DRUŠTVENA KLIMA I RAZVOJ POLJOPRIVREDE Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

DRUŠTVENA KLIMA I RAZVOJ POLJOPRIVREDE

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

Belgija, Austrija, Francuska i druge zemlje bolje štite svoje tržišta nego mi.

Piše: Marijana Petir1

Pitanje dostatne proizvodnje hrane po pristupačnim cijenama za naše građane i zadržavanje stanovnika u ruralnom području, pitanje je nacionalne sigurnosti. Zato svaka država koja ozbiljno promišlja o svojoj budućnosti, poljoprivredu tretira kao stratešku gospodarsku granu i to pokazuje otklanjanjem administrativnih prepreka, donošenjem dobrih zakonskih rješenja, inovativnim pristupom preferiranja domaće proizvodnje i primjerenim financiranjem. Pojavom pandemije bolesti COVID 19 i zatvaranjem granica, potrošači su se više okrenuli prema lokalno proizvedenim, domaćih proizvodima. Postali smo svjesni važnosti poljoprivredne proizvodnje i samodostatnosti u proizvodnji hrane, no tu svoju svijest nažalost još uvijek nismo u dovoljnoj mjeri pretočili u djela – niti kao potrošači, niti kao donositelji odluka. Već kod prvih zastoja u lancima opskrbe hranom postalo je jasno da su se najotpornijom karikom pokazali upravo kratki lanci opskrbe hranom, koji su se najbrže prilagodili novonastaloj kriznoj situaciji, a kroz koje kvalitetna, svježa i domaća hrana na najbrži mogući način stiže od polja do stola. Hrvatski poljoprivrednici koji se koriste kratkim lancima opskrbe ostvaruju na poljoprivrednom gospodarstvu, u prosjeku 8138 EUR-a veću dodanu vrijednost od poljoprivrednika koji se oslanjaju na dulje lance opskrbe. Obzirom da stvaraju i vrlo nizak ugljični otisak, takve kratke lance opskrbe hranom trebali bi preferirati kroz provođenje javne nabave, ali i stimulirati naše ugostitelje i hotelijere da ih koriste u ponudi domaće hrane koju daju turistima te ih za to nagraditi kroz porezne olakšice, dodatne zvjezdice ili „suncokrete“. Sve navedeno zahtijeva i infrastrukturu u koju u budućnosti treba ulagati. U tom smislu, potrebne su i snažnije mjere informiranja i promocije o utjecaju korištenja

1 Autorica je predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskog Sabora

domaćih proizvoda na očuvanje naše poljoprivredne proizvodnje i ruralnih područja, a zbog sve većeg porasta on line prodaje, posebno se treba osvrnuti na pokrivenost ruralnih područja brzom širokopojasnom mrežom. U Hrvatskoj je procijenjen investicijski jaz od 778 milijuna EUR-a kako bi se osigurala potpuna pokrivenost ruralnih područja brzim internetom što predstavlja veliku prepreku za bilo koju poslovnu aktivnost na ruralnom području, pa su u tom smislu i planirane aktivnosti koje će se financirati u Nacionalnom strateškom planu u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, ali i iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, a cilje je do 2025. godine postići 100% pokrivenost širokopojasnim brzim internetom.

Izvor: Izvješće o DESI-ju

Izostanak strateškog promišljanja

Problemi u hrvatskoj poljoprivredi su višeslojni, a oni su rezultat različitih pristupa i politike kroz tri desetljeća samostalne Hrvatske u kojima poljoprivreda i samodostatnost u proizvodnji hrane nisu prepoznati kao prioritet. Izostanak strateškog promišljanja, doveo je do izostanka stvaranja dodane vrijednosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Uz nedovoljno razvijenu potpornu infrastrukturu, poput preradbenih, skladišnih i logističkih kapaciteta, mi i dalje izvozimo sirovinu, a uvozimo prerađeni proizvod. Da bi te trendove preokrenuli, poljoprivrednicima je potrebno olakšati i ubrzati pristup europskim sredstvima, naravno, uz razumnu kontrolu i monitoring ovih postupaka, no investicije su blokirane ukoliko se na rezultate natječaja čeka čak duže od godinu dana što je bio slučaj u dosadašnjem programskom razdoblju. Recentni rast cijena inputa u poljoprivrednoj proizvodnji, ali i energetici i građevinarstvu nije moguće pratiti samo postojećim potporama koje se isplaćuju poljoprivrednicima, i za to je potrebno regulirati tržište ograničenjem cijene energenata na EU razini te odobriti interventna sredstva s EU razine i iz državnog proračuna ako ne želimo da nam cijene hrane, kao i inputa odu u nebo i da postanemo ovisni o uvozu.

