VELIKA LAŽ UMOTANA U NOSTALGIJU

Pobjeda ekstremne desnice s fašističkim obilježjima na nedavnim talijanskim parlamentarnim izborima izazvala je dramatična reagiranja diljem Europe, naravno i u Hrvatskoj. Neki ovdašnji politički promatrači strahuju da bi buduća talijanska premijerka Georgia Meloni mogla ostvariti teritorijalne prijetnje prema našoj državi i vratiti ono što je svojedobno Italiji bio poklonio Ante Pavelić, a vratio Josip Broz. Trezveniji komentatori drže da ne bi trebalo pridavati preveliku važnost predizbornoj retorici naših južnih susjeda (kao ni sličnim verbalnim ambicijama Viktora Orbana sa sjevera). Uostalom verbalna nostalgija s fašističkim obilježjem nije posve iščezla ni s hrvatskog prostora pa još uvijek se usred Zagreba na ponekom balkonu može vidjeti barjak izvješen svakog 10. travnja, što ne znači da takvi domaći barjaktari očekuju povratak NDH-a. Kritičari neće olako zaboraviti podatak da je Georgia Maloni kao tinejdžerica bila pripadnica propalog neofašističkog pokreta (Movimente Sociale). Ipak, kako protumačiti činjenicu da je tako velik broj Talijana ukazao povjerenje stranci koja inspiraciju nalazi u ne baš slavnoj prošlosti. Fašistički režim vladao je Italijom od 1922. do 1943. i ostavio tragove koje nije lako izbrisati. O toj temi uvjerljivo svjedoči nedavno objavljena knjiga naslovljena Mussolini u mitu i sjećanjima (Mussolini in Myth and Memory, Oxford University Press). Autor Paul Corner, predavač na Sveučilištu Sienna, u toj analitičkoj kronici nastoji pokazati da stvarno stanje u talijanskoj sadašnjosti i prošlosti nije tako jednostavno kao što površni promatrači pokušavaju prikazati. Autor podsjeća kako je Silvio Berlusconi prije gotovo dva desetljeća, iznoseći stajališta mnogih sunarodnjaka, uvjeravao dvojicu britanskih novinara (od kojih je jedan bio donedavni britanski premijer Boris Johnson) da je Mussolini bio „benigna osoba“ te da „nije nikoga ubio“. To je teško uskladiti s podatkom o 3.000 žrtava što su ih pogubili njegovi crnokošuljaši, prije nego je prigrlio vlast, da ne spominjemo

stotine tisuća onih koji su zaglavili u divljačkoj fašističkoj invaziji Etiopije 1935. Toj mračnoj statistici svakako ne smiju izmaknuti niti podaci o krvoproliću Mussolinijevih sljedbenika u Dalmaciji i Istri tijekom (i prije) Drugoga svjetskog rata. Primjerice, nedavno je obilježena 80. godišnjica zločina nad Hrvatima u logoru na Molatu, gdje je od 28. lipnja 1942. do 8. rujna 1943. bilo internirano više od 20.000 domoljuba, žena, staraca i djece, koji su živjeli u krajnje nehumanim uvjetima, bez hrane i vode. Svakodnevno su na strijeljanje vozili u Zadar internirane osobe, te ih je smrtno stradalo oko tisuću. To je tek mali dio fašističkih pokolja na našoj obali. Fašizam je stvorio državu u kojoj je dominirala vladavina crnokošuljaša, uz sustav rigorozne društvene kontrole, kakav je kasnije uspostavljen u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. Gotovo svaki aspekt individualne slobode ovisio je o odobrenju partijskog vrha. Fašistički oficiri odlučivali su o sudbini svakog pojedinca. Teško je prihvatljiva i poštapalica da je Mussolini učinio mnogo dobrih stvari, uz samo jednu pogrešku – povezavši se s Hitlerom. Mussolini je zaista učinio i neke dobre stvari (poput gotovo svakog vlastodršca koji se dugo održao na vlasti). Njegova je vlada reorganizirala, proširila i učvrstila talijanski rudimentarni socijalni sustav. Gradile su se ceste i stanovi. Ali kako ukazuje Corner u svojoj knjizi, i demokratske vlade u drugim državama u tom su razdoblju radile slične stvari, samo bolje i uspješnije. Npr. Francuska je istodobno izgradila dvostruko više kuća nego Italija. Ostala fašistička ostvarenja uključujući i mnogo hvaljeno isušivanje močvara južno od Rima, bila su samo nastavak projekata započetih ranije. Što se tiče savezništva s Hitlerom, nije to bio trenutačni lapsus već vrlo dosljedno razrađeno savezništvo talijanskog fašizma i njemačkog nacizma. Zašto su dakle tako izobličenima stajališta dobila široku podršku, ne samo u Italiji? I smiju li se ignorirati? Autor u knjizi navodi više objašnjenja. Jedno od njih je da se fašističko razdoblje još uvijek nerijetko promatra kroz leće režimske vrhunske propagandne mašinerije. Objašnjenje bi moglo biti, „argument manjeg zla“. Drugim riječima, nizanja strahota talijanskog fašizma u usporedbi s onima što su činili Hitler i Staljin. Ali Corner nudi čitateljima još jedno objašnjenje, koje je koliko prijeporno, toliko i intrigantno, a temelji se na uvjerenju mnogih Talijana da su oni u suštini „brava gente“ („dobri ljudi“). Tijekom 1970-ih poslijeratni mit da su oni bili naprosto žrtve fašizma počeo se pretvarati u novo pretjerano pojednostavljeno pravovjerje tj. da je bilo masovno prihvaćeno. Taj zaokret u shvaćanju, kako upozorava autor, imao je paradoksalan efekt. Dakle, „ako su Talijani „dobri ljudi“, i ako je režim imao masovnu podršku, tada logično fašizam ne bi mogao biti tako loš. Mala je vjerojatnost da će i takvo tumačenje osporavati nova premijerka Giorgia Meloni i njezina Talijanska braća. Čini se da ga ne osporavaju ni neki hrvatski promatrači, koji sebe proglašavaju vrhunskim arbitrima i kojima su mnogo bliža stajališta i učinak Benita Mussolinija nego Tita.