalni dotok izravnih stranih ulaganja, uključujući preuzimanja kompanija i gradnju novih tvornica, porastao je za faktor šest. Prvi ruski McDonald’s otvoren je 1990. u Moskvi, nekoliko godina kasnije tamo je počeo trgovati dućan KFC-a. Ruske kompanije počele su usmjeravati izvoz nafte prema Zapadu. U razdoblju od 1985. i 2015. izvoz kineske robe u Ameriku porastao je za faktor 125. Životni standard u gotovo svim zemljama bilježio je brzi rast. Neke do tada zatvorene zemlje doživjele su preporod. Današnji je prosječni Estonac neznatno siromašniji od prosječnog Talijana.

Zatajila politička liberalizacija

Neki su efekti globalizacije zatajili, prije svega politička liberalizacija. Doduše, politički režimi koji su dostigli liberalnu demokraciju porasli su od 11 posto 1970. na 23 posto 2010, ali tada je uslijedio uzmak. Većina od 1,9 milijardi ljudi koji žive u zemljama zatvorene autokracije sada živi u jednoj zemlji – Kini. Ali u porastu su niži oblici autokracije, kao npr. u Turskoj, gdje je predsjednik Recep Tayip Erdogan učvrstio vlast tijekom dva desetljeća duge vladavine. Autokracije su sada ozbiljni rivali demokracijama kada je riječ o investicijama i inovacijama. Vlade i kompanije takvih zemalja 2020. su investirale ukupno devet bilijuna dolara u različite pothvate, od strojeva i opreme do izgradnje cesta i željezničkih pruga, lokomotiva i tračnica. 2018. do 2020. autokracije su dobile više izravnih stranih ulaganja nego demokracije. A njihov udio u primjeni patenata od sredine 1990-ih do danas povećan je od pet na 60 posto. Kina je dominirala u patentiranju, a u gotovo svim ostalim mjerilima ekonomske snage autarkije su napredovale, čak i ako se Kina isključi iz računice. Mnoge su autokracije zadržale merkantilistički stil ekonomskog djelovanja. Kina je primjerice, otvorila svoja tržišta tamo gdje joj to odgovara, ali je zadržala zatvorene sektore u kojima želi omogućiti uspon svojim industrijskim šampionima. Ipak, autokracije su se integrirale s demokracijama u mjeri koja nije bila zamisliva

u vrijeme hladnoga rata. Primjerice, Vijetnam koji je desetljećima imao vladavinu jednostranačkoga sustava postao je uporišni oslonac u globalnome lancu razmjene. Kraljevine i emirati na Srednjem istoku zasad su vitalni izvori nafte i plina za znatan dio potrošača.

Domoljubi protiv globalista

Kočnice globalizmu znale su se pojaviti i u posve neočekivanim okolnostima, kao npr. prateće obilježje populizma u zapadnoeuropskim zemljama. Ilustrativan je primjer Francuska, zemlja koja je svijetu podarila podjelu na ljevicu i desnicu, a u verbalnome smislu bratstvo, jedinstvo i jednakost. Na žalost od ovoga potonjega malo je tragova ne samo u izvornoj domovini. Nedavna utrka za mjesto predsjednika Francuske u kojoj su snage odmjerili izabrani Emmanuel Macron i poražena protukandidatkinja Marine Le Penn bio je i obračun između patriota i globalista. Le Penn, koja globaliste omalovažava i prigovara im da Francuze tretiraju kao puke potrošače, umjesto kao građane privržene svojoj kulturi i jeziku. Iako su je mediji prikazivali kao kandidatkinju krajnje desnice, ona je odbacivala takvu kvalifikaciju kategorički, tvrdeći da više nema ljevice ni desnice, odnosno da je aktualno razdvajanje između patriota (hrvatski domoljuba) i globalista. I Macron odavno tvrdi da nije ni ljevičar ni desničar. Svojoj biografkinji Sophie Pedder rekao je: „Nova je politička podjela između onih koji se boje globalizacije u koji u globalizaciji vide priliku.“ Bez obzira na retorička prepucavanja za Francusku i za svijet dobro je što zemlji nije na čelu netko tko bi iznudio nove podjele prije svega u Europskoj uniji, ali i diljem svijeta. Vidjeli smo da je globalizacija tijekom desetljeća i stoljeća uspijevala preživjeti raznovrsne elementarne i političke nepogode. Trebalo bi vjerovati da će preživjeti i obračune koji već mjesecima potresaju izravno Ukrajinu, posredno čitav svijet. Na žalost, rat što ga vodi Putin uz pomoć istomišljenika nadmašuje okrutnosti i bezosjećajnosti, kao i po globalnoj opasnosti i prijetnjama sve što je viđeno. „Najgori tiranin je vladar koji je istodobno demon i budala.“ Tako glasi aforizam kojemu autor nije slavni poljski satiričar Stanislaw Jerzylec nego njegov još slavniji sunarodnjak Henryk Sienkiewicz, koji je u svome Quo Vadisu opisao zlodjela sličnoga kalibra. Uzgred rečeno, netko je svojedobno izjavio da oružje velikoga kalibra proizvode ljudi maloga kalibra. A upotrebljavaju ga i prijete njime intelektualni i mentalni liliputanci. To se odnosi na scenariste i režisere krvoprolića u Ukrajini. Nemamo izbora, valja se nadati da će globalizacija preživjeti i sadašnje ne baš blage prijetnje. Odnosno, da literatura na temu globalizacije, koja je i do sada bila obilna, neće presahnuti jer je to uvijek inspirativna tema.