Vlada Republike Hrvatske reagirala je u više navrata kako bi ublažila utjecaj poremećaja u lancima dobave hrane te je smanjila cijene PDV-a na hranu i poljoprivredne inpute i odobrila interventne pomoći sektoru poljoprivrede i ribarstva, no sudeći po cijenama hrane na policama, vidljivo je da neki trgovački lanci nisu pratili te Vladine mjere i nisu igrali fair play. Kako postupanje trgovačkih lanaca i u drugim slučajevima odudara od dobrih poslovnih politika, što je posebno vidljivo kod onih u stranom vlasništvu koji se u svojim matičnim državama ponašaju na jedan, a u Hrvatskoj na drugi način, s njima je potrebno provesti politički dijalog, a po potrebi i postrožiti Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi kako bi se odnosi u lancu opskrbe hranom doveli u ravnotežu. Situaciju dodatno otežava i slab interes naših poljoprivrednika za udruživanje, čime se smanjuje i njihova pregovaračka snaga ali i mogućnost boljeg pozicioniranja na tržištu. Primanja u poljoprivredi su među najnižima u odnosu na druga zanimanja, a posao poljoprivrednika je podcijenjen što je dodatna prepreka za mlade i nove poljoprivrednike da poljoprivredu odaberu kao svoj životni poziv. Potrebne su i aktivnosti kojima bismo osigurali pravedniju raspodjelu i učinkovitost usmjeravanja izravnih plaćanja prema malim i srednjim te mladim poljoprivrednicima (prema analizi Europske komisije objavljenoj u preporukama za Nacionalni strateški plan u okviru ZPP-a, 20% korisnika u Hrvatskoj prima 77% poticaja i posjeduje 75% zemljišta). Tu je i stalno prisutan problem raspolaganja i učinkovitosti u upravljanju državnim poljoprivrednim zemljištem, kao glavnog resursa za proizvodnju hrane, ali i nedovoljne dostupnosti savjetodavnih usluga, koje su zbog klimatskih promjena i razvoja novih tehnika i tehnologija u poljoprivredi, poljoprivrednicima vrlo važne.

Najmanje 50 % domaćih proizvoda

Prema informacijama koje dolaze od predstavnika drugih država članica i njihovih poljoprivrednika, moglo bi se zaključiti da svi imaju iste ili slične probleme baš kao i mi. No, nemamo svi iste startne pozicije jer su oni u starim državama članicama bili bolje pripremljeni za zajedničko tržište, financiranje iz EU fondova i ulaganja su im dostupna desetljećima što je pomoglo njihovim poljoprivrednicima da stanu na svoje noge i povećaju svoju produktivnost i konkurentnost. U supermarketima u Belgiji mogu se pronaći uglavnom domaći poljoprivredni proizvodi jer imaju jake proizvođačke organizacije koje su važan faktor u pregovorima s trgovačkim lancima koji ih uvažavaju, a takav je vid udruživanja pomogao poljoprivrednicima da imaju dovoljne količine proizvoda za tržište. Austrija je razvila regionalne marke kvalitete koje potrošaču sugeriraju da kada kupuje takav proizvod, kupuje domaće, a redovito se događa da dok imaju svojih proizvoda, ne uvoze i ne stavljaju na tržište proizvode iz drugih država. Njihova poljoprivredna komora je institucija koja je ravnopravan partner resornom ministarstvu u donošenju zakona i odluka. O organiziranosti francuskih poljoprivrednika gotovo da i ne treba govoriti jer nakon svakog njihovog prosvjeda, francusko Ministarstvo poljoprivrede nađe način kako

intervenirati i kroz potpore industriji otkupiti tržišne viškove. I Francuska i Austrija uz sve navedeno, propisale su kvalitetu osnovnih poljoprivrednih proizvoda pa na taj način eliminiraju veliki dio uvoza. Mađarska je političkim dijalogom isposlovala da u njihovim trgovačkim lancima bude na policama barem 50% domaćih proizvoda, a poljoprivredno zemljište može se prodati samo onima koji žive u krugu od 15 km što je važan instrument za bavljenje poljoprivredom i zadržavanje ljudi na selu. Jasno je da su države članice razvile neke svoje modele i mehanizme kojima unatoč europskoj Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, dodatno podupiru svoju domaću poljoprivrednu proizvodnju i stabiliziraju je uslijed poremećaja na tržištu. Konkurentnost domaćih proizvoda nad onima koji stižu iz drugih država osiguravaju dobro osmišljenim zakonima i strogim kontrolama, ali i političkim dijalogom s otkupljivačima i trgovačkim lancima, različitim potporama industriji, neki tvrde i skrivenim potporama poljoprivrednicima, te propisivanjem kvalitete proizvoda čime daju prednost svom domaćem proizvodu, i sve dok ga imaju dovoljno, nema uvoza iz drugih država. Hrvatska poljoprivredna proizvodnja je samodostatna na razini skupina proizvoda kao što su uljarice i žitarice, a kod voća i povrća te proizvoda mesa i mlijeka uglavnom se bilježi deficit. Gledajući vanjskotrgovinsku bilancu, Hrvatska je trenutačno neto uvoznik poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i suočena je s rastućom neravnotežom u poljoprivredno-prehrambenoj trgovinskoj razmjeni. Iako je vrijednost izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda kumulativno rasla, trgovinska bilanca za primarne proizvode, a posebice za prerađenu hranu i pića, kontinuirano se pogoršavala tijekom prošlog desetljeća. Prema indeksu konkurentnosti, Republika Hrvatska spada u skupinu konkurentnih država u proizvodnji kukuruza, šećerne repe, suncokreta, soje, malina, višanja, lješnjaka, paprike i živih životinja, međutim niti jednom proizvodnjom ne svrstava se u skupinu vrlo konkurentnih država. Niska konkurentnost doprinosi osjetljivosti sektora na fluktuacije i na trend pada cijena što se izrazito nepovoljno odražava na male poljoprivrednike i proizvodnju usmjerava prema velikim poljoprivrednicima.

Osjetan porast poljoprivrednog BDP-a

Analiza hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora koju su izradili Svjetska banka i Ministarstvo poljoprivrede kao podlogu za izradu Strategije poljoprivrede do 2030. pokazala je da je u 2020. primarni sektor (uključujući ribarstvo i šumarstvo) u ukupnom BDP-u Republike Hrvatske činio 3,3% i zapošljavao je 6,2% radne snage, što je više od prosječnog udjela na razini Europske unije. Nakon pristupa Europskoj uniji poteškoće u prilagodbi novim gospodarskim okolnostima doprinijele su lošijim rezultatima poljoprivrednog sektora u odnosu na ostatak gospodarstva. U razdoblju od 2008. do 2017. bruto poljoprivredna proizvodnja u prosjeku je padala za 3,7% svake godine, dok je bruto dodana vrijednost poljoprivrednog sektora u prosjeku padala za 4,3% svake godine. Od 2018. poljoprivredna djelatnost Republike

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije pristupa Europskoj uniji poteškoće u prilagodbi novim gospodarskim okolnostima doprinijele su lošijim rezultatima poljoprivrednog sektora u odnosu na ostatak gospodarstva. U razdoblju od 2008. do Hrvatske bilježi oporavak te je za 2020. procijenjen rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 7% i rast BDV-a od 12,4%. 2017. bruto poljoprivredna proizvodnja u prosjeku je padala za 3,7% svake godine, dok je bruto dodana vrijednost poljoprivrednog sektora u prosjeku padala za 4,3% svake godine. Od 2018. poljoprivredna djelatnost Republike Hrvatske bilježi oporavak te je za 2020. procijenjen rast Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede iz prosinca 2021. godine pokazuje da vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 7% i rast BDV-a od 12,4%. je Hrvatska samodostatna u proizvodnji žitarica i uljarica, čijim izvozom ostvaruje Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede iz prosinca 2021. godine pokazuje da je Hrvatska suficit trgovinske razmjene. samodostatna u proizvodnji žitarica i uljarica, čijim izvozom ostvaruje suficit trgovinske razmjene.

Izvor: Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede, prosinac 2021.

Izvor: Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede, prosinac 2021.

Proizvodnjom ostalih poljoprivrednih proizvoda ne namiruju se potrebe domaće potrošnje (voće i povrće, šećerna repa, mlijeko, goveđe meso, svinjsko meso, peradsko meso, jaja) te je u tim sektorima ostvaren trgovinski deficit. Pokrivenost uvoza izvozom poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u 2020. godini iznosila je 73,2%, što je bolji rezultat od onoga koji su ostvarili drugi sektori za 9,6 %. Najvažniji poljoprivredno-prehrambeni izvozni proizvodi u 2020. godini bili su kukuruz, soja, cigarete i pšenica, a u uvozu svinjsko meso, hrana za životinje, pekarski proizvodi i živa goveda za tov. Upravo ovaj podatak pokazuje sav apsurd hrvatske poljoprivrede – s jedne strane izvozimo pšenicu, a s druge strane uvozimo pekarske proizvode! Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, fizički obujam poljoprivredne bruto proizvodnje u 2021. u odnosu na 2020. smanjen je za 3,7%. Na pad poljoprivredne proizvodnje u 2021. u usporedbi s 2020. utjecao je pad biljne proizvodnje, i to za 6,6%. Proizvodnja većine proizvoda s većim udjelom u biljnoj proizvodnji pala je (kukuruz, za 7,8%, soja, za 14,7%, i grožđe, za 5,9%), dok je proizvodnja pšenice porasla, i to za 13,2%. Od proizvoda koji imaju znatniji udio u stočnoj proizvodnji, u 2021. u odnosu na 2020. proizvodnja svih proizvoda porasla je, osim proizvodnje kravljeg mlijeka, čija je proizvodnja pala, za 11,7%. U ukupnoj bruto proizvodnji u 2021. biljna proizvodnja sudjeluje sa 61,3%, a stočna proizvodnja s 38,7%.

Nedovoljno iskorišten potencijal

Hrvatski poljoprivrednici su uglavnom mali i karakterizira ih fragmentirana proizvodnja usmjerena na proizvode niske vrijednosti te pretežito sudjeluju u kratkim vrijednosnim lancima. Proizvodi neujednačene kvalitete i veći troškovi poslovanja dodatno slabe njihov pregovarački položaj te je za njegovo jačanje u odnosu na prerađivačku industriju, koja je vrlo koncentrirana (1,26% poduzeća stvara 62% ukupnih prihoda), nužno povećati razinu udruživanja poljoprivrednih proizvođača. Udruživanje poljoprivrednih proizvođača moglo bi potaknuti ulaganja u izgradnju kapaciteta za skladištenje i pakiranje proizvoda te razvoj distribucijskih kapaciteta za rashlađene proizvode. Tome svjedoči primjer Belgije ali i nama susjednih država Italije i Austrije, u kojima se poljoprivrednici bave proizvodnjom hrane, a proizvođačke organizacije ili zadruge poljoprivrednika preuzimaju na sebe logistiku u distribuciji proizvoda. Poljoprivreda je ogledalo države i sela. Iako će se političari, stručnjaci, analitičari i poljoprivrednici složiti da hrvatska poljoprivreda ima ogromni potencijal, svi smo svjesni da on nije dobro iskorišten, a koliko je poljoprivreda uopće u fokusu donositelja odluka, govori i činjenica da smo novu Strategiju poljoprivrede čekali 20 godina. Unatoč značajnim potporama iz Zajedničke poljoprivredne politike, koje poljoprivrednici država članica EU dobivaju, svi su složni da je to nedostatno i da se samo novcem ne mogu rješiti nagomilani problemi u poljoprivredi i ruralnom

prostoru koji je izložen depopulaciji i iseljavanju. Iako je trend napuštanja ruralnih područja prisutan u cijeloj Europskoj Uniji, alarmantni podatci Popisa stanovništva iz 2021. godine potvrđuju kako 195 naselja u Republici Hrvatskoj nema niti jednog stanovnika, dok je više od 700 hrvatskih sela na pragu potpunog izumiranja. Projekcije UN-a su rekle da će do kraja stoljeća hrvatska populacija pasti ispod 3 milijuna, a demografi upozoravaju da ako u svakom međupopisnom razdoblju izgubimo linearnom projekcijom 400 tisuća ljudi, to su nevjerojatni gubici. Depopulacija hrvatskih sela predstavlja ozbiljan problem za nacionalnu sigurnost ali i za budućnost poljoprivredne proizvodnje koje nema bez radne snage i bez generacijske obnove. Republika Hrvatska članica je Europske Unije, naši poljoprivrednici imaju i koriste ista prava koja koriste i poljoprivrednici drugih država članica Unije. Nije dobro, a što se počesto događa u našem javnom prostoru, govoriti kako poljoprivrednici ne bi trebali ostvarivati ova prava jer podaci pokazuju da bi bez potpora, poljoprivredna proizvodnja bila u bitno lošijoj situaciji. U 2019. godini izravna plaćanja činila su 37,8% neto dodane vrijednosti koju su ostvarili hrvatski poljoprivrednici, što je 11,3% više od prosjeka EU. Visok udio izravnih plaćanja u dohotku bilježe sektori maslinarstva i mješovitih trajnih nasada, mješovitog stočarstva, mješovitog uzgoja usjeva i stoke, mljekarstva i vinarstva, hortikulture i žitarica te voćarstva. Riječ je o sektorima koji obuhvaćaju 76% hrvatske populacije i stvaraju više od 50% neto dodane vrijednosti svih hrvatskih poljoprivrednika. 70% poljoprivrednika obrađuje manje od 5 ha poljoprivrednog zemljišta, a nositelji su uglavnom starije životne dobi – njih čak 40% stariji su od 65 godina, dok im je dohodak visoko ovisan o izravnim plaćanjima.

Pet milijardi eura do 2027.

Do 2027. na raspolaganju hrvatskoj poljoprivredi stoje sredstva veća od pet milijardi eura. U Strategiji razvoja hrvatske poljoprivrede do 2030., kao i Nacionalnim strateškim planom u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, postavljeni su ciljevi koji se odnose na povećanje produktivnosti i otpornosti poljoprivrede na klimatske promjene, jačanje konkurentnosti, poticanje inovacija u poljoprivrednoprehrambenom sektoru te obnovu ruralnih gospodarstava i unapređenje uvjeta života u ruralnim područjima. Sve to trebalo bi potaknuti poljoprivrednike na stvaranje proizvoda s dodanom vrijednošću i ruralna područja učiniti privlačnima za život za sadašnje, ali i za nove stanovnike sela. Potrebno je dodatno poticati korištenje novih tehnika i tehnologija u poljoprivrednoj proizvodnji, digitalizaciju poljoprivrede i generacijsku obnovu poljoprivrednih gospodarstava. Također, da bi ljudi ostali živjeti na selu, potrebno im je osigurati adekvatnu društvenu, socijalnu i komunlanu infrastrukturu i time stvoriti preduvjete da naša sela budu pametna. Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine te nacionalni ciljevi istaknuti u Strategiji poljoprivrede do 2030. godine najavljuju u narednom razdoblju značajno

povećanje obujma poljoprivredne proizvodnje na 30 milijardi kuna do 2030. godine, i to povećanjem produktivnosti rada za 60%, udvostručenjem prosječnog dohotka poljoprivrednika, smanjenjem stope siromaštva u ruralnim područjima za 25%, rastom udjela prehrambene industrije u BDP-u za 20% i povećanjem udjela mladih poljoprivrednika na 20%. S tom namjerom planirano je povećanje obujma proizvodnje u govedarstvu, svinjogojstvu i kod trajnih nasada, planirana je izgradnja regionalnih skladišno distributivnih centara, povećanje udjela proizvođača u kratkim lancima opskrbe hranom, povećanje udjela proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u poljoprivredi i zaposlenih u biogospodarstvu, dodatnih 25.000 ha pod navodnjavanjem, 40%-tno povećanje pristupa novoj infrastrukturi i temeljenim uslugama na ruralnim područjima, ali i dodatna ulaganja u razmjenu znanja i inovacija. Prilika je ovo i mogućnost ne samo za sektor poljoprivrede, već i za naša ruralna područja.

Izvor: Strategija poljoprivrede do 2030. godine

Nacionalni strateški plan u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, rađen je vodeći se ciljevima Strategije poljoprivrede do 2030. i njegove intervencije trebale bi ojačati konkurentnost i održivost hrvatskog poljoprivrednog sektora te doprinijeti proizvodnji veće količine visokokvalitetne hrane po konkurentnim cijenama, održivom upravljanju prirodnim resursima uz povećanje otpornosti na klimatske promjene te doprinijeti poboljšanju kvalitete života i povećanju zaposlenosti u ruralnim područjima. Složit ćemo se da su ciljevi ambiciozni ali nisu nedostižni. U njihovu realizaciju prema procjenama bit će potrebno uložiti 7,5 milijardi EUR-a za hrvatske poljoprivrednike,

ali i otkloniti mnogobrojne administrativne, tehničke i druge prepreke koje stoje na putu transformaciji hrvatske poljoprivrede i ostanku ljudi na hrvatskom selu.

Činitelji rasta kvalitete

Podaci jasno pokazuju da postoje prilike za rast koje se mogu ostvariti povećanjem količine i podizanjem kvalitete proizvoda, učinkovitijim povezivanjem primarne proizvodnje s prehrambeno-prerađivačkom industrijom i jačanjem pristupa tržištu, posebno u segmentima tržišta svježe hrane i visokokvalitetnih proizvoda. Povećanje produktivnosti i kvalitete u proizvodnji hrane može biti instrument za smanjivanje rizika od siromaštva i socijalne isključenosti na ruralnim područjima. Povećanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje podrazumijeva učinkovitiju upotrebu poljoprivrednog zemljišta i upravljanje njime, povećanje javnih i privatnih ulaganja u uvođenje suvremenih tehnoloških rješenja i bolje upravljanje prirodnim resursima kao što su poljoprivredno zemljište, vode i more. Hrvatska resurse za postizanje samodostatnosti u poljoprivrednoj proizvodnji ima, no pitanje je kako ih koristimo. Prema ocjeni Europske komisije koju je dala u preporukama za Nacionalni strateški plan u okviru ZPP-a, Hrvatska ima jedan od najvećih potencijala u EU-u za razvoj biogospodarstva, koji je neiskorišten i posljednjih godina čak pokazuje određene znakove smanjenja. U Hrvatskoj u odnosu na ostatak EU, manje se koriste pesticidi i antimikrobna sredstva, dok su površine pod ekološkom proizvodnjom u stalnom trendu rasta, a u Hrvatskoj nije dozvoljena sjetva GMO sjemena niti u pokusne svrhe.

Izvor: Eurostat [org_cropar_h1] i [org_cropar]

Sve to moglo bi doprinijeti otvaranju zelenih održivih radnih mjesta, povećati prosječni dohodak poljoprivrednika, smanjiti stopu rizika od siromaštva u ruralnim područjima i povećati udio proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Uz to, na raspolaganju imamo zemljišne resurse, nismo ograničeni dostupnošću vode,

položajno smo blizu europskom tržištu, ali trebamo promijeniti način promišljanja o poljoprivredi. Iako Hrvatska ima sve prirodne predispozicije za proizvodnju svih vrsta hrane, za kvalitetne poljoprivredne proizvode i proizvode dodane vrijednosti, kako za domaće tržište, tako i za turističku potrošnju i izvoz, samo prirodni potencijali nisu za to dovoljni. Hrvatskoj poljoprivredi potrebna je potpuna transformacija načina funkcioniranja kako bismo proizvodili proizvode s dodanom vrijednošću i prestali izvoziti sirovinu na kojoj druge države stvaraju dodanu vrijednost. Povećanje dodane vrijednosti sektora rezultirat će otvaranjem novih radnih mjesta u ruralnim područjima, povećanjem prihoda i diferencijacijom hrvatskih proizvoda. Poljoprivredno-prehrambeni sektor treba više proizvoda koji će biti prilagođeni specifičnim potrebama (npr. svježe proizvode), potrošačima (praktičnih proizvoda ili gastro delicija) i tržištu (kružno biogospodarstvo). Navedeni segmenti obuhvaćaju proizvode za koje potrošači smatraju da su više kvalitete te nerijetko ostvaruju više cijene, što će poljoprivredno-prehrambenom sektoru omogućiti odmak od proizvodnje niske vrijednosti. Treba osigurati preradbene kapacitete za primarne poljoprivredne proizvode, više ulagati u tehnologije proizvodnje, jačati logističke i skladišne kapacitete, prijenos znanja, poticati diversifikaciju proizvodnje i naravno prepoznavati potrebe tržišta i mogućnosti proizvođača.

PPotpora malih i srednjih proizvođača

Važno je preraspodijeliti potporu dohotku na male i srednje proizvođače, te mlade poljoprivrednike, kao i poticati pametni, otporni i diversificirani sektor poljoprivrede sa zajamčenom sigurnošću opskrbe hranom, većim ulaganjima u modernizaciju poljoprivrede kroz kombinaciju nepovratnih potpora i financijskih instrumenata. Dokument Europske komisije i Europske investicijske banke o financijskim potrebama poljoprivrede i poljoprivredno prehrambenog sektora u Hrvatskoj iz 2020. godine pokazuje kako je financijski jaz u hrvatskom poljoprivrednom sektoru između 820 milijuna EUR i 1,4 milijarde EUR i većim je dijelom vezan uz mlade poljoprivrednike, nedostatak financijske pismenosti poljoprivrednika, nepostojanja kreditne povijesti i računovodstvenih evidencija, a banke poljoprivredu ne smatraju privlačnim sektorom za ulaganja i vrlo često nemaju znanja o specifičnostima poslovanja poljoprivrednika. Tu je i još uvijek neriješeno pitanje predfinanciranja oko kojeg nije postignut dogovor između nadležnih državnih tijela, a bez kojeg poljoprivrednici teško mogu ući u neke zahtjevnije projekte. Dodjela državnog poljoprivrednog zemljišta administrativno je spora, a kod dodjele se nedovoljno stavlja naglasak na samu proizvodnju i stvaranje dodane vrijednosti te kontrole gospodarskih programa poslovnih subjekata pa su nedavnim izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivednom zemljištu stvoreni preduvjeti da se taj problem počne rješavati.

I dok EU izdvaja 2% BDP-a za inovacije i razvoj, mi izdvajamo svega 0,81%, stoga projekcija da ćemo do 2030. izdvajati 2,5% BDP-a budi nadu da ćemo povećati produktivnost poljoprivredne radne snage u Hrvatskoj. To ide ruku pod ruku s digitalizacijom i prijenosom znanja jer smo po digitalizaciji ruralnih područja na 20. mjestu u EU, a udio poljoprivrednika s visokim strukovnim obrazovanjem i dalje je za 52% ispod prosjeka EU. Jedan savjetodavac u Hrvatskoj dolazi na 585 gospodarstava što je nedovoljno pa savjetodavnu službu treba kapacitirati i ulagati u znanja i vještine savjetnika, a osim javne, potrebno je financirati i privatnu savjetodavnu službu. Propisivanjm jasnih, preciznijih i obveznih pravila za standardizaciju kvalitete hrane koja se nudi na hrvatskom tržištu te jačanjem kontrole i monitoringa hrane, osigurala bi se dostupnost kvalitetne i zdravstveno ispravne hrane za građane i zaustavila nelojalna konkurencija prema hrvatskim proizvođačima.

Nužna izbirljivost ulaganja u projekte

Danas poljoprivreda i prehrambena industrija zajedno čine 6% ukupnog BDP-a Hrvatske. Procjena koja je iznijela Svjetska banka u dokumentu „Stanje sektora i analiza javnih izdataka za poljoprivredu i ruralni razvoj“ jest da 1 milijun kuna uloženih u ruralni razvoj utječe na otvaranje 9,39 radnih mjesta dok ulaganje 1 milijun kuna u izravna plaćanja donosi 5,9 novih radnih mjesta. To znači da moramo strateški promišljati u koje ćemo projekte ulagati kako bi dobili dodanu vrijednost iz tih ulaganja, oživjeli hrvatska sela, zadržali postojeće i privukli nove stanovnike sela te u poljoprivrednoj proizvodnji postigli produktivnost i konkurentnost. Prema izračunu Svjetske banke, proizvodnja primarnih poljoprivrednih proizvoda u iznosu od 1 milijun US dolara dovodi do procijenjenog porasta ukupnog gospodarskog rezultata od 1,65 milijuna US dolara (u 2014.). Kad se u obzir uzmu ukupni učinci (uključujući učinke krajnje potrošnje), 1 milijun US dolara poljoprivredne proizvodnje dovodi do porasta od 5,19 milijuna US dolara ukupnog gospodarskog rezultata. Stoga je povećanje poljoprivredne produktivnosti ključno za rast sektora i uspješnu transformaciju šireg poljoprivredno-prehrambenog sustava. Paralelno, moramo rješavati izazove s kojima se zbog pojave pandemije bolesti COVID-19, Ukrajinske krize, geopolitičkih kretanja, sigurnosti opskrbe hranom, trenda rasta cijena inputa u poljoprivrednoj proizvodnji, ali i tranzicije prema održivoj poljoprivredi, danas susreće hrvatska i europska poljoprivreda. Ove je izazove potrebno rješavati kroz dijalog i argumentiranu raspravu, utemeljenu na konkretnom stanju i potrebama poljoprivrednog sektora i učinkovito ih smjestiti u raspoložive financijske okvire. Bilo bi loše da naš odgovor na ovu krizu bude povećani uvoz poljoprivrednih proizvoda i mineralnih gnojiva te drugih inputa iz trećih zemalja, umjesto okretanje vlastitoj samodostatnosti.

Održivost poljoprivredne proizvodnje ugrađena je u temelje europske poljoprivrede. Okolišni i zahtjevi sigurnosti hrane u Europi su postali konstanta, a njihovo stalno postrožavanje sa sobom donosi povećanje troškova proizvodnje, te dovodi u pitanje opstojnost pojedinih grana poljoprivredne proizvodnje u Europi, što s pravom izaziva zabrinutost naših poljoprivrednika, a u nekim državama i prosvjede, jer mjere koje se donose, dugoročno dovode u pitanje nastavak poljoprivredne proizvodnje i egzistenciju poljoprivrednika i njihovih obitelji. Stoga je potrebno prilagoditi novu Zajedničku poljoprivrednu politiku novonastalim okolnostima i geopolitičkim izazovima kao i preispitati trgovinske ugovore koje EU ima s trećim zemljama, a koji u neravnopravan položaj dovode europske, pa time i hrvatske poljoprivrednike. Bilo bi dobro reagirati danas, kako se ne bi trebali brinuti što ćemo jesti sutra. Vjerujem da smo svi svjesni trenutka u kojem se nalazimo i potrebe brzog i učinkovitog odgovora u sektoru poljoprivrede i proizvodnje hrane. Poljoprivrednici za nas osim što proizvode hranu, žive i rade na ruralnim područjima i osiguravaju opstanak tih područja, sprečavaju njegovu depopulaciju, čuvaju biološku raznolikost, ali i naš identitet kao naroda, pa je tu njihovu multifunkcionalnu ulogu potrebno prepoznati i vrednovati.